Na koji način Kur'an prima tumačenje 20.

Odgovor na ovo pitanje objašnjava se u prethodnim odjeljcima. Naime, Kur'an je – kao što smo napomenuli – Vječna Knjiga za sve; on se obraća svima i upućuje ih svojim ciljevima. Kur'an je, također, uputio izazov u svojim ajetima ljudima da donesu nešto poput Kur'ana i time ljudima iznio dokaz o sebi. Kur'an sam sebe opisuje da je on “Svjetlost”, “Svjetlo”, “Objašnjenje” za sve, svaku stvar. Knjiga kao što je Kur'an ne potrebuje ništa drugo.
Kur'an kaže, tvrdeći da nije ljudski govor, sljedeće:

“A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti!” (Nisa, 82)

U Kur'anu ne postoji bilo kakve protivrječnosti. A ako se na prvi pogled i nađe protivrječnost, ona se otklanja razmišljanjem o samome Kur'anu.

Kad bi jedna Knjiga, kao što je Kur'an, bila potrebna nečeg drugog u objašnjavanju svojih ciljeva, onda ona ne bi bila sama po sebi dostatan argumenat. Jer, ako bi se pretpostavilo da jedan idolopoklonik nađe razilaženje u nečemu od Kur'ana, a što se ne može otkloniti posredstvom načina ukazivanja na tekstove ajeta, tada se taj i takav idolopoklonik ne bi zadovoljio otklanjanjem navodnog protivrječja nekim drugim načinima, npr. da je Poslanik, s.a.v.a., rekao da se ta protivrječnost otklanja tako i tako, jer taj idolopoklonik ne vjeruje u istinitost Poslanikovu, ne vjeruje u njegovo poslanstvo niti u njegovu bezgrješnost.
Idolopoklonik ne bi napravio ustupak Poslanikovim riječima i tvrdnjama.

Drugačije kazano: Nije dovoljno onome ko ne vjeruje u Poslanikovo poslanstvo i bezgrješnost da Poslanik bude otklonitelj kur'anskih protivrječnosti bez samog tekstualnog osvjedočenja iz samoga Kur'ana. Časni ajet:

“A zašto oni ne razmisle o Kur'anu? Da je on od nekog drugog a ne od Allaha, sigurno bi u njemu našli mnoge protivrječnosti!”

Ovdje se obraća svojim diskursom idolopoklonicima i nevjernicima koji ne vjeruju u Poslanika, s.a.v.a. Nevjernici nisu primali islam na temelju njegovih riječi, ako nije tu bilo izričitog Kur'anskog svjedočanstva!

S druge strane, mi vidimo da sam Kur'an potvrđuje dokaznost i argumentatibilnost Poslanikovih riječi i njegovog tumačenja, kao što i sam Poslanik potvrđuje dokaznost i argumentatibilnost riječi njegove porodice i njihovog tumačenja Kur'ana.

Iz ove dvije prethodne premise izvlačimo sud da u Kur'anu postoje ajeti koji tumače druge ajete.
Mjesto Poslanika i Njegove porodice spram Kur'ana je poput bezgraničnoga vodiča koji ne pravi greške u svojim učenjima i upućivanjima. Što oni protumače, to se slaže sa tumačenjem koje se dobija iz saobražavanja jednih ajeta drugim ajetima i niukoliko ne odstupaju od toga.

Rezultat ovog istraživanja

Rezultat do kojeg smo došli u minuloj studiji jeste da je istinsko tumačenje Kur'ana ono tumačenje koje izvire iz razmišljanja o časnim ajetima i iz saobražavanja jednih ajeta sa drugim ajetima.

Razgovjetnije kazano: Mi u tumačenju Kur'ana možemo da slijedimo jedan od tri metoda:
1. Tumačenje nekog ajeta samog za sebe uz pomoć prethodnih spoznaja, znanstvenih i neznanstvenih, kojima raspolažemo.

2. Tumačenje nekog ajeta uz pomoć predaja prenesenih od bezgrešnih, mir s njima. (Tabatabai misli na Poslanika, s.a.v.a., i njegovu Časnu porodicu, nap. prev.)

3. Tumačenje nekog ajeta sa preciznim razmišljanjem o njemu i o drugim ajetima, i korištenje predaja, hadisa (od Poslanika i od njegove Časne porodice).

Ovaj treći metod jeste metod do kojeg smo došli u prethodnoj studiji. To je metod na kojeg je podsticao Poslanik, s.a.v.a., i njegova porodica, mir s njima, a što vidimo u onom što je od njih preneseno. Muhammed, s.a.v.a., kaže: “Kur'an je objavljen da jedan njegov dio posvjedočuje drugi njegov dio.” Alija, mir s njime, kaže: “Jedan dio Kur'ana posvjedočuje drugi njegov dio, i jedan njegov dio pojašnjava drugi njegov dio!”

Iz ovog što smo spomenuli jasno je da ovakav Metod tumačenja Kur'ana nije zabranjen u poznatom hadisu Muhammeda, s.a.v.a., koji glasi:

“Ko Kur'an tumači po svome razumu (nahođenju) nek sebi pripravi mjesto u paklu!”

