Mjera mudrosti – hazreti Ibrahim

1. Kur'an: “A kada je Ibrahima Gospodar njegov s nekoliko zapovjedi ispitao, pa ih on potpuno izvršio, Allah je rekao: ‘Učinio Sam te ljudima Imamom!’ – ‘I neke moje potomke!’ – zamoli on. ‘Obećanje Moje neće obuhvatiti nasilnike’ – kaza On.”[1]

2. Poslanik, s.a.v.a.: “Doveli su Ibrahima toga dana pred vatru, kada je vidjeo rekao je: ‘Dovoljan nam je Allah, a divna li zaštitnika.’”[2]

3. Poslanik, s.a.v.a.: “Allah, s.v.t., je Ibrahima uzeo za Svoga prijatelja samo zbog toga što je hranio druge i što je dok su drugi spavali, noću obavljao molitvu.”[3]

4. Hussan Ibn ‘Atijje: “Prvi koji je uveo vojnu formaciju u ratu desnog, lijevog i centralnog krila bio je Ibrahim kada je pokrenuo vojsku protiv onih koji su zatočili Luta, a.s.”[4]

5. Imam Bakir: “Allah, s.v.t., je uzeo Ibrahima za Svoga prijatelja jer nikoga nije odbio i ni od koga osim od Allaha nije tražio.”[5]

6. Imam Sadik: “Zaista je Allah, s.v.t., Ibrahima uzeo za Svoga prijatelja nego li ga je učinio poslanikom, a prije ga je učinio vjerovjesnikom nego li ga je učinio poslanikom, a prije ga je učinio poslanikom nego li ga je uzeo za prijatelja, a uzeo ga je za prijatelja prije nego li ga je učinio Imamom. A kada je sve položaje skupio za njega rekao je: Učinio Sam te ljudima Imamom.”[6]

Kazivanje o Ibrahimu, a.s, u Kur'anu

Ibrahim, a.s., je svoje djetinjstvo do dobi kada je mogao razlikovati dobro od zla živio odvojen od svoga naroda, zatim im je došao, i priključio se svome amidži kojeg je zatekao kao i njegov narod da obožavaju kipove, i nije bio zadovoljan ni njime ni njima. Zbog toga je počeo polemisati s ljudima o idolima (El-Enbija 51-56; Eš-Šu’ara, 69-77; Es-Safat, 83-87) Također, je polemisao i sa drugim skupinama koje su obožavale Sunce, Mjesec i zvijezde u vezi sa tim dok ih nije ubjedio u Istinu, i tada se pročulo da je se odmetnuo od vjere u kipove i božanstva. (El-En’am, 74-82) To je bilo tako dok jednoga dana svi ljudi nisu izišli izvan grada na skupnu molitvu, on se napravio da je bolestan i nije izišao sa njima, već otišao je u kuću idola i sve ih smrvio svojim udarcima osim najvećeg među njima, jer možda će se njemu obratiti. Kada se narod vratio u grad i kada su saznali kakva je sudbina zadesila njihova božanstva počeli su istraživati o počinitelju tog djela. Rekoše: Čuli smo jednog mladića da ih spominje, zovu ga Ibrahim.

Zato su ga doveli pred masu, ne bi li ljudi svjedočili. Pitali su ga: “Je si li ti počinio ovo s našim božanstvima, o Ibrahime?” Reče: “Ne, to je uradio ovaj, najveći od njih, pitajte ih ako mogu pričati.” A on je ostavio najvećeg kipa i nije ga razbio, a ostavio je i sjekiru na njegovo rame ili u blizini njega da bi stanje na licu mjesta svjedočilo da je on taj koji je razbio ostale kipove…

Uzviknuše: “Spalite ga i pomozite svojim božanstvima.” Zato su izgradili lomaču i naložili vatru poput džehennema. Svi su ljudi uzeli učešća i ubacili Ibrahima u vatru. Međutim, Allah, s.v.t, je učinio vatru za njega hladnom i sigurnom i pokvario njihovu namjeru. (El-Enbija, 57-70; Es-Safat, 88-98)

Nakon toga što ga je Allah izbavio iz vatre počeo je pozivati u čistu vjeru, vjeru monoteističku, i povjerova mu malobrojna skupina…

Zatim se on i oni koji bijahu s njim od vjernika odrekli svoga naroda, i on se odrekao Azera, kojeg je zvao ocem ali mu nije bio pravi babo[7], i odselili su u društvu sa suprugom i Lutom, a.s., u svetu zemlju da bi mogli da obožavaju Allaha bez ometanja nekulturnog i nasilničkog naroda. (El-Mumtehine, 4; El-Enbija, 71)

Tu ga je Allah obradovao Ismailom i Ishakom a nakon Ishaka Jakubom, a već je bio u poznim godinama. Nakon određenog vremena, prvo se rodio Ismail, nakon toga Ishak, a Allah je i njih i njihovo potomstvo učinio blagoslovljenim.

Zatim je on naređenjem Božijim otišao u područje Mekke – a bilo je to pusto područje – tu je ostavio Ismaila koji je tada bio maloljetno dijete, a sam se vratio u svetu zemlju. Ismail je u tom mjestu rastao, a arapi koji su živjeli u tom području okupili su se oko njega i na taj način je izgrađen grad Mekka. Ibrahim, a.s., je i prije izgradnje Mekke i Kjabe i nakon toga ponekad obilazio Ismaila. (El-Bekare, 126; Ibrahim, 35-41) On je kasnije uz pomoć Ismaila izgradio Kjabu, i to je bila prva kuća izgrađena od Boga za ljude i to je blagoslovljena kuća i uzrok je upute ljudi. U njoj se nalaze jasni znakovi i Mekame-Ibrahim, i svako ko u nju uđe siguran je. (El-Bekare, 127-129; Ali-Imran, 96-97) Ibrahim je nakon izgradnje Kjabe izdao naređenje za obavljanje Hadždža, i ustanovio je propise Hadždža. (El-Hadždž, 26-30)

Zatim mu je Allah naredio da žrvuje sina Ismaila i on je izišao s njim da obavi Hadždž, i kada je stigao do mjesta gdje se obavlja S’aj, reče: Sinko, vidio sam u snu da te žrtvujem. Ismail reče: “Oče, učini ono što ti je zapovjeđeno, a uz Božiju volju naći ćeš me strpljivog.” Nakon toga što su se obojica odazvali Božijoj naredbi, i što je Ibrahim položio licem na zemlju svoga sina, ču se glas: “O Ibrahime, obistinio si svoj san i Allah ga je zamjenio velikim kurbanom.” (Safat, 101-107)