Kur'anski odgovori na prigovore upućene na proživljenje

Iz argumenata kojima Kur'an odgovara poricateljima proživljenja, te iz tona kojim daje odgovore na njihova pitanja shvatamo da su oni imali određene prigovore i nedoumice, koje smo na osnovu veza između odgovora na njih uredili na sljedeći način:

1. Prigovor vezan za povratak onoga što je iščezlo

Već smo ukazali da Kur'an onim ljudima koji su govorili: “Kako je moguće da čovjek nakon što mu tijelo potpuno istruhne ponovo bude proživljen?”, daje odgovor čija poruka je da se opstojnost našeg identiteta temelji na duši, a ne na tijelu i njegovim dijelovima koji bivaju rastakani u zemlji.[1]

Iz ovog razgovora postaje jasno da je povod prigovora ono što se u filozofiji izražava riječima “nemogućnost povratka onoga što je iščezlo”. Dakle, oni su pretpostavili da čovjek nije ništa drugo doli materijalno tijelo koje smrću propada i nestaje, i ukoliko ponovo oživi, to će biti neki drugi čovjek, jer nemoguće je da nešto što je prestalo postojati i iščezlo bude ponovo vraćeno, s obzirom da za takvo šta nema mogućnost po svojoj biti.

Odgovor na ovaj prigovor postaje jasan iz kur'anskog kazivanja, a sadržan je u činjenici da lični identitet svakog čovjeka zavisi od njegove duše. Drugim riječima, proživljenje ne znači povratak onog što je iščezlo, već povratak postojeće duše.

2. Prigovor u vezi s nesposobnošću tijela za ponovni život

Prethodni prigovor ticao se mogućnosti proživljenja u svojoj biti, a ovaj se tiče mogućnosti da se takvo šta dogodi. Dakle, bez obzira što povratak duše u tijelo racionalno gledano nije nemoguć, i što takva pretpostavka nije protivrječna, ipak, da bi se takvo šta uistinu dogodilo uvjet je da tijelo bude sposobno i prijemčivo, a mi smo svjedoci da je nastajanje života uvjetovano posebnim okolnostima koje moraju biti postepeno ispunjene. Naprimjer, zakvačak se smješta u maternicu, gdje postoje posebni uvjeti za njegov razvoj, da bi embrij malo-pomalo postao plod, a od njega postaje čovjek. Međutim, tijelo koje je iščezlo neće imati sposobnost ni pripravnost za život.

U odgovoru se može reći da svima vidljivi poredak u Ovome svijetu nije jedini mogući poredak, a uzroci koji su putem iskustva spoznati na Ovom svijetu nisu jedini. Najbolji dokaz je to da su se još na Ovom svijetu događali začudni načini nastajanja života, poput oživljavanja nekih životinja i ljudi.

Do ovog odgovora dolazimo pomoću nadnaravnih pojava koje se spominju u časnome Kur'anu.

3. Prigovor u vezi s moću Djelatnika

Sljedeći prigovor ogleda se u tome da za ostvarenje jedne pojave, pored mogućnosti u biti te pojave da se takvo šta može dogoditi i pored pripravnosti onoga koji treba biti proživljen, postoji i uvjet moći Djelatnika da može takvo šta učiniti, a pitanje je otkud njemu moć da oživi mrtve.

Ovaj neosnovani prigovor upućuju oni ljudi koji nisu spoznali neograničenu moć Božiju. Odgovor na ovaj prigovor je to da Božija moć nema granice i da obuhvata sve ono što se može dogoditi, upravo kako je stvorio Ovaj ogromni svijet, sa njegovom zapanjujućom veličinom.

أَوَلَمْ يَرَوْا أَنَّ اللهَ الَّذِى خَلَقَ السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضَ وَلَمْ يَعْىَ بِخَلْقِهِنَّ بِقَادِرٍ عَلَى أَنْ يُحْيِىَ الْمَوْتَى بَلَى إِنَّهُ عَلَى كُلِّ شَىْءٍ قَدِيرٌ

“Zar ne znaju da je Allah – Koji je Nebesa i Zemlju stvorio i Koji nije, stvarajući ih, iznemogao – kadar da oživi mrtve? Jeste, On sve može.”[2]

Pored toga, novo stvaranje nije teže od prvog stvaranja i nema potrebe za većom moći i silom, već se može reći da je lakše od prvog stvaranja, jer riječ je samo o povratku već postojeće duše.

فَسَيَقُولُونَ مَن يُعِيدُنَا قُلِ الَّذِى فَطَرَكُمْ أَوَّلَ مَرَّةٍ فَسَيُنْغِضُونَ إِلَيْكَ رُؤُوسَهُمْ

“A ko će nas u život vratiti?” – upitat će oni, a ti reci: “Onaj Koji vas je i prvi put stvorio”, a oni će prema tebi odmahnuti glavama svojim…[3]

Isto tako:

هُوَ الَّذِى يَبْدَأُ الْخَلْقَ ثُمَّ يُعِيدُهُ وَ هُوَ أَهْوَنُ عَلَيْهِ

“On je Taj Koji iz ničega stvara i On će to ponovo učiniti, to je Njemu lahko.”[4]

4. Prigovor u vezi sa znanjem Djelatnika

U sljedećem prigovoru kaže se da ukoliko Bog proživi ljude i ukoliko ih kazni i nagradi za djela, mora, s jedne strane, razdvojiti i prepoznati bezbroj tijela kako bi u njih mogao vratiti duše. S druge strane, mora znati sva djela, i dobra i loša, kako bi mogao za svako od njih dati nagradu ili kaznu. Kako je moguće tijela koja su pretvorena u zemlju i čije ćelije su međusobno izmiješane rastaviti i raspoznati? Kako je moguće zabilježiti i sačuvati djela svih ljudi kroz hiljade, čak kroz milione godina?

I ovaj prigovor potekao je od ljudi koji nisu spoznali beskrajno i neograničeno znanje Božije, već su ga usporedili sa svojim krnjavim i ograničenim znanjem.

Odgovor je da Božije znanje nema granice i obuhvata sve stvari i On nikada ništa ne zaboravlja.

Kur'an časni prenosi kako je Faraon upitao Musaa, a.s.:

قَالَ فَمَا بَالُ الْقُرُونِ الْأُولَى

“A šta je sa narodima davnašnjim?” – upita on, misleći sljedeće: Ako ćemo svi biti proživljeni i za djela polagati račun, pa šta je sa svim ljudima koji su davno prije nas živjeli i umrli? Hazreti Musa mu odgovara:

عِلْمُهَا عِندَ رَبِّى فِى كِتَابٍ لَّا يَضِلُّ رَبِّى وَ لَا يَنسَى

“Znanje o tome je kod Gospodara moga, u Knjizi, Gospodaru mome ništa nije skriveno i On ništa ne zaboravlja.”[5]

U jednom se ajetu odgovor na dva posljednja prigovora daje na sljedeći način:

قُلْ يُحْيِيهَا الَّذِى أَنشَأَهَا أَوَّلَ مَرَّةٍ وَ هُوَ بِكُلِّ خَلْقٍ عَلِيمٌ

“Reci: ‘Oživjet će ih Onaj Koji ih je prvi put stvorio; On dobro zna sve što je stvorio.’”[6]

---