Ponešto o Kurejšijama
Kako smo već vidjeli, arapska plemena djelila su se na sjeverna i južna, odnosno nezaije i Jemence. Kurejšije spadaju u skupinu Adnanija, ogranak Kenanija iz plemena Muddar. Poslanik islama, s.a.v.a.s., četverica pravednih halifa, emevijske i abasidke halife, i glavni vojni zapovjednici i namjesnici u ranom periodu islama, bili su redom Kurejšije. Smatramo li Kurejšije za pleme, valja nam se upoznati s njegovim ograncima, budući da su ovi ogranci i pojedine ličnosti porijeklom iz njih imali važnu ulogu u historiji islama. Spomenimo zato odmah osobe koje važe za rodonačelnike Kurejšija.
Fihr ibn Malik
Svi ogranci i rodovi Kurejšija sežu do Fihra ibn Malika, tako da se njega može smatrati praocem odnosno rodonačelnikom ovog plemena.
Galib ibn Fihr
Ogranak Benu Adram za svog rodonačelnika ima Galiba ibn Fahra. Ostali ogranci vežu se za Lu'ejja ibn Galiba.
Lu'ejj ibn Galib
Lu'ejj je rodonačelnik četiri ogranka: Benu Ka'b, Benu 'Amir, Benu Usama i Benu Huzima. Ka'b ibn Lue'jj je direktni predak Poslanika Božijeg, s.a.v.a.s. Jedna od najviđenijih osoba iz roda Benu 'Amir bio je 'Amr ibn Abdudd 'Amiri, koga je u bici na Hendeku usmrtio hazreti 'Ali.
Ka'b ibn Lu'ejj
Kab ibn Lu'ejj je naredni direktni Poslanikov, s.a.v.a.s., predak, rodonačelnik dva ogranka – Benu 'Adi i Benu Husejs. Najznačajnija ličnost iz roda Benu 'Adi jeste drugi halifa Omer ibn Hattab. Rod Benu Husejs dijeli se na dva ogranka – Benu Sehm i Benu Džumah. Najznačajnija osoba od Benu Sehma jeste 'Amr ibn al-'As, osvajač Egipta, i za perioda 'Alijevog hilafeta jedan od njegovih najgorljivijih oponenata. Poznate osobe u historiji islama koje potječu od Benu Džumaha su Safvan ibn Umejje i Osman ibn Ma'zun.
Murra ibn Ka'b ibn Lu'ejj
Dva kurejšijska roda – Benu Tejm i Benu Mahzum, za koja svoje porijeklo veže i Poslanik, s.a.v.a.s., spajaju se u ličnosti Murraa ibn Ka'ba Lu'ejja. Najpoznatija ličnost iz roda Benu Tejm je prvi halifa Ebu Bekr, dok je iz roda Benu Mahzum odnosno Benu Jekaza porijeklom Halid ibn al-Velid, čuveni islamski vojskovođa, i Ebu Džehl ibn Hišam, jedan od najvatrenijih Poslanikovih, s.a.v.a.s., protivnika u Mekki.
Benu Zuhra
Kilab ibn Murra ibn Ka'b, Poslanikov, s.a.v.a.s., predak, rodonačelnik je roda Benu Zuhra. Najznačajnije osobe iz ovog roda su svakako Poslanikova, s.a.v.a.s., časna majka Amina te poznati ashab Abdurrahman ibn 'Avf.
Benu Esed i Benu Abduddar
Ova dva roda se za Poslanika, s.a.v.a.s., vežu preko Kusajja ibn Kilaba. Zubejr ibn al-'Avvam, poznati ashab, i Poslanikova, s.a.v.a.s., supruga hazreti Hatidža porijeklom su iz roda Benu Esed. Benu Šejba, koji su imali čast da se brinu o pokrivaču za Ka'bu, ogranak su roda Benu Abuddar.
Benu Umejje, Benu al-Muttalib i Benu Hašim
Rodovi Benu Umejje, Benu al-Muttalib i Benu Hašim za zajedničkog pretka imaju Abdu Menafa. Rod Benu Umejje potomci su Abduššemsa ibn Abdu Menafa. Dva su ogranka Ebu Umejja: “velike” Benu Umejje, od kojih potječu treći halifa Osman ibn Affan, Ebu Sufjan i njegov sin Muavija te Mervan ibn al-Hakim. Drugi ogranak su tzv. “male” Umeje ili al-'Abelat.
