O pjesniku
Omer ibn El-Farid je rođen u Kairu, 1181 godine, njegov otac je radio kao ženski advokat (farid) na dvoru memlučkih sultana, odatle dolazi nadimak ovog velikog pjesnika koji bukvalno preveden znači ‘sin ženskog advokata’. U ranoj mladosti Ibn El-Farid je radio kao pomoćnik oca na dvoru, no njegova sklonost ka zuhdu (asketizmu) se još tada izrazila te je uz dopuštenje svojeg oca odlazio u pustinju gdje bi se u potpunoj samoći i odvojenosti od svijeta posvećivao ibadetu i razmišljanju. Po preseljenju njegovog oca na ahiret Ibn El-Farid je dao otkaz u službi i potpuno se posvjetio duhovnoj potrazi. Iako je proveo duge periode duhovnog pregnuća ipak nije doživio prosvjetljenje za kojim je tragao. Jednoga dana je prolazio pokraj vrata Sujufija medrese i unutar njenog dvorišta je vidio starca kako uzima abdest na česmi, ali je abdest uzimao pogrešnim rasporedom, prvo je prao ruke, pa noge pa tek onda lice. Mladi Omer mu je prišao i prekorio ga zbog toga, na šta mu je starac odgovorio da on svoje prosvjetljenje neće doživjeti u Egiptu već samo u Mekki časnoj. Odmah je Omer razumio da je riječ o Allahovom evliji i zaputio se ka Mekki u kojoj je proveo petnest godina života. Kada je dobio vijesti da je šejh koji ga je uputio u Mekku bolestan on se vratio u Kairo i ispratio ga na ahiret, te se nastanio u Azharskoj džamiji u kojoj je počeo podučavati hadis i arapsku književnost. Oženio se i dobio troje djece, dva sina i jednu kćer. Na ahiret je preselio 1235 godine, ostavljajući iza sebe divan poezije i kružok učenika koji su oformili njegov tarikat, ali koji se na žalost nije očuvao do današnjih dana, već se u šesnestom vijeku stopio sa šazilijskim i rifaijskim tarikatom. Ibn El-Farid je najveći arapski tesavvufski pjesnik i jedan od najboljih tumača hakikata, kao što reče naš uvaženi šejh Fejzullah Hadžibajrić u svojem komentaru 1733 stiha prvog svezka Mesnevije: “Bilo je mnogo evlija koji su tumačili hakikat-i Muhammediju onako kako jest, a najpoznatiji su Abdulkadir Gejlani, Šejh-ul Ekber i Ibn El-Farid.”
{gallery}/media/jw_sigpro/users/0000000062/Ibn Farid{/gallery}
O samoj pjesmi
Iza Ibl El-Farida je ostao divan poezije skromne veličine, njegove pjesme je u jednu knjigu sakupio njegov unuk, Ali ibn Sibt, koji je u uvodu tog divana napisao opširnu biografiju svoga djeda i duhovnog pročelnika. U divanu se posebno izdvajaju dva spjeva, ‘Nazm ul suluk’ (Poredak duhovnog putovanja) poznata još kao i ‘Kasidet ul-taija el kubra’ (velika pjesma koja se rimuje na slovo t). Ova kasida sama po sebi zahvata skoro pola Ibn El-Faridovog divana i sastoji se od 761 stiha koji se odnose prije svega na duhovni put i dostizanje duhovnog ozbiljenja. Radi se o klasičnom djelu tesavvufske literature koje je mnogo hvaljeno i komentarisano, mnogi tesavvufski velikani kazali su da je ova kasida jedinstvena po svom sadržaju i da je nemoguće imitirati njen izraz. Druga pjesma po važnosti iz Ibn El-Faridovog divana je Kasidet ul-hamrija (pjesma o vinu) koju donosimo u nastavku. U njoj Ibn El-Farid, sljedeći stil ranijih arapskih pjesnika obrazlaže hakikat koji je prikazan poetskom slikom vina. Ova pjesma u usporedbi sa Kasidet ul-taijom je veoma kratka a ipak u sebi sadrži sukusiran sav tesavvufski nauk. U svom prijevodu ove kaside nisam slijedio klasični pjesnički metar u kojem je ona pisana već sam svaki bejt (polustih) rimovao sa sljedećim bejtom.
