Muhammed ibn ´Abdullah al-Horasani, sluga er-Ride, neka je mir Božiji nad njim, pričao je da je čovjek iz redova nevjernika (zanadiqah)[1] ušao kod Imama, mir s njim, kod koga je bila skupina ljudi. Imam Ebul-Hasan, mir s njim, mu reče: “Zar ne vidiš da, ukoliko je tvoje gledište ispravno gledište – a tvoje gledište to nije – tada nismo jednaki? Sve to što smo činili namaz, postili, davali milostinju i iznosili svoja ubjeđenja, neće nam naškoditi.”
Nevjernik je šutio. Zatim je Ebul-Hasan, mir s njim, rekao: “Ako je ispravno gledište naše gledište – a naše gledište to jeste – zar tebi onda nije propalo, a nama pripalo spasenje?”
On je rekao: “Neka je nad Vama Božiji blagoslov. Onda mi kažite kakav je On i gdje je On?”
Ebul-Hasan, mir s njim, reče: “Teško tebi! Tvoje gledište je zasigurno pogrešno. On je odredio “gde”, i postojao je prije nego što je postojalo “gde”! On je stvorio “kako”, i postojao je prije nego što je postojalo “kako”. Zato On nije poznat kroz određenja “kako” i “gde”, niti preko bilo kojeg vida čulnog opažanja, niti može biti procijenjen bilo čim.”
Čovjek reče: “Tada je On sigurno ništa (la shay´) ako ne može biti opažen ni jednim čulom.”
Ebul-Hasan, mir s njim, reče: “Teško tebi! Kada tvoja čula ne uspijevaju da Ga opaze, ti osporavaš Njegovo postojanje. Ali, kada naša čula ne uspijevaju da Ga opaze, mi znamo zasigurno da je On naš Gospodar i da je On nešto različito od ostalih stvari (shay´ bi-khilaf al-ashya´).”
Čovjek reče: “Onda mi kažite kada je On bio?”
Ebul-Hasan, mir s njim, reče: “Kaži mi kada On nije bio, pa ću ti reći kada je bio?”[2]
Čovjek reče: “Kakav je onda dokaz o Njemu?”
Ebul-Hasan, mir s njim, reče: “Kada posmatram svoje tijelo i kada mi je nemoguće da smanjim njegovu širinu ili visinu, ili da neprijatne stvari držim dalje od njega, ili da mu pribavljam korist, tada znam da ova struktura ima svog Tvorca i priznajem Ga. Čak me je i to, što vidim kretanje nebeskog svoda zahvaljujući Njegovoj moći, stvaranje oblaka[3], kretanje vjetrova[4], nisku sunca, mjeseca i zvjezda, i druga Njegova čudesa i savršeno stvorena znamenja (ayat), već ubijedilo da sve to ima Odlučioca (muqaddir) i Tvorca (munshi).”
Čovjek reče: “Zašto se onda On skriva (od ljudi)?”
Ebul-Hasan, mir s njim, reče: “Zastor je pred bićima zbog obilja znamenja. Kada je On u pitanju, ni jedna tajna nije skrivena pred Njim danju ni noću.”[5]
Čovjek je upitao: “Zašto Ga onda čula vida ne opažaju?”
Ebul-Hasan, mir s njim, reče: “Zbog razlike između Njega i Njegovih bića, koja bivaju opažena očnim vidom, njihovim ili vidom nekog drugog. Zato je on Veći od onoga što očni vid može da opazi, misao zamisli ili moć razuma utvrdi.”
Čovjek reče: “Onda odredite Njegove granice (hadd) za mene.”
Imam, mir s njim, reče: “On nema granica.”
Čovjek upita: “Zašto?”
Imam, mir s njim, reče: “Svaka ograničena stvar (mahdud) se završava na granici. Ako je ograničenje (tahdid) moguće, tada je povećanje moguće. Ukoliko je povećanje moguće, tada je i umanjenje moguće. Zato je On Neograničen. On se ne smanjuje, niti uvećava, niti Ga je moguće podijeliti ili zamisliti.”