Benu Hašim
Benu Hašim je rod Poslanika, s.a.v.a.s., i hazreti 'Alija, a čine ga potomci Abdulmuttaliba ibn Hašima ibn Abdu Menafa ibn Kusajja ibn Kilaba. Prema nekim geneolozima, Abdulmuttalib je imao dvanaest sina: Abdullaha, Ebu Taliba, Zubejra, Abdul Ka'ba, Abbasa, Darara, Hedžla, Ebu Leheba, Hamzu, Kusama, Gajdaka i Harisa. Abdullah je otac Poslanikov, s.a.v.a.s., Ebu Talib je hazreti 'Alijev otac, a Abbas je predak abasidskih halifa. Hamza i Ebu Leheb također imaju značajno mjesto u Poslanikovoj, s.a.v.a.s., biografiji: Hamza kao Poslanikov sljedbenik i zaštitnik, a Ebu Leheb kao jedan od najžešćih protivnika islama. Od Abdulmuttalibovih sinova samo četverica su imali muško potomstvo: Abbas, Ebu Talib, Haris i Ebu Leheb. Što se tiče broja Abdulmuttalibovih sinova, postoje određena razilaženja, te neki smatraju da ih je bilo deset.
Prevlast Kurejšija u Mekki
Kazali smo da je Mekka prvo bila mjesto hodočašća, da bi se kasnije razvila u trgovački grad u koji su svraćali karavani u prolazu. Prema jednoj predaji koju prenosi Ibn Ishak,nakon što su se Ismailovi potomci u okolici Mekke značajno umnožili, iz Jemena su, izgleda u potrazi za ispašom za svoju stoku, stigla dva plemena – Džurhum i Katvar. Opaziše da je Mekka naselje gdje ima vode i zelenila. Mjesto im se svidje i oni se spustiše u dolinu. (Ibn Hišam, sv. 1, str. 117)
Iz predaje je, dakle, jasno da su prvi stanovnici Mekke bili Ismailovi potomci, čiji je broj sve više rastao, te su sadeći stabla, kopajući bunare i gradeći kuće podizali oko Časnog Hrama grad. Također, predaja dalje jasno navodi da su u grad svraćali brojni karavani, iako iz predaje nije jasno da li su ti karavani sraćali isključivo zbog posjete Časnom Hramu ili su dolazili i nekim trgovačkim poslovima. U skladu s predajom, plemena Džurhum i Katvar bili su potomci dvojice braće. Poglavar plemena Džurhum zvao se Mudad, a poglavaru plemena Kavtar ime je bilo Semejda. Semejda je svoje pleme smjestio u donjem, a Mudad u gornjem dijelu mekkanske doline. Mudad je tako naplaćivao ulaz u Mekkansku dolinu s gornje, a Semejda s donje strane.
Ta činjenica svjedoči da se u to vrijeme stanovnici Mekke još nisu bili počeli baviti trgovinom, te su osim baveći se stočarstvom prihode osiguravali naplaćujući porez karavanima koji su svraćali u Mekku. Ova dva plemena porijeklom iz Jemena naposljetku su se međusobno sukobila oko podijele prihoda, da bi pobjedu na kraju odnijelo pleme Džurhum. (Ibn Hišam, sv. 1, str. 18)
Izgleda da pleme Džurhum nakon što je ostvarilo prevlast u Mekki ne samo da nije iz nje protjeralo Ismailove potomke, već su se povezali s njima, te su, kako bi očuvali ugled i svetost grada živjeli s njima u miru i uz puno poštovanje. Uostalom, takvo što i sasvim je prirodno budući da se radilo o gradu koji je praktično i živio od posjeta hodočasnika.
Ismailovo potomstvo, koje je izgubilo vlast u gradu, uskoro se izgleda prilično namnožilo i postalo brojnije od vladajućeg plemena, koje je zahvaljujući svojoj vojnoj snazi još uvijek držalo vlast u gradu. Međutim, opijeni vlašću i imetkom odali su se nemoralu i, kako prenosi Ibn Ishak, činili su stvari koje nisu smjeli i pomiješali su zabranjeno sa dopuštenim, te su počeli nanositi nasilje hodočasnicima. Zbog odavanja rakošnom životu Džurhumima je trebalo sve više novca, te su od hodočasnika uzimali sve veći porez. Usto, otuđivali su neke ukrase i skupe darove namijenjene za Ka'bu.
