(Napomena: brojevi u uglastim zagradama su oznake za fusnote na kraju teksta)
Priča se da je, kada je al-Ma´mun [117] poželio da postavi er-Rida, mir s njim, za svog nasljednika, okupio Benu Hišam [118] i rekao im: “Doista, želim da postavim er-Ridu na ovo mjesto nakon mene.”
Benu Hišam su zavidjeli er-Ridi i rekli su: “Ti postavljaš jednog neukog čovjeka koji nema sposobnost da upravlja halifatom. Zato naredi da se pozove. On će nam se pridružiti, i ti ćeš vidjeti kako će njegova neukost uticati kod tebe protiv njega.”
Tako je on poslao po njega i Imam, mir s njim, je došao. Benu Hišam su Imamu rekli: “O Ebul-Hasane! Popni se na minber i ukaži nam kako bi mogli činiti ibadet Bogu.”
Tada se Imam, mir s njim, popeo na minber i dugo sjedeo, glave pognute u tišini. Zatim je kroz njega prošao osjetan drhtaj, i on, mir s njim, je ustao uspravivši se, uzdižući i hvaleći Boga, tražeći Njegov blagoslov za svog Poslanika, s.a.v.a., i njegovu porodicu,, mir s njim.Zatim je rekao: “Prvi element u činjenju ibadeta Bogu je Njegova spoznaja. Korijen (asl) Njegove spoznaje je u priznavanju Njegove Jedinstvenosti (tawhid), a ispravan način ispovedanja Njegovog Jedinstva je u osporavanju osobina na strani Njega. Zato što razum potvrđuje da su svaka osobina i sve što posjeduje osobine (mawsuf) stvoreni. Sve što posjeduje osobine potvrđuje da ima Tvorca, Koji nije osobina, niti posjeduje osobine. Svaka osobina i sve što posjeduje osobine ukazuje na vezu (iqtiran – između osobina i onoga na šta se osobina odnosi). Veza svjedoči o privremenosti (hadath). A privremenost svjedoči da ne prihvata lišenost početkom, koja ne prihvata privremenost.
Zato Bog nije taj čija se suština spoznaje upoređivanjem. Njegova Jedinstvenost nije ta koju propovijeda neko ko pretenduje da Ga izmjeri. Nije Njegova stvarnost (haqiqah) ta koja koja doseže do nekoga ko Mu pripisuje sličnosti. Nije On taj koga priznaje (tasdiq) onaj koji Mu pripisuje kraj. On nije taj kome se obraća onaj koji ukazuje na Njega. Nije On taj koga zamišlja onaj koji Ga upoređuje (sa nečim). Nije On taj kome se pokorava onaj koji Ga rastavlja na dijelove. I nije to On kome žudi onaj ko Ga zamišlja u svojoj mašti.
Sve što može biti spoznato po sebi (bi-nafsihi) jeste stvoreno (masnu´) [119]. Sve što postoji izvan Njega jeste posljedica (ma´lul). O Bogu se zaključuje po onome što stvara (sun´). Spoznaja Njega dolazi brzo kroz moć razuma, a dokaz (huodžah) o Njemu je ustanovljen (čovječijom) primordijalnom suštinom (al-fitrah).
Božije stvaranje stvorova je zastor između Njega i Njih. Njegovo odvajanje (mubayanah) od njih je Njegova nevezanost za njihovo mjesto (ayniyyah) [120]. To što je On njihovo porijeklo (ibtida´) njima je dokaz da On nema porijekla, jer niko ko ima porijeklo ne može biti porijeklo drugom. To što ih je On stvorio tako da posjeduju sredstva (za obavljanje djelatnosti) jeste dokaz da On nema sredstva (adah), jer su sredstva dokaz siromaštva onih koji ih koriste.
