Kijamet je svijet svjetlosti, prosvjetljenja i ukazanja (objelodanjenja) zbilja (31)

S perzijskog preveo: Amar Imamović

31. PREDAVANJE

Kijamet je svijet svjetlosti, prosvjetljenja i ukazanja (objelodanjenja) zbilja

أَعُوذُ بِاللهِ مِنَ الشَّيطانِ الرّجِيمِ

بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ

Sva hvala pripada Allahu, Gospodaru svih svjetova! Neka su najbiraniji selami i blagoslovi našem predvodniku Muhammedu i njegovoj časnoj Porodici!

Allah Mudri u Svojoj Časnoj Knjizi kaže:

وَمَا قَدَرُوا اللَّهَ حَقَّ قَدْرِهِ وَالأَرْضُ جَمِيعًا قَبْضَتُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَالسَّماوَاتُ مَطْوِيَّاتٌ بِيَمِينِهِ سُبْحَانَهُ وَتَعَالَى عَمَّا يُشْرِكُونَ

“A oni ne štuju Allaha kako Mu dolikuje, a na Danu Sudnjem Zemlja je sva u šaci Njegovoj i Nebesa smotana ispod Njegove desnice! Slavljen nek’ je On i visoko iznad onoga šta Mu oni smatraju ravnim!”[1]

وَأَشْرَقَتِ الأَرْضُ بِنُورِ رَبِّهَا وَوُضِعَ الْكِتَابُ وَجِيءَ بِالنَّبِيِّينَ وَالشُّهَدَاء وَقُضِىَ بَيْنَهُم بِالْحَقِّ وَهُمْ لاَ يُظْلَمُونَ

“A Zemlja će svjetlošću Gospodara njezina zasjati, i Knjiga će postavljena biti, i vjerovjesnici će se i svjedoci dovesti, i njima će se po pravdi suditi, nepravda im se neće nanijeti!”[2]

Kroz dosadašnja predavanja o Proživljenju i povrataku Bogu došli smo do pitanja hašra. Većina onoga što čeka čovjeka na putu od smrti do Berzaha i pripreme za dovođenje ljudi na Kijamet je pojašnjeno. Čovjek će biti uzdignut iz groba i doveden na kijametsko poprište.

U nastavku ovih predavanja, oslanjajući se na kur'anske ajete i predaje, govorit ćemo o postajama na Sudnjem danu i kroz šta će sve čovjek tada da prolazi.

Prethodno smo rekli da bića na Sudnjem danu nisu skrivena jedna od drugih, jer je Kijamet lišen materije i vremena. Prema tome, bića međusobno neće biti skrivena zastorima. O ovoj temi smo već prije detaljno raspravljali i iznijeli dokaze u vidu kur'anskih ajeta.

U nastavku ćemo govoriti o tome da je Svijet Kijameta svijet očitovanja i osvjedočenja, a to znači da je Svijet svjetlosti, a ne Svijet tame. Prema tome, iako su neka bića u određenoj mjeri skrivena od drugih, u tom Svijetu sva bića su svjetlosna.

وَأَشْرَقَتِ الأَرْضُ بِنُورِ رَبِّهَا

“A Zemlja će svjetlošću Gospodara njezina zasjati.”

Sama Zemlja će svijetliti i isijavat će svjetlost.

Ono što nas sada zanima od prethodno navedenih ajeta jeste sljedeće:

وَ مَا قَدَرُوا اللَّهَ حَقَّ قَدْرِهِ وَ الأَرْضُ جَمِيعًا قَبْضَتُهُ يَوْمَ الْقِيَامَةِ وَالسَّماوَاتُ مَطْوِيَّاتٌ بِيَمِينِهِ

“A oni ne štuju Allaha kako Mu dolikuje, a na Danu Sudnjem Zemlja je sva u šaci Njegovoj i Nebesa smotana ispod Njegove desnice!”

Allah, dž.š., ima toliku snagu i moć da su Nebesa i Zemlja u Njegovoj šaci, odnosno potpuno su potčinjeni Njegovoj Volji i Vlasti.

سُبْحَانَهُ وَ تَعَالَى عَمَّا يُشْرِكُونَ

“Slavljen nek’ je On i visoko iznad onoga šta Mu oni smatraju ravnim!”

To je Svijet svjetlosti. Ustvari, korijen i izvorište tog svijeta je očitovanje, manifestiranje, objelodanjivanje. Svijet u kojem trenutno živimo obilježava materija i protok vremena. Prima-materija koja je izvorište Ovog svijeta, ustvari pramaterija, poprima različite oblike i postepeno kroz vrijeme zauzima određeno mjesto u prostoru, bivajući time uslovljena i ograničena. Prema tome, kako su vrijeme i mjesto odlike ovosvjetskih bića, ozbiljenje i uosobljenje bića ovisi o vremenu i mjestu. Sa nestankom vremena i mjesta nestaju i materijalna bića. Tako je svako biće koje postoji u ovom vremenu odvojeno od nekog drugog vremena, svako biće koje se nalazi na ovom mjestu odvojeno je od nekog drugog mjesta. U jednom trenutku čovjek ne može biti na nekoliko mjesta. Svaki čovjek je na jednom mjestu i u jednom vremenu. Ta dva svojstva i akcidenta oblikuju ono što on jeste.

Pretpostavite da se Ovaj svijet u kojem sada živimo oslobodi gustoće materije i da u njemu nema mjesta, odnosno položaja u prostoru koji bi jedno biće odvajao od drugoga u prostornom pogledu, i da nema vremena koji bi odvajalo bića u pogledu vremena. Tada u tom svijetu ne bi bilo prošlosti, sadašnjosti i budućnosti, sve bi bilo jedno. U takvom svijetu ne bi bilo ove ili one strane, cio svijet bi bio jedno. Shodno tome, sva bića su u takvom svijetu prisutna i vidljiva, odnosno svi se međusobno posmatraju jer nema zastora od materije koja bi zakrivala jedne od drugih i činila ih odvojenim. Dakle, sve je postojeće i sve je očigledno i vidljivo za svakoga.

