Kao što smo ranije napomenuli, jedna od polaznih tačaka u odgoju i pročišćenju duše je lijepo ponašanje i ophođenje s ljudima i ova stavka u islamskoj etici ima posebno mjesto, kao što se prenosi od Poslanika Božijeg, s.a.v.a.:
أَفَاضِلُكُمْ أَحْسَنُكُمْ أَخْلَاقًا الْمُوَطَّئُونَ أَكْنَافًا الَّذِينَ يَأْلِفُونَ وَ يُؤْلَفُونَ
“Najbolji od vas su oni najljepše naravi, oni koji su blagi, oni koji su s drugima bliski i s kojima su bliski drugi.”[1]
Nije naodmet iznijeti ovdje nekoliko činjenica:
1. Iako je lijep moral vezan zapravo za duševne vrline, kao što su pravednost, hrabrost, poniznost, darežljivost, požrtvovanost, čednost itd. ipak se i za lijepo ophođenje i dobro ponašanje također kaže lijep moral i oni koji se sa ljudima lijepo ophode i lijepo ponašaju nazivaju se ljudima lijepog morala. To je zato što ova osobina (lijepo ponašanje i ophođenje s ljudima) proizlazi iz kreposti i čednosti te ima podršku u ćudi.
Lijepo ponašanje dokaz je plemenitosti, karakternosti, poniznosti, duha požrtvovnosti i oprosta, te svjedoči o kreposti i čednosti osobe.
2. U svetoj vjeri islamu, u svim fikhskim, pravnim i političkim pitanjima, te u pitanjima etike, savjesti, ibadeta i trgovine – jednom riječju, u svim pitanjima pojedinca i društva, ima velik broj postupaka i običaja od kojih se mnogi smatraju neobavezujućim tradicijama ćudorednog ponašanja. Etička pitanja se dijele na dvije skupine, na ona obavezujuća i ona neobavezujuća, ali sama činjenica da se neko pitanje nalazi u kategoriji tradicije i etike ne znači da ga treba smatrati neobavezujućim. Naprimjer, ispunjavanje zavjeta, požrtvovanost, dobročinstvo itd. pitanja su od kojih su neke njihove razine sigurno obavezujuće u posebnim uvjetima i opsezima. Iako su ovakvi primjeri etičkog karaktera, ipak ih treba uvažavati. Ustvari, ova vrsta tradicija je potpora ostalim obavezama i dužnostima. Ali, kako je moguće da potpora obavezujućem pravilu bude neka pohvalna i neobavezujuća radnja? Prema mišljenju moje malenkosti, greška je u mišljenju da moralna pitanja, koja su pitanja savjesti, kao takva ne podliježu sudskom gonjenju, pa su neki na toj osnovi zaključili da ti postupci spadaju u pohvalna djela.
a. Bog Uzvišeni je u plemenitom ajetu: إِنَّ اللهَ يَأْمُرُ بِالْعَدْلِ وَ الْإِحْسَانِZaista Bog pravdu i dobročinstvo naređuje…[2] – stavio u jednu ravan pravdu i dobročinstvo i s istom riječju naređuje oba djela. U oba primjera koristi se isti oblik riječi naređuje (يَأْمُر) pa – i s pretpostavkom da je korištenje izraza u više od jednog značenja racionalno dozvoljeno – ipak, uobičajeno poimanje ne prihvata dva različita pojma i prilično se dalekim čini da jedan izraz pokriva dva značenja, obavezujuće i neobavezujuće (treba i dobro je) u jednom obraćanju. (Očito je da se pitanja govora i leksike ne mogu ponekad procjenjivati uobičajenim racionalnim i filozofskim načelima.) Naime, sve dok čovjek ne bude posjedovao duh dobročinstva i praštanja, neće doseći pravednost, jer nasuprot dobročinstva stoje sebičnost, uskogrudost i isključivost pa onaj ko bude imao takav moral ne priznaje pravo drugome da bi sebe obavezao na njegovo pridržavanje. Zato je dobročinstvo temelj pravednosti. U načelu, svako pravno pitanje oslanja se na jedan stub savjesti i morala. Tvrdnja koja stoji jeste da je pravna pitanja moguće sudski pretresati, a pitanja savjesti i morala nije. Ali, u stvarnosti jedino mjerilo i kriterij savršenstva za čovjeka su upravo čistota duše i plemenitost, kao što Bog Svevišnji kaže:
b.
يَوْمَ لَا يَنفَعُ مَالٌ وَ لَا بَنُونَإِلَّا مَنْ أَتَى اللهَ بِقَلْبٍ سَلِيمٍ
Danu kada ni imetak ni sinovi neće od koristi biti, osim onome ko Bogu srca čistog dođe. (Eš-Šu‘ara, 88–89)
3. Moguće je da mnogi od običaja vezanih za moral odvojeno i u pojedinačnom obliku ne budu obavezni, ali se uzimaju u obzir u okviru jedne zajednice, u smislu razvoja, usavršavanja i uzdizanja jednog društva – dakle, uzimaju se u obzir kao kultura jednog društva – i time postaju obavezujući. Jer društvo koje hoće da živi ljudski i islamski i da ima vjerom prožet, ugodan i lijep život, mora biti djelatno primjereno ovoj vrsti postupaka. Ako treba živjeti ljudski i islamski – kao što i treba – onda pridržavanje pravila za takvo življenje također ima važnost. U načelu, kultura društva i njegov moral su pomiješani s njegovim običajima i razdvajati ih je nerazumno i neispravno. Društvo bez kulture je životinjsko i isprazno društvo. U takvom društvu ljudske, duhovne i društvene veze su međusobno pokidane pa će ponašanje u javnosti i moral biti bez potpore.
