Najbolji način življenja – zadovoljstvo Božijim određenjem (3)

4. Ispit i iskušenje

Iako je Bog svačiju opskrbu na svijetu zajamčio i osigurao, ljudi nisu jednaki u pogledu korištenja darova prirode. To je zato što ljudi nisu jednaki u pogledu tjelesne snage, mogućnosti, pameti, učenja, načina razmišljanja, naslijeđa, materijalnih mogućnosti i geografskih prilika. Ove razlike su u svojoj ukupnosti dio nužnih zakona svijeta stvaranja, određenih mudro i svrsishodno od strane Mudrog i Sveznajućeg Stvoritelja, da bi ljudi jedni prema drugima osjećali potrebu i pomagali se međusobno u životu i da bi jedni druge služili. Kada ne bi bilo ovih razlika društveni život ne bi bio moguć, poredak društva bi se raspao i djelovanje i životni polet pretvorili bi se u zastoj i klonulost. Pored toga, jedna od tajni različitosti jesu ‘ispit i iskušenje’ pojedinaca, što je osnova za usavršavanje i samoizgrađivanje ljudi, kao što je rečeno:

وَلَوْ شَاءَ اللهُ لَجَعَلَكُمْ أُمَّةً وَاحِدَةً وَلَكِن لِيَبْلُوَكُمْ فِى مَآ آتَاكُمْ

…A da je Bog htio, On bi vas sljedbenicima jedne vjere učinio, ali, On hoće da vas iskuša u onome što vam je dao…[1]

Ove različitosti su zbog toga da bi se vidjelo kako se ko koristi Bogom danim mogućnostima. Prema tome, da nije nejednakosti, nestala bi osnova za iskušavanje i ispitivanje, dobar i loš se ne bi razdvojili, kao što se kaže:

لِيَمِيزَ اللهُ الْخَبِيثَ مِنَ الطَّيِّبِ

…da bi Bog dobre od nevaljalih odvojio…[2]

Mnogo je ajeta koji kazuju o razlikama u određenoj opskrbi, od kojih ćemo neke navesti:

اللهُ يَبْسُطُ الرِّزْقَ لِمَن يَشَاءُ مِنْ عِبَادِهِ وَ يَقْدِرُ لَهُ

Bog u izobilju daje opskrbu onome kome hoće od robova Svojih, a nekome u ograničenoj mjeri…[3]

لَهُ مَقَالِيدُ السَّمَاوَاتِ وَ الْأَرْضِ يَبْسُطُ الرِّزْقَ لِمَن يَشَاءُ وَ يَقْدِرُ

U Njega su ključevi Nebesa i Zemlje, On obilato daje opskrbu kome hoće, a i u ograničenoj mjeri…[4]

وَ اللهُ فَضَّلَ بَعْضَكُمْ عَلَى بَعْضٍ فِى الرِّزْقِ فَمَا الَّذِينَ فُضِّلُواْ بِرَآدِّى رِزْقِهِمْ عَلَى مَا مَلَكَتْ أَيْمانُهُمْ فَهُمْ فِيهِ سَوَاءٌ أَفَبِنِعْمَةِ اللهِ يَجْحَدُونَ

Bog opskrbljujući vas daje jednima više nego drugima. Ali oni kojima je dato više ne daju onima koji su u njihovoj vlasti, a potrebe su im jednake. Zašto nisu na Božijim blagodatima zahvalni?[5]

وَ قَالُوا لَوْلَا نُزِّلَ هَذَا الْقُرْآنُ عَلَى رَجُلٍ مِّنَ الْقَرْيَتَيْنِ عَظِيمٍ ۝ أَهُمْ يَقْسِمُونَ رَحْمَتَ رَبِّكَ نَحْنُ قَسَمْنَا بَيْنَهُم مَّعِيشَتَهُمْ فِى الْحَيَاةِ الدُّنْيَا وَرَفَعْنَا بَعْضَهُمْ فَوْقَ بَعْضٍ دَرَجَاتٍ لِيَتَّخِذَ بَعْضُهُم بَعْضًا سُخْرِيًّا وَ رَحْمَتُ رَبِّكَ خَيْرٌ مِّمَّا يَجْمَعُونَ

