Ibadet i dova – prvo predavanje

“O vjernci, često Allaha spominjite i hvalite, i ujutro i naveče ga veličajte.” (33:41-42)

Ponekad se u našim islamskim komentarima suočavamo sa činjenicom da se neke stvari vezane za ibadet pojedinim ljudim javljaju kao dilema. Naprimjer, u vezi sa namazom (klanjanjem) nam kažu da su uzvišeni Poslanik (s) i čestiti Imami, mir s njima (zato što to postoji i u govorima uzvišenog Poslanika, s.a.v.a., i Imama), rekli da je namaz stub vjere.[1]

Dakle, ako posmatramo vjeru kao jedan šator koji se sastoji od platna, kanapa, karika, eksera i stuba koji taj šator pridržava, namaz bi se mogao predstaviti kao stub tog šatora. Naročito se ova tema navodi na način koji sam iznjeo u hadisu koji nma dolazi od uzvišenog Poslanika, s.a.v.a.
U vezi sa namazom je rečeno da je uslov prihvatanja nekog čina čovjeka prihvatljivost namaza.[2]
To znači da ako čovjek čini dobra dijela, a ne obavlja namaz, ili klanja namaz, ali pogrešno i neprihvatljivo, tada ni druge njegove radnje neće biti prihvaćene. Uslov prihvatanja drugih čovjekovih dobrih radnji je prihvatljivost njegovog namaza. U drugom hadisu stoji: “Namaz je i približavanje svakog pobožnog čovjeka.”[3]

Ponovo, u drugom hadisu, stoji da šejtan uvjek bježi od vjernika dokle god pazi i pridržava se svog namaza. O tome postoje mnogi hadisi i informacije, čak iz samog Kur'ana možemo da shvatimo značenje namaza. Pitanja koja se ponekad postavljaju su vezana za neke ljude koji tvrde da od svih hadisa koji postoje u vezi sa značenjem namaza, u najmanju ruku, bar neki moraju biti proizvoljni i netačni, neautentični, i ne predstavljaju govor Poslanika, s.a.v.a., i Imama, mir s njima. Možda su te stvari rečene u periodu masovnog pojavljivanja asketa i obožavaoca Boga, odnosno, kada je postojala masovna potražnja za asketima i obavljanjem ibadeta. A naročito su se u drugom i trećem vijeku nakon hidžre, pojavile neke osobe iz reda asketa koje su bile veoma ekstremne u ibadetu, i njihovo djelovanje je ličilo manje više na monaški život. Od kada se u islamskom svijetu pojavio misticizam, zapaža se pojava nekih ljudi koji su svu svoju energiju utrošili na ibadet i namaz, zaboravljajući pri tom na sve druge islamske dužnosti.

Naprimjer, među ashabima Amirul-mu'minina postojao je čovjek pod imenom Rabi ibn Hasim, za čiji grob se pretpostavlja da se nalazi u Mešhedu. Da li je to zaista njegov grob ili ne, nisam siguran, s obzirom da moje informacije o tome nisu sasvim dovoljne, ali stoji činjenica da ga smatraju jednim od osam najpoznatijih asketa islamskog svijeta. Rabi ibn Hasim je pretjerivao u asketizmu i ibadetu do te mjere da je u vrijeme pred kraj svog života, kopao sebi grob i ponekad tamo odlazio i ležao, sam sebe savjetujući i govoreći: "Nemoj zaboraviti da moraš ovamo stići." Jedine rečenice, sem zikra i molitve koje su od njega čuli, bile su kada je saznao da su ljudi mučki ubili Huseina ibn Alija, mir s njime, dragog Poslanikovog unuka. Tada je izgovorio par rečenica, izražavajući žalost zbog ovog događaja: "Teško ovom narodu koji je ubio Poslanikovo dijete." Poslije se pokajao što je izgovorio nekoliko rečenica koje nisu bile zikr i molitve.

