Kako se čovjek može pročistiti

U odgovoru na pitanje: Kako se čovjek može pročistiti? – treba obratiti pažnju na nekoliko temeljnih tačaka:

1. Kao što su za odgoj i zdravlje tijela potrebni tjelesna vježba i sport, tako su i u samoizgradnji i pročišćenju sebe nezaobilazni duhovna vježba i borba protiv strasti.[1]

2. Kao što se prilikom tjelesnog odgoja počinje sa laganim vježbama, pa se postepeno prelazi na teže, tako se i u duhovnom odgoju mora započeti od onih najlakših te postepeno prelaziti na sve više i više razine.

Božiji poslanik, s.a.v.a., rekao je:

إِنَّ هَذَا الدِّينَ مَتِينٌ فَأَوْغِلُوا فِيهِ بِرِفْقٍ وَ لَا تُكَرِّهُوا عِبَادَةَ اللَّهِ إِلَى عِبَادِ اللَّهِ فَتَكُونُوا كَالرَّاكِبِ الْمُنْبَتِّ الَّذِي لَا سَفَراً قَطَعَ وَ لَا ظَهْراً أَبْقَى.

“Uistinu je ova vjera čvrsta, pa uvodite u nju blago i ne namećite silom obožavanje robovima Božijim, da ne biste bili poput jahača zaostalog na putu, koji niti je put prevalio, niti je jahalicu sačuvao.”[2]

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:

اجْتَهَدْتُ فِي الْعِبَادَةِ وَ أَنَا شَابٌّ فَقَالَ لِي أَبِي ع يَا بُنَيَّ دُونَ مَا أَرَاكَ تَصْنَعُ فَإِنَّ اللَّهَ عَزَّ وَ جَلَّ إِذَا أَحَبَّ عَبْداً رَضِيَ عَنْهُ بِالْيَسِيرِ .

“Još u ranoj mladosti naprezao sam se u ibadetu, pa mi je otac rekao: ‘Pripazi se toga što vidim da činiš, jer uistinu Bog Uzvišeni kada zavoli nekog roba zadovolji se njegovom lahkom pokornošću.'”[3]

3. Kao što su u tjelesnoj vježbi potrebni neprekidnost i istrajnost, oni su uslov i za duhovnu vježbu, a Uzvišeni Bog o tome kaže:

إِنَّ الَّذِينَ قَالُوا رَبُّنَا اللَّهُ ثُمَّ اسْتَقَامُوا تَتَنَزَّلُ عَلَيْهِمُ الْمَلَائِكَةُ أَلَّا تَخَافُوا وَلَا تَحْزَنُوا

Onima koji govore: “Gospodar naš je Allah” pa poslije ostanu pri tome – dolaze meleki: “Ne bojte se i ne žalostite se…” (Fusilet, 30)

Isto tako, On kaže:

إِلَّا الْمُصَلِّينَ ۝ الَّذِينَ هُمْ عَلَى صَلَاتِهِمْ دَائِمُونَ

Osim klanjača, koji su u namazima svojim istrajni. (El-Me'aridž, 22-23)

Od Zapovjednika pravovjernih, Alija, mir neka je s njim, prenose se sljedeće riječi:

قَلِيلٌ مَدُومٌعَلَيْهِ خَيْرٌ مِنْ كَثِيرٍ مَمْلُولٍ مِنْهُ.

“Djelo neznatno na kojem se istrajava bolje je pozamašnog koje dodije.”[4]

Ili, kako to kaže jedan pjesnik: “Putnik je onaj koji polahko, a neprestano hodi.” Od hazreti Alija, mir neka je s njim, se prenosi i sljedeće:

وَ اقْتَصِدْ يَا بُنَيَّ فِي مَعِيشَتِكَ وَ اقْتَصِدْ فِي عِبَادَتِكَ وَ عَلَيْكَ فِيهَا بِالْأَمْرِ الدَّائِمِ الَّذِي تُطِيقُه.

“Sine moj, umjeren budi u životu i ibadetu svome, a drži se istrajnog činjenja onog što možeš.”[5]

U jednoj predaji prenosi se od Imama Bakira, mir neka je s njim, da je rekao:

أَحَبُّ الْأَعْمَالِ إِلَى اللَّهِ تَعَالَى مَا دَامَ عَلَيْهِ الْعَبْدُ وَ إِنْ قَل.

“Bogu uzvišenom je najdraže ono djelo u čijem činjenju rob istrajava, pa makar neznatno bilo.”[6]

Iz nekih hadisa se da zaključiti da je najkraće vremensko razdoblje za istrajnost u nečemu jedna godina. Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

إِذَا كَانَ الرَّجُلُ عَلَى عَمَلٍ فَلْيَدُمْ عَلَيْهِ سَنَة.