O komentarima na “Pjesmu o vinu”
Još od samog početka za Ibn El-Faridovu poeziju se veže opširna komentarska tradicija. Razlog za to možemo naći u činjenici da je Sadrudin Konjevi, najznačajniji učenik i posinak Šej Ekbera Muhjiddina ibn Arebija bio veliki ljubitelj Ibn El-Faridove poezije. On je čak u dva navrata za vrijeme Ibn El-Faridovog života putovao u Egipat sa nadom da će upoznati ovog velikog pjesnika, no oba puta mu to nije pošlo za rukom. Sadrudin je na svojim predavanjima uz Ibn Arabijeva djela stalno komentarisao i Ibn El-Faridovu poeziju, a posebnu pažnju je pridavao Nazm ul-suluku kao najvažnijem Ibn El-Faridovom spjevu. Stoga nas ne čudi činjenica da je prvi čovjek koji je napisao komentar na ovu pjesmu upravo Sadrudinov učenik, Saduddin Fargani. On je napisao dva komentara na Nazm ul-suluk, prvi na persijskom jeziku, u kojem je cjelokupnu kasidu prvo preveo na persijski jezik a onda je komentarisao, a kasnije je na zahtjev svojih arapskih učenika napisao još jedan komentar, ovaj put na arapskom jeziku, što je ustvari proširena verzija njegovog persijskog komentara. Što se tiče Kasidet-ul hamrije, nju je prvi komentarisao Davud Kajseri, koji je bio učenik Abdurrezaka Kašanija, učenika Muinudina Džandija, koji je bio direktni učenik Sadrudina Konjevija. Kajseri je takođe bio i prvi osmanlijski Ššejh-ul islam. Njegova komentar na pjesmu o vinu naslovljen ‘Šerh el kasida el hamrijja’ je remek djelo tesavvufske literature samo po sebi. Radi se o najvažnijem komentaru ove kaside na koji se dobrano oslanjaju svi ostali komentari koji su nastali kasnije. Među onima koji su komentirali Kasidet ul-hamriju je i poznati persijski pjesnik i sufija, Abdurrahman Džami. On je napisao zasebno djelo kao komentar ove kaside i naslovio ga ‘Lavami’ (iskrice). U ‘iskricama’ Džami pored proznih komentara koristi i značajan broj svoje poezije, najviše rubaija, na primjer uz prvi stih Ibn El-Faridove hamrije, Džami uz komentar donosi i sljedeću svoju rubaiju:
Na danu kada se nebesa još ne okrećaše
Kada se voda, vatra i zemlja još ne pomiješaše
Bio sam pijan od sjećanja na Tebe
Iako trag od vina i loze još ne postojaše
Stil kojim Džami komentariše hamriju je stil koji je on koristio u svojem najpoznatijem djelu, ‘Lavaihu’ (blijeskovi) u kojem je Džami na jedan sažet način objasnio Šejh ul-Ekberovo učenje. Pored ova dva komentara vrijedi spomenuti i el-Burinijev, komentar, koji je za razliku od prva dva više gramatičke prirode, te komentar Abdulganija Nabulusija, koji je prokomentarisao cio Ibn El-Faridov divan. Interesantno je primjetiti da su trojica od četvorice pomenutih autora takođe napisali i proslavljene komentare na Ibn Arabijev ‘Fusus’. To samo govori o ulozi koju je Ibn El-Faridova poezija igrala unutar ekberijanske škole.
U svojem komentaru sam se prije svega koristio Nabulusijevim i Kajserijevim komentarima, te povremeno Burinijevim, dok sam Džamijev komentar izostavio, jer je on po svom izrazu najkompleksniji tako da je veoma teško prepričavati ga.
U komentaru nisu obrađeni svi stihovi hamrije, već samo oni za koje sam smatrao da su od posebne važnosti za razumijevanje cijele kaside. Takođe nisam se upuštao u kompikovana metafizička obrazloženja kojima su ispunjeni originalni komentari, već sam pokušao na što koncizniji način objasniti osnovna značenja ove kaside.
Prijevod kasidet-ul hamrije
Pjesma o Vinu
Vino pijemo Voljenog sjećajući se
Prije stvaranja loze tako opijajući se
Pun mjesec njegova je čaša, ono sunce samo
Ruka mjesečvog srpa ga donosi ovamo
Kada se ono miješa, koliko samo zvijezda izlazi
Bez njegovog mirisa se krčma ne nalazi
Da nije njegovog blijeska i sijevanja
Ne bi ga dolovila ljudska zamišljanja
Vrijeme ne sačuva ništa od njega, osim zadnji dah
Skriveno je u grudima čovjeka koji ne osjeća tugu ni strah
Ali ako ga se u narodu sjete, to onda one vrijedne goni
Jutrom bez straha i grijeha opijaju se oni
Iz dubine ono izlazi, dok čaša sasvim prazna ne postane
Ali ti se i dalje sjećaj njegovog imena, bar ono neka ostane
Jer ako to ime ikada uđe u um čovjeka
Briga ga tad’ napušta a radost ga čeka
Kad bi pijanci u krčmi pečat njegovog pehara umotrili
Bez vina, samo od njega bi se opili
Kada bi ovim vinom zemlju groba poprskao
Onaj koji je u njemu ukopan bi iz mrtvih ustao