Pretpostavite da skupina ljudi sjedi u džamiji i vode razgovor o Kur'anu i njegovim značenjima. U onom trenutku u kojem sjede, svi osjećaju svoje postojanje i biće, ali ne osjećaju izgovoreno i ono što se čulo u proteklim trenucima. Također, ne osjećaju svoje postojanje u prošlim vremenima, kao što ne osjećaju ni svoje postojanje i biće u budućim trenucima te izgovoreno i ono što će se čuti. Oni ne osjećaju dane koji su prošli, kao što ne osjećaju ni dane koji će doći u budućnosti. Ovi ljudi sjede jedan nasuprot drugog i osjećaju samo prisutne ljude, dok ne osjećaju odsutne i sve ono što se nalazi izvan zidova džamije, a kamoli stvari koje se nalaze na drugom kraju Zemlje!

Zamislimo sada džamiju gdje su prošlo, sadašnje i buduće prisutni u istom trenu, džamiju gdje je postojanje bića u prošlom, sadašnjem i budućem vremenu jednako i jedno. S druge strane, ta džamija je svjetleća i providna džamija. Svi njeni zidovi, krov i pod su od kristala. Kristalni sat koji radi ima mehanizam i kazaljke od kristala. Tepisi su kristalni. U ovoj pretpostavci nije samo da se vidi vanjština sata već i njegova unutrašnjost sa svim detaljima. U takvoj džamiji čovjek kroz tepih posmatra zemlju. Tepih više ne zaklanja vid, a budući da je i zemlja kristalna, kroz nju se vidi sve ono što je iza nje. Dakle, to je kristalni svijet u kojem je i čovjekovo biće kristalno. Čovjek, kao što vidi cijelo svoje biće, tako vidi i ostala bića. Ništa ničemu nije skriveno. Svjetlost obasjava ove kristale i svaku drugu stvar kroz te kristale. Zato što su sve stvari i bića svjetleća i isijavajuća, cio taj svijet je svjetlosni.

Ovo je kvalitet viših svjetova. Mi smo kroz primjer iz Ovog svijeta nastojali približiti tu istinu, ali ono ima svoju zbilju koja odgovara ahiretskom obliku postojanja.

U knjizi Gureru we durer se prenosi da su upitali Imama Alija o višem svijetu, koji je nematerijalan i uzvišeniji od svijeta prirode i tijela. Oni koji su pitali željeli su znati kakav je to viši svijet, kakve su mu odlike i svojstva u odnosu na niži svijet u kojem sada živimo? Kakva ima svojstva viši svijet koje je mjesto meleka, duša i bezmaterijalnih bića?

فَقَالَ عَلَيْهِ السَّلَامُ: صُوَرٌ عَارِيَةٌ عَنِ الْمَوَآدِّ، عَالِيَةٌ عَنِ الْقُوَّةِ وَالاِسْتِعْدَادِ. تَجَلَّي‌ لَهَا فَأَشْرَقَتْ، وَ طَالَعَهَا فَتَلالاتْ. وَ أَلْقَي‌ فِي‌ هُوِيَّتِهَا مِثَالَهُ، فَأَظْهَرَ عَنْهَا أَفْعَالَهُ. وَ خَلَقَ الإنْسَانَ ذَا نَفْسٍ نَاطِقَةٍ؛ إنْ زَكَّاهَا بِالْعِلْمِ وَ الْعَمَلِ فَقَدْ شَابَهَتْ جَوَاهِرَ أَوَآئِلِ عِلَلِهَا، وَ إذَا اعْتَدَلَ مِزَاجُهَا وَ فَارَقَتِ الاضْدَادَ، فَقَدْ شَارَكَ بِهَا السَّبْعَ الشِّدَادَ.

Imam Ali je na to odgovorio: “To su oblici bez materije i veći od toga da bi njihova savršenstva bila po moći i potencijalu. Allah se očitovao njima i oni su zasvijetlili, ukazao im se i oni su zablistali, nadahnuo je njihovu bit Svojom slikom (misal) i time im je pokazao Svoja djela. Stvorio je čovjeka sa racionalnom dušom, pa ukoliko je očisti, sa dva krila: djelom i znanjem, bit će sličan draguljima prvih uzroka svojih, a ako svoju prirodu učini umjerenom i napusti oprečna svojstva, slijedi srednji i umjeren put, imat će udjela sa sedam nebesa.”[3]

Ovu predaju smo naveli na sedamnaestom predavanju, a sada bismo ukratko pojasnili njeno značenje.

Imam Ali u odgovoru kaže da u višem svijetu nema materije, postoje oblici oslobođeni materije. Naravno, kako nema materije nema ni proticanja vremena, jer je vrijeme pojava koja nužno ide sa materijom. Tamo su bića čistog postojanja i aktuelnosti. U njihovim bićima nema vida potencijalnosti. Ono biće koje se kreće ka savršenstvu u sebi ima potencijal i moć koje nakon prolaska kroz određene razine te potencijale i moći dovodi do aktuelizacije. Svakog trenutka potencijal i moć pretvara u aktuelizaciju. A idućem trenutku ta aktuelizacija je već potencijal i moć za iduću razinu u kojoj ponovo prelazi u aktuelizaciju. I tako stalno potencijal prelazi u relativnu aktuelizaciju, a ta relativna aktuelizacija prelazi u savršeniju aktuelizaciju dok ne stigne do čiste aktuelizacije.

Sjemenka koja u sebi dugo godina sakriva potencijal i sposobnost razvoja u drvo, granu, list i plod, nakon što se položi u zemlju otpočinje kretanje ka svom savršenstvu, koje završava u davanju ploda. Sva bića Ovog svijeta posjedovanjem potencijala i sposobnosti moći, posredstvom skidanja i oblačenjem, lišavanja i sticanja, taj potencijal pretvaraju u aktuelizaciju i uzdizanjem uz stepenice usavršavanja stižu do savršenstva. Napredovanje i usavršavanje karakteristike su Ovog svijeta, a na Budućem svijetu sva bića su čista aktualizacija.

