Scroll to top

Najbolji način življenja – življenje u čistoti (treći dio)

Treće: Osjećanje odgovornosti i vrsta prijateljstva

Naravno treba obratiti pažnju da vjerovanje u načelo osiguravanja i zajamčenosti opskrbe ne dovede do pojave da, pod isprikom da će svakome u određenoj mjeri stići opskrba, ne dadnemo pravo onima koji su u oskudici, te da prekinemo činjenje dobročinstva na putu Božijem i da zaboravimo na siromašne i bespomoćne. Bog Uzvišeni ovakvu logiku naziva logikom nevjernika i u Kur'anu ponavlja:

وَ إِذَا قِيلَ لَهُمْ أَنفِقُوا مِمَّا رَزَقَكُمْ اللهُ قَالَ الَّذِينَ كَفَرُوا لِلَّذِينَ آمَنُوا أَنُطْعِمُ مَن لَّوْ يَشَاءُ اللهُ أَطْعَمَهُ إِنْ أَنتُمْ إِلَّا فِى ضَلَالٍ مُّبِينٍ

“A kada im se kaže: ‘Udjeljujte od onoga što vam Bog daje’ – onda nevjernici govore vjernicima: ‘Zar da hranimo onoga koga je Bog, da je htio, mogao nahraniti? Vi ste, uistinu, u pravoj zabludi!’” (Ja-Sin, 47)

S druge strane, Bog Uzvišeni je u imetku imućnih i bogataša odredio prava (kao što su hums, zekat i ostala obavezna prava po vjerozakonu) i naredio da treba pomagati potrebitima kao što se kaže:

وَ فِى أَمْوَالِهِمْ حَقٌّ لِلسَّائِلِ وَ الْمَحْرُومِ

“A u imecima njihovim bio je udio i za onoga koji prosi i za onoga ko je siromašan.” (Ez-Zarijat, 19)

I na drugom mjestu kaže:

وَ الَّذِينَ فِى أَمْوَالِهِمْ حَقٌّ مَّعْلُومٌ ۝ لِلسَّائِلِ وَ الْمَحْرُومِ

“I oni u čijim imecima bude određen dio za onoga koji prosi i za onoga ko je siromašan.” (El-Me‘aridž, 24–25)

U svakom slučaju, imućni i bogati imaju obavezu da pomognu potrebitima koji čuvaju svoju čast. Koliko li je samo časnih ljudi koji sebe šamaraju da bi izgledali rumeni, tako da ljudi ne pomisle da su siromašni.

Kur'an, opisujući ih kaže:

يَحْسَبُهُمُ الْجَاهِلُ أَغْنِيَاءَ مِنَ التَّعَفُّفِ تَعْرِفُهُم بِسِيمَاهُمْ لَا يَسْأَلُونَ النَّاسَ إِلْحَافًا

“…Neznalice misle da su takvi bogati jer su skromni. Poznat ćeš ih po izgledu njihovu, oni proseći ne dodijavaju ljudima…” (El-Bekare, 273)

U drugim predajama se također mnogo naglašava briga o životu drugih, te ćemo navesti nekoliko primjera:

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

مَا آمَنَ بِي مَنْ بَاتَ شَبْعَانَ وَ جَارُهُ جَائِعٌ قالَ وَ مَا مِنْ أَهْلِ قَرْيَةٍ يَبِيتُ وَ فِيهِمْ جَائِعٌ يَنْظُرُ اللهُ إِلَيْهِمْ يَوْمَ الْقِيَامَةِ

“Nije povjerovao u mene onaj ko sit zanoći dok mu je komšija gladan. …I nijedno naselje koje zanoći, a u njemu neko gladan bude, Bog neće pogledati na Danu Sudnjem.”[1]

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

إِنَّ اللهَ سُبْحَانَهُ فَرَضَ فِي أَمْوَالِ الْأَغْنِيَاءِ أَقْوَاتَ الْفُقَرَاءِ فَمَا جَاعَ فَقِيرٌ إِلَّا بِمَا مُتِّعَ بِهِ غَنِيٌّ وَ اللهُ تَعَالَى سَائِلُهُمْ عَنْ ذَلِكَ

“Zaista je Bog Uzvišeni odredio opskrbu siromašnima u imecima imućnih. Siromah zato ogladni samo zbog svoga udjela u kojem imućni uživa. Bog Uzvišeni će ih pitati o tome.” [2]

U pismu koje je napisao Osmanu ibn Hunejfu Ensariji, Imam Ali, mir neka je s njim, kaže:

“Da sam htio mogao sam krenuti putem koji vodi medu čistom, pšenici odličnoj i odjeći svilenoj, ali se nije moglo dogoditi da me strasti moje savladaju i da me pohlepa vodi odabiranju jela, dok u Hidžazu ili Jemami možda ima neko ko nema nade u dobivanje kruščića ili ko nikad nije jeo do sitosti. Hoću li leći trbuha puna dok oko mene mogu biti trbusi gladni i žitelji žedni?! Ili, hoću li biti kao što pjesnik kaže:

Dok ljudi kraj tebe čeznu koru kruha,

ti bolest gojiš u logi svog trbuha!

Hoću li biti zadovoljan time što mi se govori: ‘Ovo je Zapovjednik vjernih!’ – iako s ljudima ne dijelim tegobe vremena? Nisam stvoren da se držim zaokupljenim jedenjem hrane dobre, poput životinje privezane, čija je briga jedina prehrana njezina, ili poput životinje nepripete koja ždere. Ona puni trbuh svoj hranom svojom, a zanemaruje svrhu iza toga.”[3]

S obzirom na ovaj uvod, zajamčenost opskrbe ne znači da se bogati (oni koji imaju više nego što im treba) trebaju uzdržati od pomaganja potrebitih i da kažu: Da je Bog htio sam bi siromašnima dao opskrbu. Jer mogućnost je Božiji polog koji im je povjeren i oni ga trebaju dati onima kojima to pripada. U načelu, Ovaj svijet je svijet uzročnosti i jedno od korita slijevanja Božijih milosti i prispijevanja opskrbe su sami ljudi.


[1] Vafi, sv. 1, dio 3, str. 96.

[2] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, izreka 328.

[3] Isto, pismo 45.

Povezani članci