Kad bi sjenu zida vinove loze ovim vinom poškropio
Samrtnika kojeg tu leži bi tako izliječio
Dovedite bogalja blizu krčme njegove, prohodaće
I od spomena njegovog ukusa mrtvi progovoriće
Ako se na istoku miris njegov poveća
Na zapadu će ga osejetiti onaj koji miris ne osjeća
Čovjek čija se ruka od dodirivanja pehara oboji
Neće zalutati noću jer mu u ruci zvijezda stoji
Kada bi se otkrilo u tajnosti, kao mlada snena
Onom slijepom od rođenja, progledao bi istoga trena
Ako bi gluhi šum njegovog sipanja osjetio
Opet bi mogao čuti, sluh bi mu se povratio
Kada bi konjanici odjahali zemlju njegovu naći
I nekog od njih zmija ujede, neće ga od otrova ništa snaći
Ako bi liječnik napisao njegova slova na čelu bolesnog od džinna
Samo bi ga taj natpis očistio od ludačkih tmina
Kada bi se njegovo ime napisalo nasred vojničkog barjaka
Svi koji bi se ispod njega našli pali bi pijani od toga znaka
Nesavršene u krčmi vodi do savršenosti
A neodlučnog upućuje na put odlučnosti
Preko njega je škrtac velikodušan postao
A onaj koji strpljenja nije imao, gnjev je zadržao
Ako bi prosti čovjek iz naroda poljubio cjedilo ovoga vina
Osjetio bi skrivena značenja njegovih lijepih osobina
Kažu mi “opiši ga jer tebi ono jasno je”
Da, ja znam njegova svojstva reći ću vam kakvo je
Bistrina a nije voda, neosetljivo a nije vazduh
Svjetlost ali nije vatra, bez tijela ono je duh
Izvrsnost vodi hvaljenju njegova dobra po čemu
Izvrsni su svi oni koji su pričali o njemu
I izvrsni su proza i poezija u slavu njegovu, zna se
Tako da onaj koji ga nije kušao postane dirnut sjećajući ga se
Kao čovjek koga ljubav pokrene
Kada se ime njegove voljene spomene
Vječno, prije svih stvari priča je o njemu bila
Prije nego su se oblici i stvorenja pojavila
Preko njega stvari nastaše a ono putem njih zakriveno posta
Mudro, a one koji ne razumiju, ono takvo i osta
Moj duh ga je volio, bio jedno s’ njim je
Al’ ne kao tijelo što s’ drugim tijelom je
Vino bez loze, Adem otac moj je
Loza bez vina, nama majka to je
Pehari postaše čistiji za čistoću
Svih istina koje se u njih toču
Preko čistoće pehara istine su uzdignute, vrijedno
Stvari su se počele razlikovati a ipak sve je Jedno
Naši duhovi su vino a tijelo loza je
Prije njega nema prije, poslije njega nema poslije
Neograničena počast je biti
Prije svakog ‘poslije’ i onog što će donositi
Prije početka vremena se ono cijedilo
A doba našeg oca kasnije dođe – siroče je ono bilo
Rekli su mi “vino je grijeh, ne griješi dušu svoju”
Ne, zaista kad ga ne bih pio bio bi grijeh za dušu moju
Nazdravlje ljudima iz manastira, koliko puta su se opili
Iako ga nikada nisu probali, samo su žudjeli
Ali ja sam bio pijan prije nego sam se rodio
I biću pijan i pošto budem preselio
Pij ga čisto! Pa i pomiješaj ga ako budeš morao
Ali znaj da je okretanje od usni Voljenog grijeh i ružan posao
Idi traži ga u krčmi, probaj ga razotkriti
U zvucima muzike koja je seme njegove dobiti
Jer vino i briga se nikad na ne nalaze na istom
Isto kao što tuga nikada ne živi sa pjesmom
Ako sahat bar doživiš da te vino to opije
Uvidjećeš da si vladar a vrijeme da rob ti je
Uopšte nije živio onaj ko je trijezan bio
Ko ne umre pijan taj svoju pamet nije koristio
Stoga ostavi da plače nad sobom onog što je život protraćio
A ni gutljaj ovog vina nije dokačio.
Komentar na “Pjesmu o vinu”
Vino pijemo Voljenog sjećajući se
Prije stvaranja loze tako opijajući se
Ova kasida ne započinje sa tradicionalnim uvodom el-vukuf ale’l atlaal koji se inače koristi kod pisanja kasida a u njemu se iznosi hvalospev ili stanje pjesnika, već Ibn El-Ferid direkto prelazi na glavnu temu svoga spjeva. Vino ljubavi se očituje u duhovnim zbiljama sufija i ispunjava njihova srca i duše. Kajseri kaže da se pod Voljenim ovdje misli na Hakka Uzvišenog, Stvoritelja svega, dok je ‘vino’ ljubav Božja i žudnja za ponovnim susretom s Njim, jer su duše ostale željne Njega još od ‘kalu bela’. Kajseri dalje nastavlja, pod ‘pijenjem’ se misli na primanje božanskog svetog izlijevanja (fejz) koje je potrebno kako bi se upotpunile pritajene sposobnosti koje su u robu Božjem kriju. Nabulusi kaže da postoje dva vida sjećanja (zikra), jedno je sjaćanje jezikom a drugo sjećanje srcem, dok je opijenost nestajanje svega osim Hakka – Istintog. Prije stvaranja loze znači prije stvaranja ovih prolaznih tijela.
