U Poslanikovom vremenu zapisivali su Kur'an. Prvi i drugi rukopis Kur'ana bio je napisan kufskim pismom. Nejasnoće u velikom broju riječi kufskog pisma razrješavali su poslanikovi drugovi, učili način čitanja Kur'ana i učili ga napamet. Uz sve ovo, za većinu su ostale izvjesne sumnje i nejasnoće pa je data prednost onome što je naučeno napamet i predajama samo vjerodostojnih kiraeta. Nije bilo lahko otvoriti Mushaf i učiti ga na pravilan način.
Zbog toga je Ebu Esved Ed-Dueli[1], po nagovoru Alije r.a. postavio osnove znanosti o arapskoj grafiji. Po zapovijedi umevijskog halife ‘Abdu-l-Malika bin Marvana kasnije su na slova postavljene tačke.
Tako je smanjena sumnja i otklonjene samo neke nejasnoće jer grafija još nije bila potpuna sve dok El-Halil bin Ahmed El-Farahidi[2], osnivač gramatike, nije postavio grafijske oblike koji određuju način formiranja glasova, a to su: dužina vokala, pojačavanje ili dvostručenje konsonanata, dijakritički znači koji su uz konsonante čitaju kao kratko e, i, u, znak koji određuje samostalnost konsonanata, nunacija koja pokazuje neodređenost imena i labijalizacija vokala.
Ovim zahvatom su uklonjene sve nedoumice u čitanju. Prije El-Farahidijeve intervencije dijakritički vokali su se određivali upotrebom tačaka. Umjesto fethe upotrebljavala se tačka ispred slova, umjesto kesre upotrebljavala se tačka iznad slova, a umjesto damme upotrebljavala se tačka iza slova. No, ova metoda je u nekim slučajevima povećavala nejasnoće.