Svako ko napusti Ovaj svijet na Budućem je ono što je ovdje dosegao aktuelizacijom. U svijetu Berzaha postoji kretanje i usavršavanje, ali u veoma ograničenom obliku, jer, kao što smo prethodno pojasnili, svijet Berzaha je upotpunjenje Ovog svijeta, budući da u njemu postoje svojstva kvantiteta i kvaliteta u čemu ima sličnosti sa materijalnim bićima. Međutim, na Sudnjem danu nema nikakvog načina za usavršavanje i kretanje. Ko god zakorači na Sudnji dan, stigao je do svoje čiste aktuelizacije.

Meleci u višim svijetu ne posjeduju usavršavanje i kretanje. Svaki od meleka je stvoren za tačno određenu zadaću i do kraja će uvijek obavljati tu zadaću. Melecima nije pripisiva promjena u pogledu snage, moći, a niti kakva manjkavost. Meleci ne mogu napraviti grešku i ne mogu pokazati slabost i lijenost pri izvršavanju svog zadatka. Ovo je svojstveno bićima višeg svijeta koji su lišeni materije i njegove koprene, a predstavljaju čistu aktuelnost. Allah, dž.š., se njima otkrio, odnosno Sebe je očitovao u ogledalima njihovih bića. Svjetlošću Gospodara njihova su zasjali. Oni raspolažu svjetlošću i sami isijavaju svjetlost.

Allah, dž.š., je kroz njihova bića očitovao Svoja imena i svojstva. Prema tome, preko tih bića je Uzvišeni Gospodar pokazao svoja djela. Prvo je u njihova bića položio Svoja imena i svojstva i u slijedu toga obznanio je i očitovao Svoja djela. Sva djela i aktivnosti bića višeg svijeta samo su očitanje Božijih imena i svojstava koja su opet očitovanje Božije Biti.

Allah, dž.š., je stvorio čovjeka koji ima dušu obdarenu razumom, zbog čega se razlikuje od svih ostalih bića i ima viši položaj. Ako se čovjek posredstvom znanja i djela očisti, razvije i usavrši, stiče sličnost i bliskost sa čistim prosvjetljenim bićima viših svjetova. Ako čovjek svoju prirodu dovede u umjereno stanje i oslobodi se svih zastranjenja u svojim različitim svojstvima strasti, srdžbe i iluzije, i koristi ih na temelju umjerenosti i potčinjenosti razumu, u tom slučaju učestvovat će u životu sedam nebesa. To znači da čovjek postaje poput sedam čvrstih nebesa i uzdigne se toliko da posjeduje savršenu dušu i poput nebesa posjeduje nadmaterijalna svojstva i djela.

Ovo je bio kratak komentar i pojašnjenje ove časne predaje. Lijepo je to opjevao Hafiz Širazi u svojim stihovima o stvaranju višeg svijeta, različitostima kapaciteta bića i stvaranju čovjeka koji je zbir svih Božijih imena.

U Iskonu ljepota Tvoja svim je sjajem zablistala;

tad se Ljubav pojavila, i svijet cijeli rasplamsala.

Kad Ti melek vidje Lice, kad si bljeskom zasijao;

ne meleka već čovjeka gajret-vatra zahvatila!

Razum baklju bljeska nosi, ne bi li se zapalila;

tad gajreta iskra sijevnu i svijet se promijeni.

Razum se pozabavio, ne bi l’ tajna se otkrila,

ali ruka proviđenja nedostojnog udaljila.

Samo Tebe ugledati čista duša poželjela;

uvojcima upletenim Tvojim ruku je pružila.

Drugi radost odabraše, život igra im vesela;

te nesretna duša moja za se tugu odabrala.

Kad od tuge za Tobom mu srce posta ptica čila,

knjiga aška Hafizova za Tebe se stvorila.[4]

Na drugom mjestu Hafiz Širazi pjeva:

Kad je odraz lica Tvoga čašom vina zablistao,

arif vinom prosv’jetljeni, stalno vina iskao.

U zrcalu Tvoj lik l’jepi samo bljesn’o, zasijao;

Tvoje slike iz zrcala u maštu sam preslikao.

U vinu Tvoj lik ljepotom, divnom slikom zablistao,

to je bljesak lica Drage što se u čaši odigrao.

Zbog siline aška rod je, i sav bližnji zašutio,

ali otkud stroge tajne da je svijet razotkrio?

Zadugo me nećeš vidjet’, u tekiji nisam bio,

opet sam se s vinotočom i sa vinom zbližio.

Iz džamije ja harabat nisam htijuć’ pohodio,

od iskona suđeno je da bih tako završio.

Šta bi drugo ako ne bi kao šestar krug pravio,

prateć’ vr’jeme onaj kog je krug vremena zarobio?

Svakog časa novu milost ja bih od Nje zadobio,

ta pogledaj mene jadnog, zar sam milost zaslužio?

Mač bih tuge za Voljenom sa radošću prihvatio;

kog Draganin mač pos’ječe, taj je svoj cilj ostvario!