Pun mjesec njegova je čaša, ono sunce samo
Ruka mjesečevog srpa ga donosi ovamo
Pun mjesec je simbol Muhammedanskog duha iz kojeg se to vino koje je sunce Božanskog otkrivanja izlijeva na duše vjernika putem ruke mjesečevog srpa što je duhovno otkrovenje i duhovni put. Prema Nabulusijevom tumačenju pun mjesec je insan-i kamil i šejh ul-kamil dok je sipanje vina dijeljenje imena (esmi) kojim salici zikr čine. Nabulusi dalje nastavlja da se potpuni čovjek – insan-i kamil koji je ispunjen Božanskim nurom ne pokazuje ljudima u svojoj punini, jer oni to pokazivanje ne bi mogli podnijeti, već zauzimajući oblik mladog mjeseca tj. samo djelimičnog pokazivanja svoje duhovne realnosti on im se približava i tako ih vodi ka Allahu Uzvišenom. Kajseri kaže da se puni mjesec u ovom stihu odnosi na Muhammedanski duh koji je osvijetljen i ispunjen svjetlom Bića Istinitog. Mjesečev srp (hilal) je sakija koji to vino dijeli. Kajseri kaže da se ‘mjesečev srp’ u ovom stihu odnosi na Emir ul-muminina Aliju ibn Ebi Taliba, jer je njegov položaj naspram Poslanika, s.a.w.a., kao položaj mladog mjeseca naspram punog mjeseca. Zbog toga Poslanik, s.a.w.a., rekao: “Ti si (Alija) u odnosu na mene kao što je bio Harun prema Musau.”, i “Ja i Alija smo od iste svjetlosti.” Po preseljenju Allahovog Poslanika mjesec duhovne upute je nastavio sjati u Aliji, osvjetljavajući srca onih koji putuju duhovnim putem, pa je stoga Alija postao sakija koji donosi vino duhovne spoznaje na ovom svijetu a on je takođe i sakija Kevserskoga vrela na ahiretu. Iz toga razloga su se ljudi duhovne spoznaje uvjek vezivali za njega, mnogo više nego za bilo kog drugog od časnih ashaba, jer se samo preko njega mogu otkriti tajne tevhida.
Kad se ono miješa koliko samo zvijezda izlazi
Bez njegovog mirisa se krčma ne nalazi
Miješanje u ovom stihu predstavlja miješanje vina duhovne spoznaje Boga i ljubavi Božje sa dušama vjernika i spoznavalaca Njegovih. Zvijezde koje se spominju u ovom stihu su evlije Božje, kakvim postaju oni čije duše dotakne ovo božansko vino. Svijetle zvijezde na nebesima spoznaje koje pokazuju put onima koji su izgubljeni u tami ovoga svijeta. Miris je miris Voljenog koji osjećaju oni opijeni božanskom ljubavlju a taj miris ih vodi u krčmu, koja je skup zaljubljenika u Boga ili ‘mjesto’ u kojem se Bog očituje kada zrake Njegove svjetlosti prodru kroz tamne zastore sopstva te čovjek počne posmatrati vječnu Istinu. Kajseri kaže da se pod mirisom ovdje podrazumijevaju tragovi vječne ljepote u stvorenom, dok je krčma izvor svake ljepote, Hakk Uzvišeni. Tako da se preko tragova ljepote u stvorenom stiže do samog Izvora sve ljepote i sveg dobra.
Da nije njegovog blijeska i sijevanja
Ne bi ga dolovila ljudska zamišljanja
Da nije svjetlosti ovoga vina umovi i zamišljanja ljudska ga ne bi bila u stanju spoznati. Tako da spoznaja Njega dolazi od Njega a ne od nečega drugog. Jer je sve drugo nemoćno da dostigne spoznaju Njega. “A Allah upućuje na pravi put onoga koga On hoće.”
Vrijeme ne sačuva ništa od njega, osim zadnji dah
Skriveno je u grudima čovjeka koji ne osjeća tugu ni strah
Postoji nekoliko mišljenja u vezi značenja ovog stiha, jedno je da je vrijeme sa sobom odnijelo veliki dio vina sa tim što je odnijelo velike spoznavaoce Hakka iz prošlih vremena. Takav vid poimanja se vidi u predaji da su neki od ashaba rekli kada je hazreti Omer preselio da je sa njim otišlo devet desetina znanja, a to se odnosilu na spoznaju Boga i duhovnog svijeta a ne znanja o propisima ili nečemu drugom od svijeta ovog. U vremenu u kojem je pjesnik pisao ostao je samo zadnji dah toga vina, zadnji gutljaj skriven u grudima evlija njegovog vremena. Dok Nabulusi kaže da se ovaj stih odnosi na to da dunjalučko vrijeme nije ostavilo ništa od njega sem taj zadnji dah. To jest da je sa svojim brzim prolaženjem i zaokupljanjem ljudi sa svijetom ovim ono ih je udaljilo od vina istine koje se nalazi samo u grudima odabranih.