Ismailovi potomci, nešto zato što su se većbili orodili sa plemenom Džurhum, a i zato što ovi ni njih nisu ostavljali bez prihoda, nisu reagirali na nemoral i loše ponašanje Džurhuma. To znamo otud što se njih ne spominje kao one koji su se bunili protiv ophođenja plemena Džurhum u Mekki, već su glas podigli pripadnici plemena Huza'a koje je živjelo u okolini Mekke.
Pleme Huza'a, nače porijeklom iz Jemena, udružilo se sa plemenom Bekr, koje je potjecalo sa sjevera (a oba plemena boravila su u okolini Mekke, gdje su napasali svoju stoku), te su navalili na grad, iskoristili slabost plemena Džurhum, i uspjeli su osvojiti Mekku. Nakon što su dotadašnje vladare izbacili iz grada, Huza'a i Bekr su se međusobno sukobili oko prevlasti, da bi na kraju vlast u Mekki pripala rodu Gubšan iz plemena Huza'a.
Vlast Huza'a stvorila je u Mekki novu situaciju. Među Ismailovim potomcima koji su dotad živjeli pod vlašću Džurhuma bilo je, kako prenose predaje, preostalo još nešto onih koji su čuvali izvornu hazreti Ibrahimovu i Ismailovu vjeru. Naravno, Ibrahimovi i Ismailovi potomci slijedili su jednobožačku vjeru svojih predaka. Međutim, s vremenom je došlo do iskrivljavanja izvornog učenja i prihvatanja nekih nazora. Sprva, za vlasti Džumhura koji su stigli s juga iz Jemena, gdje je jednobožačko učenje, makar u iskrivljenoj formi, ipak postojalo, izvorni Ibrahimov nauk uspio se ipak očuvati. Međutim, dolaskom Huza'a na vlast u Mekki stvari su postale bitno drugačije. Mnogoboštvo je u Mekki sada praktično postalo zvanična religija. U nekim predislamskim vrelima kaže se da je idolopoklonstvo u Mekku donio jedan huza'aijski trgovac po imenu 'Amr ibn Luhajj, koji je idolopoklonstvo prihvatio u Šamu. Vjerovatno ova predaja dolazi otud što je ibn Luhajj važio za prvaka Huza'aa, međutim ne bismo se baš složili s tim da je idolopoklonstvo u Mekku stiglo onako kako ova predaja tvrdi. Naime, pleme Huza'a, za koje većina geneologa tvrdi da je porijeklom sa juga Arabijskog poluostrva, mada ima i onih koji smatraju da su sa sjevera, i prije nego je ostvarilo prevlast u Mekki bilo je, kao uostalom i druga arapska plemena, višebožačko, te su preuzevši vlast u Mekki donijeli i svoju vjeru.
Pleme Huza'a donijelo je u Mekku i neke nove običaje koje će i islam zateći. Naprimjer, imali su određene posebne propise o kamilama i ovcama, i u određenim slučajevima zabranjivali su jesti njihovo meso, već su ga prinosili kao žrtvu svojim božanstvima[1]. Kur'an o tome govori u 103. ajetu sure al-Ma'ida: “Allah nije propisao ni behiru, ni saibu, ni vasilu, a ni hama; to oni koji ne vjeruju govore o Allahu laži, i većina njih nema pameti.”