I još kažu: “Trebalo je da ovaj Kur'an bude objavljen kakvom uglednom čovjeku iz jednog od ova dva grada!” Zar oni da raspolažu milošću Gospodara tvoga? Mi im dajemo sve što im je potrebno za život na Ovom svijetu i Mi jedne nad drugima uzdižemo po nekoliko stepeni da bi jedni druge služili.  A milost Gospodara tvoga bolja je od onoga što oni gomilaju.[6]

Neznabožački Arapi su smatrali da su bogatstvo, imućnost, ličnost izgrađena na materijalnim vrijednostima i vanjštini mjerilo i kriterij časti i vrline i pod uticajem ovakvog razmišljanja pitali su se: Zašto ovaj Kur'an nije objavljen nekome od velikana Meke i Taifa? Cilj njihovog ovakvog odrično postavljenog pitanja bio je da poreknu spuštanje Kur'ana i Objavu, jer se Poslanikove tvrdnje nisu podudarale s njihovim mjerilima. Časni Kur'an im odgovara da smo Mi ti koji razdjeljujemo opskrbu i ove razlike su na osnovu kriterija svrsishodnosti, a ne na osnovu kriterija vrline i plemenitosti. Ove razlike su zato da bi jedni služili druge i da bi ovaj svijet mogao djelovati. Ali, u ovom poretku potčinjavanja i služenja, Bogu može biti miliji i draži onaj koji služi od onoga koga služe, jer najdraži Bogu su oni koji su najbogobojazniji.

Pored toga, trebate znati da je ovaj svijet kod Nas, Koji smo njegovi Stvoritelji, toliko bezvrijedan te da nije bilo bojazni da svi ljudi postanu nevjernici, Mi bismo dali nevjernicima toliko moći i bogatstva da kuće i dvorce grade od zlata i srebra. Ali, zbog mogućnosti općeg zastranjenja, Mi nismo sva bogatstva dali na raspolaganje nevjernicima, već se i vjernici mogu njima koristiti.

وَلَوْلَا أَن يَكُونَ النَّاسُ أُمَّةً وَاحِدَةً لَجَعَلْنَا لِمَن يَكْفُرُ بِالرَّحْمَنِ لِبُيُوتِهِمْ سُقُفًا مِّن فَضَّةٍ وَ مَعَارِجَ عَلَيْهَا يَظْهَرُونَ

A da neće svi ljudi postati nevjernici, Mi bismo krovove kuća onih koji ne vjeruju u Milostivog od srebra učinili, a i stepenice uz koje se penju.[7]

Ali, ove postojeće razlike i prednosti su zbog nužnosti koje život na Ovom svijetu zahtijeva. Naravno, ove razlike nisu neograničene, kao što ni davanje opskrbe također nije neograničeno, jer kada u oba slučaja ne bi postojala mjera i granica to bi uzrokovalo pokvarenost, nevjerstvo i zastranjenje.

Ove razlike nisu na osnovu prednosti i vrlina, već na osnovu prirodnih i nužnosti stvaranja i nemaju nikakve veze sa duhovnim i moralnim vrijednostima.

هَبْ لِى مُلْكًا لا يَنبَغِى لِأَحَدٍ مِنْ بَعْدِى إِنَّكَ أَنتَ الْوَهَّابُ

…I daj mi vlast kakvu niko, osim mene, neće imati! Ti uistinu, mnogo daješ![8]

I njegova dova je bila uslišana, i Bog mu je dao vlast nad džinima, ljudima, životinjama i pticama, kao što se u Kur'anu kaže:

فَسَخَّرْنَا لَهُ الرِّيحَ تَجْرِى بِأَمْرِهِ رُخَاءً حَيْثُ أَصَابَ

I Mi smo dali da mu služe: vjetar – koji je prema zapovijedi njegovoj blago puhao onamo kuda je on htio.[9]