Ovaj čovjek je u vrijeme Amirul-mu'minina Imama Alija bio član njegove vojske. Jednog dana je došao kod Imama Alija i rekao: "O Zapovjedniče vjernih, mi sumnjamo u ovaj rat, plašimo se da ovaj rat nije po vjerskim pravilima." Kada kaže “mi” podrazumjeva se da je bio pripadnik neke grupe. Zašto? "Zato što se mi borimo protiv onih koji klanjaju prema Kibli, borimo se protiv onih ljudi koji kao i mi, izgovaraju šehadet, kao mi, klanjaju …" Sa druge strane, bio je sljedbenik Imama Alija i nije htjeo da se odvoji od njega. Rekao je: "O Zapovedniče vjernih, molim Vas, odredite mi dužnost u koju neću sumnjati, pošaljite me negdje gdje nema nedoumice."[4]

Zapovjednik vjernih je rekao: "Dobro, ako ti zaista sumnjaš, onda ću te poslati na drugo mjesto." Ne znam da li je on sam tražio, ili ga je hazreti Ali, mir s njime, poslao u jedan od pograničnih gradova i tamo je opet bio vojnik. On je htjeo da obavlja vojničku djelatnost, ali da bude u pograničnom gradu islamske zemlje, i ako slučajno počne rat i krvoproliće, da njegovi protivnici budu nevjernici, ili idolopoklonici, a ne muslimani.

Ovo je bio primjer asketizma i obožavaoca Boga koji su živeli u to doba.

Koliko vrijednosti ima ovakav ibadet i asketizam? Tamo gdje bi trebao da bude u pratnji čovjeka kakav je hazreti Alija ne vidi vrijednosti, na putu koji sam Ali vodi, i tamo gdje on zapoveda džihad, sumnja u njegovu ispravnost ili pogrešnost, i postaje obazriv. Kao da time kaže: "Zašto da postimo kada sumnjamo?" Naime, među ljudima se veoma često spominje ova izreka: "Zašto mi postimo sa dozom sumnje? Kakav je to čin? Zašto da se borimo tamo gdje sumnjamo, idemo postiti da ne bi izazvali sumnju. Kakva je to vrijednost?" Za islam je potrebno imati oštroumnost, a također i djelovanje i uverenje.

Ovaj čovjek (Rabi) nije uvjeren u ono što čini. On živi u vrijeme tiranina, Jezida koji je izvršio jedan od najvećih zločina u istoriji islama, poništavajući Poslanikov trud.

Gospodin je otišao u neki ćošak i izabrao da klanja i noću i danju, neprekidno, i da izuzev Božijeg imena, drugu riječ ne spominje. I za jednu rečenicu koju je izgovorio u žalosti zbog pogibije Husein ibn Alija, mir s njime, kasnije je izjavio da je zažalio, i pitao se zašto je rekao: "Subhanallah.", ili: "Ja Hajju, Ja Kajjum.", a nije rekao: "Allahu Ekber!" ili "La havle vela kuuvati ila bilah?" Takav stav nije u skladu sa islamskim učenjem. Neznalica se kreće prebrzo, ili usporeno.[5]

Neki ljudi kažu da ova tvrdnja po kojoj je namaz stub vjere, uopće nije u skladu sa islamskim učenjem. Islam je vjera koja više od bilo koje druge stvari, pridaje značaj društvenim pitanjima.
Islam je vjera koja kaže: “Allah zahtijeva da se svačije pravo poštuje, čini dobro…"
(Kur'an, 16:90)

“Mi smo izaslanike Naše s jasnim dokazima slali i po njima knjige i terezije objavljivali, da bi ljudi pravedno postupali." (Kur'an, 57:25)

Islam je vjera naređivanja dobra (amri be maruf) i odvraćanja od lošeg (nahi az munker).

“Vi ste najbolji narod od svih koji se ikada pojavio: tražite da se čine dobra dijela, a od nevaljalih odvraćajte, i u Allaha vjerujte." (Kur'an, 3:110)

Islam je vjera aktivnosti, prakse i rada. Islam je velika vjera. Kako može vjera koja pridaje toliko važnosti pitanjima prakse, da molitvama pruži toliki značaj? Ne, onda u suštini, pitanje ibadeta u islamskom svijetu nema važnosti. Pratite islamska etička učenja, kao i islamska društvena učenja. Pitanja ibadeta pripadaju besposličarima. Oni koji nemaju preča posla, moraju da klanjaju i čine ibadet, ali za čovjeka koji ima važan posao, više nije neophodno da čini ibadet!

Ovo je pogrešna misao, i to veoma, veoma opasna! Čovjek mora da spozna islam onakav kakav jeste. Nažalost, od onih koji imaju islamski entuzijazam, većina je (naravno, ne kažem svi) podijeljena u dvije grupe. Jedna grupa razmišlja kao Rabi ibn Hasim. Islam za njih znači zikr, molitve, klanjanje nafila namaza, odlazak na hodočašće i učenja zijareta ,“Ašure”. Islam je za njih knjiga Mafatih (zbirka dova, op. prev.) i knjiga Zadul-ma'ad (knjiga o opskrbi za Sudnji dan, op. prev.). Za njih je sav islam sažet u knjizi Mafatih i sem toga, u osnovi, ne postoji ništa drugo.

