Ljepota i mladost su riječi koje predstavljaju veoma važnu temu za mlade ljude. Štaviše, riječ je o temi koja nije važna samo za mlade već za cijelo čovječanstvo. Vjera ima obzira prema ovoj činjenici te zahvaljujući tome obraća posebnu pažnju na ovu temu.
Danas ćemo svoju pažnju usredsrijediti na dvije stvari, jedna je ljepota kao princip, a druga je mladost, kao izraz te ljepote. “O sinovi Ademovi, uljepšajte se kada pođete u džamiju – poručuje nam Kur’an. Jedite i pijte ali, ne pretjerujte, zaista Allah ne voli one koji pretjeruju” – još je jedna kur’anska poruka (El-A‘raf, 31) “Ko je taj što je zabranio blagodati koje je Allah Svojim robovima dao, i dobrote iz Božijih riznica” – još jedan je ajet iz Kur’ana (El-A‘raf, 32). Iz navedenih ajeta možemo doći do četiriju zaključaka. Prvi se ogleda u tome da je ljepota u osnovi ljudska potreba. Drugi, kada kažemo ljepota, tada se misli i na duhovnu i moralnu ljepotu. Treći, postoje materijalne i društvene ljepote. Četvrti i općenit zaključak je da između nabrojanih ljepota vlada ravnoteža i sklad. Ljepota je potreba cijeloga društva, zašto?
Kada bi čovjek živio samačkim životom, ne bi uopće imao potrebe ni za ljepotom ni za ogledalom. Kada bi čovjek živio sam, izgledao bi poput neandertalaca, bio bi sav čupav, zapušten, zamazan, jednostavno sav nikakav, što je sasvim logično i prirodno, jer ne bi imao potrebe da senekome uljepšava. Budući da čovjekov život može biti samo društvenog karaktera – jer čovjek je stvoren da živi u zajednici – ljepota je nužan uvjet i značajan činilac društvenog života.
U društvu i zajednici postoje ljubav i mržnja, zadovoljstvo i srdžba. Sa jedne strane postoji lijep moral, a s druge, surovost i nemilosrdnost. Tako čovjek izrazom svoga lica nekome stavlja do znanja da li ga voli, ili ga možda mrzi. Čovjek jednom vrstom ponašanja biva odbijen, a drugom privučen. Kada u društvu primijetimo kako se neko čudno ponaša, odmah shvatimo da mu nešto nedostaje. Uzvišeni Bog je podučio čovjeka putem njegovog fitreta, tj. putem one Božanske niti položene u svakom čovjeku, da svoje nedostatke mora preodgojiti ili ih sakriti od drugog da ne bi postao predmet ogovaranja. Kada odbojnost ili privlačnost među ljudima ne bi postojala, čovjek uopće ne bi ni pomišljao na to kako će izgledati i kako će se ponašati. Prema tome, fizičko uljepšavanje i ljepota, duhovno uljepšavanje i duhovna ljepota nužne su potrebe svakog pojedinca u društvenom životu. Upravo zbog toga običaj uljepšavanja u društvenim odnosima u potpunosti je u korelaciji sa kulturnim miljeom u kojem se živi. Svako društvo i svaka zajednica, u mjeri u kojoj su civiliziraniji u toj mjeri su i ljepši. Društvo u kojem se ljepoti ne pridaje značaj smatra se nazadnim. Naiđete li na zajednicu u kojoj je sasvim svejedno šta je ljepota, uljepšavanje, lijep odnos, našli ste se u mrtvoj zajednici, zajednici koja nema nikakvih elemenata života. Život zajednice je pravi život tek kada članovi jedni drugima pomažu, kada u određenom broju stvari postignu jedinstvo interesa, kada neke stvari koje to zaslužuju imaju vrijednost i u vezi s njima se članovi društva slažu, te kada postoji određeni broj stvari koje zaslužuju kritiku i bivaju opisane kao nepoželjne. U ovakvom društvu dolazi do izražaja međusobna saradnja i smisao zajedničkog života. Zamislite društvo koje nemaizgrađen osjećaj vrijednosti ni prema vanjskoj ni prema unutrašnjoj ljepoti!