Vlast plemena Huza'a u Mekki nije, međutim, prekinula tradiciju poštivanja Ka'be i održavanja obreda hadždža. Koliko god da su prilikom obavljanja tavafa idolopoklonici zazivali imena svojih božanstava, ipak su spominjali Allaha, Jedinog Boga, kao Onoga u Čijoj ruci je konačna vlast i Kome niko nije ravan. (Ibn Hišam, sv. 1, str. 80)
Snaženje Kurejšija i njihovo preuzimanje vlasti u Mekki
Ogranci i rodovi Kurejšija u doba kad su Huza'aa vladali Mekkom nisu živjeli zajedno već su bili razbacani u više naselja. Vlast kod Huza'aa bila je naslijedna i njihov posljednji poglavar u Mekki zvao se Hulejl ibn Habešijja. Ovaj izgleda nije imao muškog potomka i imao je kćer koja se zvala Hubba, pa ju je udao za Kusajj ibn Kilaba, prvaka Kurejšija. (Ma'sud, sv. 2, str. 175) Glavno Kusajjevo ime bilo je, shodno predajama, Zejd.Njegova majka bila je iz plemena Kudaija, pa je Zejd odrastao u tom plemenu, a Kurejšije su ga stoga što je odgojen među Kudaijama prozvali Kusajj, što znači onaj koji je daleko od svojih, onaj koji je u tuđini. Kusajj se sticajem okolnosti našao u Mekki, a budući da je bio junačan i sposoban mladić, isprosio je Hulejlovu kćer.
Možda je tadašnji vladar Mekke prihvatio ovu prosidbu zato da bi uz sebe vezao Kurejšije, koje su tada već bile veoma moćno pleme, i Kuda'ije za koje je Kusajj bio vezan po majčinoj liniji. Hulejl je pod starost prestao lično skrbiti o Ka'bi, a ključeve Ka'be predao je Hubba, svojoj kćeri, a s obzirom da ona nije mogla obavljati sve zadatke koji stoje pred čuvarom Harema, u saglasnosti s ocem ključeve je povjerila svom mužu Kusajju. Kusajj, koji je bio oštrouman ali i častoljubiv, iskoristio je ovu priliku da se nametne kao najvažnija ličnost u Mekki. U toj namjeri učvrstilo ga je naročito to što je vidio da ima podršku Kurejšija i majčinog plemena, dakle Kuda'ija.
Nakon Hulejlove smrti prvaci Huzaija, koji su u Kusajju prepoznali opasnost, od Hubba su tražili da vrati ključeve Ka'be koje joj je povjerio otac. Tad je Kusajj zatražio pomoć Kurejšija, koji su za saveznike imali Benu Kinane, i pleme Kudaija, a oni su prihvatili poziv i u danima hadždža okupili su se u Mekki da Kusajju ostave ključeve Ka'be budući da mu ih je sam Hulejl povjerio. Huzaije su to odbili i, iako je Mekka grad u kojem su borbe i ubijanje zabranjeni, a vrijeme hadždža vrijeme mira, došlo je do sukoba. Naposljetku je posredstvom drugih plemena sukob smiren, a dogovoreno je da konačnu presudu u ovom sporu donese jedan mudar čovjek iz plemena Benu Kinane. Ustvari, iz predaja koje govore o ovom slučaju može se zaključiti da su Kurejšije bile počele odnositi prevagu u sukobu, pa su Huzaije bile prisiljene prihvatiti arbitražu. U svakom slučaju, predaje tvrde da su tokom sukoba Huzaije imale veće gubitke nego Kurejšije.
Za arbitra u ovom slučaju određen je čovjek iz roda Benu Bekr ibn Abdu Menat. Benu Bekr bio je jedan ogranak plemena Benu Kenana. Postavlja se naravno pitanje zašto su Kurejšije koje su izgleda u samom sukobu imali priliku za pobjedu prihvatili arbitražu Benu Kenana, ali razlog je vjerovatno to što su sami članovi Benu Kenana tokom sukoba bili podijeljeni, jedni su pomagali Kurejšijama, a drugi su se nastojali držati po strani, te su Kurejšije očekivali presudu u svoju korist.
I zaista, presuđeno je u korist Kurejšija odnosno Kusajja. Arbitar u slučaju Je'amuribn Avf presudio je da za krv prolivenu u sukobima nema obaveze krvarine, a da ključevi Ka'be, briga o njenom otvaranju i čuvanju, jeste Kusajjevo pravo, kako mu je to povjerio i Hulejl.
Predaja koju u vezi s ovim prenosi Muhammed ibn Ishak donekle se razlikuje od predaje koju bilježi Ezreki, koji tvrdi da je presuda podrazumijevala da su Huzaije dužne isplatiti Kurejšijama krvarinu za poginule u sukobima, uz to, naravno, da su ključevi Ka'be pripali Kusajju. Ipak, teško je povjerovati da je presuda mogla biti takva, jer Huzaije ipak nisu bile poražena strana u sukobu e da bi još bili obavezni platiti krvarinu.