Razmišljaju isto kao Rabi ibn Hasim. Uopće ne obraćaju pažnju na ovozemaljski život, ne obraćaju pažnju na društvena pravila, principe islama i islamskog vaspitanja. Ne obraćaju pažnju ni na jednu stvar. Kao reakcija na ovakav njihov stav, pojavila se jedna ekstremna grupa koja pridaje važnosti društvenim islamskim pitanjima i izražava osetljivost. Ovakvi ljudi su u tom smislu veoma marljivi, ali su se neki od njih obogatili i ne odlaze u Mekku, s obzirom da u tome ne vide nikakav značaj. Ovi ljudi, koji su istinski muslimani, posjeduju interesovanje za islam i njihovo srce kuća za islam, ali ipak ne odlaze u Mekku. Ne pridaju važnost namazu. Ne pridaju važnost pitanju neophodnosti taklida (sljeđenju jednog mudžtehida).
S obzirom na to da je taklid jedan racionalan čin potrebno je ili da sam neposredno shvatiš neka pitanja, kao što su namaz i post; dakle, moraš da budeš toliki stručnjak kako bi samostalno u skladu sa svojom stručnošću shvatio; ili da budeš puno obazriv, a što će otežati tvoj posao, ili pak izabereš jednog pravednog svestranog alima, i radiš kao u slučaju bolesti, ideš kod jednog specijaliste i postupaš po njegovom mišljenju.

Nemoguće je da čovjek ne praktikuje taklid, jer ako ne slijedi nekog učenjaka, zapašće u još veće teškoće.

Ili, postoje ljudi koji ne pridaju značaj postu. Ako, na primjer, polaze na put i ne poste, nakon toga neće da nadoknade te dane posta. I oni smatraju sebe besprijekornim muslimanima, kao što i prva grupa sebe smatra savršenim islamskim vjernicima, mada ni prva, ni druga grupa, nisu savršeni muslimani.

Islam nije vjera koja kaže: “U neke vjerujemo, a u neke ne vjerujemo…” (Kur'an; 4:150)

Čovjek u islamu ne može da čini ibadet, ali da ne obraća pažnju na njegovu etiku, društvena pitanja i principe odvraćanja od nevaljalih dijela, a činjenja dobrih dijela. Kada Kur'an kaže: “Klanjajte namaz!”, nakon toga dodaje: “Dajite zekat!” (porez na čije davanje je obavezan svaki musliman koji zadovoljava uslove). Ako kaže da morate obavljati namaz, a poslije toga nastavlja da morate davati zekat; tada bi obavljanje namaza bilo veza između roba i Boga, a davanje zekata bi predstavljalo vezu između roba i Božijih robova. Jedan musliman je dužan da uspostavi neprekidne i nepromenjive veze između sebe i svoga Stvoritelja, i mora da uspostavi trajne i stalne odnose između sebe i zajednice kojoj pripada. Bez ibadeta, bez zikra (pominjanje Boga), bez molitve upućene Gospodaru, bez prisustva srca, namaza, posta, ne može se stvoriti jedno islamsko društvo, pa čak ni sam čovjek ne može da ostane zdrav. I takođe, bez jednog dobrog društva, zdrave sredine, amri be marufa i nahi az munkar, bez milosrđa, pažnje i solidarnosti među muslimanima, ne može se biti dobar pobožnjak. Kada kroz jedan pogled posmatrate Ali ibn Abi Taliba možete uočiti da je on pravi pobožnjak i prvak među pobožnjacima svijeta, tako da Alijev, mir s njime, ibadet postaje primjer svima, jer to nije bio samo ibadet ustajanja i savijanja, već ibadet blaženstva, entuzijazma, ljubavi, plača i suza.

