Nematerijalnost duše

Uvod

Saznali smo iz prethodnih tekstova da se pitanje proživljenja oslanja na pitanje duše. Drugim riječima, tek kada duša nakon što tijelo bude rastočeno ostane postojeća, može se kazati da čovjek koji nakon smrti biva proživljen jeste isti onaj čovjek otprije. To znači da svaki čovjek osim tijela ima i jednu nematerijalnu supstancu koja može i bez tijela opstati. U suprotnom, pretpostavka o novom životu za istu tu osobu je nemoguća.

Dakle, prije negoli se počnu dokazivati proživljenje i objašnjavati pitanja vezana za njega, mora se ova činjenica dokazati. Zato ćemo ovo poglavlje posvetiti spomenutom pitanju, a da bismo ga dokazali, koristit ćemo dva dokaza: racionalni dokaz i Objavu.[1]

Racionalni dokaz nematerijalnosti duše

Od davnina su filozofi u vezi sa ruhom (duh, kojeg su označavali terminom duša, odnosno nefs)[2] mnogo raspravljali, a posebno su islamski mudraci ovoj temi pridavali pažnju, pa su, pored značajnog prostora koji su u svojim filozofskim knjigama izdvajali za teme o duši, oni pisali i posebne knjige i traktate koje su posvećivali ovoj temi. Na različite načine mnoštvom dokaza pobijali su tvrdnje i stavove onih koji dušu smatraju jednim od akcidenata tijela ili materijalnom formom koja je utisnuta u tijelo.

Jasno je da opsežna rasprava o ovoj temi nije u skladu s namjerom knjige koju držite u rukama, pa ćemo se zadovoljiti kraćim osvrtom u kojem ćemo pokušati biti što razumljiviji i u isto vrijeme iznijeti što postojanije argumente. Objašnjenje koje se temelji na nekoliko racionalnih argumenata počinjemo sljedećim uvodom:

Boju svoje kože i oblik tijela vidimo očima, čvrstinu i mehkoću organa osjećamo čulom dodira, a s unutrašnjošću tijela možemo se upoznati na posredan način. Međutim, strah, milost, bijes, volju i misao opažamo bez potrebe za čulima i osjetima. Isto tako, bez upotrebe vanjskih čula obaviješteni smo o onome “ja” koje ima ove osjete, osjećanja i psihička stanja.

Dakle, čovjek općenito posjeduje dvije vrste percepcija: jednu koja ima potrebu za čulima i drugu koja nema potrebe za njima.

Druga činjenica tiče se raznovrsnih grešaka koje naša perceptivna čula čine, na temelju čega je moguće pretpostaviti da u prvoj vrsti percepcija može doći do greške, dok u drugoj vrsti ni u kom slučaju nema mjesta grešci ili sumnji. Naprimjer, moguće je da neko posumnja u to da li je zaista boja kože onakva kakvom je on vidi. Ali, niko ne može posumnjati u to da li ima misao ili ne, da li je odlučio ili nije, da li sumnja ili ne!

Ovo je upravo ona stvar o kojoj filozofi kažu: Prisutno znanje izravno je vezano za zbilju, otuda ne može pogriješiti, dok je stečeno znanje, zbog toga što se stiče posredstvom percipiranih slika, po svojoj suštini podložno sumnji i nedoumici.[3]

Dakle, najizvjesnija znanja i čovjekove obaviještenosti jesu prisutna znanja i zbilje koje percipiramo duhovnim osvjedočenjem, što obuhvata znanje o sebi, o osjećajima i ostalim psihičkim stanjima. U skladu s ovim, “ja” mislioca i donosioca odluka ni u kojem slučaju ne podliježe sumnji ni nedoumici, kao što je nesumnjivo postojanje straha, milosti, bijesa, misli i volje.

Sada se postavlja pitanje: Da li je moje “ja” materijalno i osjetilno tijelo, a psihička stanja su samo akcidencije moga tijela, ili je pak njihovo postojanje odvojeno od tijela iako to moje “ja” ima tijesnu vezu sa tijelom i veliki dio svojih djela obavlja pomoću tijela, utičući na njega i padajući pod njegov uticaj?

S obzirom na izneseni uvod, odgovor na ovo pitanje je veoma lahko dati. Kao prvo, svoje “ja” spoznajemo i pronalazimo prisutnim znanjem, dok tijelo moramo spoznati čulima i osjetima. Dakle, “ja” (duša i duh) nije tijelo.

Drugo, “ja” je biće koje kroz desetljeća opstaje sa odlikom jedinstva i zbiljske istovjetnosti, a ovo jedinstvo i istovjetnost spoznajemo i pronalazimo zahvaljujući nepogrešivom prisutnom znanju, iako ćelije tijela bivaju više puta izmijenjene, te ne postoji nijedna vrsta istinskog mjerila za jedinstvo i istovjetnost prethodnih i potonjih ćelija u tom procesu.

