1. Kur'an: “A Medjenu – njegova brata Šuajba. ‘O narode moj’ – govorio je on – ‘Allahu se klanjajte, vi drugog boga osim njega nemate! Dolazi vam jasan dokaz od Gospodara vašeg, zato pravo na litri i na kantaru mjerite i ljudima stvari njihove ne zakidajte, i red na Zemlji ne remetite kad je već na njoj uspostavljen red. To je bolje za vas ako vjerujete.’ Oni koji su smatrali Šuajba lašcem – kao da nikada u njoj nisu ni bili; oni koji su smatrali Šuajba lašcem, oni su nastradali.”[1]
2. Imam Sadik: “Allah, s.v.t., je od arapa samo petericu učinio poslanicima: Hud, Salih, Ismail, Šuajb i Muhammed, s.a.v.a., pečata poslanika. A Šuajb je puno plakao.”[2]
Govor o Šuajbu i njegovom narodu u Kur'anu časnom
Šuajb je bio iz Medjena, grada na putu između Sirije i arapskog poluotoka. Bio je savremenik Musa, a.s., za koga je udao jednu od svoje dvije kćeri, pod uvjetom da radi za njega osam godina, a ako želi mogao je upotpuniti na deset. (Kisasul-Enbija, 27) Musa, a.s., mu je pomagao deset godina, zatim se oprostio od njega i vratio se svojima u Egipat.
Šuajbov narod u Medjenu su obožavali kipove, živjeli su u blagodatima i sigurnosti i imali sav komfor. Međutim, među njima se bila uvriježila smutnja, zakidanje na mjeri. (Hud, 84) Usljed toga im je Allah, s.v.t., poslao Šuajba i njegovu ženu da ih sprječi od obožavanja kipova, činjenja smutnje na zemlji, zakidanja na mjeri. On ih je pozvao onome što mu je bilo naređeno. Savjetovao ih opominjanjem i davanjem lijepih vijesti, spominjao im je šta je zadesilo Nuhov, Hudov, Salihov i Lutov narod.
On se puno zalagao u pokušaju da ih opameti i uputi, ali nije ništa postigao osim još veće zalutalosti, nevjerstva, griješenja. (El-E’araf, Hud)
Samo je mali broj od njih povjerovao u njegove riječi. Međutim, njegov ih je narod počeo uznemiravati i ismijavati, također su im i prijetili i opominjali ih da napuste slijeđenje Šuajba. Znali su sjedati na putevima kuda bi prolazili Šuajbove pristalice da bi ih prestrašili i spriječili ih od Božijeg puta, odvlačeći ih na stranputicu. (El-E’araf, 86)
Optuživali su ga da je omanđijan i da laže (Eš-Šu’ara, 185) plašeći ga kamenovanjem, i prijetili su njemu i njegovim pristalicama da će ih istjerati iz grada ako se ne vrate svome narodu. (El-E’araf, 88) Do te mjere su mu se suprotstavljali da je izgubio svaku nadu u to da će postati vjernici, pustivši ih samima sebi. (Hud, 93) Molio je Allaha, s.v.t., pomoć i olakšanje: Gospodaru naš, presudi između nas i onih koji ne vjeruju, a Ti si najbolji presuditelj.
Zato im je Allah, s.v.t., poslao kaznu u danu koji bijaše oblačan. (Eš-Šu’ara, 189) A ismijavali su mu se govoreći mu da spusti na njih komad neba ako već istinu govori. Ali ih snađe potres i krik. (Hud, 94; El-E’araf, 91; El-Ankebut, 37) Osvanuli su u svojim kućama poput sasušenih panjeva, a spašeni su bili Šuajb i oni koji su uz njeg vjerovali. (Hud, 94)
Šuajb se okrenuo od njih i rekao: O narode moj, dostavio sam vam poruku od moga Gospodara i savjetovao sam vas, pa kako da se sažalim nad nevjernicima?! (El-E’araf, 93) (Tefsir El-Mizan, 10/377)
[2]Kisasul-Enbija, 145/157.