Šta je to u čovjekovom biću što ga privlači ka lijepom? U vezi sa ljepotom postoji stav prema kojem ukoliko Bog ne bi stvorio ljepotu te istovremeno našim dušama dao sposobnost opažanja i shvatanja ljepote, u tom slučaju naše duše, tj. ono što nas čini onim što jesmo, ne bi mogle napredovati. Ako bi naše duše bile sklone samo zemaljskim, materijalnim vrijednostima, onda ljepota postaje svojevrsni lanac i okov. Ukoliko pak postoji samo težište prema duhovnom vidu ljepote, onda nas ono diže ka višim svjetovima. Mnogi ljudi žive tako da uopće nemaju osjećaj za uzvišenije vrijednosti i kategorično su opredijeljeni za gledanje materijalnih ljepota. U takvom je slučaju ljepota svedena samo na konzumiranje različitih prehrambenih proizvoda, unošenje tečnosti u organizam, spavanje, lijepo oblačenje te eventualno i na lijepu funkciju. Ovakve, nižerazredne zemaljske vrijednosti vežu nas za zemlju, ne dozvoljavajući nam da se uspinjemo ka višim svjetovima. Međutim, pogledamo li malo u smjeru uzvišenih duhovnih ljepota, vidjet ćemo kao da na Nebesima posvuda ima poseban okvir kroz koji gledamo prekrasne prizore, što nas još jače vuče prema gore.
Rumi o tome govori u sljedećim stihovima:
Kad bi pogled upravljao derviš,
u plavet punu Božijih dragulja,
ugledo bi zvijezde kao jarke svijeće,
što svjetlost im noć u dan premeće.
Rekao bi da su zvijezde s mjesta ustale
sa zemljanima priču zapodjenule:
O zemljani, razumni budite,
u ovom trenu noć s nama probdijte.
Lice derviša zajapuri se vidjevši to,
oko mu zaiskri poput zvijezda sto.
O Bože, strop zendana Ti, pun je elana,
poput izložbe u galeriji porculana.
Ne znam da l’ je i veranda toliko lijepa
kada nam strop zendana ljepotom tepa.
Božijem Poslaniku, s.a.v.a., bio je običaj da ustaje obavitinoćni namaz. Dok je uzimao abdest i pripremao se za namaz, upućivao bi pogled u nebesko prostranstvo učeći sljedeće ajete:
“U stvaranju Nebesa i Zemlje i u izmjeni noći i dana su, zaista, znamenja za razumom obdarene, za one koji i stojeći, i sjedeći, i ležeći Allaha spominju i o stvaranju Nebesa i Zemlje razmišljaju. “Gospodaru naš, Ti nisi ovo uzalud stvorio; hvaljen Ti budi i sačuvaj nas patnje u Vatri! Gospodaru naš, onoga koga Ti budeš u Vatru ubacio Ti si već osramotio, a nevjernicima neće niko u pomoć priteći. Gospodaru naš, mi smo čuli glasnika koji poziva u vjeru; ‘Vjerujte u Gospodara vašeg!’ – i mi smo mu se odazvali. ‘Gospodaru naš, oprosti nam grijehe naše i pređi preko hrđavih postupaka naših, i učini da poslije smrti budemo s dobrim. Gospodaru naš, podaj nam ono što si nam obećao po poslanicima Svojim i na Sudnjem danu nas ne osramoti! Ti zaista ne kršiš obećanja!’”
Ovo su ajeti od 190. do 194. sure Ali-Imran, a to što ih je Poslanik redovno ponavljao jedna je vrsta praktične naredbe da i mi učimo. Poslanik bi gledajući u zvijezde, u te noćne ukrase neba nad našim glavama, pogledom prolazio kroz njih. Njegovo je oko kadro da prodre do zbilje, a upravo radi toga oči su mu bile ispunjene suzama. Upravo ovakvim postupcima naš Poslanik je poticao svoje sljedbenike da i oni gledaju u zvijezde, drugim riječima, da i oni gledaju Božije stvaranje, pa da i oni dođu do zaključka čemu sve to služi. Zato je u dovi koja se uči u trenucima svitanja tokom mjeseca Ramazana između ostalog molio: “Bože naš, ne liši Tvoje zaljubljenike Svoje ljepote.” Pogledamo li ovaj svijet realnim očima, vidjet ćemo da je svako Božije stvorenje emanacija Božije ljepote. Za produhovljene ljude, arife, cijeli Univerzum i sva stvorenja nisu ništa drugo do ogledala u kojima se očituje lice Božije. Svako stvorenje, budući da su sva stvorenja osobena, pokazuje sliku odraza Božijeg.