“Kada čovjek kani nešto činiti, pa neka istraje na tome godinu dana.”[7]

4. Kao što i u očuvanju tjelesnog zdravlja činjenje i nečinjenje (lijekovi i način ishrane) oboje tek zajedno imaju učinka, tako i za zdravlje i pročišćenje duše činjenje i nečinjenje su također potrebni, kao npr. izvršavanje vadžiba i ostavljanje harama, duhovno prijateljevanje i odricanje, vršenje pohvaljenih radnji i napuštanje pokuđenih itd. Ovo činjenje i nečinjenje mora se jednako nastaviti kroz sve razine, jer bez toga nijedno djelo neće biti prihvaćeno, a oni koji jedno s drugim miješaju čestito i poročno te dobro i loše nisu nigdje prispjeli, jer Kur'an kaže:

إِنَّمَا يَتَقَبَّلُ اللهُ مِنَ الْمُتَّقِينَ

…Bog prima samo od bogobojaznih! (El-Ma'ide, 27)

5. Najvažnije stvari kojih se treba pridržavati na svim razinama jesu prisutnost srca i iskrenost. Baš kao što u tjelesnim vježbama sabranost ima velik uticaj, tako i u propisanim ibadetima i duhovnim vježbama usredsređivanje, iskrenost u namjeri te prisutnost srca imaju glavnu ulogu. Kur'an Časni je na nekoliko mjesta potcrtao činjenicu da se na putu vjere i predanosti Bogu mora posjedovati iskrenost. Tako kaže:

وَمَا أُمِرُوا إِلَّا لِيَعْبُدُوا اللَّهَ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ

“A naređeno im je samo da Bogu robuju iskreno Ga vjerujući…” (El-Bejjine, 5)

Poslije ćemo objasniti da su namjera i pobuda jedinstveni rasvjetljivač ličnosti čovjeka i ono čime se on izdvaja od drugih ljudi. Iskrenost u namjeri je jedina tačka preko koje se čovjek uspinje ka istini i najvišem odredištu. U Kur'anu stoji:

وَأَنَّ إِلَى رَبِّكَ الْمُنتَهَى

…i da kod Gospodara tvoga sve završava. (En-Nedžm, 42)

I sve, htjelo-ne htjelo, kreće se prema Njemu:

يَا أَيُّهَا الْإِنسَانُ إِنَّكَ كَادِحٌ إِلَى رَبِّكَ كَدْحًا فَمُلَاقِيهِ

O čovječe, ti se vučeš prema Gospodaru svome sporo, pa ćeš Ga sresti. (El-Inšikak, 6)

Naravno, ovaj susret će biti od koristi tek kada se u njega unesu ljubav i iskrenost, odnosno, bitno je da ovaj put prevalimo iz želje i zadovoljstva te da, shodno primjeru iz Kur'ana Časnog –  a vi nećete htjeti, osim da tako Bog, Gospodar svjetova, bude htio[8] – ne zaželimo ništa, osim Božijeg zadovoljstva, niti da razmišljamo i o čemu drugom, osim o htijenju i želji Gospodara svjetova, te da čežnjom za susretom s Njim podnesemo tugu odvojenosti od Njega. Ako na ovoj razini naši koraci budu čvrsti te se sačuvamo od opasnosti koje nas vrebaju, stići ćemo na odredišnu postaju Božanskog prijateljstva i počasti i vidjet ćemo i činiti stvari koje će jednima biti neprihvatljive, drugima čudesne, a trećima otvoriti put i dovesti ih do osvješćenja. Na ovoj razini, kako Božija milost bude obuhvatala putnika, tako će i zastori jedan za drugim padati i Božanski traci će obasjati njegov put, sve dok ne dostigne razinu “fena’ fi Allah”[9]. Dakle, on napušta sve, osim Boga, i konačno dolazi do položaja duhovnog potiranja i otrježnjenosti (“mahv ve sahv”), tj. potire se u Božijoj ljepoti i uzvišenosti i osim Njega ne vidi ništa drugo, a sam postaje oličenjem osobina Božanske ljepote i uzvišenosti. U dubini svoje svijesti on, osim Njega, ne opaža drugog početka ni kraja, ni vanjštine, ni nutrine, te čitavo njegovo biće obuzima plemenita istina – On je Prvi i Posljednji, Vidljivi i Nevidljivi,[10] a cijeli svijet vidi kao prizor i očitovanje uzvišenog Boga. Tako u Kur'anu stoji:

فَأَيْنَمَا تُوَلُّواْ فَثَمَّ وَجْهُ اللهِ 

…pa gdje god da se okrenete, i  tamo je Božije strana… (El-Bekare, 115)

Ili kao to kaže Baba Tahir Urjan:

U pustinju gledam, pustinjom Te vidim,

U more pogledam, pa Te morem vidim.

Gdje god da ja gledam: brda, dôle, polja,

Znak Tvog l'jepog stasa sve je što ja vidim.