وَ الشَّيَاطِينَ كُلَّ بَنَّاءٍ وَغَوَّاصٍ

I šejtani, sve graditelji i ronioci.[10]

وَ آخَرِينَ مُقَرَّنِينَ فِى الْأَصْفَادِ

I drugi u bukagije okovani.[11]

هَذَا عَطَاؤُنَا فَامْنُنْ أَوْ أَمْسِكْ بِغَيْرِ حِسَابٍ

“Ovo je Naš dar, pa ti oslobodi ili zadrži, nećeš zbog toga odgovarati!”[12]

وَ إِنَّ لَهُ عِندَنَا لَزُلْفَى وَ حُسْنَ مَآبٍ

On je, zaista, blizak Nama i čeka ga krasno prebivalište.[13]

S druge strane, koliko je samo vjernika iskrenih koji su siromašni, u oskudici i teškoćama, a koliko je samo onih koji ne vjeruju u Boga i Sudnji dan, a uživaju sve blagodati života, kao što je faraon, koji je posjedovao najveću moć i blagostanje. Nasuprot faraonu bio je Musa, a.s., koji bojeći se njegovih vojnih starješina, bježi u Medjen i tamo, da bi utolio glad, pruža ruke prema Imućnom i kaže:

رَبِّ إِنِّى لِمَا أَنزَلْتَ إِلَىَّ مِنْ خَيْرٍ فَقِيرٌ

“…Gospodaru moj, ma kakvo mi dobro dao, zaista mi je potrebno!”[14]

 

Zaključak i jedno pitanje

S obzirom na ono što je rečeno, važno pitanje sa pravnog stanovišta glasi: Da li životni uvjeti i društveni odnosi trebaju biti zdravi u svakom smislu? Tako bi se pripremila pravedna osnova za procvat i razvoj ljudskih potencijala, a svi bi mogli djelovati u skladu sa svojim sposobnostima, iskoristiti svoje mogućnosti, i shodno sposobnostima i uloženom trudu, koristiti se darovima prirode (naravno, onima koji ne mogu raditi ili su u neimaštini iz bilo kojih razloga država i ljudi trebaju osigurati prosječne životne troškove).

Ali, ovdje se može postaviti i sljedeće pitanje: Ako je opskrba svim ljudima zajamčena i osigurana od Gospodara svijeta, pa zašto onda neki ljudi, iako se mnogo trude, ne postižu uspjeh i rijetko dosežu željeni način življenja?

Odgovor na ovo pitanje je posve jasan i proističe iz onoga što je ranije rečeno, ali radi otklanjanja svake vrste nejasnoće obratite pažnju na objašnjenja koja slijede.

Prvo, brojni primjeri oskudice posljedica su nasilja i oduzimanja tuđih prava i u vezi s tim grješni su i onaj ko čini nasilje i onaj kome se čini nasilje. Nasilnik zbog svog nasilja i zadiranja u prava drugih, a potlačeni zbog prihvatanja nasilja i propusta u otklanjanju napada i nasilja, jer ako nema moći da se brani, može se u najmanju ruku izbaviti iseljavanjem u mjesto sigurnosti i bježanjem od mjesta nasilja i pokvarenosti te svoje obaveze izvršiti onoliko koliko je moguće, kao što Bog Uzvišeni kaže:

إِنَّ الَّذِينَ تَوَفَّاهُمُ الْمَلآئِكَةُ ظَالِمِى أَنْفُسِهِمْ قَالُواْ فِيمَ كُنتُمْ قَالُواْ كُنَّا مُسْتَضْعَفِينَ فِى الْأَرْضِ قَالُوا أَلَمْ تَكُنْ أَرْضُ اللهِ وَاسِعَةً فَتُهَاجِرُواْ فِيهَا

