Mufazzal ibn Umar ashab Imam Džafera Sadika (83 – 148. p. H.) jednom prilikom prekide razgovor dvojice ljudi koji su negirali postojanje Stvoritelja, ali oni se puno ne uzbudiše već mu rekoše da iznese svoje dokaze ako želi da s njima diskutuje. Mufazzal se uputi imamu Džaferu Sadiku i ispriča mu šta se desilo. Imam mu reče da dođe sljedećeg dana da mu otkrije Allahovu mudrost prepoznatljivu u svemu što je stvorio, počevši od čovjeka, životinja i biljaka i svih prirodnih pojava. Takav opis će otvoriti oči onima koji traže uputu, biti smirenje vjernicima i zbuniti nevjernike i ateiste.
Tjelesne potrebe
Mufazale razmisli sada o potrebama čovjekovog tijela i načinima na koje se one zadovoljavaju. Mislim na hranjenje, spavanje i polni odnos. Zaista, za svaku od njih postoji snažan pokretač koji čovjeka tjera na njihovo zadovoljenje. Tako imamo da glad tjera čovjeka da traži hranu pomoću koje se tijelo održava u životu. Pospanost ga tjera na san koji služi tijelu za odmor i prikupljanje snage. Požuda za drugim polom tjera ga na polni odnos čime se dobiva potomstvo i osigurava opstanak.
Pogledaj sada šta bi bilo sa čovjekom ako ne bi osjećao glad. Samo znanje da je tijelu neophodna ishrana ne bi mu bilo dovoljno. Bilo bi potpuno za očekivati da ponekad bude pometen ili nepažljiv u ishrani, ili to odloži zbog raznih teškoća ili pak ljenosti. U takvim slučajevima tijelo bi mu oslabilo, a u tome bi bio propast za njega. Uzmi na primjer čovjeka koji zna da treba uzeti lijek pomoću kojeg će mu tijelo ozdraviti, ali ga on ipak ne uzima. Pronalazi mnoge razloge za to, pa mu se stanje pogoršava i on umire.
Tako isto, šta bi mu se desilo da mu je prepušteno da odlazi na spavanje prema vlastitom nahođenju ili kada procijeni da je tijelu potreban san? Ponekad za to ne bi bio raspoložen, ili bi odgađao spavanje u nedogled, sve dok mu tijelo ne bio postalo premoreno, i postalo kasno za bilo kakav oporavak. A šta bi mu se desilo kada bi za polni odnos bio stimulisan samo željom za potomstvom? Veoma brzo bi mu ta želja oslabila ili se potpuno izgubila, pa bi mu se potomstvo znatno umanjilo ili čak skroz prekinulo. A zaista među ljudima postoje oni koji ne žele da imaju potomstvo niti su zainteresovani za djecu.
Pogledaj sada kako je Allah za svaku od ovih tjelesnih potreba, od kojih je svaka od neprocjenjive koristi i po život važna, ugradio u čovjeka snažan pokretač koji ga tjera na njihovo ispunjenje.
Znaj da ljudsko tijelo ima četiri sposobnosti: sposobnost privlačenja, pomoću koje ono prima hranu i unosi je u stomak; sposobnost zadržavanja pomoću koje ono zadržava unešenu hranu sve dok je ne iskoristi; sposobnost varenja pomoću koje se hrana prerađuje i iskorištava; sposobnost izbacivanja pomoću koje ono otstranjuje otpatke nakon što su se varenjem izdvojile hranjive materije.
Razmisli o razlozima zbog kojih su tijelu date ove četiri sposobnost i načinima na koja ono djeluje u odnosu na njih! Zar nisu date jer su potrebne i zar nisu mudro i precizno planirane? Da nema sposobnosti privlačenja, koja mu omogućava uzimanje hrane, kako bi se čovjek uopšte održao u životu? Da stomak nema sposobnosti zadržati hranu, ona bi prošla kroz crijeva a da ne bi bila iskorištena procesom varenja. Da nema varenja, kako bi se izdvajala hranjiva materija potrebna za život i zdravlje tijela? Da nema sposobnosti izbacivanja, šta bi se desilo sa ostacima varenja?
