Predavanje održano 14.02.2009. god.

U ime Allaha, Milostivog, Samilosnog!

Jedan od načina da čovjek shvati Božije postojanje jeste razumijevanje Njegovog očitovanja u upravljanju Ovim svijetom, tj. Kreacijom. Tim tragom upućivanja došli smo do teme nubuveta,tj. slanja Božijih poslanika ljudima.

U skladu s kur’anskim učenjem poslanici imaju četiri temeljne zadaće:

1) čitaju ljudima znakove Knjige i svijeta;

2) izvode čovjeka iz stanja neznanja i slabosti te ga vode u stanje uspravljenosti;

3) podučavaju ljude Knjizi;

4) podučavaju ljude hikmetu, tj. mudrosti.

Mudrost smo definisali kao poimanje stvari onakvim kakve jesu. Zato su čitanje znakova, preobražaj čovjeka, podučavanje Knjizi i mudrosti zbog toga da bi se čovjek doveo do istinske sreće. Ukazali smo da je svaki čovjek, bez izuzetka, upućen da se kreće ka mudrosti i traženju istine. Na Ovom svijetu ne postoji čovjek, bez obzira kakav svjetonazor ima, a da ne nastoji postići svoju sreću. Međutim, ljudi se razilaze u određivanju objekta sreće. Doista, svi želimo stići do sreće, a ono u čemu se razlikujemo jeste razumijevanje te sreće. S jedne strane čovjek čini grešku u određivanju objekta sreće, a s druge želi da dosegne onu sreću zbog koje je stvoren. Nužno je da čovjek shvati šta je to zbiljska sreća.

Govorili smo o objašnjenju značenja sreće u četiri znanstvene oblasti: filozofiji, psihologiji, sociologiji i etici. Suočit ćemo se s dva pitanja, a za ispravno razumijevanje pojma sreće potrebno je pružiti još neka tumačenja.

Sreća uvijek ima svoje saputnike, a to su užitak i ushićenost. Saputnici nesreći su bol i tuga. Dakle,  svaka sreća nužno zahtijeva prisustvo užitaka, a nesreće prisustvo boli. Možemo li biti sretni, a da ne uživamo? Možemo li biti nesretni, a da ne osjećamo bol? Naravno da ne.

Promatramo li sreću u skladu s navedenim onda je možemo poistovjetiti sa užitkom. Sada promijenimo stajalište, tako da ispitivanju sreće pristupimo polazeći od užitka. Da li užitak neizostavno znači i sreću? Svaki užitak obavezno ne znači i sreću, isto kao što i svaka bol ne znači nesreću. Užitak ne mora uvijek značiti sreću. Štaviše, nekada užitak znači nesreću, a nekada su nesreća i bol priprema za sreću.

Potrebno je razumijeti dvoje. Jedno je da svaki užitak ne znači sreću, kao što ni svaki bol ne znači nesreću. Duhovni užitak mnogostruko je bolji i veći nego tjelesni, kao i što je i duhovna bol teža od fizičke. Vrlo je važno shvatiti ove činjenice tako da one postanu neodvojivi dio nas.

Drugo što trebamo razumijeti jeste da se sreća i nesreća, ili užitak i bol, više tiču čovjekovog razuma i duše nego njegove tjelesnosti.

Šta je sreća? Sreća je ono što želi svaki čovjek. A isto tako i užitak. Arapsku riječ seadet mi prevodimo sa “sreća”, a ona u arapskom podrazumijeva i značenje “pomoći”. Kada Arap nekog čovjeka nazove seid to znači da su mu ponuđena odgovarajuća sredstva i sve ono što je potrebno da bi mu se pomoglo. Seid se kaže za onoga čovjeka kome je u određenom času bila potrebna pomoć, pa mu je ona i stigla. Naprimjer, imamo za dva dana ispit na fakultetu, a mi ga nismo spremili u potpunosti. U toku učenja najave nam se i dođu gosti. Ubrzo oni primijete da smo nervozni. Pitaju nas za razlog, na što mi odgovorimo da za dva dana imamo taj i taj ispit, ali da ne shvatamo neka pitanja. Oni nam odgovore da je njihov sin stručnjak za to područje. Potom nam njihov sin u toku dva sata objasni sve ono što nismo razumjeli. Odlazimo na polaganje ispita sretni. Prijatelji vide našu sreću i pitaju nas za razlog. Odgovorimo da smo u potpunosti spremili ispit. Dakle, kada kažemo seid to se odnosi na onaj čas kada su nekom čovjeku ponuđena odgovarajuća sredstva i pritekne mu se u pomoć tako da on bude obuzet srećom.