Kada je Imam Ali preselio na Ahiret, čovjek pod imenom Zarar se susreo sa Muavijom. Muavija je znao da je on jedan od Alijevih ashaba i tražio je da mu opiše Alija jer je bio sa njim u kontaktu. Sam Muavija je znao Alija bolje od bilo koga drugog, i istovremeno, volio je tog čovjeka. On je u dubini svoga srca poštovao Alija kao što je šejtan vjerovao Ademu, a.s., ali istovremeno, nije se uzdržavao da učini protiv njega zlo. Zarar, jedan od svjedoka koji je video Alija, mir s njime, ispričao je Muaviji da je jedne noći video Alija u mihrabu, u stanju ibadeta. Rekao je da je sličio čovjeku koga je ujela zmija i koji se od straha pred Bogom savijao u mihrabu, plačući i roneći suze kao čovjek u najvećem bolu, neprekidno govoreći: “Avaj, avaj, od paklene vatre!” Muavija je zaplakao. Takođe, kada se jednom prilikom susreo sa Adijem ibn Hatamom, Muavija je htjeo da ga (nakon Alijeve smrti) izazove protiv Alija, mir s njime. Pitao je Adija: “Gde su Tarif, Turfa i Taref?” Adi je imao tri sina pod imenom Tarif, Turfa i Taref koji su postali šehidi u pratnji Alija, mir s njime, i Muavija je htjeo da ga nahuška i podsjeti na smrt njegovog podmlatka, kako bi rekao bar jednu riječ protiv Alija. Adi je rekao: “Svi su poginuli u bici kod Sifina, u pratnji Alija.” Muavija je rekao: “Ali nije bio pravedan prema tebi. Sklonio je svoje sinove, Hasana i Huseina, a tvoju djecu stavio naprijed da poginu.” Adi je na to odgovorio: “Nisam bio pravedan prema Aliju jer da sam bio, sada ne bi Ali morao da bude pod zemljom, a ja da budem ziv.” Muavija je uvidjeo da je njegova strijela promašila cilj. Rekao je: “O Adi! Hoću da mi ispričaš istinu o Aliju.” Adi je opširno opisivao Alija. Kada je završio, vidjeo je kako su se suze slivale niz Muavijino lice. Poslije je obrisavši suze rukom, rekao: “Avaj! Vrijeme i svijet su jalovi da bi donijeli čovjeka kao što je Ali.”
Da li uviđate gdje leži istina? To je bio Alijev ibadet. Ali, da li je Ali, mir s njime, bio samo čovjek mihraba, i van njega se nije pojavljivao?

Ponovo vidimo da je Ali, mir s njime, u svakom pogledu bio najdruštveniji čovjek, kao i najbolje obaviješten o jadnicima i siromasima i onima koji su se žalili. S obzirom da je bio halifa, svoj bič je stavljao o rame i odlazio među ljude, starajući se o njihovim poslovima. Kada bi se susreo sa trgovcima, uzviknuo bi: “Idite najprije da izučite trgovački zanat i zakonske odredbe, a poslije dođite da trgujete! Nemojte činiti haram poslove! Nemojte sticati nezakonitu dobit"[6] Kada bi neko kasnio u obavljanju poslova, Ali, mir s njime, bi mu rekao da odmah ustane da ih obavi.[7]

Takav je bio čovjek, ovaj pobožnjak! Za ovaj hadis sam prvi put čuo od rahmetli ajatullaha Borudžerdija. Jednoga dana ga je sledio jedan prosjak i nešto je od njega zatražio. Zagledao se u njegovo lice i primetio da taj čovjek može raditi i da zaradi, ali da mu je prosjačenje postalo zanimanje. On ga je posavjetovao pomenuvši mu Alijevu, mir s njime, izreku. Rekao mu je da je Imam Ali uzviknuo ljudima da rano ujutro idu po svoj ponos, da idu da rade, da idu po svoj hljeb. Čovjek nam je drag kada ima svoj prihod i sam zarađuje za svoj život. Rad i poslovanje su ponos, dostojanstvo. Kažu da je to primjer jednog pravog muslimana. U molitvi je prvi. Kada sudi, pravedan je sudija koji za dlaku ne skreće od pravednosti. Kada ide u rat, prvi je vojnik, a kada je Zapovjednik, to je prvorazredni. On je sam rekao: “Još od rane mladosti sam ratovao i u tome imam iskustva.” Kada bi stajao na mjestu govornika, bio je prvi propovednik, kada je sjedio na profesorskom mjestu, bio je prvi učitelj i predavač. On je takav u svakoj svojoj vrlini. Ovo je savršeni primjer islama. Islam nikada ne prihvata stajalište: “U neke vjerujemo, a u neke ne verujemo”, drugim riječima, ne možemo tvrditi da iz ovog ugla nešto iz islama prihvatamo, a iz ovog ugla to ne prihvatamo, i da na takav način neizbježno sve pokvarimo. Kao što je način naših mnogih asketa u prošlosti bio pogrešan, i metod ove osobe, koja sav islam vidi u knjizi Mafatih i dovama, je greška, kao što je pogrešan i način osobe koja uopće ne obraća pažnju na dove, nafilu i vjerske dužnosti.

