Mnoštvo borbe sa sobom kako bi se dosegao najviši stupanj iskrenosti (komentar hadisa Miradž 123.)

Na Miradžu Allah, dž.š., opisujući Svom Miljeniku Muhammedu, s.a.v.a., iskrene, rekao je: “A snaga im je na krajnjoj granici, ne zbog straha od vatre, niti čežnje za Džennetom, nego gledaju u carstva nebesa i zemlje (melekut) kao što gledaju i u one koji su iznad njih, pa znaju da je On, neka je uzvišen dostojan da mu se ibadet čini.”

Kur’an

Kur'an: “Reci: ‘Ja sam čovjek kao i vi, meni se objavljuje da je vaš Bog – jedan Bog. Ko žudi za susretom s Gospodarem svojim, neka čini dobra djela i neka, klanjajući se Gospodaru svome, ne smatra Njemu ravnim nikoga!”[1]

Kur’an: “Mi ti, doista, objavljujemo Knjigu, pravu istinu, zato se klanjaj samo Allahu iskreno Mu ispovijedajući vjeru! Iskreno ispovjedanje vjere dug je Allahu!”[2]

Kur’an: “One koji su vjerovali i dobra djela činili Milostivi će sigurno voljenim učiniti. Mi smo Kur’an učinili lahkim.”[3]

Kur’an: “Allahu robuj i nemoj mu nikoga ravnim smatrati.”[4]

Kur’an: “Ako neko želi veličinu, pa – u Allaha je sva veličina! K Njemu se dižu lijepe riječi, i dobro djelo On prima.”[5]

Predaje

Ali ibn Salim prenosi: “Čuo sam Imama Sadika, mir s njim, kako kaže: ‘Rekao je Allah Uzvišeni: ‘Ja sam neovisniji nego bilo ko da bi Mi trebao sudrug, pa ko Mi u svome djelu sudruga pridruži, Ja mu neću primiti osim samo ono što je iskreno radi Mene.’’”[6]

Imam Rida, mir s njim, prenosi od Imama Alija, mir s njim: “Blago li onima koji Allahu iskreno čine ibadet i dovu upućuju, a srce svoje ne opterećuje onim što mu oči vide.”[7]

Ebu Džafe, mir s njim, prenosi od Božijeg Poslanika, s.a.v.a: “Rekao je Uzvišeni Allah: ‘Neka se trudbenici koji se u ime Mene trude ne oslanjaju na svoja djela koja čine da bi Moju nagradu zadobili, jer oni koliko god da se trudili i umarali i godine trošili u ibadetu, oni ipak neće punu mjeru biti u stanju dati onako kako Ja zaslužujem zbog svega što od Mene traže od počasti i užitaka u Mojim baščama i visokim počastima Moje blizine. Ali zato neka se pouzdaju u Moju milost i dobrotu i neka se tome nadaju i neka se zasigurno pouzdaju u to što o Meni lijepo mišljenje imaju.’”[8]

Imam Ali, mir s njim, rekao je: “Ima ljudi koji su se robovanju Allahu posvetili iz želje za nekim dobrom. To je ibadet sličan trgovanju. Ima ih koji Allahu ibadet čine iz straha od kazne, to je nalik na robove (koji izbora nemaju), a ima ljudi koji Allaha obožavaju iz zahvalnosti Njemu na svemu što postoji. To je ibadet slobodnih ljudi.”[9]

Imam Ali, mir s njim, rekao je: “Nisam te obožavao samo zato što Me strah Tvoje vatre, niti samo zato što želim Džennet, nego sam shvatio da Ti istinski zaslužuješ da Ti se robuje pa sam Ti robovao.”[10]

Imam Sadik, mir s njim, rekao je: “Ljudi Allahu robuju na tri načina: skupina Mu robuje jer želi da postigne Njegovu nagradu, to je ibadet marljivih koji nešto žele; drugi ga obožavaju bježeći tako od Vatre, to je ibadet robova i motiv mu je strah, ali ja Mu robujem iz ljubavi – neka je uzvišen – a to je ibadet počasnih i takav ibadet je spokoj zbog Božijih riječi: ‘I oni će od stravičnog prizora toga dana biti sigurni.’[11] I riječi: ‘Reci: Ako Allaha volite mene slijedite i vas će Allah voljeti i grijehe vam vaše oprostiti.’[12] Pa ko Allaha voli i Allah njega voli a koga opet Allah zavoli takav je među sigurnima.”[13]

