Mjera mudrosti – hazreti Sulejman

1. Kur'an: “I Sulejman naslijedi Davuda i reče: ‘O ljudi, dato nam je da razumijemo ptičje glasove i svašta nam je dato; ovo je, zaista, prava blagodat!’”[1]

2. Sulejman, a.s., je jednom prilikom čuo vrabca kako govori ženki: “Zašto se ustručavaš od mene, da hoću uzeo bih kljunom Sulejmanov svod i bacio ga u more?!” Sulejman mu uz osmjeh reče: “Da li možeš da učiniš to što kažeš?” On reče: “Ne o Božiji poslaniče, međutim, čovjek ponekad veliča i uljepšava samoga sebe pred svojom suprugom, a zaljubljenog ne kritikuju zbog onog šta govori.” Zatim se Sulejman, a.s., obrati ženki vrapca: “Zašto se kloniš od njega kada te on voli?” Ona reče: “O Allahov poslaniče, zaista me on ne voli, on to samo tvrdi jer uz mene voli i nekog drugog!” Ove su riječi jako dojmile Sulejmana, a.s., te je gorko zaplakao, odvojio se od ljudi četrdeset dana, moleći Allaha, s.v.t., da mu srce isprazni od svega zarad ljubavi prema Njemu i da se ova ljubav ne pomješa s ljubavlju prema nekom drugom.”[2]

3. Sulejman: “Dato nam je ono što je dato ljudima i ono što im nije dato, poučeni smo onom čemu su poučeni ljudi i čime nisu poučeni. Međutim, nisam našao ništa bolje od straha spram Allaha i u privatnosti i u javnosti, ni od umjerenosti i u bogatstvu i u siromaštvu, i istinitoj riječi i u zadovoljstvu i u srdžbi niti od skrušenosti spram Boga u svakom stanju.”[3]

4. Imam Ali: “Da je postojao iko ko bi mogao osigurati ljestve prema životu vječnom, ili pronaći način da bi odbio smrt, bio bi to Sulejman sin Davuda, a.s., kome je uz poslanstvo i položaj visok bilo dato i upravljanje nad džinima i ljudima. Ali, kada je on potrošio opskrbu koja mu je bila dodijeljena i upotpunio rok svoj, luk prolaznosti ustrijelio ga je strijelom smrti. Kuće njegove ostadoše puste, a prebivališta prazna. Drugi ljudi ih naslijediše. Zaista, u pokoljenjima minulim imate pouku!”[4]

5. Imam Sadik: “Sulejman, a.s., je svoje goste hranio mesom i bijelim hljebom, svoje ukućane hljebom od mekinja, a on je jeo hljeb od ječmenih trica.”[5]

6. Imam Sadik: “Posljednji od poslanika koji će ući u Džennet je Sulejman, sin Davudov, a.s., to je zbog onoga šta mu je bilo dato na Ovome svijetu.”[6]

6. Imam Sadik: “Sulejman, sin Davudov je jednoga dana rekao svojim podanicima: ‘Zaista mi je Allah, s.v.t., udjelio vlast koja nije dostojna nikoga poslije mene. Pokorio mi je vjetar, ljude, džinne, ptice i divljač. Naučio me govoru ptičijem, i od svega mi je dao. Međutim, i pored svega što mi je dao nije se dogodilo da makar jedan dan od jutra do mraka budem veseo. Zbog toga sutra želim ući u svoj dvor, popeti se na njeg i gledati svoje carstvo. Zato, ne dozvolite nikom da dolazi kod mene da mi ne bi došao s nekom vijesti koja bi mi dan učinila tužnim.’ Oni rekoše: ‘Razumijemo!’ Kada je nastupio sutrašnji dan, on je uzeo štap i popeo se na najuzvišenije mjesto svoga dvora. Stajao je oslonjen gledajući svoje carstvo, radostan onim što mu je dato. Najednom ugleda naočitog mladića kako mu u lijepoj odjeći prilazi s jedne strane dvora. Kada ga je vidjeo upitao ga je: ‘Ko te je uveo u ovaj dvor, kada sam želio da danas budem sam u njemu? Čijom si dozvolom ušao?’ Mladić mu odgovori: ‘U ovaj me dvor uveo njegov Gospodar te sam s Njegovom dozvolom i ušao.’ Reče Sulejman: ‘Svakako da je Gospodar ovog dvora povlašteniji u njemu od mene. A ko si ti?’ On reče: ‘Ja sam melek smrti.’ Sulejman upita: ‘Zašto si došao?’ Reče: ‘Došao sam da ti uzmem dušu.’ Sulejman reče: ‘Uradi kako ti je zapovjeđeno, zaista je danas dan moje radosti. A Allah nije htio učiniti da mi radost bude u nečemu drugom osim u susretu s Njim.’ Uzeo mu je melek smrti dušu dok je stajao oslonjen, i osta on tako oslonjen o štap ali bio je mrtav, bila je to volja Allahova. Ljudi su ga gledali misleći da je živ. Zatim su se podjelili u mišljenju o njemu. Bilo ih je koji su govorili: ‘Zaista Sulejman već danima stoji oslonjen o štap a niti se umorio, niti spava niti pije niti jede, zaista je on naš gospodar kojeg moramo obožavati!’ Neki su pak govorili: ‘Zaista je Sulejman čarobnjak te nam se prikazao kako stoji oslonjen o štap, začarao nam je oči, ali nije tako kako vidimo!’ Vjernici su govorili: ‘Zaista je Sulejman, rob Allahov i Njegov poslanik, Allah odlučuje o njemu kako hoće.’ Pošto su se razišli u mišljenjima, Allah je poslao crva da rastoči Sulejmanov štap. Kada ga je iznutra izjeo, slomi se Sulejmanov štap i on pade sa svoga dvorca na lice.”[7]