Predaja od Muhammeda ibn Ishaka razlikuje se od Ezrekijeve u još jednoj stvari. Naime, Ibn Ishak kaže da je sukob počeo Kusajjevim sporom sa rodom Sofa koje je uživalo neke privilegije u vezi sa obredima hadždža. Međutim, Ibn Ishak nije siguran da li su te povlastice pripadale rodu Sofa ili možda rodu Ali Safvan.
Bilo kako bilo, činjenica je da su Kurejšije uz pomoć Kudaija naposljetku preuzeli vlast u Mekki. Moguće je čak da je cijela ova priča o arbitraži naknadno izmišljena kako bi bilo objašnjeno da Kurejšije preuzeli vlast u Mekki nisu preuzeli silom, već je Kusajj do vlasti došao legalno – i naslijeđem i arbitražom.
Ezreki također prenosi da je arbitražom zabranjeno Kurejšijama da protjeruju Huzaije iz Mekke, već su morali da ih prihvate kao stanovnike ovog grada. Međutim, druge predaje kažu da je Kusajj uskoro protjerao Huzaije iz Mekke, što je mnogo vjerovatnije. (Tabeqat, sv. 1, str. 38; Ibn Hišam, sv. 1, str.133) Dakle, Huzaije su nakon Kusajjeve pobjede Mekku morale prepustiti Kurejšijama i povući se iz grada u koji se htjelo naseliti pobjedničko pleme.
Kusajjevo vladanje Mekkom
Prvo što je Kusajj učinio bilo je naseliti Kurejšije u Mekku. Prema Ibn Ishaku, Kusajj je svaki rod Kurejšija naselio u zaseban dio Mekke, gdje su oni ostali živjeti naraštajima.
Naredno što je Kusajj naredio bilo je da se posijeku hurmine palme u Mekki kako bi Kurejšije mogli graditi sebi kuće. Naime, ljudi su se dotad plašili sijeći stabla u Mekki smatrajući to grijehom. Ipak,neke predaje kažu da se ni Kusajj nije usudio to narediti, i da su prva stabla u Mekki posječena po naredbi Abdullaha ibn Zubejra. (Suhejli, sv. 2, str. 53-56)
Darun-nedva značilo bi Saborna kuća, mjesto zbora. Izgradnja zgrade koja bi predstavljala gradsku vijećnicu i u kojoj bi se okupljali svi stanovnici jednog mjesta radi savjetovanja i rješavanja zajedničkih problema predstavljala je ljudima pristiglim iz pustinje nešto posve novo i dotad nezamislivo. Shodno predajama, Darun-nedve u Mekki osnovao je upravo Kusajj. Iako je i prije dolaska Kurejšija Mekka bila grad (Džurhumi i Huzaije su izgradili priličan broj kuća), njeni stanovnici još uvijek su živjeli tipičnim plemenskim životom. Takva situacija u pogledu organizacije društva ostat će sve do Poslanikovog, s.a.v.a.s., vremena, a ništa drugačije neće biti ni u Taifu, gdje je živjelo pleme Sekifija, ni u Jesribu (Medini),gdje su živjela plemena Evs i Hazredž. Kusajjevo osnivanje Saborne kuće značilo je stoga veliki korak ka profiliranju Mekke u mjesto koje bi imalo bar osnovna obilježja grada. Zanimljiv je, uostalom, bio i sam sastav vijećnika. Sprva su svi Kusajjevi potomci bili članovi vijeća. Druge Kurejšije međutim nisu mogli biti članovi prije nego napune četrdeset godina. Ovo jasno svjedoči koliko je ugled određene loze bio bitan, što je tipična karakteristika plemenskog društva. Inače, dob od četrdeset godina smatrana je među Kurejšijama i inače kod Arapa vremenom punog umnog sazrijevanja muškarca.