Zato su Njegova imena opis (ta´bir), Njegovo postupanje (af´al) su putevi spoznaje Njega, a Njegova Suština je Istina (haqiqah) [121]. Njegova Suština (kunh) Ga odvaja (tafriq) od tvorevine, a Njegova različitost (ghuyur) ograničava (tahdid) ono što je različito od Njega. Zato je neuk u pogledu Njega onaj ko traži da On bude opisan. Prekršilac protiv Njega je onaj koji teži da Ga obuhvati. U zabludi je onaj koji zamišlja da Ga je opisao.
Ko god kaže “kako?”, uporedio Ga je (sa nečim). Ko god kaže “zašto?” propisao Mu je uzrok (ta´lil). Ko god kaže “kada?”, odredio Ga je u vremenu (tawqit). Ko god kaže “u čemu?”, ogradio Ga je (tadmin). Ko god upita “do čega?”, odredio Mu je granicu (tanhiyah). Ko god kaže “dokle?” određuje Mu kraj (taghiyah). Ko god Mu određuje kraj, kraj Mu pripisuje. Ko Mu pripisuje kraj, on Ga je podijelio. Ko god Ga je podijelio, opisao Ga je. Ko god Ga opiše, skreće sa pravog puta (ilhad) u odnosu na Njega [122].
Bog se ne mijenja sa promjenama kroz koje tvorevina prolazi, kao što ni ne postaje ograničen omeđivanjem (tahdid) onoga što je ograničeno (al-mahdud). On je Jedan (ahad), ne na osnovu objašnjenja ponuđenog brojem (tawil ´adad); Spoljašnji, ne saglasno objašnjenju da je dostupan (čulima) [123]; Jasan, ne kroz pojavljivanje Njegove vizije; Unutrašnji (batin), ne kroz razdvajanje (muzavalah); Udaljen (muba´in), ne preko razmaka; Blizak, ne preko prbližavanja; Prefinjen, ne putem tjelesnosti; Postojeći, ne nakon nepostojanja; Djelatan, ne kroz prinudu; Odlučujući, ne preko djelanja misli (jawl fikrah); usmjeravajući (mudabbir), ne kroz pokret, zahtjevan, ne kroz raščlanjivanje; Voljan (sha´), ne kroz usmjeravanje pažnje (himmah) [124], Obuhvatan (mudrik), ne kroz dodir (majassah). On čuje, ne preko sredstava, i vidi, ne preko organa.
Vrijeme Ga ne slijedi, mjesto Ga ne obuhvata, drijemež Ga ne obuzima, obilježja Ga ne ograničavaju, pomagala (adawat) Mu nisu od koristi. Njegova suština (kawn) prethodi vremenu (al-awqat), Njegovo postojanje (wujud) nepostojanju i odsutnost Njegovog početka (azal) početku (al-ibtida´).
Davanjem čulnosti organima čula saznaje se da On nema organe čula. Njegovim davanjem sadržaja supstancama, spoznaje se da On nema sadržaja. Njegovim uzrokovanjem pridruživanja među djelanjima, spoznajemo da Njemu niko nije pridružen. On je suprotstavio mrak svjetlu, nejasnoću razgovjetnošću, poroznost čvrstini i toplotu hladnoći. On spaja stvari koje su protivurječne jedna drugoj i razdvaja one koje su bliske. One dokazuju (postojanje) svoga Rastavljača svojim odvajanjem i svoga Sastavljača svojim spajanjem. To je značenje Njegovih riječi – On je Moćan i Uzvišen – “I od svega po par stvaramo da biste vi razmislili” (Kur´an 51:49)
Zato je On preko njih razdvojio “prije” i “poslije”, da bi se znalo da On nema prije i poslije. Oni svojim naravima svjedoče da On, Koji im je narav dao, nema narav. Oni svojom različitošću (tafawut) potvrđuju da On, koji im je različitost dodijelio, nema različitost. Oni svojom privrženošću vremenu dokazuju da On, Koji ih je podvrgao vremenu, Sam nije podvrgnut.
