Jedna od tema kojoj je Kur'an posvetio pažnju, i koja ima specifično mjesto u islamskoj jurisprudenciji, je pitanje seobe (hidžre). Po mišljenju većine muslimana, seoba je jedan historijski događaj, koji se desio na početku islama, kada se Allahov Poslanik s.a.v.a. sa svojim ashabima preselio iz Mekke u Medinu. Islamski kalendar počinje od hidžre i to je, naravno, veliki događaj u historiji islama. On ima izuzetnu historijsku vrijednost. Ali, da li je hidžra isključivo jedan historijski događaj?
U Kur'anu se mnogo spominje hidžra, i muhadžiri se stavljaju u red mudžahedina, a iseljenje (muhadžiret) se stavlja rame uz rame sa borbom za odbranu vjere (mudžahidatom). Da li su sve to svjedočanstva jednog specifičnog događaja? Događaja vezanog za prošlost? I danas, uopšte, poslije tog perioda, hidžra u islamu nema drugo značenje. Hidžra, također, nije vezana isključivo za rani Islam. Hidžra, koja se desila u doba ranog Islama, je isto kao i džihad ranog Islama.
Imam Ali je u "Stazi riječitosti" razmatrajući ovo pitanje, jasno kaže: "Hidžra je ostala, po svojoj odredbi, u prvobitnom stanju, znači hidžra ne pripada jednom određenom vremenu, ni mjestu."
Uzvišeni Poslanik, s.a.v.a., se preselio iz Meke u Medinu. U to vrijeme je hidžra bila obavezna da se učini sa Poslanikom, s.a.v.a., i oni koji se ga pratili do Medine nazivaju se muhadžiri. Da li poslije tog vremena seoba nema značenja i smisla.
Šta znači hidžra? Ako hoćemo da objasnimo hidžru, kako to moramo da učinimo? Hidžra znači iseljenje, činiti pokret, preseljenje iz domovine, od prijatelja, ostavljanje svega iza sebe. Zašto? Radi spašavanja vjerovanja. Očigledno je da ovakav stav ne može, po logici Islama, da bude ograničen određenim vremenom i određenim mjestom, ali naravno, ima uslove. Hidžra znači ići daleko od domovine i života u njoj i ostaviti sve to zbog očuvanja vjerovanja (imana). Znači, ako se nalazimo u uslovima u kojima je naše vjerovanje u opasnosti, ili je vjerovanje naše zajednice u opasnosti, ili je naš Islam u opasnosti, i suđeno nam je da između grada i doma, na jednoj strani, i imana, na drugoj, izaberemo jedno: ili da ostanemo u svojoj kući i da izgubimo svoje vjerovanje (ili da na ovakav način nastane drugo vjerovanje), ili da se zbog očuvanja vjerovanja, odreknemo svoga doma. Islam bira drugo rješenje.
Postoji jedan ajet u Kur'anu koji ne prihvata izgovor osobe koja podliježe pritisku sredine, kao mnogi ljudi u današnje vrijeme koji mu podliježu. Danas je pitanje pritisaka sredine postalo izgovor za mnoge ljude. "Gospodine, zašto si ti ovakav?", ili na primjer: "Gospođo, zašto ti ideš napolje bez hidžaba i razgolićena?" Kažu: "Sredina je ovakva, sredina to nameće." Drugoga pitaju: "Zašto ti prisustvuješ skupovima koji su haram?" Sjedenje za stolom za kojim serviraju alkohol, čak ako hoćeš da jedeš halal hljeb, tu ti je haram. Pitaš ga zašto prisustvuje ovakvim gozbama. Kaže da su uslovi života i situacija takvi: "Šta da radimo, sredina je pokvarena?" "Zašto tvoja djeca idu da gledaju loše filmove?" Kaže: "Pa, dobro! Takva je sredina, zar mogu da ih spriječim?" "Zašto ne idu u džamiju?" "Sredina je korumpirana." Pitanje pritiska sredine je postalo izgovor za neke ljude. Po islamu, ovakav izgovor nije prihvatljiv. Sredina je korumpirana, sredina ne dozvoljava, u ovoj sredini ne možemo da imamo bolje aktivnosti. Islam ne prihvata takav izgovor.