Obaveze ovog vijeća zanimljive su i s gledišta antropologije, etnologije i folkloristike. Jedna od dužnosti vijeća bilo je određivanje zrelosti djevojaka i spremnosti svake pojedine za brak, te se djevojka nije mogla udati prije nego bi vijeće oglasilo njenu zrelost. Briga o obrezivanju muške djece također je bila jedna od obaveza ovog vijeća. Vijeće je također trebalo odobriti svaki brak. Politička pitanja i eventualna objava rata bila je stvar ovog vijeća. Također, priprema, ispraćaj i doček karavana spadalo je u nadležnost ovog tijela. Vrata zgrada inače gledala su prema Ka'bi. Predaje Kažu da je Kusajj oporučio da nadležnosti vijeća moraju važiti i nakon njegove smrti i generacijama nakon njega. Ovo još jedanput pokazuje koliko su u drevnim društvima osobe od izuzetnog značaja po zajednicu bile poštovane. Njihova riječ i volja imala je snagu vjerskog propisa.
U Tabeqat Ibn Mes'uda (sv. 1, str. 39) srećemo važan podatak da je Kusajj uveo porez za ulazak u Mekku onima koji u ovom gradu nisu imali stalno boravište. To nam govori da je Mekka i tada bila mjesto hodočašća. Godišnja okupljanja arapskih plemena radi hadždža osiguravala su gradu značajne prihode, te je imati vlast u Mekki značilo imati značajnu zaradu.
Kusajj je uveo i nekoliko novih funkcija i dužnosti koji su se ticali samog hadždža. Jedna od njih bila je služba vratara i čuvara Ka'be, što se nazivalo hidžabet. Druga dužnost bilo je pojenje hadžija zaslađenom vodom iz mješina koje su bile postavljene pored Ka'be (sikajet). Također, uveden je i običaj znan kao rifadet,a koji je podrazumijevao prikupljanje određenog priloga od Kurejšija, od čega je Kusajj osiguravao hranu za hodočasnike slabog imovinskog stanja. Kusajj je ove dužnosti uglavnom povjerio svojim potomcima, a budući da je od svoje djece najviše povjerenja imao u sina Abduddara, njemu je povjerio dužnost hidžabeta, presjedavanja Darun-nedvom i nošenja zastave u vrijeme ratnih pohoda. Brigu oko pojenja i upućivanja hodočasnika povjerio je Abdu Menafu. Predaja koju prenosi Ibn Ishak (Ibn Hišam, sv. 1, str.136-137), međutim, kaže da su sve ove dužnosti povjerene Abduddaru, iako su kasnije ugled i moć stekli Abdu Menafovi potomci.
Nakon Kusajjeve smrti nastaju još neke počasne dužnosti i funkcije, koje su bila raspodijeljene između različitih rodova Kurejšija. Ove dužnosti predstavljale su posebnu čast, oni koji su ih obavljali smatrani su uglednicima, i bile su nasljedne u pojedinim rodovima i porodicama. Te privilegije pojedini rodovi uživali su i u vrijeme Poslanika, s.a.v.a.s., pa Hišam ibn Muhammed Kalbi navodi pojedine nosioce ovih funkcija (Aqdul-ferid, sv. 3, str. 314-316). U to vrijeme funkcija sikajeta pripadala je Abbasu ibn Abdulmuttalibu, a on je tu čast zadržao i nakon osvojenja Mekke. Ebu Sufjan ibn Harb bio je čuvar zastave Kurejšija. U vrijeme ratova Kurejšija bi ponudile nekom da im bude vojni vođa i ponese zastavu, a ako bi ovaj to odbio, bajraktar i vođa vojske bivao bi Ebu Sufjan. Možda je to i razlog zašto je u borbama protiv muslimana upravo Ebu Sufjan predvodio Mekance. Dužnost rifadeta pripadala je Harisu ibn 'Amiru iz roda Benu Nevfel. Darun-nedvom presjedavao je Osman ibn Talha, koji je ovu dužnost naslijedio od svog djeda Abduddara. Zejd ibn Zema' iz roda Benu Esed bio je na položaju savjetnika, a na ovoj funkciji imao je i svoje pomagače i zamjenike.
