Anemarie Schimmel
Harvard University, Al-Serat, Vol XII (1986)
Još uvijek u meni trepere duboki utisci koje je na mene ostavila prva perzijska poema koju sam u svome životu pročitala u vezi sa tragičnim događanjima na Kerbeli. Bila je to Qaani'jeva elegija koja počinje riječima:
Šta to kiši? Krv.
Odakle? Iz očiju.
Koliko? Dan i noć.
Zašto? Od žalosti.
Žalosti za kim?
Žalosti za kraljem sa Kerbele’!
Ta poema, svojim čudesnim i veličanstvenim stilom pitanja i odgovora, prenosi najveći dio dramatičnih dešavanja i emotivnoga iskustva pobožnih muslimana kada razmišljaju o mučeništvu (šehadetu) Poslanikovog, (s.a.v.a.), voljenog unuka od ruku Umayyadskih vojnika.
Tema patnje i mučeništva u historiji religije od najranijih vremena zauzima središnju ulogu. Odavno već, u mitovima drevnog Bliskog Istoka, slušamo o heroju koji je ubijen ali čija je smrt, sobom samom, garancija ponovnog proživljenja života: imena Attisa i Ozirisa iz babilonske i egipatske tradicije, respektivno, najbolji su primjeri svjesnosti drevnih naroda da bez smrti nema nastavka života, te da je krv prolivena za svetu stvar u ime svete svrhe dragocjenija od bilo čega drugog. Žrtvovanje je, dakle, način i sredstvo dosezanja viših i uzvišenijih razina življenja; poklanjanje dijela nečije sudbine, ili žrtvovanje članova nečije porodice, ojačava vjerski stav i zanos; biblijska i kur'anska priča o Abrahamu (Ibrahimu, a.s.) koji je toliko vjerovao Boga da je, bespogovorno, bio spreman žrtvovati svoga jedinog sina, naglašava značaj i znakovitost te i takve žrtve. Iqbal je zasigurno bio u pravu kada je paralelizirao, u dobro znanoj poemi u Bal-i Jibril, (1936), žrtve Ismaila i Husejna, koje čine početak i kraj priče o Ka'bi.
Razmišljajući i razmatrajući značaj žrtvovanja i patnje u svrhu razvoja čovjeka, nije iznenađujuće da je islamska historija središnje mjesto posvetila smrti na bojnom polju Poslanikovog, (s.a.v.a.), voljenog unuka Husejna, i vrlo često se, paralelnim linijama, povezuje sa smrću, od otrova, njegovog starijeg brata Hasana. U popularnoj literaturi često nailazimo na prizor u kojemu su obojica, Hasan i Husejn prestavljeni kao učesnici bitke na Kerbeli, što je historijski netačno, ali psihološki izravno.
Razmatranje nastanka i historijskog razvoja cijelog žanra marthiya i ta'ziya poezije u perzijskom i indo-perzijskom svijetu, ili pak, u popularnoj turskoj tradiciji, potrebuje drugo mjesto i drugu priliku. Ali, svakako je zanimljivo osvrnuti se na neke stihove iz istočno-islamske tradicije koji izražavaju zamišljenost, uglavnom sunnitskih pjesnika nad Husejnovom sudbinom, i odjek, istovremen, nastojanja sufija da ga učine uzorom, primjerom patnje koja je tako nužna za duhovno i duševno napredovanje .
Ime Husejnovo pojavljuje se nekoliko puta u dijelima prvog velikog sufijskog pjesnika Irana, Sana'ija (p. 1131.). U njegovom ukupnom djelu, ime mučenika-heroja u vezi je sa hrabrošću i nesebičnošću, a Sana'i ga vidi kao prototip šehida (shahid), uzvišenijeg i značajnijeg u odnosu na ostale šehide koji jesu ili su prije živjeli na svijetu:
Tvoja vjera tvoj je Husejn, pohlepa i želja tvoje su svinje i psi
Ubiješ li ga, žednog, nahranit ćeš drugo dvoje.
(Divan, str. 655.)