Znači, mi u prvom redu imamo dužnost da svoju sredinu učinimo jednom pogodnom sredinom, ali ako se nalazimo u sredini koju nismo u mogućnosti da pretvorimo u jednu islamsku sredinu i atmosferu, i ako osjećamo da ćemo u toj sredini izgubiti svoje vjerovanje, vjerovanje naše djece, žene i budućih generacija, islam kaže da tu sredinu napustimo. Napuštanje nužno ne znači da čovjek napusti jedan grad i da ide u drugi, ili da napusti jednu zemlju i da ide u drugu zemlju, već je ono primjenljivo i u odnosu na mahale. U prošlosti, gradovi su bili manji, ali se veliki grad, kao što je Teheran, sastoji od mnogih općina.
Kur'an kaže:
"Kada budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: "Šta je bilo s vama?" – "Bili smo potlačeni na Zemlji" – odgovorit će – "Zar Allahova zemlja nije prostrana, i zar se niste mogli nekud iseliti?" – reći će meleki, i zato će njihovo prihvatilište biti Džehenem, a užasno je on boravište."
"Mi smo bili jadni ljudi, zabačeni u malom dijelu zemlje, nismo imali pristup nauci, nismo imali alima. Šta smo znali šta je islam? Šta je istina? Niko nam nije ništa rekao. Bili smo na jednom mjestu odakle nismo imali pristupa bilo čemu. Naša sredina je bila izopačena, naša sredina nije bila pogodna." Da li će meleki prihvatiti te njihove izgovore, opravdati ih i reći da ih Bog neće kazniti? Da li će reći: "To što je vaša sredina bila iskvarena, vi niste krivi"? Ne, oni će reći : "Zar Allahova zemlja nije bila prostrana? Da li su vas vezali za tu iskvarenu zemlju? Da li je svuda u svijetu bilo tako? Ili je postojalo mjesto u svijetu, u kome bi, da ste otputovali i preselili se u njega, bilo sto posto pogodno? Zašto niste to uradili? Zar Allahova zemlja nije bila prostrana? Zar niste mogli da učinite hidžru? Zašto niste otišli u drugu sredinu?" Islam preseljenje iz jednog mjesta u drugo smatra jednim od osnovnih pitanja, radi spašavanja vjere, i ta odredba važi zauvijek, nije poništena i ne odnosi se samo na prve muhadžire. Kur'an je u ovom ajetu pitanje iseljenja tako objasnio da je za neke ljude, koji vjeruju u ekstremni misticizam, stvorio čak nesporazum u tom smislu da su ajet sasvim drugačije preveli. Ajet kaže: "Svaka osoba koja izađe iz svoje kuće i ide ka svome Bogu i poslaniku…"
Kažu da je tačno da se kao početak navodi svoja kuća, ali da su cilj Bog i Poslanik (s), i to je povezano sa čovjekovim srcem, i u vezi sa čovjekovom etikom. Putovati ka Bogu znači imati srčani i duhovni pokret i put, proći apsolutnu iskrenost, uzdignuti se ka položaju približavanja Bogu. Da bi se uzdigao ka položaju približavanja, nije potrebno da čovjek napusti svoju kuću. Čovjek može da sjedi u krevetu i istovremeno da očisti svoj duh, i da sebe dovede do iskrenosti, i približi se suštini Boga. Da klanja, posti, obavlja molitvu i radi stvari koje uzrokuju približavanje Bogu. Kažu da je cilj ovakvog pokreta Bog, odlazak Bogu. Onda je namjera Kur'ana, u vezi onoga što kaže da je svako ko izlazi iz kuće Božiji i Poslanikov, s.a.v.a., muhadžir, namjera vezana za sopstveni dom, kao dom duše. Znači, svako ko izlazi iz egoizma, čini hidžru ka Bogu. Bog će ga nagraditi. Ali, ovo je pogrešno, i nije tačno. Kur'an je u ovom ajetu objasnio obje hidžre. Začudnost iskaza Kur'ana je da prvo spominje kuću u kojoj čovjek živi. Ali, Kur'an kaže: "O ti, koji hoćeš da se preseliš iz jedne kuće u drugu…", ti gospodine koji hoćeš da se preseliš iz jednog u drugi grad, sa razlogom da putuješ radi očuvanja svoga vjerovanja, moraš istovremeno da znaš šta je tvoj cilj kada ideš iz jednog mjesta u drugo. Cilj mora da bude samo Bog, i to je sve. Ako tvoj cilj ne bude Bog, čak i da proputuješ cijelu zemaljsku kuglu, napustiš svoj dom, ženu, djecu, majku, oca, brata i ideš go i bos, to ne vrijedi ništa. Zato je uzvišeni Poslanik, s.a.v.a., rekao: "Želim muhadžira, ali iskrenog. Ne tražim samo da nekolicina ljudi iz Mekke, ili drugih gradova dođu u Medinu. Hoću da ova njihova radnja bude za Allaha."