Postojala je i funkcija poznata kao ašnak, a podrazumijevala je određivanje krvarine i odštete. Onaj ko je obavljao ovu funkciju mogao je na osnovu vlastitog mišljenja određivati obavezu plaćanja krvarine ili odštete. Bilo čija druga presuda o ovim pitanjima nije se smatrala punovažnom. Ova dužnost pripadala je rodu Ebu Tejm, a u vrijeme Božijeg Poslanika, s.a.v.a.s., ovu dužnost obavljao je među Kurejšijama Ebu Bekr. Kubba i A'inna bile su dvije druge dužnosti, koje su bile povjerene rodu Benu Mahzum, a u vrijeme Poslanika, s.a.v.a.s., obavljao ih je Halid ibn al-Velid. Izgleda da je ova dužnost podrazumijevala pripremu oružja i sredstava za rat poput šatora, konja i slično, dakle osiguravanje logističke podrške. Sefaret je bila funkcija čiji je nositelj bio zadužen da u vrijeme ratnih funkcija ispred Kurejšija pregovara sa neprijateljem. Ova osoba predstavljala je Kurejšije i u pregovorima sa drugim plemenima u vezi s nekim pitanjima. Prije Hidžre ova dužnost bila je povjerena rodu Benu Adi i obavljao ju je Omer ibn Hattab. Imovina Hrama i kumira predstavljala je ustvari zakladu i njome je upravljao rod Ebu Sehm odnosno Haris ibn Kajs. Imara je bila dužnost brige o Časnom Haremu, podrazumijevala je njegovo održavanje i brigu o tome da se prilikom hodočašća sve odvija po propisima, sprečavanje ružnog govora i ponašanja u okolini Ka'be i slično, a ova funkcija pripadala je rodu Benu Hašim. Hulvanun-nefr bila je funkcija koja je izgleda imala počasni karakter. Naime, u vrijeme sukoba biralo se nekoga za počasnog vođu plemena, izgleda iz roda Benu Hašima, ali se izgleda odabiralo dječaka, u neku reku kao maskotu.
Promjena ekonomskog statusa Mekke
Kurejšije su preuzeli vlast u Mekki otprilike krajem petog stoljeća po Isau. Poslanik Muhammmed, s.a.v.a.s., rođen je otprilike 570. godine, njegov otac Abdullah umro je prije njegovog rođenja, a Poslanik, s.a.v.a.s., bio je za Kusajja vezan preko tri generacije: Abdulmuttaliba, Hašima i Abdu Menafa. Abdu Menaf je u vrijeme Kusajjeve vlasti već bio odrastao, te dakle od Kusajjevog doba do 570. godine bilo se zaigurno navršilo otprilike jedno stoljeće.
Izgleda da nakon što su Kurejšije preuzele Mekku i brigu oko hadždža, počeli su razmišljati o bavljenju trgovinom izvan Hidžaza i Arabije, budući da su predstavljali svratište trgovačkih karavana koji su trgovali od Crvenog mora, Mediterana do Iraka. Naravno, glavna odredišta za robu u to vrijeme bili su područja Bizanta, Sirija, Indijski gradovi, kamo su prevožene mirišljive tvari i druga roba iz Arabije koja je ondje imala dobru prođu. Trgovinom su se dotad bavila neka druga plemena, a u Mekku su samo svraćali trgovački karavani u prolazu. Nema nikakvih vijesti o tome da su se plemena Džurhum i Huzaije, prvi stanovnici Mekke, uopće bavila trgovinom, i tek su sinovi Abdu Menafa bili prvi trgovci iz Mekke koji su trgovali sa svojim velikim susjedima, a od okolnih beduinskih plemena uspjeli su priskrbiti podršku za svoje karavane.
Kurejšije su po svemu sudeći bili ljudi koji su znali prepoznati povoljan trenutak, te su oko 525. godine iskoristili situaciju na jugu Arabije kad su Abesinci zauzeli Jemen. Naime, novonastala situacija na jugu Arabijskog poluostrva imala je velikog utjecaja na trgovačko-ekonomske odnose. Želeći osigurati nesmetanu trgovinu s obalom Crvenog mora, Bizantinci su u Arabiji izgradili nekoliko utvrđenih vojnih postaja koje su osiguravale karavanske puteve, a prihvatanje kršćanstva od strane vladara Abesinaca dodatno im je išlo na ruku.