Postavili su Hegelu pitanje: “šta je to ljepota? Za nešto kažemo da je lijepo, za nešto drugo da je ružno. Reci nam šta je lijepo, a šta ružno.” On im je rekao sljedeće: “Svaka stvar i svaki predmet što više bude ukazivao na onostrane zbilje, tj. što nas bude više približavao Bogu, on je zahvaljujući tome i ljepši.” Dakle, sve stvari stvorene na Ovom svijetu svojom ljepotom polahko nas vode ka krajnoj Ljepoti. Posljedica nema ljepotu sama po sebi, već su posljedice ogledala koja ukazuju na izvornu ljepotu Božiju. Naprimjer, kakav značaj i ulogu igra ukrasni lančić? On bi sam po sebi bio bezvrijedan, međutim, on je vrijedan tek kada se nađe na nečijem vratu i tada on ukazuje na ljepotu nečega drugog, a ne na sebe. Ljudi skloni ukrašavanju svjesni su da nakit ne služi da bi ukrasio samog sebe. Nije svrha ukazati na ljepote ukrasa kao što je lančić ili prsten, već im je uloga da ukažu na nešto drugo. Uzvišeni Allah, Stvoritelj svih stvari i bića na ovom Svijetu, ne želi da pokaže njih, već Sebe. Svima vam je poznat hadis kudsi: “Bio sam skrivena riznica, poželjeh da budem upoznat pa stvorih stvorenja.” Prema tome, svaka dunjalučka sitnica je samo kap u moru ljepota koja treba ukazati na krajnju, izvornu Božiju ljepotu. Kako je Hegel volio grčke filozofe, njegov stav je platonistički stav, naslijeđen od njih. Platon je zastupao stav da su sve stvari ovoga svijeta samo sjene i odrazi svojih originala koji su u višim svjetovima. A pjesnik je napisao stih prema ovoj Platonovoj misli: Ja sam taj koji je tragao za Lejlom u ogledalu, tj. tražio sam svoju ljepotu kroz Lejlu. Medžnun je izgorio, ne zbog Lejle, već zbog sebe, Lejla mu je bila samo ogledalo.
Kur’an govori o površnim ljudima na Zemlji, od kojih jedni vide malo više, dok su drugi prikovani za zemlju i vide samo pred sobom te takvi ljepotu vide samo u materijalnim stvarima. Međutim, produhovljeni ljudi vide malo dalje od oblaka. Oni kažu – ova ljepota što je vidim – to je blijeda slika ljepota iz viših svjetova. Sokrat divno primjećuje: “Onaj koji vidi samo materijalne ljepote spava, a oni koji vide duhovne ljepote su budni.” Poslanik kaže da su ljudi mrtvi, a kada umru, probude se i ožive. Kur’an kaže da kada na Sudnjem danu takvi budu upitani gdje su im drugovi i kumiri, gdje je sve ono što su obožavali: novac, žene…, oni će odgovoriti: “Bože, savladale su nas strasti.” (El-Mu'minun, 106)
Platon nas pita: “Šta ako vas sada ja upitam šta je ljepota?” On ukazuje da kada bismo u odgovoru pokazali neki lijepi cvijet i rekli: “Ovo je ljepota”, pogriješili bismo. Cvijet jeste lijep ali, on nije ljepota. Isto tako, kada bi nekog upitali za neki predivni vodopad koji je pred njim i upitali ga šta je ljepota, on bi rekao: “Evo, ovo.” Dođemo u neku divnu šumu i zadivimo se ljepoti. Sa obale mora posmatramo zalazak Sunca pa kažemo: “Ah, kakav divan prizor”; ugledamo lijepo lice, opet ljepota; noć puna zvijezda, opet uzdah, kakva ljepota. Kiša koja pada u Africi – kakva ljepota. Filozof bi rekao: “Pa šta ti je onda ljepota ako ti je sve lijepo?” Platon kaže da je svaki od navedenih primjera zapravo strelica koja pokazuje u pravcu ljepote. Oni nisu ljepota, oni ukazuju gdje je ljepota, a izvorna ljepota krije se u našim dušama. Pjesnik kaže:
Čuo sam glasnika ljepote iz moje nutrine,
kako mi prstom pokazuje:
Pogledaj gdje vjetar puše,
da li traga za svojom voljenom?
Voda kuda teče, za svojim voljenim.
Vatra kuda plamen diže, za svojim voljenim.
Hoće reći da cio svijet ide za voljenim. Kreće se u pravcu svoga savršenstva. Sva ova lijepa, prekrasna bića i sama teže i ukazuju na pravi izvor svoje ljepote, a nas upućuju ka tom krajnjem cilju, najvećem izvoru ljepote.
Bože, mi znamo šta su žene uradile pred Jusufom kada su ugledale njegovu ljepotu – posjekle su prste. Bože, malo se pokaži i našim dušama jer mi smo toliko okorjeli u odvojenosti od Tebe.