Kada govorimo o sreći možemo postaviti pitanje: Da li je riječ o nečemu što je zbiljsko, što egzistira, o onom što je apsolutno ili možda je riječ o nečem relativnom? Što se tiče riječi “sreća”, da li možemo da je nazovemo relativnom, pa da kažemo “ja sam radostan”, u smislu da mi je lijepo, a može da me zadesi i loše stanje? Ili možemo da kažemo “sretan sam”, pa je to u punom značenju te riječi? Kada je čovjek sretan to je nešto što zbilja postoji i nema ništa odrično u tome. To ostavlja svoje tragove. Nije to u značenju kada nekoga pitamo: “Ima li nešto da te boli?” A on nam odgovora: “Ne boli.” Odgovor je iz uviđavnosti prema drugom, mada postoji mogućnost da je bol prisutna. Ovo je relativno stanje. A kada kažemo da “ne boli” u istinskom značenju riječi, onda bol nema nikakvih tragova. Ovo je važno za rasplet ove teme: Da li ćemo sreću shvatiti kao stanje bez boli, ili ćemo sreću shvatiti kao radost.

Naprimjer, na selu vlada određeni vid jednakosti. Zato ćemo rijetko vidjeti duhovnu bol koju proizvodi zavist, a što je u gradu često. Zato što u gradu imamo izraziti kontrast. Neko sam živi u 300 m2, a neko u 25 sa šest članova porodice itd. Ako u selu nije dovedena struja, onda je nema nijedna kuća. Niko neće reći da on nema, a drugi imaju. Ne postoji nikakav razlog da bi neko bio uznemiren što neko ima, a neko nema. Zato je pravilo: Kada belaj postane općenit, on je tada sladak. A u slasti čovjek uživa.

Sada se postavlja pitanje: Da li je ova iskrivljeno proizvedena sreća doista sreća? Ili: Da li je sreća imati ili ne imati? Učenjaci iznose različite stavove o ovom pitanju.

Kur’an ukazuje na oboje: na relativni i istinski vid sreće i na to da je posjedovanje i neposjedovanje nečega sreća. Naprimjer, kada Kur’an govori o Berzahu, određene ljude naziva nesretnim, ali ne zbog toga što su bili grješnici, već zato što su tamo otišli praznih ruku, nisu se zalagali da odu s određenim vrijednostima. Oni kad stupe u taj svijet nisu izloženi izravnom djelovanju drugog na njih, ali oni ne posjeduju ništa. Kada gledaju, s jedne strane, šta sve drugi imaju i kakve blagodati im iz tog pristižu kažu za sebe da su nesretni. A s druge, kada vide one koji pate, onda kažu da su sretni. Ovo sliči čovjeku koji nema obuću pa je žalostan. On u stanju svoje žalosti ugleda čovjeka koji nema nogu. U tom času on zahvali Bogu i osjeti se sretnim. Kada ga upitaše šta se dogodilo, jer maloprije je bio žalostan a sada je sretan, on odgovori da je on bez obuće, ali drugi čovjek je bez nogu.

Tako čovjek u Berzahu, hipotetički gledajući, vidi iznad sebe one koji su u boljem položaju pa je žalostan. A kada pogleda one ispod sebe onda je sretan. Ovo što smo naveli je individualnog karaktera. Međutim, istinska sreća je u posjedovanju. Upravo usljed toga Kur’an poziva čovjeka da bude od onih koji imaju, koji stiču i posjeduju.