Na jugu Arabije, jemenski vladar Zunuvas prihvatio je judaizam, te se počeo sukobljavati s kršćanima u Arabiji i Abesincima. Abesinski kralj, potpomognut Bizantincima, s mora je napao na Jemen, osvojio ga je i pogubio Zunuvasa. Abesinci su potom za svog namjesnika u Jemenu postavili jednog lokalnog kršćanina koji se zvao Semifa (Esimiphaios). Tokom pobune protiv abesinske vlasti Semifa je ubijen, ali Abesinci su ponovo prodrli u Jemen i učvrstili svoju vlast. Na vlasti je sada bio Ebreha (abesinski oblik imena Abraham odnosno Ibrahim), koji je zvanično bio abesinski namjesnik, ali je u praksi predstavljao samostalnog vladara Jemena. Njegova vlast na jugu Arabije potrajala je nekih četrdeset godina, no nakon što je doživio neuspjeh pri pohodu na Mekku 570. godine, njegov autoritet u Arabiji je ozbiljno narušen, sve dok uz pomoć Perzijanaca i konačno nije svrgnut sa vlasti.
Uglavnom, Ebreha je na vrhuncu moći uspio izgraditi priličan autoritet, tako da su mu svoje delegacije slali i bizantski, perzijski i abesinski vladari želeći steći njegovu naklonost i privoljeti ga na saradnju (Dževad Ali, Tarikhul-'Arab ghablil-Islam, sv. 3, str. 483). Ovo nam jasno svjedoči da je područje Arabije tada već postalo izuzetno značajno, te su dvije konkurentske imperije – Bizantinci i Perzijanci, nastojali nametnuti svoj autoritet na tom prostoru. Radilo se, ustvari, uglavnom o tome da su Perzijanci nastojali po svaku cijenu zatvoriti Bizantiji puteve do Crvenog mora i obale Indijskog okeana, dok su Bizantinci htjeli osigurati nesmetano korištenje ovim važnim trgovačkim pravcima koji su osiguravali da njihova imperija bude snabdjevena nekim tada prestižnim i skupim robama.
Prirodno je da su se u takvoj situaciji promijenili i trgovački odnosi, pa i određeni karavanski putevi, što je očito išlo na ruku mekanskim Kurejšijama koji se počinju baviti trgovinom, iako o prirodi tih promjena nemamo odveć konkretnih podataka.
Trgovina Kurejšija izvan Arabije
Taberi, pozivajući se na Hišama ibn Muhammeda Kalbija, kaže da su Abdu Menafovi sinovi bili prve Kurejšije koji su uspostavili određene odnose i ugovore s vladarima okolnih zemalja. Hašim je uspio dobiti saglasnost bizantskih vlasti za trgovinu sa Šamom, drugi Abdu Menafov sin Abdu Šems napravio je trgovački sporazum za abesinskim vladarom Nedžašijem Velikim, treći sin Nevfel s Perzijancima, dok je četvrti Abdu Menafov sin Muttalib uspio dogovoriti trgovinu u krajevima kojima je vladao Ebreha, tako da su Kurejšije trgovali sa svim pobrojanim zemljama. Kako navodi Taberi, tada počinje trgovačka aktivnost Mekanaca. Kako smo već rekli, to se poklapa sa sukobima u Jemenu, kad su mnogi dotadašnji trgovci odustali od bavljenja trgovinom u području Arabije, što je dalo prostora Kurejšijama da se upuste u trgovačke poslove.
Iz ovog izvora saznajemo i to da je trgovina sa vanjskim svijetom i naglo bogaćenje koje ju je pratilo bilo privilegija određenih krugova, tako da niži slojevi među Kurejšijama nisu od toga imali naročite koristi. Predaje kažu da je u tom peridu u Mekki odjednom došlo do nestašice hrane usljed nerodnih godina, pa je Hašim otišao u Šam pa je ondje naručio da mu se ispeče ogromna količina hljebova, onda je te hljebove naslagao u vreće i natovario kamile. Kad je karavan stigao u Mekku, naredio je da se kamile koje su donijele hljebove zakolju i ispeku, te je priredio ogromnu gozbu za gladno stanovništvo grada. Tako je i stekao ime Hašim što znači hranitelj hljebom. Vidimo, dakle, da je pored trgovaca u Mekki i dalje bio veliki broj, sigurno većina, ljudi koji su se bavili stočarstvom, čuvanjem kamila i zemljoradnjom, pa su gladne godine takvima izuzetno teško pale, dok su trgovci već imali dovoljno prihoda, a i putovali su u druge krajeve, pa im nije bilo teško izdržati nerodne godine.