To znači da je čovjek tako duboko ogrezao u najnižem duhovnom stanju da misli samo o svojim sebičnim potrebama, svrhama i željama, i čini sve kako bi do krajnjih granica razmazio materijalni aspekt svoga življenja, dok njegova vjera, duhovna strana njegovog života, ostaje nenahranjena, umrtvljena, baš kao što su Husejn i mučenici s Kerbele ubijeni nakon što nije bilo nikoga ko bi se za njih pobrinuo i dao im malo vode u žednoj i bezvodnoj pustinji. Ova moćna ideja, veličanstvenim prikazom, odjekuje drugim stihovima, kako u Divanu tako i u Hadiqat al-Haqiqa; ali mora se biti na oprezu u dijelu u kojem se nadugačko slavi Husejn, kao i sa opisom Kerbele kakav je dat u Hadiqai, budući da u starijim rukopisima ovoga djela, ti dijelovi ne postoje, te je moguće da ih je neko naknadno ubacio. To se, bilo-kako-bilo, nas ovdje ne tiče. Jer ime junaka, Husejna, nalazi se u jednoj od glavnih poema Sana'ijevog Divana, u kojoj pjesnik veličanstvenim slikama opisuje razvoj čovjeka i dug period patnje koji su potrebni za sazrijevanje svega što teži savršenstvu. Tu on vidi, mučenike koji su, na ‘putu vjere’, ubijeni i još uvijek žive, ubijene mačem poput Husejna, ubijene otrovom poput Hasana. (Divan, str. 485)
Tendencije prikazivanja Husejna kao modela mučeništva i hrabrosti nastavlja se, naravno, u poeziji koju su nakon Sana'ija pisali perzijski i turski mistici, a naročito je zanimljiv jedan stih iz ‘Attarovog Divana (nr. 376), u kojemu on poziva adepta na putu da nastavi i ide dalje prema cilju, obraćajući mu se:
Budi Husejn ili Mensur budi.
To jest, Husejn b. Mensur al-Halladž, arhi – mučenik, prototip šehida mističnog islama, brutalno pogubljen u Baghdadu 922. On, poput svoga imenjaka Husejn b. ‘Alija, postaje uzor sufijama; on je zaljubljenik koji pati, i u znatnom broju sufijskih poema njegovo ime pojavljuje se uz Husejnovo: obojica su bili opijeni ljubavlju prema Bogu, obojica su se žrtvovali na Putu božanske ljubavi, obojica su, stoga, idealni zaljubljenici Božiji kojima pobožni trebaju težiti sličiti. Ghalib vješto aludira na ovu vezu u svojoj kasidi Jedinstva (tawhid qasida):
Bog se za estetičke zaljubljenike poput Husejna i Mensura pobrinuo osiguravši im mjesto na vješalima pod konopcem, a borce za vjeru, poput Husejna ‘Alija, pred mačevima i kopljima: u svome šehadetu oni pronađoše vječni život i sreću, i postadoše svjedocima Božije tajanstvene moći.
Ova tradicija naročito je snažna u turskom svijetu, gdje se imena obojice Husejina često pominju u sufijskim pjesmama.
Turska tradicija, posebno kasniji period reda Bektašija, mnogo duguje ši'itskom islamu; ali čini se da još i prije u nekim od najranijih popularnih sufijskih pjesama napisanih u Turskoj, one koje je spjevao Yunus Emre u kasnom 13. ili ranom 14. stoljeću, Poslanokovi (s.a.v.a.), unuci imaju posebno mjesto. Oni su predstavljeni, divnim pjesmama Yunusovim, „smjerokaznim šedrvanima šehida“, „suzama svetaca“, i „jaganjcima majke Fatime“. Obojicu, kao „prvake svih osam dženneta“, on vidi kako, stojeći pored vrela Kawthar, spasiteljski dijele njegovu blagoslovljenu vodu izžednjelim ljudima, prelijepa inverzija Huseyn ispaćenog u bezvodnoj pustari Kerbele“. (Yunus Emre Divani, str. 569.)
Čuvena legenda prema kojoj je Poslanik vidio Džibrila (a.s.) koji mu je donio crvene i zelene haljine za njegovu dvojicu unuka, i s tom odjećom primio obavještenje da upravo ona ukazuje na njihovu budućnost i smrt, od mača i otrova, respektivno, pominje se u ranim turskim pjesmama, ali istovremeno obrazuje središnju temu popularne Sinddhi manaqibae koja se još uvijek pjeva u Dolini Inda. Slično tome, u obje tradicije su i priče kako su se dvojica dječaka penjala na leđa svome djedu, Poslaniku (s.a.v.a.), i kako ih je on mazio. Tako se, Hasan i Husejn, u turskoj ranoj poeziji, pojavljuju, u različitim, ali općenito dobro znanim slikama, ali zarad naglašivanja njihovog zaista posebnog mjesta, Yunus Emre ih naziva „dvjema naušnicama Prijestolja“. (Divan, str. 569.)