Ali ako ga se u narodu sjete to onda one vrijedne goni
Jutrom bez srama i grijeha opijaju se oni
Iako je najveći dio vina nestao ipak samo spominjanje njegovo ispunjava duše posvjećenika sa duhovnim pijanstvom, nasuprot ispijanja ovosvjetskog vina koje ljude koji ga piju ispunjava krivicom i koje prlja njihovu dušu sa grijehom, ovo duhovno vino je bez te dvije manjkavosti, jer je to vino istine. Nabulusi kaže da se ‘jutro’ u ovom stihu odnosi na jutro božanskog prosvijetljenja koje odtklanja tamu neznanja i zablude.
Iz dubine ono izlazi, dok čaša sasvim prazna ne postane
Ali ti se i dalje sjećaj njegovog imena, bar ono neka ostane
Nabulusi kaže da se ovaj stih odnosi na lagano izlaženje vina poslije njegovog prvotnog očitovanja koje najčešće baci iskrenog murida u duhovnu opijenost. Kako vrijeme prolazi ta opijenost izbleđuje preko stapanja sa osjetilnim i duhovnim oblicima, te za murida ostaje da doziva ime (esma) sa kojim mu se Bog očitovao.
Jer ako to ime ikad uđe u um čovjeka
Briga ga tad’ napušta a radost ga čeka
Samo sjećanje na ime ovoga vina ispunjava srca tragaoca i arifa sa radošću, a ta je radost od radosnih vijesti za moguće sjedinjenje sa Voljenim. Burini kaže da se kod pominjanja ‘čovjeka’ u ovom stihu odnosi na bolesnog čovjeka, na zaboravnog čovjeka, čovjeka u raljama nemarnosti i u jamama ovosjvetskog pakla, čiji se um obraduje na sam pomen duhovnog vina i svega što ono nosi, a to je mogućnost izbavljenja.
Kad bi pijanci u krčmi pečat njegovog pehara umotrili
Bez vina, samo od njega bi se opili
Ovaj stih je povezan sa značenjem prethodnoga stiha, sjećanje na ime vina opija zaljubljenike a posmatranje pečata njegovog pehara, njegove posude, materijalnog zastora kroz koji se nazire duhovno vino dovoljno je da opije posmatrače. Jer je ovo vino sveto pa su njegova posuda i pečat takođe sveti. Možda se ovde pod pečatom aludira na korice Kur’ana, dok za Nabulusija u ovome stihu pehar je ljudska duša dok je pečat božansko nadahnuće koje prolazi kroz srce.
Kada bi ovim vinom zemlju groba poprskao
Onaj koji je u njemu ukopan bi iz mrtvih ustao
Kada bi ovim vinom poprskali prašinu grijeha i crnu zemlju nemara pod kojom je pokopan čovjek čije je unutarnje biće umrtvljeno, on bi iz mrtvih ustao i našao novi život.
Njegovo srce bi oživjelo u posmatranju nepreglednih prostranstava Allahove milosti a njegova duša bi se ispunila novom silom i novim životom.
Kad bi sjenu zida ovim vinom poškropio
Samrtnika kojeg tu leži bi tako izliječio
Zid u ovom stihu može označavati tjelesno bivanje i materijalni svijet, dok je sjena koju taj svijet baca, svijet čovjekove mašte. Kada se ‘sjena zida’ to jest svijet mašte koji nastaje kao rezultat čula koja poimaju materijalni svijet, poprska i poškropi vinom duhovne istine čovjek koji tu leži bolestan i savladan od ovo dvoje bi ozdravio, to jest shvatio bi stvari kakvim jesu i vratio bi se svrsi svoga postojanja.
Dovedite bogalja blizu krčme njegove – prohodiće
I od spomena njegovog ukusa nijemi progovoriće
Nabulusi kaže da je krčma skup iskrenih zaljubljenika u Allaha, paralizovani i obogaljeni čovjek je onaj koga su svjetovne žudnje savladale i koga je nemar paralizovao. Njegovo prohođavanje se odnosi na oslobađanje od obmane i požude. A na spomen ukusa ovoga vina onaj koji je bio nijem počet će govoriti i izražavati ljepotu koja se u vinu istine krije.
Ako se na istoku miris njegov poveća
Na zapadu će ga osjetiti onaj koji miris ne osjeća
Neosjećanje mirisa, zatvorene nosnice su metafora za zatrpano srce, koje ne može osjetiti miris duhovnih istina. Takođe ‘istok’ može predstavljati srce potpunog čovjeka dok je zapad svijet tjelesnih naslada i duhovnog zaborava, dok je miris božansko otkrovenje i nadahnuće koje dolazi od takvoga srca.