On je neke od njih sakrio pred drugima, kako bi se spoznalo da nema zastora između Njega i njih, različitog od njih. Njemu je pripadalo značenje Božanskog (al-rububiyyah) kada nije bilo nikoga kome bi bio Gospodar, Božanska stvarnost (al-ilahiyyah) kada nije bilo nikoga kome bi bio Bog, značenje Znalca, kada nije bilo ničega što bi se znalo, značenje Tvorca (khaliq), kada ništa nije bilo stvoreno (makhluq), i značenje Onoga ko čuje, kada nije postojalo ništa što bi se čulo. On ne zaslužuje značenje (izraza) Tvorca zato što je stvarao, niti iz Njegovog stvaranja bića potiče značenje “stvaranja”.
Kako (ne bi moralo biti tako)? Jer, mudh (“oduvijek”) Ga ne skriva, qad (“vec”) [125] Ga ne približava, la´alla (“možda”) Ga ne pokriva, mata (“kada?”) Ga ne ograničava u vremenu, hin (“u doba”) Ga ne obuhvata, niti Ga ma´ (“sa”) dovodi u vezu [126]. Oruđa (adawat) ograničavaju samo sebe, a sredstva (alah) smjeraju ka sebi istima. [127] Njihovo djelanje otkriva se samo u stvarima [128]. Mudh sprječava da stvari budu vječne (qidmah), qad ih štiti od odsustva početnosti, a law la (“sem ukoliko”) ih brani od savršenstva (al-takmilah) [129]. Stvari se razdvajaju dokazujući (postojanje) svoga Rastavljača. One postaju različite i dokazuju Onoga Koji ih je načinio različitim (muba´in). Kroz njih njihov Tvorac iskazuje Sebe moćima razuma. Kroz ove moći [130] On postaje Skriven pogledu, njima se zamišljanje javlja kao odluka [131], u njima je potkrepljen (samo) različit od Njega, od njih je zadržan dokaz i putem njih im On čini priznanje (al-iqrar) poznatim. [132]
Potvrda (tasdiq) postojanja Boga biva ubrzana moćima razuma, a vjera (iman) u Njega dostize savršenstvo kroz zahvalnost. Nema religioznosti (diyanah) sem nakon znanja (ma´rifah), nema spoznaje sem kroz odanost (ikhlas) i nema odanosti uz upoređivanje. [133]. Nema odricanja (nafy) od upoređivanja ako postoji potvrda (ithbat) osobina. [134]
Zato ništa iz tvorevine nije pronađeno u njenom Tvorcu. Sve što je u njoj moguće, nemoguće je kod njenog Tvorca. Kretanje (harakah) i mirovanje (sukun) ne utiču na Njega. Kako bi ono, na šta On djeluje (u drugima), moglo dejstvovati u odnosu na Njega, ili ono što je On stvorio moglo da se vrati Njemu? Tada bi Njegova suština bila razdvojena, Njegova bit podijeljena, Njegovo značenje (ma´na) lišeno vječnosti. Kako bi Tvorac imao značenje različito od stvorenog?
Ako bi Ga ograničilo nešto od pozadi, tada bi Ga ograničilo nešto ispred Njega. Ukoliko bi savršenstvo (tamam tragalo za Njim, nesavršenstvo bi bilo nad Njim. Kako bi ono, što ne prevazilazi (imtina´) prolaznost, bilo vrijedno imena “Vječan”? Kako bi ono, što ne prevazilazi svojstvo stvorenog (insha), stvaralo stvari (svijeta)? Tada bi se u Njemu pojavio znak stvorenog (al-masnu´) i On bi postao dokaz (dalil), nakon što je dokazan (madlul ´alayh). [135]
Nema dokaza u apsurdnim shvatanjima (kao gore navedenim), niti odgovora kada se o apsurdnosti pita, niti slavljenja Njega u njihovom značenju. [136] Niti ima nečeg pogrešnog u Njegovom razlikovanju od tvorevine, sem ako Vječni ne prihvata da bude učinjen dvojicom, ili da vječnost ima početak. [137]
Nema boga sem Boga, Uzvišenog, Silnog. Lažu oni koji Bogu pripisuju jednake. “A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan!” [138] Blagoslovi Bože Muhammeda i njegovu bezgrješnu porodicu!”
