Kur’an
قل: لا أسئلكم عليه أجرا إلا المودة في القربى
“Reci: ‘Ne tražim za ovo nikakvu drugu nagradu od vas, osim pažnje rodbinske.’”[1]
ومن يتول الله ورسوله والذين آمنوا ، فإن حزب الله هم الغالبون
“Onaj ko za zaštitnika uzme Allaha i Poslanika Njegova i vjernike – pa, Allahova strana će svakako pobijediti.”[2]
Predaje
Rekao je Božji Poslanik, s.a.v.a.: “Niko od vas neće biti istinski vjernik sve dok mu ja ne budem draži i od njega samog, i sve dok mu moje potomstvo ne bude draže od njegova vlastita potomstva, i dok mu moja porodica ne bude draža od njegove, i dok mu moje biće ne bude draže od vlastitog.”[3]
Imam Ali, mir s njime, je rekao: “Čuo sam Božjeg Poslanika, s.a.v.a., kako kaže: ‘Ja sam sejjid/velikan Ademovog potomstva, a ti si o Ali, i Imami poslije tebe velikani/sejjidi moga ummeta. Ko nas bude volio, taj voli Allaha, a ko nas bude mrzio, taj mrzi Allaha. Ko sa nama bude odan, taj je i Allahu odan, a ko sa nama bude u neprijateljstvu, taj je i sa Allahom u neprijateljstvu. Ko se nama bude pokoravao, taj se Allahu pokorava, a ko nama bude neposlušan, taj je i Allahu neposlušan.”[4]
Od Bezantija se prenosi da je rekao: “Pisao mi je Rida, mir s njime, da je Ebu Dža'fer Es-Sadik, mir s njime, rekao: “Koga čini radosnim da između njega i Allaha ne bude zastor, kako bi mogao gledati u Allaha i da Allah gleda u njega, neka bude odan Muhammedovom potomstvu i neka se odrekne njihovih neprijatelja, i neka slijedi Imama među njima. Tada će Allaha paziti (gledati) na njega, a i on će gledati u Allaha.”[5]
Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Ljubav prema Božjim prijateljima je obaveza, a i odanost njima je obavezna.”
Fudajl kaže: “Pitao sam Ebul Hasana, mir s njime: ‘Šta je najbolje čime će se robovi približiti Allahu od onoga što im je On u obavezu stavio?’, i on mi reče: ‘Ono čime se Božji robovi najbolje mogu Bogu približiti jeste pokoravanje Bogu i Poslaniku Njegovu, i ljubav prema Bogu i Poslaniku Njegovu i njihovim predstavnicima.’ A Ebu Dža'fer, mir s njime, je uobičavao govoriti: “Ljubav prema nama dio je vjere, a mrziti nas znači nevjerstvo.”[6]
Imam Sadik, mir s njime, je rekao: “Vjernik je veća svetinja od Kabe.”[7]
Ebu Abdullah Džafer ibn Muhammed prenosi od svojih očeva od Alija, mir s njima, da je rekao: “Vjernik prolazi kroz pet faza svjetlosti. Njegov dolazak na Ovaj svijet je svjetlost, a odlazak isto tako, znanje njegovo je svjetlost, a i govor mu je svjetlost, a na Danu sudnjem gledat će u svjetlost.”[8]
Allahov Poslanik, s.a.v.a., je rekao: “Ljubav prema mom Ehli bejtu koristi će onima koji ih vole na sedam zastrašujućih prizora: kod smrti, u kaburu, i kada se ustane iz grobova, i kada se stranice rasprše, i kada se račun bude polagao, i kada se djela budu vagala, i na Siratu. Pa ko želi da bude siguran u ovim događajima, neka Alija uzme za predvodnika poslije mene, i neka se čvrstog užeta drži, a to uže je Ali ibn Ebi Talib i njegovo potomstvo poslije njega. Oni su moji zastupnici i predstavnici. Njihovo znanje je od mene došlo, njihova oštroumnost od mene je, njihovo ponašanje poput je moga, oni se zadovoljavaju onim čime sam se i ja. Oni su velikani evlija’, predvodnici bogobojaznih, nasljednici Božjih poslanika. Njihovi ratovi su i moji ratovi, njihovi neprijatelji su i moji neprijatelji.”[9]
Pojašnjenje
Kažem: Prethodilo je kod pojašnjenja Božjih riječi: “O Ahmede, Moja ljubav je obavezna prema onima što se vole u ime Mene”, ono što govori o veličini vjernika i njegovoj časti kod Allaha. Ono što se ovdje iz rečenice i navedenog dolje u kontekstu može shvatiti jeste da Uzvišeni Allah ima dvije kuće i dvije vrste robova. Kuća dunjalučka i oni što na nju gledaju kao na zasebnu i neovisnu cjelinu, te su ta kuća a i njeni ukućani omraženi kod Boga. I kuća ahiretska i oni što je traže i na brinu se o njoj te su oboje Allahu dragi.
Na osnovu izrečenog kažemo, kada ne bi ni kod koga od ljudi postojala briga i pažnja osim samo za dunjalukom i njegovim ukrasima, bila bi obaveza i tada izbjegavati ga i život daleko od njega i njih živjeti sve u cilju kako bi se osoba vjernik sačuvala nemara u koji su drugi pali i sa puta iskonske prirode čovjeka skrenuli. I obratno, sjedenje i suživot sa onima koji o onome svijetu razmišljaju potreban je kao i ljubav sa njima. To je stoga što u suživotu sa njima, pažnji i ljubavi, pa čak i samo viđenju sa njima, sjećanje je na Allaha i pripremanje za budući svijet i cilj zbog kojeg je do stvaranja i došlo. A predvodnici ovih zajednica koje na onaj svijet misle jesu poslanici i njihovi nasljednici, mir s njima, zatim njima sličniji pa slični.
Što se tiče razlikovanja jednih od drugih to se da razlučiti sljedećim pasusima hadisa u petnaestom poglavlju a i u ovom poglavlju, kao kod riječi Božjih gdje odgovara Poslaniku sallallahu alejhi ve alihi ve sellem, na pitanje: O Gospodaru, ko su dunjalučari? A ko oni što su se ahiretu posvetili? Pa mu On – neka je uzvišen – odgovara: “Dunjalučari su oni što mnogo jedu, mnogo se smiju, mnogo spavaju i mnogo se srde.”