Čovjek reče: “Onda mi kažite o svojim tvrdnjama da je On Suptilan, da vidi, čuje, da je Sveznajući i Iskusan.[6] Može li On da čuje bez ušiju, da vidi bez očiju, da bude Vješt a da ne radi rukama, da bude Iskusan bez djelanja (san´ah)?”[7]
Ebul-Hasan, mir s njim, reče: “Zasigurno, osoba među nama je spretna saglasno svojoj vještini u djelanju. Zar nisi vidio čovjeka koji dobije posao i izvršava ga spretno, pa mu se kaže: “Kako je taj i taj spretan!” Kako se onda za Uzvišenog Tvorca ne bi moglo reći da je Suptilan, kada On stvara suptilno i uzvišeno[8], dajući dušu Svojim živim bićima, stvarajući svaku vrstu različitu po obliku od svog sopstvenog roda, da ni jedna ne sliči drugoj? U građi svake vrste postoji spretnost Spretnog i Savjesnog Tvorca.
Kada pogledamo drveće i one čudesne plodove koje nosi, jestive ili ne, tada kažemo: “Zaista, naš Tvorac je Spretan, ali ne kao što su spretna Njegova bića u svom djelanju.” I kažemo: “On zasigurno čuje, jer Mu nisu skriveni glasovi Njegovih bića između carstva nebeskog i Zemlje, od čestice do onog što je veće od nje, na zemlji i u moru. A njihove riječi nisu pomiješane kod Njega.” Tada kažemo: “Zasigurno, On čuje, ali ne ušima.”
Tada kažemo: “Zasigurno, On vidi, ali ne očima, jer On vidi trag crne čestice po crnom kamenu u mrkloj noći[9]. On Vidi trag mrava u noći crnoj poput ugljena. On vidi šta je korisno, a šta štetno za njega, posljedice njegovog bivstvovanja, kao i njegove mlade i pretke.” Na to mi kažemo: “Zasigurno, On vidi, ali ne vidom Svojih bića.”
Čovjek nije otišao dok nije prihvatio islam. Imam, mir s njim, je također govorio i o drugim stvarima.
[1] Zanadiqah (jed. zindiq) su, posebno u islamskoj historiji, izjednačeni sa manihejcima, ali se riječ više koristi, kao ovdje, u značenju nevjernika i jeretika.
[2] Pitanje nevjernika i Imamov, mir s njim, odgovor Medžlisi komentariše ovako (strana 38): “Očigledno značenje je da on pita za početak Božijeg postojanja i nastanka. Ali, također je moguće da se pitanje odnosi na princip vremena Njegovog postojanja. Prema prvoj mogućnosti, suština njegovog odgovora je da se početak vremena odnosi na ono što je privremeno, na ono što je bilo nepostojeće i postalo postojeće. Ali, u odnosu na Boga, nepostojanje je nemoguće (zato On ne može imati početak u vremenu). “Prema drugoj mogućnosti, značenje je da bi postojeći u vremenu to bio kroz transformaciju suštine i odlika, jer je vrijeme odnos mijenjajućeg (al-mutaghayyir) prema mijenjajućem. Zato u jednom trenutku vremena ima stanje koje nema u drugom. Ali Bog nadmašuje promjenu suštine i odlika.”
[3] Uporedite, Kur´an 13:12.
[4] Uporedite, Kur´an 2:164.
[5] Drugim riječima, On nije skriven, jer On vidi sve. Ljudi su ti koji su se sakrili od Njega.
[6] To su Božanska imena koja se pojavljuju u Kur´anu. U svakom slučaju, potrebno je istaći da je ime latif (Suptilan) posebno teško prevesti na bosanski na način koji bi odgovarao različitim nijansama njegovog značenja, što ce biti očigledno iz odjeljka. Ipak, izgledalo je bolje zadržati jednu riječ na engleskom, umjesto pokušaja da se mijenja u smislu konteksta i gubitka značenja koje je imam, mir s njim, želio da dā. U drugom hadisu, imam Rida, mir s njim, objašnjava značenje Božanskog imena al-latif ovako: “Bog je Latif, ne zato što je ograničen, već zbog prodiranja u stvari i nemogućnosti da bude shvaćen… Bog je isuviše Suptilan da bi bio obuhvaćen definicijom, ili ograničen opisom, obzirom da je za nas “suptilnost” u malenkosti veličine i količine” (“al-Tewhid”, strana 189).’
[7] “Mudrost” (al-hikmah) je definisana kao “znanje koje sve stavlja na njegovo mjesto” i zato uključuje primjenu i “umješnost”.
[8] Ovdje su tanan i veličanstven, latif i jalil, upotrebljeni kao dvije suprotstavljene odlike, odnoseći se na vrlo malo i vrlo veliko, itd.