Ova slikovitost postaje čak i živopisnija u narednim stoljećima kada, sa pro-ši'itskima karakterom Bektašijskog derviškog reda, narasta i manifestira se u ritualima i poetskim ekspresijama. Husejn b. ‘Ali je „tajna Božija“, „svijetlo očiju Mustafinih“, ili, kako ga Seher Abdal, (16.stoljeće), i njegov suvremenik, Hayreti, u prelijepoj odi nazivaju, „žrtvom praznika najvećeg džihada“. Nije li upravo njegov vrat, kojeg je Poslanik ljubio, postao mjesto po kojem će mačevi sjeći?
Stanovnici nebesa i zemlje danas liju crne suze.
I smršeni su poput tvoje kose. O Husejnu.
Jutro lije svoju krv tugujuć’ za Husejnom, a crvene lale
Plivaju u krvi žigošući srca vrelim žigom tuge…
(Ergun, Bektasi sairleri, str. 95.)
Turska tradicija i ona regionalnih jezika indijskog potkontinenta veoma su slične. Pogledajmo načas razvoj marthiya, ne u glavnim književnim jezicima, nego radije na najudaljenijim dijelovima potkontinenta, recimo Urdu marthiya od samog početka u kasnom 16. stoljeću do njihove kulminacije u djelima Sauda i naročito Anisa i Dabira. U provinciji Sind, koja ima nezanemarljiv procenat stanovništva ši'ita, sastavljene su i komponirane perzijske marthiyae, koliko možemo vidjeti, od oko 1700. na ovamo. Izvjesni ‘Allama (1682-1782), i Muhammad Mu'in T'haro su među prvim marthiya-gusima koje pominju historičari, ali je, Muhammad Muhsin, koji je živio u starom, slavnom gradu donjeg Sinda, Thattai, taj čije ime se naročito povezuje sa perzijskim marthiyama u Sindu. Tokom svog kratkog života (1709-1750), sastavio je veliki broj tarji'banda i posebice salama, u kojima se mogu zapaziti prelijepe, snažne slike:
Lađa Mustafine porodice porinuta je u krv;
Crni oblak bezvjerstva zaskočio je sunce;
Svijeća Poslanikova ugasla je kufanskim povjetarcem.
Ali mnogo zanimljivije od same perzijske tradicije je razvoj autentične Sindhi i Siraiki marthiyae. Kako je Christopher Shackle posvetio veoma dug i informativan članak o Multani marthiyai, ja ću ovdje govoriti samo o nekim aspektima marthiyae na Sindhi jeziku. Kao i u mnogim drugim oblastima Sindhi poezije, Shah ‘Abdu'l-Latif i Bhita, (1689-1752), utemeljitelj je i donosilac je ideja koje će kasnije preuzeti drugi pjesnici. On je svoj Sur Kedaro u svome Risalo na Hindiju, posvetio šehadetu Poslanikovog unuka, a događaje sa Kerbele vidio sastavnim dijelom ukupne mistične tradicije Islama. Po svojoj navici, on počinje sa media res, dovodeći svoje slušatelje do trena kada o herojima više nije bilo nikakvih vijesti:
Ugledaše mjesec Muharrema, i briga za šahom pojavi se među ljudima.
Šta je bilo? Muharrem se vratio, ali natrag nema nam Imama.
O prinče Medine, neka nas hoće Gospodar zajedno proživjeti,
On vehne nad razlozima za njihovu šutnju i nijemo tragediju ćuti:
Prvaci odoše iz Medine, oni se više neće vratiti.
Ali, iznenada, on shvati da u osnovi, nema razloga za tugovanje i žal, jer:
Muka šehadeta, čuj, radosti je dan.
Yezid ne dobi ni trun te ljubavi.
Smrt je kiša za djecu tvoju, O ‘Ali.
Kiša, za orijentalne pjesnike općenito, a za Shah ‘Abdul Latifa naročoto, znak je Božanske Milosti, rahmeta, ali tek u zemlji koja toliko ovisi o kiši, ova slika dobija svoje potpuno značenje.
Muka šehadeta radujuće je kišno doba.
Yezid ne vidje ni trag te ljubavi.