fusnote
117. ‘Poznati abasidski halif, sin Haruna al-Rašida (Harun al-Rashid). O njegovoj odluci da imama er-Rida, mir s njim, postavi sa svog nasljednika vidjeti “Šije u islamu”.’
118. ‘Generalno, Benu Hašim (Hašimovi sinovi) su se smatrali potomcima Hašima ibn ´Abd Manafa, Poslanikovog s.a.v.a. pradjede, i također, ʻAlijevog, mir s njim, pretka i pretka al-´Abasa, polubrata Poslanikovog s.a.v.a. oca, od koga potiče ime abasidskog halifata. Za vrijeme abasidskog perioda, termin se odnosio na Poslanikovu, s.a.v.a., porodicu, ali specifičnije, kao ovdje, na samu porodicu Abasida. Videti B. Lewis “Hašemije”, Enciklopedija islama (novo izdanje), tom III, strana 265’
119. ‘Medžlisi nudi četiri moguća objašnjenja ove rečenice, od kojih je najjednostavnije slijedeće: “Sve, čije postojanje se može opisati trenutačno, putem čula, bez uključivanja njihovih uticaja, jeste stvoreno (obzirom da je dio svijeta stvorenog)” (strana 233).’
120. ‘Ljudi nisu rastavljeni od Boga zato što su oni na jednom mjestu, a On na drugom, već zato što Njemu ne treba prostor i mjesto, dok su oni vezani njima (Medžlisi, strana 233).’
121. ‘Medžlisi komentariše: “Njegova imena su objašnjavajuća”, ali nisu Njegova suština i obilježja, prije, to su sredstva objašnjavanja i govora o njima. A Njegovo djelanje jeste radi razumijevanja, kako bi Ga ljudi spoznali kroz Njega i zaključivali o Njegovom postojanju, znanju, moći, mudrosti i milosti. A Njegova suština je stvarnost, ili skrivena, transcedentna stvarnost, nedokučiva uz pomoć moći ljudskog razuma” (strana 234).’
122. ‘Medžlisi nudi nekoliko tumačenja ovog odjeljka. Prema jednom, koje je ovdje široko rasprostranjeno: “Pripisivati Mu kraj…” znači zaključiti da On prolazi kroz uništenje zajedno sa bićima, pa bi bilo ispravno reći: “Njegov kraj je prije, ili poslije, kraja toga i toga.” To je isto kao kad se kaže da On potpuno učestvuje u prirodi bića i da zato ima dijelove. Ko tako kaže, opisuje Ga sa posjedovanjem mogućnosti, nesposobnosti i drugim manama kontingentnih bića. A ko tako zaključuje, on je zastranio u pogledu Božanske Suštine” (strana 235).’
123. ‘Sa ovom rečenicom započinje dugačak odjeljak koji skoro potpuno odgovara gore navedenom hadisu imama Alija, mir s njim, (strana 38. i dalje). Iz tog razloga izvorni arapski izrazi nisu ponavljani. Bilo bi izazovno uzeti ovo podudaranje kao dokaz da je pripisivanje ovih riječi Aliju er-Ridi, mir s njim, ili Aliju, mir s njim, pogrešno. Mora se imati na umu da je među imamima, mir s njima, vrlo rasprostranjeno citiranje njihovih očeva i djedova, sve unazad do Poslanika, s.a.v.a., primjere za to smo vidjeli u lancima autentičnosti nekih gore navedenih hadisa. Štaviše, ne postoji poseban razlog da imam, mir s njim, usred rasprave zastane i navede koga citira, kao i u slučaju kur´anskih citata, pogotovo što većina njegovih sljedbednika to vrlo dobro zna. Tradicionalno tumačenje u vezi ponavljanja je sažeo Šejh al-Saduq (“al-Tewhid”, strana 309, vidjeti, također, Medžlisi, strana 306): “U Alijevom, mir s njim, hadisu ima izvjesnih rijeci koje je imam Rida, mir s njim, pomenuo u svojoj besjedi. To je potvrda onoga što smo uvijek govorili o imamima, neka je mir nad njima, da znanje svakog od njih potiče od njegovog oca, unazad sve do Poslanika s.a.va.”