Islamski džihad je isti. Islamski džihad nije isključivo borba protiv neprijatelja vjere. Borba na Allahovom putu i u cilju zadovoljenja Allaha je džihad. Moguće je da neko bude u redovima muslimana, i da pokaže više žestine od drugih vojnika, i da diže veliku prašinu, ali, ako mu otvore srce, vidjet će žudnju za slavom i čašću. Da se njegova slika pojavi na prvim stranicama, ili da njegovo ime bude zabilježeno u historiji. Oni razmišljaju: "Možda nećemo poginuti, a ako ostanemo živi, bit ćemo heroji. Ako budemo heroji, dobit ćemo nagradu i pare, i oženićemo se lijepim ženama. Onda ćemo imati i ovosvjetski onosvjetski život zajedno. Hem smo učestvovali u džihadu na Božijem putu, hem ćemo imati slavan život." Nije tako. Imat ćeš ovaj svijet, ali pod uslovom da tvoj cilj ne bude on.
Vidjeli ste da u bici na Uhudu jedan od ensarija, znači musliman, stanovnik Medine, pokazuje veliku hrabrost u ratovanju i mnoge neprijatelje baca na zemlju. U vrijeme kada je on pao na zemlju, to su bili njegovi posljednji trenuci i mnogo je patio od bola. Neki su došli kod Poslanika (s) i rekli su mu: "O Božiji Poslaniče, taj čovjek je bio mnogo hrabar mudžahid i vojnik i danas se mnogo borio." Poslanik, s.a.v.a., uopšte nije obratio pažnju. Još jednom su ponovili istu rečenicu. Poslanik, s.a.v.a., ponovo nije obratio pažnju. To je bilo začuđujuće. Zašto Poslanik, s.a.v.a., ne pridaje važnosti ovakvom hrabrom i požrtvovanom borcu? Dok jedan od muslimana nije došao i stao iznad njegove glave. Rekao mu je: "Bravo, čestitam ti koji si se borio na Božijem putu, i sada ćeš postati mučenik na Božijem putu." On je odgovorio: "Ne shvatam te riječi, ne razumijem pogibiju na Božijem putu. Vidio sam da se narod Medine i narod Meke bore, i sa ove strane su Medinjani, a sa druge strane Mekelije. Domovinske predrasude i patriotizam su me tjerali da ovo učinim. Ne razumijem ove stvari o kojima ti pričaš. To sam učinio zbog svoga naroda i patriotizma". Poslije, kada je osjetio patnju, rekao je da nema strpljenja za bolove. Jedva je učinio pokret i oštricu mača stavio na svoje srce, pritisnuo i izvršio samoubistvo. Muslimani su tek tada shvatili zašto Poslanik, s.a.v.a., nije obratio pažnju. Zato što džihad mora da bude na Božijem putu, hidžra mora da bude na Božijem putu. Da čovjek bude i muhadžir i gnostik. Islam hoće oboje zajedno.
U suri En-Nisa, u 100. ajetu, obije te stvari su rečene zajedno:
"Onaj ko se iseli Allaha radi naći će na Zemlji mnogo mjesta, uprkos svojih neprijatelja, i slobodu. A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova…"
Znači, istovremeno dvije hidžre: duhovna i tjelesna. Njegovo tijelo se seli iz jednog grada u drugi, i njegov duh se uzdiže od stepena egoizma do stepena iskrenosti. U Kur'anu se kaže da će Bog nagraditi ovakvog muhadžira.
Komentar ovog ajeta su uopćili. Ovakvo uopćavanje je veoma pogodna, na mjestu je i tačna. Ovaj ajet obuhvata još jednu grupu, i to su oni željni nauke, koji se sele iz jednog grada i domovine u drugi grad. Zašto? Zato da bi učili islamsku nauku i stekli znanje. Šta je cilj ovakvog učenja? Da li je ono radi sticanja imena? Ne. Slave? Ne. Časti? Ne. Da bi rukovodili drugima? Ne. Da bi ih ljudi ljubili u ruku? Ne. Da bi bili bogati? Ne. Njihov jedini cilj je upućivanje i pripovijedanje narodu, povećavanje svog vjerovanja i usmjeravanje naroda. Ako se nađu takvi ljudi, a ima ih mnogo, to su muhadžiri. Oni su se udaljili od svojih gradova i domovine radi sticanja znanja, a njihov cilj u vezi ovog učenja je zadovoljavanje islamskih potreba i zadovoljavanje Allaha. Čak nije nužno da ovakav čovjek ide da uči o islamskim vjerovanjima, komentarima i odredbama. Neko može da izabere drugi predmet i da, u skladu sa značenjem ovog ajeta, njegov cilj bude zadovoljavanje jedne islamske potrebe.