U Kur'anu se kaže: “Muhammed je Allahov poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicma, a samilosni među sobom.” (Kur'an, 48:29)

Ovdje je ocrtano naličje jednog islamskog društva i prvo pitanje koje je vezano za Poslanika (s) i vjerovanje u njega. Drugo pitanje “strogi prema nevjernicima” je odlučno ustajanje protiv nevjernika. Ovi, po izgledu vjernici koji su kao ćilimi u džamiji, kojih hiljadu i jedan vojnik može da stavi ispred sebe, i koji uopće ne dižu glas, ne mogu biti muslimani. Jedna od vrlina muslimana i prva vrlina koja se spominje u Kur'anu je čvrstina, snaga i strogost prema neprijatelju. Islam ne prihvata slabog muslimana.

“I ne gubite hrabrost, i ne žalostite se, vi ćete pobijediti ako budete pravi vjernici.”
(Kur'an 3:139)

U islamu ne postoji slabost. Vil Durant u knjizi Historija civilizacije kaže: “Nijedna vjera nije kao islam pozivala svoje sljedbenike na snagu i čvrstinu.”

Ispružiti ruku, sebe poniziti, biti nasilnik, pretvarati se u siromaška, tražiti pravdu bez razloga, udarati nogom o zemlju, staviti abu na glavu, sve je to protivno islamu.

"I o blagodati Gospodara svoga, kazuj!” (Kur'an, 93:11)

Bog je tebi dao zdravlje, snagu i moć. Ti, koji možeš da hodaš uspravno, zašto bezrazložno ideš povijenih leđa? Zašto uzdišeš bez razloga? Uzdisati znači da imaš neki bol, a Bog tebi nije dao bilo kakav bol, pa zašto uzdišeš? Ujedaš ruku koja te hrani. Da li je Ali, mir s njime, hodao ovako kako ti i ja hodamo? Da li je Ali, mir s njime, sakrivao glavu ispod abe i išao tamo ovamo? To nisu muslimani.

“..a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima..” (Kur'an, 48:29)

Kako se ponašaju između sebe, sa muslimanima "…a samilosni među sobom…". Ljubazni, prijateljski i srdačni. Ponovo, kada se interesujemo za svoje ljude, koji sebe predstavljaju kao svece, ono što u njihovim suštinama ne možemo uočiti jeste srdačnost i ljubaznost prema drugima. Uvijek su namršteni, kruti, ne druže se ni sa jednom osobom, ne pokazuju osmjeh. Svi su im ljudi dužni. Oni nisu muslimani, a pretvaraju se da jesu. To je bila druga karakteristika. Dakle, da li je sve to dovoljno? Strogost prema nevjernicima i ljubaznost i srdačnost prema muslimanima. Da li je to dovoljno da bi neko bio musliman? Ne!

“…Vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle… padaju želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo…” (Kur'an, 48:29)

Istovremeno, kada ovu osobu koja je stroga prema nevjernicima, a srdačna i ljubazna prema svojima i muslimanima, vidite u mihrabu u ibadetu, njena predanost Allahu je ruku (deo rekata koji se sastoji u saginjaju polovine tijela, odupirući se rukama o koljena, tako da se leđa izravnaju s glavom), i sedžda (padanje ničice licem na tle), želeci Allahovu nagradu i zadovoljstvo, je njegova dova. Naravno, ovdje neću povući liniju između dove i ibadeta. Dova je ibadet, i također, ibadet je dova, ali ponekad je jedna radnja isključivo dova, znači da postoji ibadet koji je samo dova, ali drugi ibadet se sastoji samo od dova i molitvi, i on nije dova kao što je namaz, ili druga vrsta ibadeta koji u osnovi nije dova, kao post.

