Kao što se može razumjeti iz kur'anskih ajeta i predaja, iskrenost je temelj ibadeta i njegova suština. Iskrenost je, ustvari, duh robovanja Bogu Uzvišenom, a ibadet bez iskrenosti ne postoji, niti ima smisla, i upravo iz tog razloga Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
…وَ النِّیَّةُ أفْضَلُ مِنَ الْعَمَلِ ألا وَ إِنَّ النِّیَّةِ هِيَ الْعَمَلُ.
“…Namjera je bolja od djela – znajte da je namjera zapravo djelo.”[1]
Prema tome, najbolje djelo je ono u kojem ima najviše iskrenosti.
Šta je iskrenost?
Iskrenost je čišćenje namjere od širka i prijetvornosti (kao što tazkije i tehzib znače uklanjanje ružnih osobina i duhovnih nečistota iz duše, a tathir čišćenje tijela od nečisti i vanjskih prljavština), a pošto je iskrenost stvar srca i savjesti, ne može se procijeniti na temelju lijepe vanjštine i obimnog djela. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
لَیْسَتِ الصَّلوةُ قِیامَكَ وَ قُعُودَكَ إنَّمَا الصَّلوةُ إخْلاصُكَ وَ إنْ تُریَد بِهَا اللهَ وَحْدَهُ.
“Namaz ne čini stajanje, pregibanje i sjedenje tvoje, nego namaz čini iskrenost tvoja i to da njime jedino Boga želiš.”[2]
Znači, suština namaza je iskrenost onog koji ga obavlja, a iskrenost se ogleda u tome da osoba klanja namaz isključivo radi Božijeg zadovoljstva. U drugoj predaji prenesenoj od Imama Sadika, mir neka je s njim, stoji:
…وَ الْعَمَلُ الْخالِصُ الَّذي لا تُریدُ أنْ یَحْمَدَكَ عَلَیْهِ أحَدٌ إلَّا اللهُ عَزَّ وَ جَلَّ.
“…Iskreno djelo je ono za koje ni od koga osim od Boga Uzvišenog pohvalu ne očekuješ.”[3]
Iskrenost ima svoje razine, a prva od tih razina se sastoji od toga da ibadet bude potpuno očišćen od licemjerja, pretvaranja i samoisticanja. Prema tome, ako neko čini ibadet radi nagrade ili ispunjenja neke potrebe, njegovo djelo je ispravno i uključivanje takve namjere ne kosi se sa načelom iskrenosti, jer – kao što smo rekli – iskrenost počiva na odbacivanju pretvaranja i samoisticanja. Jasno je da onaj ko namaz obavlja u ime Uzvišenog Boga, tražeći istovremeno od Njega ispunjenje neke potrebe ili očekujući od Njega nagradu, nije licemjer. Naravno, iskrenost te osobe nije potpuna, jer u potpunoj iskrenosti rob ne teži ničemu osim Bogu i u srcu mu ne postoji ništa osim Njega, kao što Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
ما أنْعَمَ اللهُ عَلی عَبْدٍ أجَلَّ مِنْ أنْ لا یَکُونَ في قَلْبِهِ مَعَ اللهِ غَیْرُهُ.
“Nijednom Svom robu Bog nije podario blagodat veću od toga da u srcu njegovom uz Boga ne bude niko drugi.”[4]
U drugoj predaji stoji:
ألْقَلبُ السَّلیمُ الَّذي یَلْقی رَبَّهُ وَ لَیْسَ فیهِ أحَدٌ سِواهُ قالَ وَ کُلُّ قَلْبٍ فیهِ شِرْكٌ أوْ شَكُّ فَهْوَ ساقِطٌ…
“Zdravo srce je ono koje sretne svoga Gospodara nemajući u sebi nikog drugog osim Njega.” Potom je rekao: “A svako srce u kojem je širk ili sumnja kakva propalo je…”[5]
Iskrenost spada u opće uslove svih ibadeta. Vjerski pravnici je nazivaju uslovom ispravnosti djela, teolozi uslovom prihvatanja, a gnostici uslovom sjedinjavanja (s Voljenim).[6] Sve dok djelo ne poprimi božanske i nebeske odlike, ne može se uzdizati prema Bogu i neće dovesti do približavanja Voljenom. Prijetvorna djela nemaju nikakve veze s Bogom i duhovnim svijetom te zbog toga ne mogu ni biti sredstvo veze između roba i Uzvišenog Boga.
[1]Usuli Kafi, sv. 2, str. 16, hadis 4.
[2]Ibn ebi-l Hadid: Šarhu Nehdži-l-belaga, sv. 1, str. 325.
[3]Usuli Kafi, sv. 2, str. 16, hadis 4.
[4] Mustedreku-l-vesail, sv. 1, str. 10.
[5]Usuli Kafi, sv. 2, str. 16, hadis 5. Imam Homeini, Bog njime bio zadovoljan, rekao je o namjeri: “I treba znati da je namjera od najvažnijih dužnosti srca od kojih zavisi savršenost ibadeta, a njen odnos prema djelima je poput odnosa nutrine prema vanjštini, duše prema tijelu, sadržine prema kalufu. Među njenim najizraženijim obavezama i najstrožijim uvjetima u cjelini je iskrenost, a malo je namjera koje mogu biti istinski iskrene. Zapravo je potpuna iskrenost svojstvena najuzvišenijim položajima Božijih savršenih robova, jer iskrenost znači potpuno pročišćenje djela od apsolutno svega osim Boga. U slučaju ibadeta običnih ljudi ona znači čišćenje od skrivenog i vidljivog širka, kao što su pretvaranje, samoljublje i hvalisanje. Njemu se vjera iskrena ispovijeda… U ibadetu Njegovih odabranih robova pročišćenje znači odbacivanje svih primjesa lahkomosti ili straha, što se kod njih smatra širkom, a u ibadetu vlasnika srdaca znači pročišćenje od svih primjesa jastva i sebičnosti, što se kod njih smatra velikim širkom i najvećim nevjerstvom. (Majka svih kipova je kip vašeg nefsa.) U ibadetu Božijih savršenih robova znači ne vidjeti robovanje ni ibadet, čak ni svijet, kao što je rekao Imam, mir neka je s njim: ‘Zdravo srce je ono koje sretne svoga Gospodara nemajući u sebi nikog drugog osim Njega.’ Pa kada duhovni putnik napusti svoje užitke, i ne samo užitke nego i samoga sebe i cijeli svijet, onda se odjednom u cijelosti očisti od gledanja svega osim Boga, a u njegovom srcu ne ostane mjesta ni za šta osim Boga, te tako rukom prijateljstva Božijeg Božiju kuću (srce) očisti od svih idola i kipova… Njegova vjera, njegova djela, njegova nutrina i njegova vanjština postaju u potpunosti posvećeni Bogu…” (Mi‘radž al-salikin va salat al-‘arifin).
[6] Uslovi se dijele na uslove ispravnosti i uslove prihvatljivosti. Pojedini uslovi su samo uslovi prihvatljivosti, ali ne i ispravnosti ibadeta, poput prisustva srca u namazu, jer se istinski plodovi namaza, koji predstavlja približavanje Bogu i uzdizanje (miradž) vjernika, bez prisustva srca ne mogu ostvariti. Međutim, neki uslovi su uslovi ispravnosti djela, poput abdesta i nijeta, jer bez abdesta i nijeta nema ni namaza. Čak i ako bi neko nehotice klanjao bez abdesta i nijeta, namaz bi morao ponovo klanjati.