Na primjer, jedna osoba može da izabere medicinu. Ali, zašto je izabrala tu granu? Radi osjećaja da je islamskoj zajednici potreban jedan ljekar musliman. Odlazi da studira medicinu, a ne zato da bi se obogatio, ne zato da bi dobio titulu doktora, već zato što je to jedna nužna potreba za islamski svijet, kome je neophodno dovoljno lekara radi zadovoljavanja potreba muslimana. Da bi se liječili njihovi pacijenti. Ovakva osoba je iseljenik za Allaha i Njegovog Poslanika, s.a.v.a. Ako ovakva osoba umre za vrijeme iseljeništva, ona je mlađi brat (za stepen niža od) mučenika (šehida), zato što je muhadžir mlađi brat mudžahida, a mudžahid je stariji brat muhadžira.
Kur'an kaže:
"…A onome ko napusti svoj rodni kraj radi Allaha i Poslanika Njegova, pa ga stigne smrt, nagrada od Allaha njemu je sigurna."
Na drugim mjestima smo rekli da su muhadžir i mudžahid uvijek zajedno. Sada, ako neko bude i muhadžir i mudžahid, ko je on? U tom smislu vrijedi slijedeći ajet:
"Allah je od vjernika kupio živote njihove i imetke njihove u zamjenu za džennet koji će im dati – oni će se na Allahovu putu boriti, pa ubijati i ginuti. On im je to zbilja obećao u Tevratu i Indžilu i Kur'anu – a ko od Allaha dosljednije ispunjava obećanje svoje? Zato se radujte pogodbi svojoj koju ste s Njim ugovorili, i to je veliki uspijeh." (Kur’an, 9:111)
Husein ibn Ali, po toj logici je i muhadžir i mudžahid. On je napustio svoje mjesto, kao što je radio Musa ibn Imran, a.s. Musa ibn Imran, a.s., je napustio svoj grad i zemlju, znači Egipat, i otišao u Medjen, ali on je bio muhadžir, a ne mudžahid.
Ibrahim, a.s., je bio muhadžir, napustio je svoju domovinu Babilon. Imam Husein ibn Ali ima prednost što je bio i mudžahid i mudžahir. Muhadžiri su u periodu ranog islama bili iseljenici, a još uvek nisu bili mudžahidi, još nisu dobijali zapovjedi džihada. Bili su samo muhadžiri. Kasnije, kada je stigla naredba džihada, ovi muhadžiri su postali i mudžahidi.
Ali, onaj koji je od prvog dana bio muhadžir i mudžahid jeste hazreti Husein ibn Ali Časni Poslanik, s.a.v.a., je u snu rekao Imamu Huseinu: "Dragi moj Huseine, postoji stepen i postaja do koje ti nećeš stići, osim ako se ne budeš peo stepenima mučeništva."
Hazreti Husein ibn Ali je otputovao praktično za oko dvadesetak, ili dvadeset i tri dana. Od tog dana, kada je krenuo iz Meke, znači osmog dana mjeseca zul-hidžeta, putovao je do dana kada je stigao do Kerbele. Tamo mu je bilo stajalište i odredište. Tog dana, kada je krenuo iz Meke, održao je svoju poznatu hutbu. Spomenuo je zajedno i džihad i hidžru:
"O ljudi, smrt je ukras za Ademovo dijete, kao što je ogrlica ukras za jednu mladu ženu. Čovjek ne smije da se plaši smrti. Mučeništvo na Allahovom putu i na putu vjerovanja je za čovjeka kruna časti, a za muškarca je ukras kao ogrlica koju jedna mlada žena stavlja na svoj vrat. O ljudi, sada, odavde, kao da svojim očima vidim kako su gladni vukovi napali tu zemlju, i hoće da me raskomadaju. Mi iz Ehlul-bejta nismo zadovoljni sobom, naše zadovoljstvo je Allahovo zadovoljstvo. Sve što On voli, mi isto volimo. Ako On za nas želi zdravlje, mi želimo zdravlje. Ako On želi bolest, mi želimo bolest. Želi šutnju, mi ćemo željeti šutnju. Želi govor, mi želimo govor. Želi mirovanje, mi želimo mirovanje. Želi pokret, mi želimo pokret."