Iz jamice brade bitak za Tvoj soluf uhvatio,

spasio se iz bunara, al’ je zamke dopanuo![5]

Sve sufije vino piju; svaki redom u ašk pao,

od njih Hafiz zaljubljeni na loš glas je izašao.[6]

Velikan među božanskim mudracima Hakim Sabzevari u svom filozofskom spjevu, u islamskoj tradiciji poznatom kao Manzume, o ovome je spjevao:

إذْ لا حِجابَ في‌ الْمُفَارِقاتِ           وَ إنَّمَا اخْتَصَّ الْمُقارِناتِ

فَكانَ في‌ كُلٍّ جَميعُ الصُّوَرِ         كُلٌّ مِنَ الْكُلِّ كَمَجْلَي‌ الاخَر

“Hidžab i zastor ne pripada Svijetu višem (kao što su Svijet čistih intelekata i mudžarred duša), zapravo zastor je svojstven bićima Svijeta niskoga. Prema tome, u Svijetu višem se odražavaju i reflektuju svi oblici. A svi oblici su međusobno mjesto očitanja drugoga. (Svako biće se očituje u drugome i svako je mjesto očitanja božanskih svjetlosti drugoga.)ˮ[7]

فَهيَ كَالْمَرآئي‌ الْمُتَعاكِساتِ. هَذا إشارَةٌ إلَي‌ ما قالَ أرِسْطاطاليسَ: وَ الاشْيآءُ الَّتي‌ في‌ الْعالَمِ الاعْلَي‌ كُلُّها ضيآءٌ، لاِنَّها في‌ الضَّوْءِ الاعْلَي‌. وَ لِذلِكَ كانَ كُلُّ واحِدٍ مِنْها يَرَي‌ الاشْيآءَ كُلَّها في‌ ذاتِ صاحِبِهِ؛ فَصارَ لِذَلِكَ كُلُّها في‌ كُلِّها وَ الْكُلُّ في‌ الْواحِدِ؛ وَالْواحِدُ مِنْها هُوَ الْكُلُّ. وَ النّورُ الَّذي‌ يَسْنَحُ عَلَيْها لا نِهايَةَ لَهُ ـ هَذا كَلامُهُ.

Sam Sabzevari u pojašnjenu i komentaru svojih stihova kaže: “Dakle, bića viših svjetova su poput reflektujućih ogledala koja se nalaze jedna naspram drugih. U takvom odnosu svako biće odslikava ono drugo, kao šte se i ono samo odslikava u drugima. Također, oblici, koji su neizbrojivi, očituju se i odslikavaju u ovim ogledalima. Zbir svih ovih reflektujućih ogledala ukazuje na ono što je Aristotel rekao na ovu temu: ‘Sva bića koja postoje u višem svijetu su svjetlosna bića, jer se nalaze nasuprot najviše svjetlosti. Zato svako od njih posmatra sve stvari i oblike u biti i zbilji drugoga. Upravo zbog toga sva bića višeg svijeta nalaze se u svim drugim bićima višeg svijeta. Sva bića su u jednom biću, kao što je jedno biće u svim bićima. Ona svjetlost koja obasjava sva bića nema kraja.’”[8]

قَوْلُنا: كُلُّها في‌ كُلِّها؛ وَ هَذا الَّذي‌ ذَكَرَ في‌ الْعُقولِ الَّتي‌ هيَ فَواتِحُ كِتابِ التَّكْوينِ، يَتَحَقَّقُ في‌ الْعُقولِ الَّتي‌ هيَ خَواتِمُهُ؛ كَعُقولِ إخْوانِ الْحَقيقَةِ وَ الصَّفا. فَإنَّها حَيْثُ كانَتْ وَحْدانيَّةَ الْوِجْهَةِ وَالْعَقيدَةِ، مُتَّفِقَةَ الاخْلاقِ الْحَميدَةِ وَ الاعْمالِ الْحَسَنَةِ؛ كانَ كُلُّها في‌ كُلِّها، وَ الْكُلُّ في‌ الْواحِدِ، وَ الْواحِدُ مِنْها هُوَ الْكُلُّ.

Nakon ovoga Sabzevari na margini komentara dodaje: “Isto ovo što je Aristotel rekao u vezi sa bićima višeg svijeta i intelektima koji su izvorište i ključevi Knjige stvorenog, odnosi se i na duše i intelekte koji su svršetak Knjige stvorenog. Oni su poput umova istinske i prisne braće, jer su njihova unutrašnja lica ujedinjena na nebeskom spoznajnom putovanju, kao što su ujedinjena i u vjerovanju. Također, oni su ujedinjeni i u pogledu pohvalnog morala i dobrih djela. Zato su svi u svakome. I svi su u jednom. Kao što je i jedan od njih zbir sviju njih.”[9]

Sjedinjeni bijasmo jedna bit svi,

Bez nogu i glave bijasmo On glava svih.

Jedan dragulj bijasmo poput Sunca,

Bez čvora i greški čisti ko’ voda.

Kad u formu uđe ona čista svjetlost,

Posta mnoštvo poput sjenki kule.

Kulu srušite katapultom,

Da nestane razlike između ovih grupa.[10]

Kao što su na početku sva bića višega svijeta čista svjetlost, isto tako i bića obdarena razumom pa tako i čovjekovo biće svojim usavršavanjem i uzdizanjem može doći do te razine. Čovjek, koji posjeduje um, može doći do tačke odakle posmatra sva bića, štaviše sva bića nalazi u svom biću. Zamislite nas ljude koji raspolažemo sa osjetilima okusa, dodira, vida posredstvom kojih percipiramo i obavljamo različite radnje: hodamo, trčimo, sjedimo, gledamo, itd. Mi preko osjetila znamo neke stvari o drugima, ali samo one koje se odnose na naša tijela, više od toga ne. Međutim, naša zbilja nije ovo tijelo. Mi posjedujemo i misli i percepcije. U našim umovima prepoznajemo naše prijatelje.

Da je ovo uređenje takvo da posjedujemo prosvijetljenost, pa kao što tjelesnim očima poznajemo našeg prijatelja u vanjskom svijetu, da isto tako možemo imati uvida i u njegove misli i nakane, vjerovanja i ubjeđenja, ništa ne bi bilo skriveno među ljudima. Razlog što mi nemamo uvida u znanje i misli drugoga, nemamo znanje o prošlosti i budućnosti, jesu materijalni zastori. Ako bi se vrijeme i prostor uklonili, nijedno biće ne bi bilo skriveno pred drugim.

Čovjek, koji raspolaže sa dušom obdarenom razumom i usavršavanjem potencijala i moći položenih u njegovom biću, stiže do razine gdje posmatra sva bića i u svom biću pronalazi sve zbilje stvorenog svijeta, svijeta uma i božanska učenja.