Rješenost da umru bi uz Imame od samog počela.
To znači da su, još u pred-vječnosti, Hasan i Husejn odlučili svoje živote žrtvovati za ideale: odgovarajući na Božanski upit „Nisam li ja vaš Gospodar?“ (7:171), odgovorili su „Bela“ (Jesi, svjedočimo), i preuzevši na sebe sav bol (bela) koji im je predodređen.
Njihovoj namjeri i riješenosti od prvog trena primordijalnog zavjeta, da postanu uzorom onima koji stječu vječni život patnjom i samožrtvovanjem, Shah ‘Abdu'l-Latif podsjeća svoje slušatelje. Potom, u narednom poglavlju, naš Sindhi pjesnik zalazi u konkretnije detalje.
Savršene, lavolike sejjide, dočeka Kerbela;
Egipatskim mačevima isječena, nagomilana trupla;
Heroji ostadoše zbunjeni, zadivljeni Mir Husejnovim napadom.
Ali ubrzo se vraća vječnoj znakovitosti ove bitke u prepoznatljivom sufi duhu:
Muke mučeništva sve su slatkoća.
Opijeni samo znaju tajnu Kerbele.
Patnjama svojih zaljubljenika, božanski Voljeni čini se pokazuje svu svoju koketeriju, iskušavajući i ispitujući njihovu vjeru i ljubav, te tako, čak i najokrutnijim manifestacijama bitke u kojoj „mladi junaci“, kako ih Shah Latif naziva, tim šehadetom posvjedočenja, potvrđuju znak Božanske ljubavi.
Zemlja se stresa, podrhtava; nebesa se u neredu glože;
Ne, to rat nije, to Ljubavi se pojavnosti množe.
Pjesnik zna da je bol poseban dar za prijatelje Božije; oni koji su najviše patili poslanici su Božiji, potom sveti ljudi, te za njima slijede ostali po stupnjevima svoje patnje, stoga on nastavlja:
Prijatelj ubija drage, zaljubljenici su poklani,
Probranim prijateljima On nevolje spremi.
Bog, Vječni, bez potrebe, što On želi to i čini.
Shah ‘Abdu'l-Latif posvećuje dva poglavlja samoj bitki, i Hurrovom prilasku Husejnovim borcima „kao što se leptir noćni približava svijeći“, to jest, spreman žrtvovati se u ime te svijetlosti. Ali potkraj poeme mistični aspekt još jednom se ističe u prvi plan; oni koji boriše se na putu Božijem stječu Džennet, i hurije ih ovjenčavaju vijencima ruža, kako i dolikuje pravim mladoženjama. Čak:
Dženneti je njihovo odredište, nadvladani odoše u Džennete,
Poništiše se u Bogu, s Njim On postadoše…
Junaci, koji nikad ne pomisliše na sebe, nego samo na ljubav Božiju koja im olakša suočavanje sa svim teškoćama, konačno dosežu i svoj cilj: fana fi Allah, utrnuće u Bogu i ostanak s Njim. Shah ‘Abdu'l-Latif transformirao je živote Imama, naročito Imama Husejna, u model za sve one sufijane koji teže, bilo jihad-i asgharom ilii u jahad-i akbaru, dosegnuti konačno utrnuće, poništenje u Bogu, i sjedinjenje s Bogom, jedinstvo na koje se sufije tako često pozivaju dočaravajući osjećaj ljubavlju i ljubavnim ujedinjenjem. I zasigurno ne slučajno, naš Sindhi pjesnik koristi rimu Husejni, izvorno namjenjenoj žalopoljci za Husejnom, za priču o svojoj omiljenoj heroini, Sassui, koja utrnu se u svome neprestanom, hrabrom traganju za svojim voljenim, da bi se konačno i sama preobratila i preobrazila u njega.