Imam Ali ibn Husejn, mir s njim, rekao je: “Ja ne želim da Allahu robujem zbog nekog koristoljublja i nagrade, pa da budem kao pokorni i pohlepni sluga, pa ako ima koristi za sebe radi a ako nema ne radi. I ne želim da Mu robujem iz straha od kazne pa da budem kao nepokorni sluga, ako Mu se ne zaprijeti neće ni da radi.” Tada ga neki od prisutnih upita: “Pa šta je onda cilj Tvoga ibadeta?” Imam reče: “Robujem mu zato što je On dostajan toga svom Njegovom potporom (za život) meni i zbog svih blagodati života koje mi je ukazao.”[14]

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Iskrenost je vrlina najboljih ljudi.”[15]

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Iskrenost je ibadet Allahu bliskih.”

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Iskrenost je najčasniji konačnica.”

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Iskrenost/ihlas plod je čvrste vjere.”

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Iskrenost je najveći stupanj vjere.”

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Budi siguran da se od tvojih dobrih djela neće primiti ništa osim što je bilo iskreno, što nije izmiješano sa egom i koristoljubljem.”

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Velikani Dženneta su oni iskreni.”

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Kada se ovlada vrlinom iskrenosti prosvijetli se razum.”

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “U iskrenosti rada natječu se razumni i oštroumni.”

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “I svjedočim… svjedočanstvom onoga čije su namjere iskrene i čija je unutrašnjost ostvarila čistoću i čija je čvrsta vjera iskrena.”[16]

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “Najdraži su ljudi Bogu oni… koji su prema Njemu iskreni pa ih je On posebno odabrao za Svoje društvo.”[17]

Imam Ali, mir s njim, je rekao: “A kruna ispovijedanja vjere u jednog Boga je u iskrenosti prema Bogu, a kruna iskrenosti prema Njemu jeporicanje ikakve sličnosti između Njega i stvorenja.”[18]

Pojašnjenje

Kako vidimo Uzvišeni Allahovdje objašnjava vrline zahidina / asketa te spominje nekolicinu njihovih karakteristika i ne zaustavlja se na onome što je rekao prije ovoga pasusa, nego nastavlja i dalje dodajući ovo navedeno – to jeste riječi: ‘Uložili su sav svoj trud…’ – kako se ne bi stvorila slika da svako pri kome se nađu spomenuta svojstva dosegao je najviše stupnjeve zuhda. On otkriva da savršenstvo iskrenosti pri činjenju djela kako ona zaista treba da izgledaju ima potpuni upliv u formiranje istinskog zuhda/asketizma. Te da ovladavanje najvećim stupnjem zuhda ogleda se u ovome i ničemu drugom. Odnosno, ne u strahu od Vatre niti iz želje za Džennetom, nego promatranjem Carstva nebeskih i Zemlje i onoga što je svojim bitkom iznad toga, svjesni su da Allah je dostaojan ibadeta. Ono što Allah spominje u ovom zadnjem pasusu to je najviši stupanja imana/vjere. Tome svjedoče i Božije riječi koje slijede: “O Ahmede, ovo je stupanj vjerovjesnika kao i siddikina / iskrenih istinoljubivih iz tvoga ummeta i ummeta drugih poslanika i šehida.” Što je zapravo odgovor na Poslanikovo – sallallahu alejhi ve alihi – pitanje na koje je Allah odgovorio a on pitao: “Hoće li biti takvih u mome ummetu?”

Naš cilj iz navođenja prethodnih ajeta i predaja kao komentara na ovaj pasus jeste pored pojašnjenja značenja pasusa i to da ukažemo cijenjenom čitaocu i svakome onome ko se kreće putem fitreta i istinskog robovanja na značaj borbe sa sobom i svojim egom i ulogu koju ta borba ima na formu i ispravnost čovjekovih djela kod Boga, čak kada je u pitanju i čuvanje od onoga što se naziva skriveni širk,[19] kako putnik ka Bogu svojim djelima ne bi težio nikome osim Bogu, i takav trud je jedini vrijedan trud, a Allah vodi pravom putu i pomoć daje.