Isto kao što je čovjek na početku svog stvaranja bio bez ograničenja i na mjestu gdje ne postoji ništa osim Boga i to jednog Boga – ali ne u jedinstvu značenja broja jedan, već u apsolutnom i zbiljskom jedinstvu i shodno čemu Uzvišeni Bog nije ostavio mjesta ničemu drugom pored Sebe u Kreaciji – on se mora vratiti tom prvobitnom položaju, htjeli mi to ili ne. 

Nakon što se duša obdarena razumom našla u Svijetu tevhida i naspram isijavanja Božijih svjetlosti imala položaj obuhvatanja i egzistencijalne veličine, ona se prvo spustila u Svijet formi a potom u materijalni, i tim slijedom našla se u Svijetu mnoštva. Kao kada se čista svjetlost rasprši u mnoštvo s minaretske šerefe i pojavi se mnoštvo i razlike.

Odlučnom voljom poput katapulta i prelaskom Božijeg puta te ulaskom u svijet čišćenja duše sklone zlu, prihvatanjem tereta sejri suluka ka susretu s Bogom, treba razbiti mnoštvo ovih svjetlosti i razbiti svaku dvojnost u pogledu i egoizam, a oholost zakopati u zemlju zaborava, a sve da bi se čovjek vratio u onaj položaj jedinstva i čistoće u kojem je bio na početku stvaranja i da, dok postoji, isijava svjetlošću dijamanta ili da poput Sunca u zenitu osvjetljava svjetove i da ih obujmljuje. Mi htjeli ili ne, moramo se vratiti. Proživljenje i povratak Bogu je neizbježan. A kako li je samo dobro i lijepo ako svojom voljom se vratimo!

Ja robujem onom licu koji nište ne imade

od svega što pod plavim svodom svima drugima Tvorac dade.

Jedan savjet želim dati, nek’ zapamte i urade,

jer od pira mog tarikata ovaj savjet mi ostade:

“Nestalan je svijet ovaj, ne traži da vjeran bude;

ovaj svijet starica je, mladu nevu glumit’ znade.”

Šta ću: sinoć u mejhani bijah pijan poput klade,

melek mi od Boga dođe, pa mi ovu vijest dade:

“O sokole uzvišeni, na lotosu gnijezdo ti je,

na niskom svijetu ovom za te mjesta ne imade.”[11]

Kao što smo više puta do sada rekli, povratak i proživljenje čovjeka na Ahiretu i susret sa Bogom su neminovni. Cijela Kreacije je tako uspostavljena. Mi smo Allahovi i Njemu se vraćamo!

Gdje se mi vraćamo? Koji je to Svijet? To je Svijet očitovanja i objelodanjivanja tajni, skrivenog i zbilje. Kako Kur'an kaže: “Dan kada se tajne objelodanjuju.” A to se odnosi na srce i naše unutarnje. Toga Dana će se svima obznaniti skrivene namjere.

Rečeno je da ptica pupavac (hudhud), koja se u Kur'anu spominje u kazivanju o hazreti Sulejmanu, ima toliko oštro oko da, kada uzleti na nebo, odozgo vidi vodu ispod površine zemlje. Međutim, mi ljudi to ne možemo. Često se desi i da kopamo u dubine zemlje i ne nađemo željenu vodu. Ali vid očiju pupavca je prodirao ispod zemlje.

Mi danas na Ovom svijetu ne vidimo nikog drugog do li onoga ko stoji ispred nas, u vidokrugu naših očiju, a Allah, dž.š., u Kur'anu Poslaniku kaže: “I pogled tvoj Danas je oštar.”[12] Zastori su uklonjene ispred očiju i tvoj vid danas vidi ono što drugi ne vide. Vidi sve: unutrašnjosti, namjere, iskrenost, vjerovanje, ubjeđenje, ono što je bilo i što će biti.

Zašto je i kako je to? Zbog čega je to tako?

“A Zemlje će svjetlošću Gospodara njezina zasjati.” Srce našeg Poslanika je osvijetljeno Božijom svjetlošću.

Jednom je Zemlja obasjana izvana, kao zrakama Sunca, a drugi put je obasjana iznutra. Na Sudnjem danu naša će srca biti obasjana i objelodanit će se njihove tajne pod zrakama Božije svjetlosti.

Ukratko, mi odavde krećemo i odlazimo ka budućem svijetu. Tamo nema materije. Tamo nema vjernika, mušrika i licemjera, žena i muškarca, istočnjaka i zapadnjaka. Ko bude išao u budući svijet, svoje tijelo ostavlja u kaburu i ka onom svijetu leti. Smrt sviju čeka, a to znači da će napustiti svijet materije, a zastore vremena i prostora će prevaliti odlazeći do mjesta lišenog materije, tamo gdje je sve prosvijetljeno.

Čovjek treba znati da će se svako djelo koje počini pokazati na Sudnjem u svom istinskom obliku pred svim bićima. Na Ovom svijet čovjek je uvijek u strahu da mu otac, majka, prijatelj ne saznaju za neke radnje i trudi se što više da ih prikrije, ali na Onom svijetu vid će biti oštar kako kaže kur'anski ajet i sve će biti prisutno i vidljivo. Vid bića višeg svijeta je oštar, kada čovjek počini neko djelo, a potom ga poželi sakriti, to djelo i pokušaj skrivanja obje su na Onom svijetu prisutni, dakle i djelo i zbilja obmane kojom želi prikriti svoje djelo. Teško njemu! Nije očekivao da će njegovo djelo vidjeti ostala stvorenja, a kamoli da će se utjeloviti njegovo stanje duše koje je imao kada je djelo skrivao.

Na Ahiretu, Svijetu svjetlosti, svi će biti upoznati sa djelima drugih, htjeli to ili ne. Svaka i najmanja podla i loša namjera će se pokazati. Teško nama toga dana! Koliko li će se samo ljudi osramotiti?! To je Dan kada će čovjek u očaju gristi svoje ruke.