Shah ‘Abdu'l-Latifova interpretacija vjere Imama Husejna kao model stradalničke ljubavi, te stoga i kao modela mističkoga puta, nedokučivo je dubok literarni doseg. Nikada nije nadmašen, iako su i poslije njega mnogi ši'iti Sindha sastavljali elegije o Kerbeli. Najpoznatiji među njima je Thabit ‘Ali Shah (1749-1810), čija je naročita osobitost bio suwari žanr, poeme koje govore o jahaču Husejnu, onome koji se jednom popeo na Poslanikova leđa, a potom smjelo odjahao na bojno polje. Ovaj žanr, kao i mnogo uobičajenije forme, zadržali su se u Sindhiju gotovo cijelo 18. i 19. stoljeće, pa čak i do naših dana (Sachal Sarmast, Bedil Rohriwaro, Mir Hasan, Shah Naser, Mirza Baddhal Beg, Mirza Qalich Beg, pomenut ćemo samo neke, od kojih su neki sunnitski sufiji). Suwari teme tako ljupko elaborirao je Sangi, to jest Talpurski princ „Abdu ‘l-Husayn, kojemu Sindhi duguje zahvalnost za neke izuzetno fine i dirljive pjesme u slavu šaha šehida, a koji izrazito naglašava mistički aspekt događaja na Kerbeli, pri čemu se Husejn dovodi u neposrednu vezu sa Poslanikom, (s.a.v.a.).
Princ svoj miraj učini sa zemlje Kerbele’,
Pa i Šahov konj dosegnu deedžu Buraqa.
Smrt je Imama Husejna, jašući svoga Dhu'l janah, dovela u blizinu Božiju jednako kao što je krilati Buraq Poslanika (s.a.v.a.), donio u neposrednu blizinu Božanskog prisustva tokom njegovog noćnog putovanja i uzdignuća na nebo.
Sangi zna, jednako dobro kao i mnogi ši'itski autori prije njega, da će žal za Imamom Husejnom biti nadoknađena smijehom i radošću na budućem svijetu, te da istinska metitacija nad tajnama samožrtvovanja u ljubavi može povesti i dovesti tragatelja u Božansku blizinu, gdje, konačno, kako i sam kaže
Dvojenja više nema, i jedan postiže jedinstvo.
Tema Husejna kao mističnog modela svima koji teže i traže put ljubavi uveliko se pojavljuje u poeziji doline Inda i u popularnoj poeziji Indijskih muslimana, čija misao je prožeta sufijskim učenjem, za koje opet, kao i za turske sufijane i ‘Attar (te nenabrojive druge) , patnje Imama Husejna, i Hasan b. Mansura, čine paradigmu mističnog života. Ali, postoji također još jedan način shvatanja Husejnove uloge u historiji islamskih naroda, i značajnije, način na koji je ukazao Muhammad Iqbal, koji je bez ikakve sumnje bio sunnit, pjesnik i filozof. Na samom početku pomenuli smo da je upravo on bio taj koji je historiju Kabe obilježio dvjema žrtvama, Ismaila na početku, i Husayna b. ‘Alija, na kraju (Bal-i Jibril, str. 92). Ali, gotovo dvije decenije prije nego je on ispisao ove svoje redove, Husejnu je posvetio dugo poglavlje u svome dijelu Rumuz-i bekhudi (str. 126.). Ovdje, Husejn se slavi, ponovo mističkim rječnikom, kao imam zaljubljenika, sin djevice, čempres slobode Poslanikovog vrta. Dok je njegov otac, hazreti ‘Ali (s.a.), u mističkim interpretacijama, harf b, bismi'llah, sin se identificira sa „moćnom lavicom“, prelijepom mješavinom mističkih i Kur'anskih interpretacija. Ali Ikbal će, poput svojih prethodnika, također ukazivati i na činjenicu da je Husejn, šah najboljeg naroda, koristio leđa posljednjeg Božijeg Poslanika kao svoju jahaću kamilu, a ponajljepši je Ikbalov opis ljubomorne zaljubljenosti koja postade počašćena njegovom krvlju, koja se, slikovitošću pjesnika, vraća priči o šehadetu Husayna b. Mansura al-Hallaja, koji, trljajući krvave patrljke svojih odsječenih ruku o svoje pocrnjelo lice kako bi postalo i ostalo surkh ru, crveno i počastvovano, baš uprkos njegovim patnjama.
Za Ikbala, položaj Husejna u muslimanskoj zajednici temeljni je onoliko koliko je surat al-ikhlas osnova Knjige Božije.
A potom se okreće svojoj omiljenoj temi, neprekinutoj napetosti između pozitivnih i negativnih sila, između Poslanika i svetih ljudi s jedne, i tlačitelja i nevjernika s druge strane. Husejn i Yezid na istim su pozicijama i u istom odnosu kao Musa i Faraon. Ikbal ide dalje kako bi dokazao da je khilafat odvojen od Kur'anskih naredbi, te da je postao ovozemaljsko kraljevstvo pojavom Ummejada, pri čemu se Husejn pojavljuje kao kišni oblak, ponovo slika blagoslovljene kiše, koja se uvijek tako impresivno kontrastira sa žeđom i suhoćom stvarne Kerbele. Husejova je to krv što kiši pustarom Kerbele i u istom trenu cvjeta crvenim lalama.