Čovjek čija se ruka od dodirivanja pehara oboji
Neće zalutati noću jer mu u ruci zvijezda stoji
Nabulusi kaže da se ovaj stih odnosi na davanje tarikatske prisege, kada se iskreni murid uhvati za ruku potpunog čovjeka koji ga može odvesti do hakikat-i Muhammedije. Dok je zvijezda koja se pominje u stihu duhovna podrška koju murid dobija za vrijeme davanja bejata. Nabulusi svoj komentar na ovaj stih završava sa hadisom: “Moji ashabi su kao zvijezde na nebu.” Tako da se onaj koji se ozbilji u duhovnoj spoznaji ne sija samo za sebe već postaje i vodilja drugima. Dok po Burinijevom tumačenju ovaj stih se odnosi na molitelje koji iz žudnje za Voljenim dovu čine, te im se ruke oboje od isijavanja toga duhovnog vina a noć njihovog nemara zasija od zvijezde na njihovim rukama.
Kada bi se otkrilo u tajnosti, kao mlada snena
Onom slijepom od rođenja, progledao bi istoga trena
Pravo sljepilo je sljepilo koje uzrokuju zastori gafleta – duhovne nemarnosti. Onaj kom se vino duhovne istine otkrije poput mlade koja se otkriva svojem voljenom, onda on počinje posmatrati duhovnu istinu preko materijalnih zastora. Nabulusi kaže da se arapska riječ ‘ghada’ koja je upotrebljena u ovom stihu, takodje znači i ‘biti u svitanju’, pa se stoga odnosi na svitanje spoznaje Allaha Uzvišenog.
Ako bi gluhi šum njegovog cijeđenja osjetio
Opet bi mogao čuti, sluh bi mu se vratio
Sluh se ovde odnosi na slušanje ‘radosnih vijesti’ iz duhovnog svijeta koje se iz svijeta melekutskog spuštaju na muridov sluh, dok je čovjek prethodno bio gluh za te glasove.
Nabulusi kaže da se pod ‘cijeđenje’ u ovom stihu misli na procese ljudskog uma koji služi kao filter ili cjediljka u odnosu na svijet duhovne istine, o čemu će biti govora.
Kada bi konjanici krenuli zemlju njegovu naći
I nekog od njih zmija ujede, neće ga od otrova ništa snaći
Konjanici su duhovni putnici koji putuju kroz razdaljine i udaljenosti od svojeg Voljenog, dok su otrovi zmije putena uživanja i strasti koje čak i da budu ubrizgani u iskrenog putnika – salika, neće mu naštetiti ako je njegova namera u traženju ‘zemlje vina’ iskrena. Nabulusi pak kaže da je otrovani čovjek u ovom stihu ašik ludo zaljubljeni, kojeg je ujela zmija žudnje i čežnje, no njemu taj otrov neće naštetiti.
Ako bi liječnik napisao njegova slova na čelu bolesnog od džinna
Samo bi ga taj natpis očistio od ludačkih tmina
Nabulusi kaže da se pod ‘liječnikom’ u ovom stihu misli na potpunog muršida, dok je ludak osoba od koje su duhovne istine sakrivene, te je vođen od svoje strasti i zastranjelih misli, dok su slova vina ispravno tumačenje nebeska objave koje izliječi svaku zabludu i bolest. Kajseri kaže da je liječnik arif i muršid, dok je ‘bolesni od džinna’ čovjek koji je zaveden od strane svojih osjetila i mašte. Njegovo ‘čelo’ simbolizira njegove pritajene potencijale, o kojima čak ni on sam nema pojma, dok je ime vina ime vječne Istine po kojoj se samo ti pritajeni potencijali mogu ozbiljiti.
Kada bi se njegovo ime napisalo na sred vojničkog barjaka
Svi koji bi se ispod njega našli pali bi pijani od toga znaka
Nabulusi kaže da se ovde ‘vojnički barjak’ odnosi na tarikat, a vojska su muridi koji se bore protiv šejtana i nefsa i na taj način postižu spasenje. Svaki tarikat ima svoj pristup, svoj način i taktiku u toj duhovnoj borbi. Nabulusi dalje daje primjere pa kaže da je zastava kadirija koju je podigao Hazreti Abdulkadir Gejlani (p. 1166.) za one koji putuju njegovim putem poniznost i duhovno siromaštvo. Zastava šazilija koju je podigao Hazreti Ebu Hasan Šazili (p. 1258). je zaustavljanje misli i odbacivanje (vlastitog) izbora, i tako dalje.