124. ‘Ovaj i prethodni izraz su uglavnom isti po značenju. Normalno, kada čovjek želi ili hoće da nešto uradi, on ima posebnu ideju, ili cilj, i nastoji da ga postigne, koristeći rješenje i marljivost. Ali, Bog: “I zaista, On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: “Budi” i ono bude” (Kur´an, 36:82)
125. ‘Qad cesto ne može biti prevedeno sa zasebnom riječi u bosanskom. To ukazuje na završetak radnje u trenutku govora i zato, kako je Medžlisi naveo, navođenje klasičnih filologa služi “približavanju prošlosti i sadašnjosti” (strana 242).’
126. ‘Medžlisi tumači da se ni jedna od ovih riječi ne može odnositi na Boga, jer svaka od njih obuhvata vremensko ili drugo ograničenje, obzirom da Bog prevazilazi vrijeme i zna sve stvari u vječnosti. Tako “oduvijek” ukazuje na tačku početka vremena, i ako bi se primjenilo na Boga, ukazivalo bi na ono što je bilo prije nego što je ta tačka bila skrivena od Njega. On ne može imati sumnje vezane za budućnost, zato se “možda” ne može odnositi na Njega, itd. (strana 241-21).’
127. ‘Medžlisi primjećuje da “sredstva i oruđa… ili fizički organi ili fizička pomagala… ukazuju na postojanje tjelesnosti poput njih samih… I nije odgovarajuće da se pod “sredstvima” podrazumijevaju riječi osporene od Njegove strane u prethodnom odjeljku i da je ovaj odjeljak zamišljen kao objašnjenje toga” (strana 242).’
128. ‘”Djelanja i rezultati ovih sredstava i oruđa se nalaze među bićima, ne kod Boga” (Medžlisi, strana 242).’
129. ‘”Činjenica da su riječi mudh, qad i law la pripisane oruđima ukazuje da posljednje nije ni bez početka, ni vječno, niti savršeno. Zato oruđa ne mogu da se odnose i da ograniče Njega jer su, uslijed svoje privremenosti i nesavršenosti, daleko od toga da budu primjerene Bogu, Savršenom, Apsolutnom i vječnom u Svojoj Suštini…(to je zato) što se mudh odnosi na početak vremena… qad prošlost približava sadašnjosti… a law la se koristi kada se govori šta bi bilo dobro… (na primjer): “Kako bi bilo dobro da je bilo samo tako i tako”… i tako ukazuje na nesavršenost u situaciji i odvraća od apsolutne savršenosti” (Medžlisi, strana 243). Medžlisi, također, ukazuje na dva alternativna tumačenja ovog odjeljka, koja nam nisu od značaja ovdje.’
130. ‘Tekst glasi “kroz njih”, i u dugačkom odjeljku (strana 242-3) Medžlisi ukazuje da bi se zamjenica morala odnositi na “moći uma”, prije nego na “oruđa”, mada se u sličnom odjeljku “Staze rječitosti” odnosi na zadnje.’
131. ‘”On postaje Skriven vidu kroz moć razuma, jer moći razuma procenjuju da je Njegovo viđenje nemoguće, i moći razuma su te na koje se imaginacije pozivaju kada se među sobom razlikuju” (Medžlisi, strana 244).’
