Napici srca i njegova rosa

(Prethodno: Drugi oblik čežnje i bliskosti u dovama Imama Sedžada)

Imamovo opisivanje dobrih za koje u dovi moli Allaha da ga priključi njima zavređuje dosta promišljanja: “onima za koje si čistim učinio pojilišta i doveo ih do ostvarenja želja (…) onima čije si nutrine ispunio ljubavlju prema Sebi; onima koje si napojio Svojim čistim napitkom.”

Pitamo se šta je taj čisti, bistri napitak kojim ih Gospodar njihov napaja još dok su na Dunjaluku? I kakva je to posuda koju Allah ispunjava svojom ljubavlju?

Ovaj čisti napitak jeste ljubav, čvrsta vjera, iskrenost i spoznaja, a posuda je srce.

Allah je čovjeka opskrbio mnogim posudama za spoznaju te za čvrstu vjeru i ljubav, ali je srce najveća od njih i u nju može stati najviše.

Pa kad Allah čovjeku očisti piće koje je namijenjeno njegovom srcu, a zatim ga napoji čistim napitkom, tad i čovjekova djela i govor i ono što od njega proizlazi bivaju čisti poput pića kojim je napojen.

Između onog što ulazi u srce i onog što iz njega izlazi postoji sličnost i uzajamnost. Kad je ono čime se srce napaja čisto i bistro, od čiste i pitke vode, onda je i ono što iz srca izlazi slične naravi. Djela čovjekova, njegov govor, mišljenje, ponašanje, stavovi i sve što proizlazi čisti su i zdravi. Ali, ako je ono što srce prima zaprljano ili izmiješano s prljavštinama i s onim što šejtani došaptavaju svojim štićenicima, onda i ono što proizlazi iz srca neminovno biva slično lažima, licemjerstvu, škrtosti i okretanju od Allaha te Poslanika općenito.

Bilježi se od Božijeg poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “U srcu, zaista, postoje dvije misli. Jedna je od meleka, i traži da se dobro čini i istina potvrđuje, a druga je od šejtana, i traži da se zlo čini i istina poriče, pa ko osjeti ono prvo, neka zna da ono dolazi od Boga, a ko osjeti ovo drugo, neka zatraži kod Allaha utočište od šejtana!” Zatim je Poslanik proučio:

‘Šejtan vas plaši neimaštinom i bestidnost vam naređuje, a Allah vam obećava oprost i nagradu Svoju!’” (El-Bekare, 268)[1]

Misao meleka – to je ono božansko što ulazi u srce, a šejtanska misao – to su njegovi nanosi na čovjekovo srce.

Zar ne vidiš pčelu koja, kad uzme sok iz cvijeta, ljudima od njega da med ukusan i privlačan, a u kojem je lijek za ljude. Ali, ako uzme hranu s nekog drugog onečišćenog mjesta, onda će i proizvod, po prirodi stvari, biti takav.

Uzvišeni Allah o Svom prijatelju i poslaniku Ibrahimu, te o Ishaku i Jakubu, je rekao:

“I sjeti se robova Naših Ibrahima i Ishaka i Jakuba – dobročinitelja i razboritih. Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu Onaj svijet, i oni su, zaista, kod Nas od onih odabranih dobrih ljudi.” (Sad, 45–47)

Ovaj časni opis kojim Allah Uzvišeni opisuje rad i djelo ovih velikih vjerovjesnika jeste snaga i dalekovidnost.

To je posljedica ovog čistog pića kojim ih je Allah opskrbio:

“Mi ih posebno obdarismo vrlinom jednom: da im je uvijek bio na umu Onaj svijet.” (Sad, 46)

Da ih Allah nije odlikovao ovom posebnom vrlinom sjećanja na Onaj svijet, oni ne bi imali niti snage niti dalekovidnosti.[2]

Dakle, da bi čovjekova djela bila valjana, i mjesto s kojeg se napaja mora biti čisto, jer srce daje ono što i uzima.

Načelo izbora

Ukoliko smo pojasnili ulogu napajanja srca i onog što iz njega izlazi te sličnost i uzajamnu vezu između ovog dvoga, onda moramo kazati i sljedeće: to što smo rekli nije nužno u sukobu s načelom izbora koje je osnova za mnoge kur'anske sadržaje i ideje. Navedeno ne znači da je srce jedna prazna posuda koja samo izbacuje ono dobro ili loše koje se u nju ubaci, već znači da je srce “svjesna” posuda koja poima šta se u nju stavlja i koja je u stanju razlučiti istinu od neistine, kao i dobro od lošeg.

Ovo je drugo izvorno načelo islamskog promišljanja i na njemu, na toj “svjesnosti” srca i na tom “izboru”, temelje se mnoga pitanja, odnosno načela i slučajevi u islamu.

Islamski tekstovi sadrže mnogo toga što potvrđuje svjesnu ulogu srca u čovjekovom životu u smislu moći razlučivanja i visokog stepena sposobnosti razlikovanja između istine i neistine. 

Bilježi se da je Davud, a.s., obraćajući se šapatima svom Gospodaru govorio: “Bože moj, svaki vladar ima svoje riznice, pa gdje se nalaze Tvoje riznice?” Allah Uzvišeni mu je na to rekao: “Ja imam riznicu koja je veća od Arša, i prostranija od Kursijja, ljepša od Dženneta, krasnija od nebeskih prostranstava: tlo joj je spoznaja, nebesa su joj vjera, sunce joj je čežnja, mjesec joj je ljubav a zvijezde misli, oblaci su joj razum, kiša joj je milost, drveće joj je pokornost a plodovi mudrost. Ima četiri stuba: pouzdanje (u Mene), razmišljanje, bliskost (sa Mnom) i spominjanje (Mene). Ima četvero vrata: znanje, mudrost, strpljivost i zadovoljstvo… To je srce!”[3]

Ova predaja – kako je to očevidno – pitanje i odgovor tretira na jedan simboličan način, što je snažno zastupljeno u islamskoj pisanoj tradiciji.

Bilježi se da je Uzvišeni Allah rekao Musau, a.s.: “O Musa, očisti svoje srce za ljubav prema Meni, jer Ja sam načinio tvoje srce tragom za ljubav prema Meni, i prostro sam u srcu tvom zemlju spoznaje Mene, i podigao sam u srcu tvom sunce čežnje za Mnom, i proveo sam u srcu tvom mjesec ljubavi prema Meni, i načinio sam u srcu tvom izvor razmišljanja, i pokrenuo sam u srcu tvom vjetar Svoje potpore, i izlio sam u srcu tvom kišu Svoje milosti, i zasadio sam u srcu tvom njivu Svoje iskrenosti, i dao sam da u srcu tvom poniknu stabla pokornosti Meni, i postavio sam u srce tvoje planine uvjerenosti u Mene!”[4]

Ovaj tekst također govori jezikom simbola a oba pojašnjavaju svjesnu ulogu srca u odvajanju istine od laži, kao i upute od zablude.

(Nastavak: Najniži i najviši dio dove)

---