Kur'an ima vanjsko i unutarnje značenje 9.

Allah, dž.š., kaže u svome veličanstvenom govoru:

“I Allahu se klanjajte i nikoga Njemu ravnim ne smatrajte!” (Nisa, 36)

Vanjsko značenje ovoga časnoga ajeta ukazuje na to da ono zabranjuje obožavanje kipova – kao što se i navodi u Allahovim riječima:

“Budite što dalje od kumira poganih.” (Hadždž, 30)

Ali, nakon promišljanja i analize jasno se pokazuje da je uzrok zabrane obožavanja kipova zapravo u biti bilo koje potčinjavanje nečemu i nekome drugom osim Allahu Uzvišenom. A to se ne odnosi samo na obožavanje kipova, nego je Allah, dž.š., i samo pokoravanje šejtanu izrazio također rječju robovanje, obožavanje kad je rekao:

“O sinovi Ademovi, zar vam nisam naredio: "Ne klanjajte se šejtanu…!” (Ja-sin, 60)

S druge strane, jasno je da ne postoji nikakva razlika u pogledu prezrene pokornosti bilo da se ona iskazuje prema nečemu drugom što nije čovjek ili pak prema samom čovjeku. Naime, slijediti strasti duše također je obožavanje nečega mimo Allaha, dž.š., kako nam to pokazuju i sljedeće riječi Allahove:

“Da li si vidio onog ko je strast svoju za svoje Božanstvo uzeo?” (Džasije, 23)

Posredstvom preciznije analize zapažamo da se ne smije u vjeri okretati prema nečemu drugom osim Allahu, dž.š. Jer, okretanje i predanost tome drugom znači da se tome drugom priznaje neovisnost i da mu se pokorava. A to je već u biti pokornost i obožavanje. Allah, dž.š., kaže:

“Mi smo za Džehennem mnoge džine i ljude stvorili: oni pameti imaju – a njome ne shvaćaju, oni oči imaju – a njima ne vide, oni uši imaju – a njima ne čuju; oni su kao stoka, čak i gori – njih se ništa ne tiče!” (A'raf, 179)

Razmišljajući o ovim ajetima mi na prvi pogled zapažamo da Allah, dž.š., u svojim riječima “ništa Allahu ravnim ne smatrajte!” – zabranjuje obožavanje kipova. Međutim, kada malo dublje razmislimo o tome, zapažamo da je to zabrana da se obožava neko drugi sem Allaha mimo Allahove dozvole. Međutim, ako još više razmislimo (nego li smo to učinili u prva dva pokušaja), vidjećemo da je tu posrijedi i zabrana da čovjek obožava samoga sebe slijeđenjem duševnih prohtjeva. A ako, napokon, još dublje razmislimo, vidjećemo da je tu posrijedi zabrana da se predanost iskazuje prema bilo kome drugom osim prema Allahu, ma ko taj dugi bio!
Ovakvo postepeno koračanje – pod tim mi mislimo na pojavljivanje i očitovanje prvog značenja u ovom gornjem ajetu, pa potom pojavljivanje šireg značenja nego li je ono prvo, i tako redom – prisutno je u svim časnim ajetima, bez izuzetka.

Razmišljanjem o ovoj temi postaje jasnije značenje onog što je preneseno od Allahovog Poslanika, s.a.v.a., u hadiskim i tefsirskim djelima, tj. da je on rekao:

“Kur'an doista ima vanjsko i unutarnje značenje. A unutarnje značenje Kur'ana ima svoje daljnje unutarnje značenje sve do sedam unutarnjih značenja!”[1]

Prema tome, Kur'an ima vanjsko i unutarnje značenje, eksplicitno i implicitno značenje. Oba značenja su namjerena i traže se u Časnim ajetima. Ipak, ta dva značenja događaju se i zbivaju u nekom ajetu “po dužini” a ne “po širini”. Naime, nakana vanjskog nije oprečna nakani unutarnjeg značenja, a nakana unutarnjeg značenja ne prigušuje nakanu vanjskog značenja.