Ako bi prosti čovjek iz naroda poljubio cjedilo ovoga vina
Osjetio bi skrivena značenja njegovih lijepih osobina
Ljudski intelekt (akl) je filter, kako kaže Nabulusi, jer je on u stanju nemara filtrira duhovnu istinu i pokazuje nam stvari ‘onakvima kakvim nam se pričinjavaju’, no u stanju spoznaje i opijenosti od vina inteleket mijenja svoju funkciju i postaje cjediljka, kroz koju prolazi vino istine to čovjek upoznaje stvari ‘onakvima kakve one jesu’. Kada bi čak i prosti čovjek iz naroda poljubio tj. bio u blizini takvoga intelekta osjetio bi skrivena značenja duhovne istine. Kajseri kaže kada bi onaj ‘prosti’ koji ne zna ništa o spoznaji Hakka, došao potpunom čovjeku koji je ovde simboliziran cjediljkom, te mu bio pokoran i predan u onome što mu on naloži, počeo bi osjećati skrivena značenja i spoznao bi lijepe osobine vječnoga vina.
Kažu mi “opiši ga jer tebi ono jasno je”
Da, ja znam njegova svojstva reći ću vam kakvo je
Ibn El-Feridov odgovor na pitanje o vinu je krajnje skroman, jer mu je pitanje postavljeno o zbilji toga vina a on odgovar da poznaje samo neka njegova svojstva. Burini kaže da su oni koji traže put istine ti koji pitaju dok šejh odgovara shodno svojoj spoznaji njegovih osobina. Kajseri kaže da su neznalice upitale arifa da im opiše vino Istine, na sličan čin kao što se neznabošci upitali Božjeg Poslanika: “Opišini nam svoga Gospodara.” Pa je bila objavljena sura Ihlas.
Bistrina a nije voda, neosetljivo a nije vazduh
Svjetlost ali nije vatra, bez tijela ono je duh
Osobine vina su osobine tri elementa, vode, vazduha, i vatre, bez njihove materijalnosti. Dok se četvrti element, zemlja, ne pominje ali se na nju aludira sa spominjanjem ljudskog tijela koje je od zemlje stvoreno. Nabulusi kaže da je vino bistro iako nema gustinu vode, neosjetljivo iako nema gustinu vazduha i svijetlo iako nema gustinu vatre. Ono je duh slobodan od tjelesne mase pa se stoga vino pjesniku otkrilo kao čist, neosjetljiv, svijetao duh, čist od materijalnih kompozicija četiri elementa.
Vječno prije svih stvari priča je o njemu bila
Prije nego su se oblici i stvorenja pojavila
Burini kaže da se ‘priča’ u ovom stihu odnosi na Božji govor, koji nije sastavljen od glasova i slova i koji prethodi svemu stvorenom. ‘Prije’ u ovom stihu se ne odnosi na vremensku već na suštinsku prethodnost stvarima i bićima, koja uvjek nastaju ‘kasnije’.
Preko njega stvari nastaše a ono putem njih zakriveno posta
Mudro, za one koji ne razumiju ono takvo i osta
Vino istine je svrha stvaranja i sve stvari su po njemu nastale, a ono je putem njih postalo zakriveno, jer je svijet istine postao zastrt svijetom pojavnosti mnoštva. Nabulusi kaže da u ovom stihu ‘mudro’ znači pravedno. Tako da su po pravdi oni koji ne mogu shvatiti i razumjeti tajnu stvaranja zastrti od vina istine. Dalje kaže da su to oni koji ne mogu shvatiti svrhu sveg postojanja i da su to oni koji poriču ljude tesavvufa (ehl-i tesavvuf) i njihovo duboko razumjevanje, pripišujući im zabludu i herezu.
Naši duhovi su vino a tijelo loza je
Prije toga nema prije, poslije toga nema poslije
Vino je duša a loza je tijelo, lozama tijela teče vino istine, vino vječnoga života. Nabulusi kaže da se ‘naši duhovi’ u ovom stihu odnosi na duhove koji su ljudima istine darovani u iskonu kao rezultat posmatranja uzvišenog Muhammedanskog duha.
Vino bez loze, Adem otac moj je
Loza bez vina, nama majka to je
Otaštvo našeg oca Adema se odnosi samo na osjetilnu dušu – nefs, dok je naš duh potomak vina. Naša majka je loza bez vina, ovosvjetsko materijalno postojanje. Sa spajanjem materijalnog i duhovnog došlo je do spajanja vina i loze. Tijelo je loza u kojem se vino duhovnog života stalno obnavlja i teče.
I izvrsni su proza i poezija, u slavu njegovu, zna se
Tako da onaj koji ga nije kušao postane dirnut sjećajući ga se
Nabulusi u komentaru na ovaj stih nabraja vrijednosti zikra, pa kaže da čak i čovjek koji je zastrt i koji živi u gafletu i zaboravu ako počne činiti zikr ili ako učestvuje u zikru drugih, ili ponavlja zikr u sebi, osjetice duhovnu lakoću i vedrinu i prisjetiće se makar na kratko na svoju iskonsku zakletvu tj. na svrhu svojeg postojanja.
