Treće poglavlje
“O Ahmede! Ako želiš da budeš najbogobojazniji/najsvjesniji Boga, budi skroman po pitanju Ovog svijeta, a teži Ahiretu.” Reče: “Bože moj, kako da budem skroman?” Uzvišeni reče: “Uzmi od Ovog svijeta samo onoliko koliko ti je potrebno od hrane, pića i odjeće i ne pohranjuj ništa za sutrašnjicu i stalno Me se sjećaj.” Reče: “O Gospodaru! Kako da budem u stalnome sjećanju.” Uzvišeni reče: “Tako što ćeš biti u samoći među ljudima i prezirati i slatko i gorko i učiniti svoj stomak i dom praznim od dunjaluka.”
O bogobojaznosti (svijesti o Bogu) i skromnosti
Uzvišeni Bog je rekao: “O Ahmede! Ako želiš da budeš najbogobojazniji / najsvjesniji Boga…”
Neki ajeti i rivajeti koji bi se mogli prostudirati u ovome kontekstu:
Ajeti:
وَ ما الحياة ُ الدُنيا إلا لَعبٌ وَ لَهوٌ و للدّار الآخِرَة ِ خَيرٌ للذينَ يَتَّقون ، أفلا تَعقلون
“A život na Ovome svijetu nije ništa drugo do igra i zabava, a ahiretska kuća je bolja za one koji se Boga boje. Pa zar razum ne koristite.”[1]
أرَضيتُم بالحياة ِ الدُنيا مِن الآخِرة ِ فما متاعُ الحياة ِ الدُنيا في الآخِرة ِ إلا قَليل
“Zar ste zadovoljni dunjalučkim životom više nego ahiretskim, a šta su dunjalučka uživanja spram ahireta osim malo.”[2]
وَ فَرِحوا بالحياة ِ الدنيا وَ ما الحياة ُ الدُنيا في الآخِرة ِ إلا متاع
“I oni se životu na ovome svijetu raduju, a šta su životi na Ovome svijetu spram Ahireta osim kratka uživanja.”[3]
فأمّا مّن طَغى وَ آثَرَ الحياة َ الدُنيا فإنَّ الجَحيمَ هِيَ المأوى
“A onaj ko se bude uzoholio i dao prednost životu na Ovome svijetu. Pa njegovo (konačno) prebivalište biće Džehennem.”[4]
Predaje
Prenosi se da je Ebu Tufejla rekao: “Čuo sam Imama Alija, mir s njime, da je rekao: “Zuhd (asketizam i isposništvo) na Ovom svijetu je kratka nada i zahvalnost na svakoj blagodati i sustezanje od onoga što ti je Allah zabranio.”[5]
Imam Sadik je rekao: “Nije isposništvo na Ovome svijetu upropastiti imetak, niti sebi uskratiti i zabraniti dozvoljeno. Nego je isposništvo na Ovome svijetu da ono što ti je u ruci ne bude kod tebe pouzdanije od onoga što je u Božijoj ruci.”[6]
Prenosi se od Ebu Abdullaha (Imama Sadika), mir s njim, da je rekao: “Ko bude skroman na Ovome svijetu, Allah će mu u srcu mudrost učvrstiti te učiniti da ona sa njegova jezika i poteče i dati mu uvida u mahane dunjaluka, boljke njegove i njihovo izlječenje, te će ga sa Ovoga svijeta sa selametom / bezbjedno izvesti u kuću selameta spasa i mira.”[7]
Sufjana ibn Ujejne kaže: “Čuo sam Ebu Abdullaha, mir s njim, da je rekao: ‘Svako srce u kojem je sumnja ili širk propalo je. Uistinu ono što su (oni prethodni) smatrali skromnošću na Ovome svijetu jeste posvećenost srca samo ahiretu.’”[8]
Prenosi se od Ebu Abdullaha, mir s njim, da je rekao: “Kada Allah poželi Svome robu neko dobro učini ga skromnim na Ovome svijetu i poduči ga vjeri i učini da prozre u nedostatke Ovoga svijeta. A kome ovo bude podareno, podarena mu je svako dobro Ovog i budućeg svijet… (sve dok ne reče prenosilac) i čuo sam Ebu Abdullaha, mir s njim, da je rekao: ‘Kada se vjernik oslobodi Ovog svijeta uzdigne se i dosegne slast Božije ljubavi, a kod robova dunjaluka počne važiti za nekoga kome se pomiješalo u glavi. A uistinu takvima se pomiješala u glavi slast ljubavi spram Allaha koju ničim drugim ne pomiješaše.’ Reče i čuo sam ga da kaže: ‘Srce kada se očisti, zemlja mu tijesna postane sve dok se ne uzdigne (Op. duhovno u više sfere).’”[9]
Suština tematike
Kažem: Slijede predaje u kontekstu tumačenja riječi: “Drži se savjesti…” i o značenju pojma savjesti “el ver'u”.[10]
Što se tiče pak razlike između zuhda / ravnodušnosti od dunjaluka i zuhda / uskraćenosti zbog dunjaluka i zuhda / skromnosti na dunjaluku, razlika je utome štozuhd od dunjaluka je ona vrsta uskraćenosti kojom biva iskušana skupina dunjalučkih robova koji zbog svoje posvećenosti samo Ovome svijetu i nisu u stanju da uživaju u njemu iako su im njegove blagodati na dohvat ruke nego je suština i vrhunac njihovog zadovoljstva u posjedovanju, čuvanju i promatranju (onoga što su nagomilali).
Što se tiče zuhda od (ili spram) dunjaluka ako je zbog toga da se izbjegnu dunjalučke svakodnevnice, a ne vodi zaboravu onoga svijeta,[11] niti sprečava sjećanje na njega onda je to pohvalan čin. Isti je slučaj ako se čovjek boji da bi mogao da svodi veliki račun (hisab) i dug ispit na dan mahšera (okupljanja na Sudnjem danu)da polaže zbog užitaka i mnoštva imetka na Ovome svijetu onda bi propis također bio isti.
Što se tiče zuhda na dunjaluku (ili kroz i sa dunjalukom), to nije u moći svih ljudi. Osoba koja želi ovim putem poći mora imati veliki entuzijazam, uložiti maksimalan napor i posjedovati uravnotežen duh, tako da posjeduje ovosvjetska dobra, ali ona ne posjeduju njega te da to bude u isto vrijeme popraćenoudaljenošću i hladnoćom spram tih dobara, bez stremljenja i zabave i obuzetosti ovim dobrima. Baš onako kako je Uzvišeni o njima rekao:
رِجال ٌ لا تُلهيهِم تِجارة ٌ وَ لا بَيعٌ عن ذكرِ الله ِ
“Ljudi koje kupovina i prodaja ne ometaju da Allaha spominju.”[12]
يا أيُّها الذين آمَنوا لا تُلهِكُم أموالُكُم وَ لا أولادُكُم عن ذِكرِ الله ِ
“O vjernici, neka vas imanja vaša i djeca vaša ne zabave od sjećanja na Allaha.”[13]
Rečenica koja je ovdje predmet komentara upravo upućuje na ovo značenje zuhda / skromnosti i isposništva, kao što i ajeti i predaje koje prozivaju savjest spram dunjaluka upravo imaju za cilj ovakav odnos spram dunjaluka kako čovjek ne bi imao o svijetu u kojem živi sliku jedne samostalne cjeline. Na ovo isto upućuju ajeti i predaje koje slijede u kontekstu tumačenja riječi: “…a Ahiretu teži.” Allah najbolje zna.