132. ‘”Dokaz o stvarima potiče od moći razuma, i kroz ove moći Bog umu, ili njegovom imaocu, pruža saznanje o Sebi” (Medžlisi, strana 144).’
133. ‘”Odanost” čini saznanje o Njemu čistim od svega što nije odgovarajuće Njegovoj Svetoj Suštini, drugim riječima, od materijalnosti, svojstva moguće slučajnosti, spoljašnjih atributa (al-sifat al-za´idah) i svjetovnih pojava. Reci da on misli ´odanost i privrženost´ bilo bi vještački i sa siljenjem (takalluf)” (Medžlisi, strana 244). U Kur´anu se sura “Iskrenost” (“Al-Ikhlas”), također, naziva “ispovijedanje Jedinstvenosti” (“al-Tevhid”), i značenje iskrenosti u islamu vezano je za ispravno ispovijedanje Božanske Jedinstvenosti (al-Tevhid), u smislu negiranja svog “pridruživanja” (shirk). Značenje iskrenosti je možda najdublje razmotreno u sufijskim spisima, gde znači potpuno negiranje sebe. Videti, F.Šuon, “razumijevanje islama”, strana 140, 155-6.’
134. ‘”Drugim riječima, ko god tvrdi da On posjeduje spoljne odlike, ne negira razumijevanje Njega u smislu upoređivanja” (Medžlisi, strana 244).’
135. ‘Drugim riječima, ako bi se ovi vremenski događaji i promjene odnosili na Njega, oni bi ukazivali da je On stvoren, i tada bi On bio dokaz o drugom tvorcu, kao što su moguća (nontingentna) bića dokaz o Nužnom Biću (Medžlisi, strana 246).’
136. ‘Nema osnova apsurdnim argumentima koji bi dokazali Njegovu privremenost i posjedovanje spoljašnjih odlika, niti odgovora na te argumente, prvenstveno uslijed njihove samoočigledne apsurdnosti. Iznošenjem ovakvih tvrdnji pojedinac Ga ne slavi, prije, dodaje Njemu nesavršenosti (Medžlisi, strana 246).’
137. ‘Prema Medžlisiju, to znači da nema ničeg lošeg u Njegovom razlikovanju u odnosu na tvorevinu, sem ukoliko ne podrazumijevamo savršenost Njegovo prostiranje iznad dvojnosti i početka da jeste greška. On navodi sljedeći stih kao primjer ove vrste tumačenja: “Oni su bez mane, sem što su njihovi mačevi zastrašeni od sječe neprijateljskih snaga”. Drugim riječima, njihova jedina “mana” je savršenstvo. (str. 246). Drugo moguće tumačenje ovog odjeljka, koje je u svakom slučaju pod sumnjom uslijed konteksta i strukture ove i drugih izreka imama, mir s njima, jeste da se kaže da uvijek postoji neka privremenost u odvajanju Boga od tvorevine, jer to uključuje neku vrstu fundamentalne dvojnosti, koju Bog, kako potvrđuje šahadah, la ilaha illallah – tačno prevazilazi. Svijet ne može postojati “nezavisno” od Boga, inače bi postojalo drugo božanstvo. Ukoliko je Bog Jedan, onda svijet definitivno ne može biti različit od Njega. Zasigurno, On je različit od svijeta, kako ovaj i svi drugi hadisi, navedeni iz “Bihar al-anwara”, ističu vrlo jasno. Vidjeti, F. Suon, “razumijevanje islama”, strane 17-18 i 125-1126’
138. ‘Uporedite sa ovakvim kur´anskim ajetima, kao što je sljedeci: “A daleko je zalutao onaj ko smatra da je Allahu neko ravan… A onaj ko za zaštitnika šejtana prihvati, a ne Allaha, doista ce propasti!” (4:116-119).’