خَاشِعَةً أَبْصَارُهُمْ تَرْهَقُهُمْ ذِلَّةٌ

“Oborenih pogleda svojih, i poniženje će ih snaći.”[13]

Zaista začuđujuće! Gdje smo bili? Gdje su nas doveli?

Bili smo tamo gdje smo mislili da je sve skriveno od drugih. Sada shvatamo da sva bića vide sve stvari. Stvari su potpuno obrnuto postavljene, priroda svijeta je promijenjena, ostvario se kur'anski ajet: “I Njemu će te se vratiti”, i očitovalo se: “I Zemlja će svjetlošću Gospodara svoga zasjati.” Ova svjetlost nije poput svjetlosti Sunca koja osvjetljava površinu Zemlje. Ustvari radi se o drugom vidu svjetlosti. Kada bi Sunce obasjalo sve na Zemlji i sve ispod Zemlje i drugu polovinu planete, koliko bi to sve zajedno imalo veze s nama? Koliko bi to utjecalo na naš vid? Mi od onoga što Sunce obasja vidimo samo u mjeri koliko naše oko može obuhvatiti i do određene i ograničene udaljenosti. Ali ono sunce koje će svjetlošću Gospodara zasjati je neko drugo sunce. To sunce je velajet koji će svjetlošću Gospodara izaći, zemlju će do posljednje donje njezine tačke obasjati, umovi će se objelodaniti, zasjat će duše i razumi, zasvijetlit će tajna i zbilja duše obdarene razumom. Baš poput kristalne kugle u vašim rukama čiju unutrašnjost vidite kao i njezinu vanjštinu, ali, ustvari, više nema vanjštine i unutrašnjosti. Hurije su tamo slične biseru u školjkama skrivenim[14].

Ovo je način na koji će zasjati sunce velajeta u skrivenim svjetovima i očitanje Svijeta duša. “A Zemlje će svjetlošću Gospodara njezina zasjati.”

To kako će Zemlja zasjati na Ahiretu nije kao kada Sunce obasja površinu Zemlje. To je nešto potpuno drugo.

وَ فُتِحَتِ السَّمَاء فَكَانَتْ أَبْوَابًا * وَسُيِّرَتِ الْجِبَالُ فَكَانَتْ سَرَابًا

“I nebo se otvori i postane mnoge kapije, i planine se pokrenu pa priviđenje bude!”[15]

Sada su vrata neba zatvorena i mi o skrivenom svijetu nismo obaviješteni. Ali Onda će se vrata otvoriti, kretanje će biti slobodno, sklonit će se natpisi o zabrani ulaska i prolaska. Kada odete na nebo o svemu ćete biti obaviješteni.

يَوْمَ تُبَدَّلُ الأَرْضُ غَيْرَ الأَرْضِ وَالسَّمَاوَاتُ وَبَرَزُواْ للّهِ الْوَاحِدِ الْقَهَّارِ

“Na Dan kada se Zemlja bude drugom Zemljom zamijenila, a i Nebesa, i kad svi iziđu pred Allaha Jedinoga i Svemoćnog.”[16]

Ova Zemlja na kojoj sada živimo stvorena je od guste i teške materije. A na Sudnjem danu ona će biti providna poput kristala uslijed božanskog svjetla. Kada kažemo da će biti kristalno ,to je samo radi usporedbe. Ustvari, tamo je sve čisto znanje, razumijevanje, svi vide, svi čuju, svi su pokorni.

Danas, koliko god da se čovjeku govori da je Bog prisutan, da li prihvata i da li je u to uvjeren?

Čovjeku koji je dugo vremena zatočen u samici, gdje nema zrake svjetlosti, koliko god govorili da je Sunce izašlo i osvijetlilo svaku tačku Zemlje, njemu je teško da u to povjeruje. Ali, kada izađe nakon dugo vremena na Sunčevu svjetlost, ona će ga toliko obasjati da od toga neće moći normalno gledati oko sebe. Tada, koliko god ga neko ubjeđivao da nema svjetlosti, niko ga u to ne može ubijediti pored njegovog izravnog osvjedočenja.

وَإِنَّ الدَّارَ الآخِرَةَ لَهِىَ الْحَيَوَانُ لَوْ كَانُوا يَعْلَمُونَ

“A Kuća onosvjetska, zbilja, pravi je život – kad bi samo oni znali!”[17]

Percepcija ljudi o životu je ta da je to spavanje, disanje, hrkanje, jer ako čovjek uzima vazduha on je živ, u suprotnom mrtav je. Ali život nije ovo! Život je čista percepcija čisti razum, život je življenje bez smrti. Dok čovjek živi na Ovom svijetu, njegov život je stalno izložen umiranju. Štaviše, u ovosvjetskom životu čovjek je stalno izložen smjeni života i smrti. Stalno je potčinjen kao i njegovo okruženje umiranju i novom rađanju. Naš ovosvjetski život nije čisti život, on je pomiješan sa smrću.

Pojašnjenje sada rečenog zahtijeva neku drugu veću priliku, ali ukratko bi glasilo: Život naš na Ovom svijetu nije čisti život, već je on pomiješan sa smrću. To je poput miskala zlata pomiješanog sa bakrom da bi se od toga pravio nakit. Sa svakim djelićem zlata je djelić bakra. Međutim, kada zlatar to stavi u pećnicu i istopi ga, odvaja se čisto zlato od bakra.

Naš život na Ovom svijetu nije čisti život. To nije čisti umski život. U njemu se čovjek ne okorištava opskrbom svojstvenoj samo svetim dušama obdarenih razumom i božanskim svjetlostima. Čovjek je okupiran ispraznim i lažnim vrijednostima, predan igri sa Ovim svijetom koji je stalno u promjeni. To je igra i posvećivanje ljubavi lešini.