S obzirom da se u ovom pasusu spomenuo izraz melekut / carstvo nebesko, kazat ćemo nešto i o tome:

Značenje melekuta

Kur’an

Uzvišeni Allah je rekao: “A kad Ibrahim reče svome ocu Azeru: ‘Zar kumire smatraš bogovima?! Vidim da ste i ti i narod tvoj u pravoj zabludi.’ I Mi pokazasmo Ibrahimu carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao. I kad nastupi noć, On ugleda zvijezdu i reče: ‘Ovo je Gospodar moj!’ A pošto zađe, reče: ‘Ne volim one koji zalaze!’” Sve do riječi: “Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!”[20]

Uzvišeni Allah je rekao: “A one koji naše riječi poriču Mi ćemo malo po malo, a da oni neće ni znati, u propast voditi.” Sve do riječi Uzvišenog: “I zašto oni ne promisle o carstvu nebesa i Zemlje i o svemu onome što je On stvorio, i da im se, možda, kraj njihov primakao? Pa u koje će riječi, ako ne u Kur’an vjerovati?”[21]

Uzvišeni Allah je rekao: “I zaista On može, kada nešto hoće, samo za to rekne: ‘Budi!’ – i ono bude. Pa neka je hvaljen Onaj u čijoj je ruci carstvo nebesko (melekut) nad svim, Njemu ćete se vratiti!”[22]

Uzvišeni Allah je rekao: “Govorili su: ‘Zar kada pomremo i kad prah i kosti postanemo, zar ćemo, zaista, biti oživljeni?’ Sve do riječi kada Uzvišeni kaže: “Upitaj: ‘U čijoj je ruci vlast (melekut) nad svim, i ko uzima u zaštitu, i od koga niko ne može zaštićen biti, znate li?’ ‘Od Allaha!’ – odgovorit će, a ti reci: ‘Pa zašto onda dopuštate da budete zavedeni?’”[23]

Predaje

Imam Sadik prenosi od svoga oca a on od djeda njegova – neka je na sve njih Božiji blagoslov i mir , da je Imam Ali, mir s njim, pozvao ljude u rat sa Muavijom po drugi put. Kada su se ljudi iskupili ustao je da održi govor i rekao je: “Hvala Allahu jednom i jedinom koji je utočište svemu i koji je u svemu jedinstven, koji je postojao od uvijek bez uzročnika…” Sve do riječi: “I ostadoše zbunjene u njegovim carstvima (melekut) dubine misli različitih načina mišljenja…”[24]

Mas'ad ibn Sadak prenosi: “Čuo sam Imama Sadika, mir s njim, kako kaže: ‘Dok je Imam Ali, mir s njim, držao govor na minberu Kufe, ustao je čovjek i rekao mu: ‘O Predvodniče pravovjernih, opiši nam svoga Gospodara – neka je uzvišen – kako bi svoju ljubav prema Njemu još više povećali i kako bi o Njemu još više znali.’ Predvodnik pravovjernih, se naljuti i glasno reče: ‘Neka se namaz obavi u džematu.’ Ljudi se okupiše dok se mesdžid ne ispuni ljudima. On tada ustade a boja lica mu se bješe izmijenila i reče: ‘Hvala Allahu kojeg razum ne može opisati…’ Sve dok ne reče: ‘Kojeg meleki i pored svoje blizine prijestolju Njegove plemenitosti i pored neprestanog zazivanja Njega i pored stalnog veličanja snage i moči Njegove i pored njihove blizine Njegovom nevidljivom melekutu/carstvu svega stvorenoga, ne mogu opet znati o Njemu ništa više osim što ih je On o sebi podučio, a poznato je koliko li su samo oni blizu svetosti Njegova melekuta.’”[25]