Kur’an kaže: “O vi koji vjerujete, odazovite se Allahu i Poslaniku kada vas pozivaju onome u čemu je život vaš.[1] Usporedimo arife koji su zbilja putnici na putu pročišćenja s drugim ljudima i nama. Mi izvršavamo neke dužnosti i radimo određene poslove te onda kažemo da, ako Bog da, nećemo biti kažnjeni. Kada obavljamo namaz to činimo s namjerom da ne steknemo Božiju kaznu, a kada arifi obavljaju namaz oni to čine da bi pronašli Boga, stekli Njegovo zadovoljstvo i postigli istinsku sreću. U jednom hadisu se kaže: “U Džennetu su dvorci od bisera, zlata i srebra a njihovi stanovnici sjede tamo.” Jasno nam je iz rečenog da su dvorci sazdani od bisera, zlata i srebra. U nastavku hadisa je rečeno: “…Ima i onih koji sjede u dvorcima izgrađenim od svjetlosti Allaha Moćnog.” Uviđamo da imamo i namaz koji je u skladu s kur’anskim kazivanjem: “Zaista namaz sprječava od svega ružnog.” Ovakav namaz čovjeka odvodi u Džennet. U nastavaku ajeta se kaže: “…a svijest o Bogu je još veće postignuće.” Kada je čovjek svjestan Boga onom naročitom svijesti, onda je njegov namaz u Ovome svijetu, u skladu sa Poslanikovim riječima, miradž, tj. duhovno uznesenje. Posredstvom položaja koji je postigao, takav čovjek Ovaj svijet napušta poslije smrti da bi stigao u dvorac sazdan od svjetlosti Božije Moći.

U 33. ajetu sure Fatir vidimo da postoji Džennet čiji su stanovnici obučeni u haljine od svile te ukrašeni zlatom i biserima. U takvom položaju oni govore: “Hvala vječna neka je Gospodaru Koji je od nas zauvijek odstranio tugu. On, zaista, mnogo prašta…”[2] Međutim, postoji i Džennet opisan u suri Qamer, za čije se stanovnike kaže: “Zaista, bogobojazni [Boga svjesni ljudi] su na mjestu bliskom, pokraj svoga Gospodara.”[3] To je onaj čas o kojem Objava u suri Fedžr obznanjuje: “A ti, o dušo smirena, vrati se Gospodaru svome zadovoljna i On tobom zadovoljan, pa uđi među robove Moje, i uđi u Džennet Moj!”[4] Kakvo je to stanje kada je čovjek, rob Božiji, zadovoljan s Njim, a On zadovoljan Svojim robom? Ovakvi robovi Božiji su opisani kao onikoji su u miru kada se spomene ime Božije. Zadovoljan On njima, zadovoljni oni Njim.

Istinska sreća i njezina veličina su u obostranom zadovoljstvu. Objavljeno je da Bog poziva smirenu dušu riječima: “…uđi u Džennet Moj!” Nije rečeno “u bliži Džennet”, ni u ovaj ili onaj Džennet, već u “Moj Džennet”. Poslužimo se primjerom iz života. Skupina prijatelja ode u posjetu prijatelju. Svi se lijepo smjeste u njegovoj kući i čekaju posluženje. Međutim, jedan se izdvoji iz skupine i ode u kuhinju da pomogne domaćinu u pripremi onoga čime će ugostiti ostale prijatelje. Zatim se pojavi s posluženjem koje ponudi prijateljima, pozivajući ih da pristupe i dajući im tako do znanja da je to i njegova kuća. Usporedimo ovo sa Sudnjim danom. Ima onih Božijih evlija koji na Sudnjem danu ne prisustvuju da bi položili račun. Oni su to već odavno učinili i znaju šta ih čeka, pa zato pomažu ljudima i upućuju ih. Ponašaju se poput onog koji se izdvojio iz skupine prijatelja da bi domaćinu pomogao u gošćenju prijatelja.

Vidimo da sreća može biti i relativne naravi, a istinska je ona u čijoj naravi je posjedovanje vrijednosti.

[1]Enfal, 24.

[2]Fatir, 34.

[3]Qamer, 54-55.

[4]Fedžr, 27-29.