4. Upravo kao što u sljedećim ibadetima: namaz, post, Hadž, hums, zekat, naređivanje dobra i zabranjivanje zla – postoje izvanjska i unutrašnja pravila i bez njih bi pobrojani ibadeti izgubili svoju punu prepoznatljivost i od njih ne bi ostalo ništa, osim ogoljeli i ružni skelet, isto tako, u društvenom ophođenju, dogovaranjima i poslovanju također postoje pravila. Bez njih, osim formalne razmjene i korisnih kretanja ne bi bilo suštinskog napretka. Drugim riječima, izostavljanjem ovih običaja i pravila od čovjeka i društva ne bi ostalo ništa, osim bezdušne i beživotne mašine. Njegov ljudski život, život Božijeg namjesnika na Zemlji, bio bi preinačen u jedan životinjski i mašinski život te bi čovjek postao obična zvijer ili jedna samoradeća mašina.
5. Među svim ovim pravilima lijepog ponašanja i društvenim običajima pravila druženja i lijepog ophođenja sa ljudima imaju u islamskoj etici posebno mjesto i kako se odmiče u proučavanju odgovarajućih ajeta i predaja, važnost teme postaje sve očitija, a u svemu predočenom uvažavanje ličnosti i časti čovjeka ima uzvišenu vrijednost.
وَ لَقَدْ كَرَّمْنَا بَنِى آدَمَ وَ حَمَلْنَاهُمْ فِى الْبَرِّ وَ الْبَحْرِ وَ رَزَقْنَاهُم مِّنَ الطَّيِّبَاتِ وَ فَضَّلْنَاهُمْ عَلَى كَثِيرٍ مِّمَّنْ خَلَقْنَا تَفْضِيلاً
A sinovima Ademovim Mi smo uistinu posebnu čast ukazali, i po kopnu i po moru smo ih nosili i stvarima lijepim smo ih opskrbili, i nad mnogima koje smo stvorili očitu prednost im dali! (El-Isra, 70)
6. Iako se u islamskoj etici pridaje više pažnje pravilima i običajima koji su izravno u vezi sa odgojem i pročišćenjem duše, ipak, s obzirom na okolnost da je islam vjera života, a život u potpunosti je jedno sredstvo za duhovno usavršavanje i uzdizanje, tako u konačnici nijedan djelić čovjekova života nije odvojen od njegovog duhovnog života. U svjetlu ove činjenice, na pitanje odgoja i pročišćenja gleda se sa šireg i obuhvatnijeg stanovišta; drugim riječima, islam u društvenom podučavanju ne ostavlja čovjeka u praznom prostoru i daleko od stvarnosti ljudskog života. Zato mišljenje da su međusobno razdvojene društvena i duhovna sastavnica nije ništa više, doli uobrazilja. Stoga se pravila životnog ponašanja i lijepog ophođenja s ljudima ubrajaju u osobine jednog istinskog muslimana koji ima božansku narav te se pridružuju sredstvima uzdizanja i pročišćenja islamskoga društva. Jasnije kazano, svaki propis u islamu ima dvije sastavnice: duhovnu i društvenu. Pravila i običaji društvenog ponašanja, osim što imaju društvenu stranu, posjeduju također duhovnu i emotivnu sastavnicu. Naprimjer, jedan musliman lijepog morala, započinjući sa selamom, izražava poštovanje prema drugima, a također ispoljava poniznost i sebe čisti od oholosti i nadmenosti. Time jednom metkom pogađa dva cilja: s jedne strane učvršćuje društvenu vezu, a s druge lomi kumira sebičnosti. Istom analogijom u svim pravilima i običajima mogu se obje sastavnice uzeti u obzir pod određenim uvjetima, a uvjet svih uvjeta je da čovjek islam smatra školom i temeljem svih svojih djelatnosti i kroz ovu vjeru gleda na život. Da ne ostane neizrečeno, pravila i običaji društvenog ponašanja u islamskom pravu i etici su toliko široki i obuhvatni da bi navođenje svih njihovih odredbi tražilo opširno izlaganje, a ova knjiga nema mogućnost za takvo šta. Zato ćemo se ovdje zadovoljiti navođenjem nekoliko primjera koji imaju veći značaj:
1. prava bližnjih i rođaka (rodbinske veze);
2. prava braće po vjeri;
3. pravo susjeda i pravila ophođenja s njima (dobrosusjedski odnosi);
4. posjećivanje bolesnih i pravila u vezi s tim;
5. pravila govora i šteta koju nanosi jezik;
6. pravila razgovora sa vjerskim vođama i predvodnicima vjere;
7. pravila učenja i podučavanja te prava profesora i studenta;
8. pravila savjetodavnih skupština i odlučivanje o javnim i društvenim pitanjima;
9. pravila ulaska u kuće i domove ljudi;
10. pravila susretanja i ophođenja na javnim raspravama i sjednicama;
11. pravila oblačenja i uljepšavanja;
12. oprost i prelaženje preko tuđih pogrešaka;
13. jedinstvo i povezanost;
14. držanje obećanja i zavjeta.
[1] UsuliKafi, sv. 2, str. 102.