Pojašnjenje

Nakon spoznaje da su stvari stvorene vanjskim faktorom a ne same od sebe došle, spoznali smo i da one imaju Tvorca koji ih je stvorio i u postojanje doveo. On za takvo nešto nužno je morao biti znan, moćan i mudar. Iz vanjštine razumskog zaključivanja znamo i da Tvorac nije u nekoj odvojenosti materijalnoj od Stvorenja, niti je u nekom prostorno i materijalno gledajući smjeru svijeta pa ni koliko je treptaj. On – uzvišen neka je od opisivanja neznalica – sa svakom je stvari, bićem, imenom, svojstvom, od ezela/praiskona/bespoćetnosti pa sve za ebeda/vječnosti/beskraja. Tako što je stvaranje svega i održavanje i život i sve što se toga tiče u ruci Njegove moći, Njegovih imena, i svojstava. Tako uviđamo da sve stvoreno možemo podijeliti na dvije cjeline i dvije slike: Na mulkijjeh i melekutijjeh. Slika mulkijjeh / pojavna jeste ona koja se vidi okom, to jeste koju možemo dokučiti vanjskim pogledom.[26] Ali je njena zbilja melekutijjeh: ona koja je bila kod Boga u bespočetnosti i iz koje je nastala pojavna forma mulkijjeh. A ova melekutijjeh nije zapravo ništa drugo nego Božja imena i svojstva koja nisu odvojiva od Njegove Biti – neka je uzvišen. Ova vrsta Božijeg carstva imena i svojstava iz kojih je sve pojavno proisteklo ne može se vidjeti osim očima srca i samim jezgrom vjerovanja.

Ovo naše kratko pojašnjenje trebalo bi dostaviti značenje melekuta/carstava svijeta inteligibilija korištenog u ovom pasusu hadisa i u više ajeta časne Knjige, predaja i dova. Isto značenje nosi u sebi izraz vedžh / lice i emr / svijet odredbe, kako dolazi u Božijim riječima: “I upravi lice[27] svoje vjeri čistoj.” (Rum, 30.) I u Božijim riječima: “Zar ne, Njemu pripada stvaranje /halk i odredba / emr.” (Al-A'raf, 54.) I u Božijim riječima: “Pitaju te o rûhu / duhu, reci ruh je od emra / odredbe[28] moga Gospodara.” (Al-Isra’, 85.)

A da bi još bolje razumili pojam melekuta treba da razmislimo o kur’anskim riječima u vezi Ibrahima, a.s.: “I Mi pokazasmo Ibrahimu melekut/carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao.” (Al-An'am, 75.)

Kao i njegovim riječima nakon nestanka i zalaska tragova mulka/pojavnog carstva: “Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” (Al-Anām, 79.)

Kako bi razmislivši o ovome značenje melekuta još jasnije shvatili uz pojašnjenje koje je prethodilo.[29]

Pojašnjenje toga bi glasilo: Allah je Ibrahimu želio da pokaže carstva svega / melekut stvorenoga odmah na početku kako bi bio čvrstog vjerovanja, pa tako i kaže: “I Mi pokazasmo Ibrahimu melekut / carstvo nebesa i Zemlje da bi čvrsto vjerovao.” (Al-An'am, 75.) Stoga ga je prvo uputio na svijet mulka / pojavnog carstva i njegovu prolaznost a zatim ga je uputio na ono što nema prolaznosti na melekut svih stvari, pa je Ibrahim vidio melekut / pozadinu svih stvari i melekut / pozadinu samoga sebe očima svoga srca i zbiljom svoje vjere. I zato je rekao: “Ja okrećem lice svoje, kao pravi vjernik, prema Onome koji je nebesa i zemlju stvorio, ja nisam od onih koji Njemu druge ravnim smatraju!” (Al- An'am, 79.)

Tako da Ibrahimovo zemaljsko lice ovdje kao i lice pojavnog svijeta nije melekut koji je Allah želio da pokaže Ibrahimu, jer on zapravo i nije ništa drugo osim Njegova imena i svojstva uzvišena koja su objedinjena u Njegovoj Biti.

Što se tiče Božijih riječi: “Kao što gledaju i u onog koji je iznad njih”,  vjerovatno se želi reći da kao što svijet stvorenog i pojavnog carstva Božijeg sa svim svojim savršenstvima osnovu ima u svijetu inteligibilija / emera i melekuta, tako isto i svijet melekuta osnova mu je svijet  Božije Biti koje upravlja svime i čija Bit je isto što i svojstva i imena. To se vjerovatno mislilo pod riječima: “Onog (ili one) koji je iznad njih.”

Tako su ove askete / zahidi stigli do savršenstva i gledaju očima srca svojih pored svijeta melekuta i prilika praiskona i u uzvišenu Bit Božju objedinjenu u svojstvima i imenima gdje imena i svojstva nisu ništa drugo nego i sam Bit Božija. Razmisli!

---