“…Na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle…”

Toliko čini ibadet da mu se znaci ibadeta, vrlina i pobožnost, ogledaju na licu i svako ko ga pogleda, u njemu vidi pobožnost i prisjeća se Boga. U jednom hadisu, možda je to hadis časnog Poslanika (s), stoji da je jedan od učenika Isaa ibn Merjeme upitao: “O Isa, sa kim da se družimo?” On je odgovorio: “Družite se sa osobom koju kada vidite, sjetite se Boga. Kada na njenom licu primjetite strah od Boga i pobožnost, a kada govori, vi se koristite njenim rječima kako bi se vaše znanje povećalo. Kada gledate njene postupke, to vas podstiče da činite dobročinstvo. Družite se sa takvim ljudima.[8]

U nastavku ajeta se kaže: “… Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: Oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci, pa ga onda učvrsti i on ojača, i ispravi se na svojoj stabljici izazivajući divljenje sijača, da bi On s vjernicima najedio nevjernike…” (Kur'an, 48:29)

Tako su oni spomenuti u Tevratu i Indžilu, njima je rečeno da će biti stvoren ovakav narod. Na taj način su oni objašnjeni. Njihov primjer bi se mogao predstaviti na primeru zemljoradnje, kada se jedno sjeme žita posadi u zemlju, a poslije iz zemlje izraste i oživi. U početku daje tanak list, ali se nakon toga, ovaj list povećava i učvršćuje, tako da postepeno nastaje debela stabljika. Ona dobija oblik na osnovu koga može samostalno stajati, iako je prije toga bila nesamostalan list na zemlji. Raste tako da izaziva čuđenje svih zemljoradnika i stručnjaka antropologa. Kakav je to pobožan narod! I koliko je to ponosit i napredan narod! Naravno, taj narod koji je strog prema nevjernicima i samilostan među sobom, i licem na tle pada želeći Allahovu nagradu i zadovoljstvo, sigurno mora biti takav. A sada kažite, zašto mi muslimani toliko propadamo? Zašto smo toliko nesrećni i poniženi? Uopće, koja od ovih karakteristika postoji u nama, i kakvo je ovo očekivanje?

S obzirom da mi priznajemo da je islam jedna društvena vjera, i da to proizlazi iz njegovih pravila; ne smijemo dozvoliti da sve to uzrokuje da ne obavljamo dovu i ibadet kao i da gledamo sa nipodaštavanjem na vezu sa Bogom i da smatramo nevažnim obavljanje namaza. Jedan od grijehova predstavlja ako se namaz smatra nevažnim. Ne činiti namaz je veliki grijeh, ali klanjati, a namaz smatrati nevažnim, jeste drugi grijeh. Posle preseljenja Imama Sadika, Abu Basir je došao kod Ummul Hamide da joj izrazi saučešće. Ummul Hamida je plakala. I Abu Basir koji je bio slijep, također, je zaplakao. Ummul Hamida je na to rekla: “Abu Basire! Nisi bio da vidiš poslednje trenutke Imama, nešto se čudno dogodilo. Imam je odjednom pao u nesvjest. Poslije je otvorio oči i rekao: ‘Pozovite sve moje bliske rođake da dođu kod mene.’ Mi smo izvršili njegovu naredbu i sve smo pozvali. Kada su se svi okupili, Imam je u tom stanju, u poslednjem trenutku svoga života, odjednom otvorio oči i obratio se skupu. Rekao je ovu rečenicu: ‘Nikada naš šefaet (posredovanje) neće stići ljudima koji ne pridaju važnost namazu.’ To je rekao i preselio.”

Imam nije rekao da njihovo posredništvo neće stići do ljudi koji ne klanjaju. To je potpuno jasno. Već je rekao da neće stići do onih koji ne pridaju važnost namazu. Šta bi značilo da ne pridaju važnost namazu? Naime, ukoliko čovjek ima priliku i vrijeme da obavlja dobro i mirno namaz, ali to ipak ne čini. Ne klanja podne i ikindiju namaz do kasno poslije podne, a zatim na brzinu uzima abdest, klanja u žurbi, i sijeda na stranu. Znači, obavlja namaz bez uvoda, epiloga, mirnoće, i prisustva srca, smatrajući: Pa dobro, to je jedan čin, koji moramo da oklanjamo. To znači da ne pridaje važnost namazu. Ovakvo klanjanje se veoma razlikuje od namaza kome čovjek ide na doček. Tačno u podne, ide spokojno da obavi abdest, a nakon toga odlazi u svoju musalu (mjesto na kome muslimani klanjaju), uči ezan i ikamet i spokojno klanja. Ne bježi čim završi namaz sa selamom.” Poslije izvjesnog vremena, sa mirom u srcu čini zikr Allahu i dovu poslije namaza.