Jer, treći metod koji smo spomenuli jeste tumačenje Kur'ana Kur'anom, a ne razumom. Na prvi metod od ta tri navedena mjesta ne može se osloniti. To je, ustvari, tumačenje Kur'ana prema razumu koje nije dozvoljeno, osim ako se ne slaže sa trećim metodom.

Što se tiče drugog metoda, njega su koristili i slijedili znalci tefsira u prvome dobu i radili su po njemu tokom nekoliko stoljeća. Po tom metodu postupaju sve do danas tradicionalisti medu ši'ijama i sunijama.

Ovaj je metod ograničen i ne koristi mnogo neograničenim potrebama. Jer, spram šest hiljada i nekoliko stotina ajeta koje učimo u Kur'anu, suprotstavljeno je stotinu hiljada znanstvenih i neznanstvenih pitanja. Kako da nađemo odgovor na sva ta pitanja i kako da se od njih spasimo?
Da li da se radi odgovara vratimo predajama i hadisima?

Doista, ono što se u tefsiru može nazvati Poslanikovim hadisom, prenesenim posredstvom puteva ehli-sunneta, ne premašuje cifru veću od dvije stotine i pedeset hadisa. Uz to, treba znati da su mnogi od ovih hadisa slabih predajnih lanaca, a neki su i lažni.

Da, hadisi preneseni od Poslanikove porodice, mir s njima, posredstvom ši'ija dostižu broj od nekoliko hiljada. Tu ima velika količina hadisa na koje se može osloniti. Pa ipak, ta količina nije dovoljna da odgovori na neograničen broj pitanja koje mi sučeljavamo spram časnih kur'anskih ajeta.

Uz to, postoje i oni ajeti o kojima nije navedeno uopšte nikakva hadis, niti posredstvom ehli-sunneta niti posredstvom ši'ija. Šta onda činiti sa takvim ajetima?

Kad su posrijedi takvi problemi može se postupiti na jedan od dva načina:

ili da se uputimo na odgovarajuće ajete za ono što imamo namjeru protumačiti, a to baš sprječava tradicionalistički metoda;

ili da se suzdržimo od istraživanja datog ajeta potpuno i neopozivo i suzdržimo od znanstvene potrebe koja nas poziva ka istraživanju.

A šta onda, u tom slučaju, da činimo sa sljedećim časnim ajetima koji nas podstiču na istraživanje, razmišljanje i razjašnjavanje?

Allah dž.š. kaže: “Mi tebi objavljujemo Knjigu kao objašnjenje za sve!” (Nahl, 89)

Također, Allah dž.š. kaže: “Pa zašto oni ne razmisle o Kur'anu…?” (Nisa, 82)

Allah dž.š. nadalje veli: “Knjiga koju ti objavljujemo blagoslovljena je, da bi oni o riječima njenim razmislili i da bi oni sa razumom obdareni pouku primili.” (Sad, 29)

Allah dž.š. kaže: “Zašto oni o Kur'anu ne razmisle? Zar im dolazi nešto što nije dolazilo njihovim precima davnim?” (Mu'minun, 68)

Ali, u mnogim vjerodostojnim predajama prenesenim od Poslanika, s.a.v.a., i Iimama Ehli-bejta navedeno je da su oni podsticali na vraćanje Kur'anu kad god se dogode smutnje i kad god se pojave problemi.[1] Šta onda da činimo sa ovim mnogobrojnim predajama?

Također je utvrđeno posredstvom mnogih Poslanikovih hadisa opštepoznatog karaktera, a i onih hadisa posebnoga karaktera koji su vjerodostojnim predajama preneseni od Poslanika, s.a.v.a., i od Imama njegove porodice, mir s njima, da je nužno potrebno izlagati predaje o Allahovoj Knjizi.[2]

Među zahtjevima tih tradicija je i sljedeći: Treba izlagati predaje o Kur'anu, pa ako se sa Kur'anom slažu onda ih uzimati, a ako se sa Kur'anom ne slažu (ako su Kur'anu oprečne) – treba ih odbaciti.

Jasno je, naime, sljedeće: Sadržaj ovih predaja je ispravan ukoliko ajeti Kur'ana ukazuju na njihovu intenciju i ako njihov smisao – to jest tefsir koji nude – ima svrhu u samome Kur'anu.  A ukoliko bismo se vraćali samo hadisu da bismo saznali značenje nekog ajeta – to jest, tefsir, tada ne preostaje mjesta da se izlaže hadis o Kur'anu.

Ovi hadisi i predaje na koje smo ukazali najbolji su dokaz da kur'anski ajeti, budući da su riječi kao i druge riječi kojima govornici govore, imaju svoj vlastiti smisao i značenje.
Kur'anski ajeti sami su za sebe dokaz bez obzira na hadise koji su navedeni u tefsiru (tumačenju Kur'ana).

Jasno je iz prethodnih istraživanja da je dužnost komentatora Kur'ana da napomene hadise koji su navedeni o tumačenju Kur'ana od Poslanika i Imama Ehli-bejta, mir s njima, te da mu je dužnost pomno ih proučavati da bi znao njihov metod, a potom tumačiti Kur'an prema metodu koji se naučava iz Kur'ana i Sunneta i uzimati samo one predaje koje se sa Kur'anom slažu, a odbacivati one predaje koje su mu suprotne.