Imam Sadik je rekao: ‘Zar je vjera išta drugo do li ljubav.’ Ili kako u drugoj predaji kaže: ‘Ja štujem Njega iz ljubavi, a to je skriveni položaj kojem nema pristupa niko osim čistih.’ Ako su ovoj zadnjoj predaji zaljubljenici Bogom nazvani čistim, to nije ni zbog čega osim što su oni očišćeni od svakog oblika nečisti. Dakle, iskrenost u robovanju se ne upotpunjava i ne doseže se savršenstvo osim putem ljubavi.
بِسْمِ اللّهِ الرَّحْمـَنِ الرَّحِيمِ
Allame Tabatabai tumačeći suru Jusuf i došavši do njenog 33. ajeta:
قَالَ رَبِّ السِّجْنُ أَحَبُّ إِلَيَّ مِمَّا يَدْعُونَنِي إِلَيْهِ وَإِلاَّ تَصْرِفْ عَنِّي كَيْدَهُنَّ أَصْبُ إِلَيْهِنَّ وَأَكُن مِّنَ الْجَاهِلِينَ
Gospodaru moj – zavapi on – draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju! I ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i biti od neznalica.;
bavi se pitanjem zbilje one snage u Jusufu koja ga potiče da ne počini grijeh. Pozivajući se na ovaj ajet on konstatuje da ta zbilja koja jeste bezgrješnost (ismet) potiče od jednog posebnog oblika znanja kojeg je Jusuf posjedovao. To se da razumjeti iz samog ajeta uzimajući u obzir kontekst ajeta. Prije svega on je ovu rečenicu izrekao u svom drugom većem iskušenju. Iskušenju pred skupinom žena koje su bili pozvane od strane Zulejhe. Upoređivanje ovog događaja sa onim koji se njemu desio u osami sa Zulejhom može se shvatiti da je ovaj drugi bio monogo teži za njega. Kao drugo, on se ovim rječima obraća izravno Uzvišenom Gospodaru i u takvom obraćanju dostoji da govori o samoj zbilji. On pri tom kaže: ‘Ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova ja mogu prema njima naklonost osjetiti i biti od neznalica.’ Znači, ako podlegnem njihovom zavođenju i odazovem se grijehu to je zbog mog neznanja. Drugim riječima, znanje je to koje sprječava od činjenja grijeha. Upravo u ovome leži tajna njegove snage odupiranju grijehu ili bolje rečeno snage bezgrješnosti.Na ovom mjestu Allame Tabatabai otvara jednu malu raspravu upravo na ovu temu pod sljedećim naslovom:
O vjerskoj bogobojaznosti i njenim stepenima kroz nekoliko poglavlja
1. Zakon, plemeniti moral i tevhid
Nijedan zakon neće dati ploda osim uz pomoć uvjerenja, vjerovanja (imana), a jamac očuvanja vjerovanja je moral, a morala je tevhid. Dakle, tevhid je temelj i korijen na kojem se razvija drvo ljudske sreće, čije su grane i lišće plemeniti moral koje opet daje vrijedne polodove za ljudski rod. Uzvišeni o tome kaže:
أَلَمْ تَرَ كَيْفَ ضَرَبَ اللّهُ مَثَلاً كَلِمَةً طَيِّبَةً كَشَجَرةٍ طَيِّبَةٍ أَصْلُهَا ثَابِتٌ وَفَرْعُهَا فِي السَّمَاء تُؤْتِيأُكُلَهَا كُلَّ حِينٍ بِإِذْنِ رَبِّهَا وَيَضْرِبُ اللّهُ الأَمْثَالَ لِلنَّاسِ لَعَلَّهُمْ يَتَذَكَّرُونَ وَمَثلُ كَلِمَةٍ خَبِيثَةٍ كَشَجَرَةٍ خَبِيثَةٍ اجْتُثَّتْ مِن فَوْقِ الأَرْضِ مَا لَهَا مِن قَرَارٍ
Zar ne vidiš kako Allah navodi primjer – lijepa riječ kao lijepo drvo: korijen mu je čvrsto u zemlji, a grane prema nebu; ono plod svoj daje u svako doba kada Gospodar dozvoli-, a Allah ljudima navodi primjere da bi pouku primili. A ružna riječ je kao ružno drvo: iščupanom drvetu s površine zemlje nema opstanka. (Ibrahim, 24-26)
U drugom ajetu o lijepoj (čistoj) riječi Časni Kur'an kaže:
إِلَيْهِ يَصْعَدُ الْكَلِمُالطَّيِّبُ وَالْعَمَلُ الصَّالِحُ يَرْفَعُهُ
K Njemu se diže lijepa (čista) riječ, a dobro djelo ga uzdiže. (Fatir, 10)
Sreća i uzdizanje ka Uzvišenom jedino je pripisano lijepoj riječi koja jeste istinski iman, a odgovarajuće i dostojno dobro djelo je to koje ga uzdiže i pomaže na tom putu.