Preko čistoće pehara istine su uzdignute vrijedno
Stvari su se počele razlikovati a ipak sve je Jedno
Sa sipanjem vina u pehare došlo je do uzdizanja duhovne istine, sa bićem čovjeka koji je istodobno i duhovno i materijalno biće, no takođe došlo je i do pojavljivanja mnoštva, jer je čovjekovo opažanje to koje stvara mnoštveni svijet, no u suštini stvari i po duhovnoj istini sve je jedno (vahdet), jer se Hakk očituje u svemu.
Rekli su mi “vino je grijeh, ne griješi dušu svoju”
Ne, zaista kad ga ne bih pio bio bi grijeh za dušu moju
U ovom stihu pjesnik odgovara na ukor onih koji smatraju opijenost haramom, tu se naravno misli na duhovnu opijenost koja dolazi kroz razna duhovna pregnuća, no prije svega kao blagodat Božja. Ibn El-Farid im odgovara odsečnim tonom, da je haram to vino ne piti, a ne piti ga. Jer ništa se ne može mjeriti sa poniranjem u svijet istine i sa opijenošću Božanskom ljubavlju.
Nazdravlje ljudima iz manastira, koliko puta su se opili
Iako ga nikada nisu probali, samo su žudjeli
Kajseri kaže da se pod ‘ljudima iz manastira’ u ovom stihu misli na ozbiljene arife koji ispijaju vino istine dok borave u manastiru žarke ljubavi, manastir odvojenosti od svijeta mnoštvenog. Oni su se opili svojstvima vina ali mnogi od njih nisu kušali vino suštine zbog toga ga ‘nikada nisu probali’ već su samo žudeli za njim.
Ali ja sam bio pijan prije nego sam se rodio
I biću pijan i pošto budem preselio
Kajseri kaže da je pjesnik bio opijen ovim venom još u ‘kalu bela’ i biće opijen njime i pošto bude preselio sa ovoga svijeta. Kajseri kaže da je ovaj stih znak da je Ibn El-Farid dostigao potpuno duhovno ozbiljenje još za života te da je bio insan-i kamil u punom smislu te riječi.
Pij ga čisto, pa i pomiješaj ga ako budeš morao
Ali okretanje od usni Voljenog je grijeh i ružan posao
Vino je najbolje kada se pije čisto, no ako mora, onda neka ga čovjek pomiješa, ali sa znanjem da je okretanje od usni Voljenog grijeh. Nabulusi kaže da se čisto ispijanje odnosi na ponišetnje svega u Božjem Biću (fena), i na spoznaju Boga preko Boga a ne preko nefsa. Dok je mješanje vina vizija Božjeg Bića i svijeta stvorenog istovremeno. Pod usnama Voljenog ovdje se misli na usne Poslanika, s.a.w.a., tako da svako ko se okrene od njegovog puta i učenja, bez obzira kakvu viziju stvari imao, čini grijeh i ružno postupa.
Ako sahat bar doživiš da te vino to opije
Uvidjećeš da si vladar a vrijeme da rob ti je
Kušanje ovog vina, makar na kratko, uzdiže čovjeka nad ovim prolaznim svijetom. Nabulusi smatra da se ovim stihom Ibn El-Farid obraća muridima koji su na početku duhovnoga puta, te ih ovim stihom podstiče i daje im doznanja da ako se u potpunosti ozbilji u istini uvidjet će da vladaju, a da im ovaj prolazni svijet robuje.
Uopšte nije živio onaj ko je trijezan bio
Ko ne umre pijan taj svoju pamet nije koristio
Kajseri kaže da uistinu ne živi onaj ko je zastrt od vina Istine i njegovih značenja, život takvog čovjeka je samo iluzija i mučenje, jer on je obuzet opsjenom svijeta ovoga i od njegovih pojavnosti dok mu suština postojanja promiče. Njegova trijeznost je posmatranje i veličanje ovoga svijeta, smatrajući sebe i svijet postojanim, a svoj posao dobrim, takav čovjek nije svjestan šta mu promiče od duhovne blagodati. Onaj ko ne doživi dobrovoljnu smrt opijen vinom vječnosti, taj u biti nije koristio svoju pamet koja ga je vodila ka nevažnim i prolaznim dobrima ovoga svijeta a nije ga odvela ka dobru najvećem, najuzvišenijem blagostanju i vječnoj Istini.
Stoga ostavi da plače nad sobom onog što je život protraćio
A ni gutljaj ovog vina nije dokačio.
Kajseri kaže da onaj ko nije čak ni gutljaj ovoga vina kušao izgubio je oba svijeta. Onaj koji protraći svoj život na sticanje prolaznih dobara je propali trgovac jer nije vođen dobru najvećem. Da nas Allah sačuva od takvoga stanja i od takvoga završetka, i neka nam On podari neke od postaja spoznaje Njega i učini nas iskrenim zaljubljenicima u Ljepotu Njegovu! Neka je slava Allahu, Gospodaru svih svjetova i neka je stalni blagoslov na našeg Sejjida, Muhammeda, na njegovu časnu porodicu i časne ashabe, do Sudnjega Dana!