Međutim, život Budućeg svijeta je čisti život. Na Ahiretu ne postoji smrt, san i drijemež. Ne postoji igra i zabava. Ahiret nije laž i iluzija. Kada spavamo gubimo svoje percepcije, ali na Budućem svijetu smo čiste percepcije i čisto znanje. To što smo mi izloženi raznim nelagodama i neugonostima potiče od slabe razine i oblika života. Ali na Ahiretu je čista radost i uživanje.

وَ فِيهَا مَا تَشْتَهِيهِ الأَنفُسُ وَ تَلَذُّ الأَعْيُنُ

“U njemu će biti što god im duše zažele i čime god im se oči njihove naslađuju.”[18]

Na Sudnjem danu je sa nama sve ono što smo stekli od božanskih učenja i to nije moguće zaboraviti i u tome pogriješiti. Tamo izvire život. Sreća i užitak su u izobilju. To je prostrani svijet ispunjen svjetlošću i isijavanjem.

وَ إِذَا الأَرْضُ مُدَّتْ * وَ أَلْقَتْ مَا فِيهَا وَتَخَلَّتْ

“I kada se Zemlja rasprostre, i što je u njoj izbaci, i sasvim se isprazni.”[19]

Trenutno se u Zemlji, pored same zemlje, nalaze i mnoge druge stvari. Ako bismo htjeli očistiti zemlju, treba izbaciti sve njoj strano. Čovjekova duša je također takva. U duši se nalazi toliko toga što nije njena zbilja. Tu su zmije, škorpije, krvožedne životinje, šejtanski oblici, iluzije i imaginacije, neutemeljene nade, itd. Sve ovo je postrojeno u čovjekovoj duši i spremno za rat sa umom koji je također stalno prisutan. U čovjekovoj duši se stalno vodi rat između šejtanske i rahmanijatske vojske.

Sve to treba odstraniti iz duše i očistiti je. Uprljane misli treba prekinuti. Škorpije i zmije treba istrijebiti, zmijama odsjeći glave, a iluzije i imaginacije počistiti uz pomoć Božijih imena da na njihovo mjesto dođe svijest o Božijim imenima. Um treba učiniti čistim i sa prisutnošću srca sebe stalno vidjeti izloženim Božijim svjetlostima, da bi poput magneta privukli božanska učenja. Ukratko, srce treba očistiti od svega što nije čista nepatvorena zbilja (حقيقت بسيط) duše obdarene razumom koja je prosvjetljenja svjetlošću Gospodara. Ako se sve negativno ne izbaci iz bića svojom voljom, onda će da se izbaci i očisti smrtnom agonijom, uzimanjem duše, kaburskim ispitivanjem, žestinom Berzaha, stajanjem na Sudnjem danu, jer Džennet je mjesto čistih.

Imam Sedžad je o ajetu sure Ibrāhīm: “Na Dan kada se Zemlja bude drugom Zemljom zamijenila”, rekao:

يَعْنِي‌ بِأَرْضٍ لَمْ تُكْتَسَبْ عَلَيْهَا الذُّنُوبُ، بَارِزَةً لَيْسَ عَلَيْهَا جِبَالٌ وَ لا نَبَاتٌ، كَمَا دَحَاهَا أَوَّلَ مَرَّةٍ. وَ يُعِيدُ عَرْشَهُ عَلَي‌ الْمَآءِ كَمَا كَانَ أَوَّلَ مَرَّةٍ، مُسْتَقِلاًّ بِعَظَمَتِهِ وَ قُدْرَتِهِ

“To znači zamijenit će se Zemljom na kojoj nije počinjen grijeh. Zemlja koja će biti svijetla i jasna, na kojoj nema planina niti bilja. Kao što ju je Allah rasprostro u prvom vremenu. Allah će vratiti Svoje Prijestolje nad vodom, kao što je bilo na početku stvaranja, a neovisan je On u Svojoj veličini i moći.”[20]

Baš kao što je na početku zapovijedi stvaranja Božije prijestolje bilo iznad vode:

وَكَانَ عَرْشُهُ عَلَى الْمَاء

“Njegovo prijestolje je iznad vode bilo.”[21]

Gospodarevo Prijestolje je očitovanje Njegove Volje, Njegova odluka da stvori Kreaciju. Prijestolje se nalazi nad vodom, to znači: čisti život i čista moć.

Nakon toga, Božija veličina i moć se pokazuju u Svijetu mnoštva u različitim oblicima. Manifestacijom Boga pojavio se ovaj Svijet mnoštva. Svijet mnoštva ponovo nestaje i savija se u sebi, a čovjek se vraća Svijetu čistog Života i Svijetu čiste Moći. Također, i sva ostala bića se vraćaju svom izvorištu. Tamo nema ničeg drugog osim Njegove moći i veličine. U kući nema nikog drugog osim vlasnika njenog.

Tamo će čovjek shvatiti:

لِمَنِ الْمُلْكُ الْيَوْمَ لِلَّهِ الْوَاحِدِ الْقَهَّارِ

“Kome Vlast pripada Danas? Allahu, Jedinom i nad svim Nadmoćnom.”[22]

Allame Tabatabai tumačeći riječi Imama Sedžada, “(…) a neovistan je u Svojoj veličini i moćiˮ, kaže: “Ove riječi Imama pojašnjavaju značenje Prijestolja nad vodom. U Božijoj Knjizi postoje svjedočanstva koja govore o tome da voda ukazuje na svaki izvor života, moći i veličine. Ako se na površini te vode ocrtaju oblici, bića dolaze u postojanje. Isto tako, ako nestane oblika sa vode, sva bića nestaju i Božije Prijestolje se ponovo vraća na površinu vode.”[23]

Dakle, značenje toga da se Božije Prijestolje vraća na površinu vode jeste da se bića vraćaju svom prvotnom izvoru i spoznaji Božije veličine, znanja, života i moći. Sve ovo je samo zato da bi čovjek priznao da je Allah Moćni i Uzvišeni i da niko nema učešća u Njegovoj apsolutnoj Vlasti. Naravno, ne misli se da je Allah, dž.š., u početku stvaranja imao apsolutnu Vlast, Moć i Život, a potom je sa stvaranjem Svijeta mnoštva u nekoj mjeri to prešlo na Svijet mnoštva, a umanjilo se kod Boga, tako da Allah, dž.š., počinje rat sa ljudima te ih vraća Sebi i pri proživljenju im oduzima vlast, moć i život, a sve da bi pokazao ko je Jedini Bog.