Zar ne vidiš kako je Allah uzvišeni pažljivo planirao ove funkcije i uskladio njihov rad u ljudskom tijelu, uzimajući u obzir maksimalnu korist i dobrobit za čovjeka?
Za ovo ću ti dati primjer: Zaista tijelo sliči kući koja pripada kralju. U njoj žive sluge i služavke, kao i nadglednici koji se o njima brinu. Jedni su zaduženi za nabavku namirnica; jedni za njihovo prihvatanje i smještaj do njihove upotrebe; jedni za njihovu pripremu i podjelu; a jedni za čišćenje kuće i izbacivanje smeća. U ovom primjeru kralj je mudri Stvoritelj, Gospodar svjetova; kuća je tijelo, sluge su njegovi organi, dok su nadglednici ove četiri tjelesne sposobnosti.
Nakon što sam ti opisao ove četiri tjelesne funkcije, primijetit ćeš da ih nismo pomenuli na način na koji su pomenute u spisima hećima. Naše riječi nisu jednake njihovima, jer oni ih pominju sa gledišta medicine i u cilju ozdravljenja tijela, dok naš govor ima za cilj istinitost vjerovanja i ozdravljenje duše od griješenja i zavedenosti. Zbog toga primjer ukazuje (samo) na njihovo planiranje, koristi i mudrosti u njima (što sve potiče od uzvišenog Stvoritelja).
Mentalne sposobnosti
Mufazzale, obrati pažnju na čovjekove mentalne sposobnosti i njihove funkcije! Mislim na sposobnost razmišljanja, zamišljanja, razumijevanja, pamćenja i druge. U kakvom bi se stanju čovjek našao kada bi izgubio samo jednu od njih, recimo pamćenje. U koliko nevolja bi upao u svom svakodnevnom životu, poslovanjima i praktičnim djelatnostima? Šta bi se desilo kada ne bi pamtio šta je u njegovu korist a šta mu je na štetu; šta je uzeo a šta dao; šta je vidio a šta čuo; šta je rekao a šta mu je rečeno? Ne bi se sjećao ko mu je dobro učinio i ko zlo nanio; ko mu je koristio i ko štetio. Ne bi znao naći put, pa makar istim prošao nebrojeno puta. Ne bi ništa naučio pa makar učio čitavog života. Ne bi ni u šta vjerovao, ne bi se koristio iskustvom, niti bi bio u stanju da izvuče lekcije iz događaja prošlih. Nedostatak pamćenja bi ga zaista udaljio od ljudskosti, pa bi, kao takav, bio sličniji životinji nego čovjeku.
Razmisli o koristima koje ove mentalne sposobnosti daju čovjeku. Vidio si koliki značaj ima samo jedna od njih, ne spominjući druge. Ali znaj da čovjek ima više koristi od zaboravljanja nego od pamćenja. Da nije u stanju zaboraviti, pomisao o nesreći ne bi ga napuštala, tuga ne bi prolazila, mržnja u njemu ne bi zamirala, a zbog pomisli na nesreću, povredu ili štetu ne bi bio u stanju uživati ni u jednoj ovosvjetskoj blagodati. Ne bi se nadao nesmotrenosti vladara niti smanjenju zavisiti zavidnika.
Zar ne vidiš kako je čovjeku dato zaboravljanje zajedno sa pamćenjem? Mada potpuno suprotni, čovjeku je u svakom od njih određena korist? Šta će reći o ovome oni koji dijele suprotne stvari između dva suprotna boga ? Zar ne vide da su suprotne stvari ujedinjene u onome što je dobro i korisno za čovjeka?
Bihârul-anwar, Allame Muhammed Bakir el-Medžlisi, sv. 3., str. 57-151.
Sa engleskog preveo: Abdullah Šabar