To je znak da se u ovom domu poštuje namaz. Kod onih ljudi koji svoj namaz smatraju nevažnim, jutarnji namaz je pred izlazak sunca, njihov podnevni namaz i ikindija su pred zalazak sunca, a akšam i jacija namaz su im četiri sata posle dolaska mraka, i oni u žurbi klanjaju. Vi, ako stvarno želite da klanjate, i da vaša djeca, također klanjaju, onda poštujte namaz! Ne kažem da klanjate, već da više od klanjanja poštujete namaz. Prvo, u kući odredite jedno mjesto za klanjanje (To je mustehab, ono što je po islamskim propisima pohvalno da se čini i zato što ima sevap). Dakle, u kući izaberite jedno mjesto za namaz. Napravite za sebe kao jedan mihrab, ako možete, onako kao što je uzvišeni Poslanik, s.a.v.a., imao jedno mjesto za klanjanje. Ako nemate dovoljno soba, u vašoj sobi odredite jedno mjesto sebi za namaz. Morate imati jednu čistu sedžadu. Kada stajete na mjesto za namaz, stavite čistu sedžadu, operite zube, uzmite tesbih. Kada uzimate abdest, neka to ne bude u žurbi. Mi sebe smatramo Alijevim, mir s njime, sljedbenicima. Brate, ne možemo da budemo samo po imenu Alijevi sljedbenici. Onaj koji je objasnio hazreti Alijev abdest, rekao je: Ali ibn Abi Talib je došao da obavi abdest i čim je dodirnuo vodu, rekao je: “U Tvoje ime, i za Tebe, o Allahu! Mene ubroj među pokajnike i čestite ljude.”

Prije dva dana sam govorio o pokajanju i rekao sam da kajanje znači očistiti sebe. Hazreti Ali bi se, kada bi dodirnuo vodu, zato što je voda znak čistote, sjetio pokajanja. Kada bi oprao ruke, odmah bi se sjetio čišćenja svoga duha. Kažu nam: Kada ugledaš vodu, ovo sredstvo koje je Allah stvorio za čišćenje, i želiš da opereš ruke, shvati da postoji i drugo čišćenje i postoji druga voda, i to čišćenje je čišćenje duha, a ta voda je voda pokajanja. Kaže se da je hazreti Ali kada je oprao ruke i sipao vodu na lice, govorio: “O Allahu, izbijeli moje lice kada lica budu crna (na Sudnjem danu). O Allahu! Tamo gdje lica pobijele, nemoj pocrnjeti moje lice!”
Dakle, kada Imam Ali, mir s njime, opere i očisti lice, on se sa tim ne zadovoljava, jer se islam ne zadovoljava s tim. Ovo je dobar čin i mora da postoji, ali uz ovu čistoću mora da postoji i druga vrsta čistoće.”

Nakon toga bi sipavši vodu na desnu ruku rekao: ”O Bože! Pruži mi na Sudnjem danu potvrdu o mojim postupcima u desnu ruku.” (zato što će srećnim ljudima na Sudnjem danu pružiti potvrdu o njihovim dijelima u desnu ruku).

”O Bože! Olakšaj mi presudu na Sudnjem danu!” (Sjeti se presude na Sudnjem danu!)
Poslije je sipavši vodu na lijevu ruku rekao: “O Bože! Nemoj da mi daš svjedočanstvo mojih dijela u moju lijevu ruku, i sa leđa (svjedočanstvo o dijelima neke osobe na Sudnjem danu ljudima daju s leđa, a ne ispred njih, i to ima svoju tajnu).

O Bože! Nemoj mi staviti na vrat ovu moju ruku okovanu lancima! O Bože, od Tebe tražim zaštitu od paklene vatre.”

Dalje kaže, poslije sam video kako je hazreti Ali činio mesh (potiranje glave i stopala prstima, kao dio abdesta) i rekao:

“O Bože! Učvrsti ove moje dvije noge na Siratu (sirat-ćuprija put koji po islamskom vjerovanju vodi preko Džehennema i preko koga se mora preći da bi se ušlo u Džennet i sa kojeg će mnogi pasti), i nemoj dozvoliti da se tresu toga dana kada treba da koračaju.

O Bože! Moje postupke i trud, način i pokret, uputi na stazu koja je Tvoja volja.” [26]

Abdest za koji se zahtijeva tolika pažnja, bit će prihvaćen na jedan način, a abdest kako ga mi činimo, na drugi. Zato, namaz ne smijemo olako shvatiti. Čovjek ne smije da se zadovoljava samo time da izvršava ono što je nužno u namazu. Da kaže da ide da vidi šta kažu fetve, merdža (veliki islamski autoritet koji se slijedi). Da li u namazu moramo nešto da kažemo tri puta, ili je jedanput sasvim dovoljno?

