Nadziranje samog sebe (samoopservacija)

Drugi stadij duhovnog povezivanja jeste nadziranje (samoopservacija). Nakon što sa sobom postigne dogovor, u svim prilikama i stanjima čovjek mora paziti i brinuti se za sebe kako ne bi, usljed nehaja i nemara, prekršio postignuti dogovor.

O tome da je čuvanje zavjeta i dogovora jedna od osobina vjernika suvišno je i govoriti. U Kur'anu je objavljeno:

وَالَّذِينَ هُمْ لِأَمَانَاتِهِمْ وَعَهْدِهِمْ رَاعُونَ

…I koji o povjerenim im amanetima i zavjetima svojim brigu brinu…[1]

Nadziranje ustvari podrazumijeva stanje u kojem nijedan tren nećemo zaboraviti na Boga, i u kojem ćemo istrajati u svojim djelima i ibadetima koji nas sjećaju na Boga, te stanje u kojem ćemo svakom našem djelu dati božanski izgled i svako naše djelo započeti sjećanjem na Boga. Naprimjer, tokom sjedenja trebamo nastojati da što je moguće više sjedimo okrenuti prema kibli, za vrijeme spavanja trebamo biti okrenuti prema kibli, tako da ležimo na našoj desnoj strani, te se trebamo kloniti besposlica i druženja sa besposličarima. Jednom riječju, stanje u kojem niti jednog trena nećemo zaboraviti na Boga, jer ko god zaboravi Boga, i Bog njega zaboravi:

نَسُوا اللهَ فَنَسِيَهُمْ

…Boga su zaboravili, pa je i On njih zaboravio.[2]

Teško li se onom robu kojeg Uzvišeni Bog zaboravi i prepusti njemu samom. Takva osoba će, bez sumnje, postati plijenom šejtana.

Osoba koja zaboravi Boga na kraju će postati nesvjesna same sebe pa će izgubiti svoju uzvišenu ljudsku ličnost. Uzvišeni o tome kaže:

وَلَا تَكُونُوا كَالَّذِينَ نَسُوا اللهَ فَأَنسَاهُمْ أَنفُسَهُمْ

I ne budite kao oni koji su Boga zaboravili, pa je On dao da sami sebe zaborave…[3]

Kažu da je Zulejha, u trenutku kada je Jusufa, u osami, prizivala sebi, iznenada ugledala kip koji se nalazio u toj prostoriji. Bez oklijevanja je ustala i prekrila ga nekim zastorom. Jusuf, a.s., ju je upitao: “Ti se stidiš ako te gleda neživi predmet, pa kako da se ja ne postidim kad me nadzire Bog Svemogući!?”[4]

Prema tome, moramo uvijek paziti na svoje postupke i nastojati da kroz život koračamo oprezno, jer pažnja i oprez čuvaju čovjeka od nemara i posrtanja. Također, isto kao što smo precizni i oprezni po pitanju ovosvjetskih poslova, moramo biti oprezni i kada je posrijedi Onaj svijet, i nikada ne smijemo zaboraviti na Uzvišenog Boga.

Treba znati da nadziranje ima nekoliko razina, a te razine zavise od razina spoznaje i duhovne vježbe polaznika duhovnog putovanja. Prva razina je nadziranje bogobojaznih, a najuzvišenija je razina Bogu bliskih. Kao što reče jedan pjesnik:

Čovjek stigne do mjesta gdje samo Boga vidi,

Gle do kojih granica seže položaj čovječnosti!

Čovjek može, zahvaljujući duhovnoj vježbi, zalaganju i samonadzoru, stići do položaja bliskosti sa Uzvišenim i utopiti se u ljepoti i prelijepom licu Lijepog, gdje odnosi postaju takvi da Uzvišeni Bog nadzire i čuva Svoga roba, kao što o Jusufu, a.s., kaže:

وَلَقَدْ هَمَّتْ بِهِ وَهَمَّ بِهَا لَوْلا أَن رَّأَى بُرْهَانَ رَبِّهِ

I ona je bila poželjela njega, a i on bi nju poželio da od Gospodara svoga nije opomenu ugledao…[5]

Zulejha, iako je od Jusufa dobila odričan odgovor, zanesena ljubavlju, nije od njega odustajala, nego je uporno željela biti s njim. Da posebna Božija milost i jasan dokaz Istinitog ne čuvaše Jusufa, i on bi se, vođen svojim prirodnim nagonom, priklonio Zulejhi. Tako je Uzvišeni Bog Svoga iskrenog roba odvratio od lijepoga Zulejhinog lica, pokazavši mu neprolaznu ljepotu i vječno veličanstvo, i spasio ga od posrtanja tako što mu je iz srca uklonio grješnu misao.

طُوبَی لِمَنْ راقَبَ رَبَّهُ وَ خافَ ذَنْبَهُ.

“Blago onome ko uvijek na Boga pazi i od grijeha svoga strahuje.”[6]

Zapovjednik vjernih je o nadziranju izgovorio riječi koje ukazuju na dva slučaja:

یَنْبَغي أَنْ یَکُونَ الرَّجُلُ مُهَیْمِناً عَلی نَفْسِهِ، مُرَاقِباً قَلْبَهُ، حَافِظاً لِسَانَهُ.

“Čovjek treba bdjeti nad sobom, paziti na srce svoje i čuvati jezik svoj.”[7]

A na drugom mjestu razumnog vjernika opisuje na sljedeći način:

…رَاقَبَ فِي یَوْمِهِ غَدَهُ وَ نَظَرَ قُدْماً أمامَهُ…

“On danas razmišlja o svome sutra i gleda nekoliko koraka ispred sebe…”[8]