Kada je arif ubrao cvijet lale, rekao je: “O lalo, od koga si posudila svoju ljepotu? Uzela si je od moga prijatelja, od onoga što je i meni i tebi dao.” Pa je pogledao u vrapca i rekao: “O ptico lijepa, ti si svoj kljunić uzela iz riznice ljepote moga Prijatelja. O Mjeseče puni, što nas svojim pogledom i smiješkom obasjavaš, nije li tvoj smiješak odraz govora o ljepoti moga voljenoga stvoritelja, Koji ti je upravo dao da moj govor pretočiš u osmijeh?” Čovjek, samim tim što je čovjek, treba ljepotu. Da nema ljepote čovjek uopće ne bi ni tražio ni stigao do nekog savršenstva, i svi naučni, tehnološki i drugi napreci ne bi ni postojali kada ne bi bilo podsticaja za ljepotom. Zato je Uzvišeni Bog položio fitret koji teži za ljepotom zahvaljujući čemu čovjek može da ulaže napor i da se trudi u postizanju svoga savršenstva. Kako da se mi koji pripadamo ljudskom rodu odnosimo prema ljepotama počevši od kapi kiše, vodopada i drugih prirodnih ljepota? Čovjek dok je mlad uopće ne razmišlja, niti ima uvida šta će ga snaći u poznim godinama. Tako je starac ugledao svoje lice u ogledalu, vidio ćelavost, bradu, naborano lice i ostale tragove starosti pa se onespokojio i naljutio. Reče sebi: “O ti vrećo, šta bi od one džennetske ljepote koju si nekada imao? Šta bi sa onim lijepim licem?”
Ono što je svojstveno mladalačkom dobu jeste cvjetanje emocija. U mladosti djeluju osjećaji. Ovo je ujedno i odgovor na pitanje zašto mladi vole muziku. Kakvu vrijednost ima buđenje osjećaja? Koliko god porastu i koliko god emocionalne potrebe čovjeka budu ispunjene na valjan način, nivo njegovog saznanja i svijesti poraste za jedan stepen. Koliko god se pojačaju emocije na valjan način, čovjekova duša postaje suptilnija. Oni koji su skloni ubijanju su bezobzirni ljudi i lišeni svake pozitivne emocije. Koliko se god čovjek umije zadiviti prirodnim ljepotama, toliko u njemu raste samilost i emotivni naboj. Suprotno tome – kada su emocije na manjem stepenu, tj. kada čovjek ima manje emotivnog naboja, tada opada nivo milosti u društvu. Ljudi postaju grubi i netolerantni. Jedan psiholog kaže da djeca i ljudi koji nisu i koji ne pohađaju školu vole govoriti glasno, dozivati se preglasno, vikati i ponašati se primitivno. Oni nemaju nikakvog osjećaja prema ljepotama izlistale šume, lijepog pejzaža, vodopada. Upravo je jedna važna funkcija i uloga pjesnika i pisaca da do određene mjere povećaju nivo osjećaja, da nam približe prirodne ljepote, ne bi li malo pomogli pojedincima koji pate od manjka emocija.
Poznati pisac i filozof Jean-Jacques Rousseau (1712-1778) kaže da su prirodne ljepote, poput oblaka kada ih večernji povjetarac nosi po nebu, korisne jer ljudima približavaju ljepote prirode odgajajući u njima osjećaje i veću naklonost prema prirodi. Sve to s ciljem da bi se ljudska osjetila, između ostalih oči i uši, odgojile. Kur’an nam, također, ističe zbog čega i zašto sve te ljepote i ljubav. Jedan od razloga zašto vjera podstiče čovjeka u kretanju ka ljepoti jeste da bi se čovjekov um usmjerio prema njoj. Uđemo li malo dublje u ovu temu, vjerovatno će nam se nametnuti pitanje kakve veze ima sa moralom ako sebe uspijemo usmjeriti da počnemo s većim uživanjem gledati prirodne ljepote i na taj način počnemo primjećivati ono što prije nismo. Zašto postajemo moralniji prema drugima? Kur’an naglašava i podstiče da se gledaju ljepote i uvidi koliko u njima ima vrijednosti. Cilj gledanja ljepota jeste preodgajanje našega morala, osjećaja i da bi se u nama izoštrili suptilni osjećaji. Dakle, pitanje je: Kakva je veza između potrebe ka lijepom i uživanja u ljepotama prirode te našega morala, tj. ponašanja prema drugima?
Sa perzijskog preveo: Ertan Basarik