Kad budu uzimali duše onima koji su se prema sebi ogriješili, meleki će upitati: “Šta je bilo s vama?”– “Bili smo potlačeni na Zemlji” – odgovorit će: “Zar Zemlja Božija nije prostrana i zar se niste mogli nekud iseliti?” – upitat će meleci…[15]

Drugo, pod pretpostavkom da se iz svijeta uklone uzroci nasilja, opet ishod ljudskog truda ne bi bio jednak, jer su za trud i napor potrebni uvjeti, ali nisu dovoljni. Drugim riječima, iako su trud i napor neizbježni činioci uspjeha, a i Kur'an Časni stavlja na to naglasak jer:

وَ أَنْ لَّيْسَ لِلْإِنسَانِ إِلَّا مَا سَعَى

I da je čovjekovo samo ono što sam uradi.[16]

Ipak ne treba previdjeti i druge činioce koji su katkad izvan raspona moći i nadzora čovjeka. Jer, trud i napor u okviru ukupnosti uzroka i činilaca i u granicama posebnih uvjeta Ovoga svijeta ne mogu biti neograničeno djelotvorni tako da, šta god čovjek da poželi da to i bude, bez ikakvih ograničenja i uslova.

Treće, nema nikakve sumnje da Bog Uzvišeni bolje zna šta je dobro za njegove robove od njih samih. Koliko je samo onih koji žele da žive u izobilju, ali Gospodar Uzvišeni ne vidi njihovu sreću u tome, upravo kao što Kur'an kaže:

وَ عَسَى أَن تَكْرَهُواْ شَيْئًا وَ هُوَ خَيْرٌ لَّكُمْ وَ عَسَى أَن تُحِبُّواْ شَيْئًا وَ هُوَ شَرٌّ لَّكُمْ وَ اللهُ يَعْلَمُ وَ أَنتُمْ لاَ تَعْلَمُونَ

…Ne volite nešto, a ono može biti dobro za vas; nešto volite, a ono ispadne zlo po vas! – A Bog zna, a vi ne znate.[17]

Pitanje opskrbe, koje je također u Božijoj ruci, nije izuzetak od predočenog pravila, jer mnogo je onih koji kada bi čovjek poredio njihove prilike i stanje u vrijeme siromaštva i oskudice sa vremenom kada su u živjeli u bogatstvu, vidjela bi se velika razlika. Koliko je onih koji su se u vrijeme siromaštva i oskudice uvijek sjećali Boga i koji su izvršavali vjerske, društvene i moralne obaveze i dužnosti te nisu ništa zanemarivali, ali kada su postali bogati, zaboravili su na Boga! Zato Kur'an Časni kaže:

وَ لَوْ بَسَطَ اللهُ الرِّزْقَ لِعِبَادِهِ لَبَغَوْا فِى الْأَرْضِ وَلَكِن يُنَزِّلُ بِقَدَرٍ مَّا يَشَاءُ إِنَّهُ بِعِبَادِهِ خَبِيرٌ بَصِيرٌ

Kad bi Bog svim Svojim robovima davao opskrbu u obilju, oni bi se na Zemlji osilili, ali On je daje s mjerom, onoliko koliko hoće, jer On dobro poznaje i vidi robove Svoje.[18]

I na drugom mjestu kaže:

إِنَّ الْإِنسَانَ لَيَطْغَى ۝ أَن رَّآهُ اسْتَغْنَى

…Uistinu, čovjek se uzobijesti čim se neovisnim osjeti.[19]

 

Sa‘lebe Ensari

Poznati primjer ovakvog čovjeka bio je Sa‘lebe ibn Hatab, jedan od Ensarija, pomagača Poslanika Božijeg, s.a.v.a., o kojem su objavljeni sljedeći ajeti:

وَ مِنْهُم مَّنْ عَاهَدَ اللهَ لَئِنْ آتَانَا مِن فَضْلِهِ لَنَصَّدَّقَنَّ وَ لَنَكُونَنَّ مِنَ الصَّالِحِينَ ۝ فَلَمَّا آتَاهُم مِّن فَضْلِهِ بَخِلُواْ بِهِ وَ تَوَلَّواْ وَ هُم مُّعْرِضُونَ ۝ فَأَعْقَبَهُمْ نِفَاقًا فِى قُلُوبِهِمْ إِلَى يَوْمِ يَلْقَوْنَهُ بِمَا أَخْلَفُواْ اللهَ مَا وَعَدُوهُ وَ بِمَا كَانُواْ يَكْذِبُونَ ۝ أَلَمْ يَعْلَمُواْ أَنَّ اللهَ يَعْلَمُ سِرَّهُمْ وَ نَجْوَاهُمْ وَ أَنَّ اللهَ عَلاَّمُ الْغُيُوبِ

Ima ih koji su se obavezali Bogu: “Ako nam iz obilja Svoga dade, udjeljivat ćemo, zaista, milostinju i bit ćemo, zaista, dobri!” A kad im je On dao iz obilja Svoga, oni škrti postadoše i uzmakoše glave okrećući. I nadovezao im je On na to dvoličnost u srcima njihovim sve do dana kada će pred Njega stati, zato što se onoga što su Bogu obećali ne pridržavaju i zato što stalno lažu. Zar oni ne znaju da Bog zna ono što oni taje i ono o čemu se sašaptavaju i da je Bog znalac svega skrivenog?[20]

Sa‘lebe je redovno dolazio u mesdžid Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i s njim klanjao namaz. Budući da je bio siromašan čovjek, molio bi Poslanika Božijeg da uči dovu i da od Boga traži da ga izbavi iz siromaštva i oskudice. Tako je jednoga dana rekao Poslaniku Božijem, s.a.v.a.: “O Poslaniče Božiji, traži od Boga da mi pokloni veliko bogatstvo!” Poslanik, s.a.v.a., mu je odgovorio: “Mali imetak, čije obaveze možeš izvršavati, bolji je od velikog imetka, čije obaveze ne možeš izvršavati. Zar nije bolje da ti slijediš Božijeg Poslanika i izabereš u svom životu njegov način življenja i da se zadovoljiš onim što je dostatno?”

Ali, on nije prihvatio riječi Poslanika Božijeg, s.a.v.a., i opet je došao kod njega i bio je veoma uporan, govoreći: “O Poslaniče Božiji! Moli Boga da mi dade bogatstvo. Tako mi Boga, Koji je tebe poslao s Istinom, ako mi Bog pokloni bogatstvo, izvršavat ću sve svoje obaveze i svakome ću dati pravo koje mu pripada.”

Poslanik, s.a.v.a., je molio za njega. Sa‘lebe je kupio jednu ovcu koja se toliko razmnožila da se broj njegovih ovaca toliko uvećao da ih nije mogao čuvati u Medini. Nije bilo drugog načina, osim da ode izvan Medine. Naselio se konačno u jednom od naselja u okolini ovog grada. Bio je toliko zauzet da uopće nije učestvovao na džuma namazu i u zajedničkim namazima.

Kada je Božiji Poslanik, s.a.v.a., poslao kod Sa‘lebe čovjeka radi prikupljanja zekata na njegov imetak, on ne samo da nije platio zekat, već se i usprotivio govoreći: “Ova odredba je slična davanju džizje – vi na ime zekata uzimate džizju, a džizju daju kitabije[21] – i ja nisam spreman da platim ovakav zekat!” Čovjek kojeg je Vjerovjesnik, s.a.v.a., poslao vratio se kod njega i izvijestio ga o ishodu posjete. Vjerovjesnik, s.a.v.a., je tada rekao: “Teško Sa‘lebeu, teško Sa‘lebeu!” Potom su objavljeni spomenuti ajeti.[22]

Najkraće, Bog Uzvišeni najbolje zna šta je dobro za Njegove robove i svakome daje ono što je dobro za njega.

Kada bi opskrba bila prema pameti,

Svi pametni karuni bi bili!

Ali opskrba je u mjeri jednakoj

Ne obazire se ni na razumnog, ni na ludog![23]