Dakle, mudžtehid mora da kaže svoju fetvu. Mudžtehid kaže da je i jedanput dovoljno, a mustahab je da se, opreza radi, kaže tri puta. Na osnovu toga, ne smijemo da kažemo kada je već jedanput sasvim dovoljno, onda ni mi nećemo više izgovarati. Ovo bi predstavljalo bjekstvo od namaza. Mi moramo tako da se ponašamo da, kada nam mudžtehid kaže da je jedanput vadžib (nužno), a druga dva puta mustehab (pohvalno), kažemo kako ćemo iskoristiti tu priliku, i recimo, ispoštovati ta dva puta.

Isto tako, ne smijemo post da uzimamo olahko i sa nepoštovanjem. Neki ljudi tako poste pa kažu (kroz šalu): “Kada bih ja bio na Božijem mjestu, neuzubillah (Trazim zaštitu od Allaha!), ne bih uopće prihvatio njihov post.” Poznajem neke ljude koji u mjesecu Ramazanu ne spavaju po cijelu noć sve do jutra, ali ne zato da bi činili ibadet, već da to vrijeme ne bi proveli u spavanju. Do jutra piju čaj i puše. Kad svane, klanjaju i spavaju, zatim se probude da bi sa žurbom klanjali podnevni namaz i ikindiju, i posle sijedaju uz sofru za iftar. Kakav je to post da čovjek u toku u noći sve do jutra ne spava, zato da bi u vrijeme posta zaspao, kako ne bi osjetio teškoće posta? Zar ovo nije omalovažavanje posta? Po mom mišljenju, to je kao da se post unižava pogrdnim riječima. Kao reći: “O, poste! Toliko te mrzim da neću da vidim tvoje lice!”

Mi odlazimo na hadž, ali ga omalovažavamo. Postimo i omalovažavamo post, klanjamo, i to omalovažavamo. Učimo ezan, omalovažavamo ga. Sada se postavlja pitanje, kako mi omalovažavamo ezan? Mustahab je da mujezin ima dobar glas, kao što je učenje Kur'ana po tedžvidu (fonetička pravila za ispravno učenje Kur'ana), znači lijepo izgovaranje riječi, što ima veći uticaj na dušu, postalo tradicija. U ezanu, također, je mustahab da mujezin ima dobar glas i da tako uči ezan da ljudi u tome uživaju i da se prisjećaju Boga. Mnogi ljudi imaju lijep glas, ali ako im kažete da idu da uče ezan, oni ne prihvataju. Zašto? Zato što misle da im to ne priliči. Zar sam toliko nevažan da bih bio mujezin? Gospodine! Ti bi morao da budeš ponosan da si mujezin. Ali ibn Abi Talib je bio mujezin. Tada kada je bio halifa, bio je i mujezin. To je omalovažavanje ezana da se jedan čovjek stidi što mora učiti ezan, ili smatra da biti mujezin zavisi od čovjekovog ponosa i da za sebe pita, zašto ja, koji sam bogat, ih funkcioner, moram biti mujezin. Sve je to omalovažavanje.

Zato nikada ne smijemo omalovažavati ibadet i moramo biti savršeni muslimani. Vrijednost islama se ogleda u njegovoj sveobuhvatnosti. Ne smijemo dopustiti da samo činimo ibadet, a sve ostalo, izuzev toga zapostavimo i da ne budemo kao oni koji su se skoro pojavili, odajući priznanje društvenim učenjima islama, a s druge strane omalovažavaju ibadet.

Ako Bog da, nastavit ćemo ovu raspravu. Izlagat ću o vrijednostima ibadeta u vezi sa drugim islamskim dužnostima. Pored toga što je ibadet osnov približavanja Bogu, on je i sledeće:

“…zato se samo Meni klanjaj i molitvu obavljaj – da bih ti uvjek na umu bio." (Ta Ha, 14)

Jedini cilj namaza je da čovjeka podsjeti na Boga i približi ga njegovom Gospodaru. Osim toga, ako omalovažavamo ibadet, bit ćemo u zaostatku u odnosu na svoje druge dužnosti. Ibadet predstavlja izvršnu silu i garant za izvršavanje drugih odredbi islama.