U poslednjoj rečenici on objavljuje svoju seobu. "Svako ko je sasvim spreman da pokloni krvi srca svoga, svako ko je sasvim spreman da sa mnom pjeva istu pjesmu, i kao ja, na ovom putu hoće da pokloni krv svoga srca, i da ovakav poklon pošalje za svoga Allaha, spreman je za seobu i preseljenje, a ja ću da krenem rano ujutru."
Mnogi su krenuli za hazreti Husein ibn Alijem. Na početku, možda su neki još uvjek mislili da je moguće da je postojalo malo pretjerivanja u njegovim riječima, možda postoji i dobro. Na putu su se pridružili još neki ljudi, ali Imam Husein ibn Ali nije htjeo da ga prate slabi. Imam Husein je na različitim mjestima prorjeđivao redove svojih pratilaca. Osobe koje nisu bile dostojne su se odvajale. Čisti i iskreni su ostali. Za osobe koje su ostale, Husein ibn Ali je rekao da ne zna za bolje i odanije prijatelje od njih
"Znači, moji ashabi! Ako neko kaže: Izaberi između ashaba u bitkama kod Bedra, Uhuda, Sifina i vas, ja ću da izaberem vas. Vi ste kruna svih šehida (mučenika)."
Uoči Ašure, desetog Muharema kada je Imam Husein sve njih pustio, rekao im je: "Poništio sam uzetu prisegu."
Neprijatelj je obećao da ih neće dirati ako se odreknu odanosti Imamu Huseinu Istovremeno, oni su rekli: "O gospodine, izabrali smo mučeništvo na tvome putu, jedan život ne vrijedi. Dobro bi bilo da smo imali hiljadu života i sve ih žrtvovali na tvom putu."
Prva osoba koja je rekla ovu rečenicu bio je njegov brat Abul Fazl Abas. Koliko se obradovalo srce Imama Huseina kada je video ashabe istomišljenike, sa istim vjerovanjima, njemu saglasne, one koji imaju isti cilj. Onda im je održao govor. Rekao je: "Sada, kada smo stigli do ovog stepena, iznijet ću ukratko sutrašnji događaj. Sutra neće preživjeti čak ni jedan od vas."
Imam Husein je na dan Ašure dao primjer ponosa, nagradu koju je zabilježila historija, To je bilo u posljednjem trenutku. Svi su postali šehidi. Nije ostao niti jedan čovjek, osim Imama Zejnul Abidina, koji je bio bolestan i ležao u šatoru. Imam Husein je ostao u jednom svijetu neprijatelja. Sam nasred mejdana. Gleda, ne vidi nikoga od svojih ashaba, osim njihovih povrijeđenih i osakaćenih tijela. Tada je izgovorio ovu rečenicu: "Ne vidim ni jednog živog čovjeka, osim ovih osakaćenih tijela.
Pjesnik kaže:
"Ostali su na zemlji ljudi kojima su mrtva srca.
Pa zašto se sa mrtvima družim?"
Oni koji su pod zemljom, ili leže na zemlji, živi su. Hazreti Husein ibn Ali u stanju kada traži pomoć, od jedinih živih ljudi traži tu pomoć. Kao da su ti ljudi živi? To su osakaćena tijela. Viče: "O braćo, iskreni, odani ljudi! O borci, o lavovi savane hrabrosti! Ustajte iz ovog teškog sna, pokrenite se. Zar ne znate da ovi niski i prljavi ljudi namjeravaju da napadnu harem vašeg Poslanika, s.a.v.a.? Spavajte, spavajte, imate pravo, imate pravo. Znam da su se udaljila vaša tijela i vaše svijetle glave."
O Bože, osvijetli naše srce sjajem vjerovanja! Upoznaj naše srce sa svjetim istinama islama učini da cijenimo blagodati Kur'ana i blagostanje islama, Poslanika, s.a.v.a., i njegovih ashaba! Popravi naše namjere. Oprosti i blagodari naše mrtve!
S perzijskog preveo: Aleksandar Dragović