Ne, nije tako! Iako ljudi većinom ovako razmišljaju, ali ovo je širk i to treba ispraviti. Zadaća svih poslanika, Božijih ljudi i časnih Imama, mir svima njima, je bila borba sa ovim vidovima širka. Kada oni čovjeka pozovu ka ovoj razini tevhida, on panično bježi na sve strane.

Nekada, u situacijama kada nema izlaza, čovjek prizna i prihvati islam i iman i poslove prepusti Bogu, ali čim doživi olakšanje i oslobodi se tegobe, ponovo se vraća u svoj prvobitni oblik nemara. Da bi se spriječio i sačuvao od nesreća, čovjek se okreće vjerskim propisima i priznaje Božije jedinstvo i kaže: “Vladar Dana sudnjega”[24], ali tek na Kijametu kada se podignu zastori on će svim svojim bićem iz dubine srca, uma i duše priznati Božiju vlast i da sve Njemu pripada, i reći će “vjerujem”.

Danas, na Ovom svijetu, mi prvo vidimo jedni druge, a tek onda Boga. Prvo posmatramo bića i njihove karakteristike, a tek onda putem savršenog ustroja dokazujemo postojanje Boga. Tamo, na Budućem svijetu, je obrnuto, prvo se posmatra i vidi Bog i Njegova svojstva a posljedično tome posmatrat ćemo bića. Na budućem svijetu je očigledno da je zemlja u Božijim rukama. Naravno, takva zemlja je prosvijetljena Božijom svjetlošću. Tamo je očigledno da su nebesa smotana u ruci Božije moći, a to znači da je svijet Mulka i Melekuta, zemlja i nebesa, svijet skriveni i pojavni, vanjsko i unutrašnje, Ovaj svijet i Ahiret, tijelo i duša, sve u rukama Božije moći i da je sve potčinjeno Njemu.

Iskušenja, kojima Uzvišeni Bog izlaže ljude, radi toga su da oni priznaju ovu istinu, a ne da bi se Bogu to otkrilo.

الم  أَحَسِبَ النَّاسُ أَن يُتْرَكُوا أَن يَقُولُوا آمَنَّا وَهُمْ لَا يُفْتَنُونَ

“Elif Lām Mīm. Misle li ljudi da će biti ostavljeni na miru ako kažu: “Mi vjerujemo!” i da u iskušenje neće biti dovedeni?”[25]

Uzvišeni Bog zna ko je vjernik, a ko je nevjernik. On nema potrebu za iskušavanjem i provjerom. Međutim, da ljudi ne bi izjavljivali i tvrdili da imaju savršen iman, da ne bi sebe svrstavali u red s Selmanom Farsijem, Ammarom Jasirom i Ebu Zerrom Gaffarijem i da bi im postao očigledan njihov stepen imana, ljudi bivaju izvrgavani iskušenjima. Isto tako očitavanje i ostalih Božijih svojstava i imena na Sudnjem danu je radi priznavanja poricatelja, a ne radi ostvarenja tih svojstava radi Biti Božije, uzvišen i slavljen je On.

Čovjek je na Ovom svijetu zaklonjen tamnim i svijetlim koprenama i zastorima, ali ako krene i upozna se s bićima viših svjetova i stekne bliskost s “oblicima bez materije koji su veća od toga da bi njihova savršenstva bila po moći i potencijalu”, shvatiti će da cio taj svijet svjetlost.

Allah je uvijek u svim svjetovima Jedini Moćni, Snažni, Živi, Koji daje smrt i opskrbu, Vladar apsolutni.

Ovo svjetlo je pravječno i beskonačno koje se očitovalo (iluminiralo) bićima, i na melekutska bića koja su čisti duh, nemaju oblik i iznad su kakvoće i količine. Oblik je vezan za Svijet imaginalni i Berzah. Iznad Svijeta imaginalnog nema formi i oblika. Tamo su nematerijalne i proste zbilje i čiste zbilje.

Odatle se ta svjetlost se spušta u Svijet formi, te se očituje čovjeku na koji način se ta svjetlost iluminirala u partikularna imena a nakon toga u još više partikularnija i ograničenija imena. Takva svjetlost stiže do svih meleka Svijeta imaginalnog da bi se svi svjetovi jedan nakon drugog u uređenom nizu okoristile Božijom svjetlošću i dobile svoj udio u njoj preuzimajući tu svjetlost iz viših svjetova i isijavajući je u niže svjetove.

Ovdje možemo razumjeti riječi Imama Alija kada kaže (u prethodno navedenom hadisu): “(…) ako svoju prirodu učini umjerenom i napusti oprečna svojstva, slijedi srednji i umjeren put, imat će udjela sa sedam nebesa.”

اللَّهُ الَّذِى خَلَقَ سَبْعَ سَمَاوَاتٍ وَمِنَ الأَرْضِ مِثْلَهُنَّ يَتَنَزَّلُ الأَمْرُ بَيْنَهُنَّ لِتَعْلَمُوا أَنَّ اللَّهَ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ قَدِيرٌ وَأَنَّ اللَّهَ قَدْ أَحَاطَ بِكُلِّ شَىْءٍ عِلْمًا

“Allah je Onaj Koji je sedam nebesa stvorio i isto toliko zemalja! Odredba Njegova do svih njih dospijeva da biste vi znali da Allah, doista, može sve i da, zbilja, Allah znanjem svaku stvar obuhvata!”[26]

Iz ajeta se jasno da razumjeti da je svrha i cilj stvaranja to da čovjek prizna i spozna Božiju moć i znanje.

---