Treće, “ja” je elementarno biće, koje je nedjeljivo, tako da se naprimjer ne može razdijeliti na pola “ja”, dok su ćelije tijela brojne i djeljive.

Četvrto, nijedno psihičko stanje, poput osjećaja i volje, nema osnovne materijalne odlike, kao što su protežnost i djeljivost, te se takve nematerijalne pojave ne mogu smatrati akcidentima materije (tijela). Dakle, podmet tih akcidencija je nematerijalna supstanca.[4]

Među argumente koji su uvjerljivi i prihvatljivi dokazi da postoji duša te da je ona neovisna i da opstaje i nakon smrti spadaju i istiniti snovi u kojima neki umrli daju ispravne obavijesti čovjeku koji ih sanja. Isto tako, kao argument postojanja i nematerijalnosti duše mogu se navesti kerameti (nadnaravna djela) Božijih evlija, pa čak i neke stvari koje izvode jogini.

Kur'anski dokazi

S kur'anskog gledišta, nema mjesta sumnji u činjenicu da postoji duh koji je zbog velike časti doveden u odnos sa Uzvišenim Gospodarom.[5] Tako se u vezi sa stvaranjem čovjeka kaže:

وَ نَفَخَ فِيهِ مِن رُّوحِهِ

“Udahnuo mu od Svoga Ruha.”[6] (Svakako, ne na način da je – utječemo se od toga Bogu – nešto odvojeno od Biti Božije i da je prešlo u čovjeka.)

U vezi sa stvaranjem hazreti Adema, a.s., kaže se:

وَ نَفَخْتُ فِيهِ مِن رُّوحِى

“I u njega udahnem od Svoga Ruha.”[7]

Isto tako, iz drugih ajeta zaključujemo da duša nije tijelo, da ne predstavlja tjelesna stanja i akcidencije i da ima sposobnost opstajanja i bez tijela. Između ostalog, nakon što prenese riječi nevjernika koji kažu:

أَئِذَا ضَلَلْنَا فِى الْأَرْضِ أَئِنَّا لَفِى خَلْقٍ جَدِيدٍ

“Zar ćemo, kad nestanemo pod zemljom, ponovo stvoreni biti?”[8], u sljedećem ajetu daje se odgovor:

قُلْ يَتَوَفَّاكُم مَّلَكُ الْمَوْتِ الَّذِى وُكِّلَ بِكُمْ ثُمَّ إِلَى رَبِّكُمْ تُرْجَعُونَ

“Reci: ‘Preuzet će vas melek smrti, koji je zadužen za to, a poslije ćete se Gospodaru svome vratiti.’”

Dakle, mjerilo čovjekovog identiteta je duša, koju preuzima melek smrti i koja biva sačuvana, a ne tijelo koje truhne pod zemljom.

Na drugom mjestu kaže se:

اللهُ يَتَوَفَّى الْأَنفُسَ حِينَ مَوْتِهَا وَ الَّتِى لَمْ تَمُتْ فِى مَنَامِهَا فَيُمْسِكُ الَّتِى قَضَى عَلَيْهَا الْمَوْتَ وَ يُرْسِلُ الْأُخْرَى إِلَى أَجَلٍ مُسَمًّى

“Allah uzima duše u času njihove smrti, i one koje ne umru u snu, pa zadržava one kojima je odredio da umru, a ostavlja druge do roka određenog.”[9]

Govoreći o načinu umiranja nasilnika, Allah kaže:

إِذِ الظَّالِمُونَ فِى غَمَرَاتِ الْمَوْتِ وَ الْمَلآئِكَةُ بَاسِطُواْ أَيْدِيهِمْ أَخْرِجُواْ أَنفُسَكُمُ

“…Nasilnike u smrtnim mukama, kada meleci budu ispružili ruke svoje prema njima: ‘Predajte svoje duše!’”[10]

Iz ovih i drugih ajeta – koje nismo naveli zbog nedostatka prostora – može se zaključiti da su jastvo i ličnost svakog čovjeka po onome što Bog, melek smrti i meleci zaduženi za uzimanje duše uzimaju, a nestajanje tijela ne nanosi štetu opstojnosti duše, tj. jedinstvu čovjekove ličnosti.

Možemo zaključiti da, kao prvo, u čovjeku postoji nešto što se naziva duša. Drugo, čovjekova duša može opstati i biti neovisna o tijelu te nije poput tjelesnih akcidencija i materijalnih formi koje nestaju nestajanjem onoga u šta su utisnute. Treće, identitet svakog pojedinca ovisi o njegovoj duši; drugim riječima, zbilja svakog čovjeka je duša, a tijelo igra ulogu instrumenta kojim duša raspolaže.

---