Veza između lala i njihove crvene odore i okrvavljene odjeće šehida bila je omiljena slika perzijske poezije od, najmanje 15. stoljeća, te kada se porazmisli o središnjem mjestu koja lala zauzima u Iqbalovoj misli i poeziji, kao cvijet manifestacije božanske vatre, kao simbola Grma Koji Gori na Gori Sinajskoj, te kao cvijeta koji simbolizira neovisan rast čovjekovog khudi ( = ja ), pod najtežim okolnostima, kada se svi ovi aspekti tulipana spoje, postaje shvatljivije i razumljivije zašto za pjesnika, Imam Husayn „sadi lale pustinjom Kerbele“. Vjerovatno sličnost la ilah i lala, kao i činjenice da riječ lala ima istu numerološku vrijednost kao i riječ Allah, odnosno, 66, moguće je podstakla Ikbala i na intenzivniju upotrebu riječi i slike u vezi sa Imamom Husejnom, iz čije krvi „nastaje poljana“, i koji predstavlja „građevinu“ „nema božanstva osim Jedinoga“.
Ali, gdje god su raniji mistični pjesnici pokušali u prvi plan istaknuti Husejnovu ličnost kao model mistika koji samo-žrtvovanjem, konačno doseže jedinstvo sa Bogom, Ikbal, razumljivo, naglašava sasvim drugu karakteristiku: „Dići mač djelo je onih koji bore se za slavu vjere, i za očuvanje Bogom datih zapovjedi“. „Husejnova krv, kako i bi, ipisa komentar ovim riječima, i tako izbudi pozaspali narod“.
Opet i ponovo, paraleliziranje sa Husayn b. Mansurom je više nego očigledno (u najmanjem Husaynom b. Mansurom na način kako ga Ikbal interpretira: on također tvrdi, u Falak-i mushtari u djelu Javidnama, da je došao da donese uskrsnuće duhovno mrtvima, te stoga mora patiti). Ali kada Husayn b. ‘Ali isuče svoj mač, Allahov mač, on proljeva krv onih obuzetih i zaokupljenih sa, i sa zanimanjem za, stvari koje su sve drugo osim Bog; grafološki, riječ la, početak shahada, oblikom podsjeća na mač (vjerovatnije na hazreti Alijevu dvosjeklu sablju, Dhu'l-fiqar), a ova sablja na putu je svemu što je predmetom obožavanja osim Boga Jedinoga.
To je ono Poslaničko „Ne“ bilo čemu osim Boga, Gospodara. Upotrebom sablje „Ne“, Husejn, svojim šehadetom, ispisuje riječi „osim Boga“ (illa Allah) pustinjom, te tako piše naslov teksta s kojim muslimani pronalaze spas.
Od Husejna smo, veli Ikbal, naučili Kur'anske tajne, i kada slava Sirije i Bagdada i čuda Granade budu zaboravljeni, ipak, žice instrumenata u muslimanskim rukama još uvijek će plakati Husejnovim melodijama, i vjera će još uvijek odisati svježinom zahvaljujući njegovom adhanu.
Husejn stoga utjelovljuje sve ideale koje treba posjedovati svaki pravi musliman, slikom kojom ga Ikbal oslikava: hrabrost i muževnost, i više nego bilo šta drugo, posvećenost spoznaji Božijeg apsolutnog Jednistva; ne u smislu ujedinjenja s Njim u fana kao što to sufijski pjesnici ispjevaše, nego, radije, kao glasnika preteče koji svojim shahadahom, svojim mučeništvom, nije samo shahid, mučenik, nego u isto vrijeme i svjedok, shahid jedinstva Božijeg, i stoga primjer svim generacijama muslimana.
Istina je, što Ikbal ustvrdi, da strune i dah svih instrumenata rukama muslimana još uvijek ječe njegovim imenom, i dobro bi bilo završiti posljednjim stihom posljednjeg poglavlja njemu posvećenog u Rumuz-i bekhudi:
O Zefire, O glasniče davno razdvojenih
Prenesi naše suze njegovoj čistoj prašini.