Svi znamo da se ljudsko savršenstvo ne upotpunjava osim u zajednici gdje jedni druge pomažu u ostvarenju svojih potreba. Brojnost poslova je tolika da ne dozvolja pojedincu da sam provede život.
Upravo ova potreba i nužda je ta koja je čovjeka natjerala na formiranje zajednice i pokori se običajima, propisima i zakonima koji uspostavljaju red, a otklanjaju nered. Jedino pod okriljem zakona čovjek sa drugim ljudima razmjenuje dobra, zadovoljava svoje potrebe i spriječava se nepravda jačega spram slabijeg.
Svi znamo da ovi zakoni nemaju učinka osim ako uporedo sa njim ne postoje i kazneni zakoni koji jamče provođenje i primjenu zakona te kažnjavaju njihove prekršioce. Također, pored ovog zakona mora postojati i institucija podržavanja poštivalaca zakona koja će ih i dalje poticati na činjenje dobrih djela. I na kraju mora postojati moć vlasti koja vlada svim pojedincima i koja provodi i uspostavlja pravednost među članovima zajednice.
Ovako osmišljeno ustrojstvo funkcionira kada je izvršna vlast obavještena o prjestupu i ima moć nada prjestupnikom. Međutim, u sprotnom kada prjestup bude učinjen tajno i daleko od očiju prjestupnik izbjegava kaznu, kao i u slučaju kada je sam prjestupnik jači i moćniji od izvršne vlasti. Zakon se ne provodi, ne ostavaruje svoju ulogu, ne daje rezultate i kriminal raste u društvu. Priroda čovjek je takva, kao što smo više puta do sada o tome govorili, koristoljubiva, odnosno sve želi za sebe.
Ova nesreća se umnogome usložnjava i veća je kada se kriminal koncentriše u rukama vlasti. Članovi zajednice su u tom slučaju nemoćni da bilo kako natjeraju i privole vladara na pravičnost i poštivanje zakona. Kako će ga privoliti kada mu se nijedna snaga ne ispriječava pred njegovom voljom. Historija čovječanstva je puna ovakvih gorkih primjera, kao što je i danas slučaj na većini mjesta planete.
Koliko god da zakoni budu pravedni, a kazneni zakon bude oštar, i pored svega toga oni se neće provoditi u društvu na način kako bi trebalo osim ako na pročelju te zajednice ne budu ljudi koje krase moralne vrline.
Ne treba da budemo oduševljeni trenutnim uređenjem zapadnih zemalja koje posjeduju moć i red, jer njihovi zakoni nisu utemeljeni i ne proističu iz moralnih načela i nemaju jamca provođenja. Mišljenje ljudi ovih zemalja je mišljenje zajednice. Oni ne misle ništa osim o dobru svoga naroda i sprečavanju zla i nesreće od drugoga naroda. Ustvari, ovi narodi ne misli ni očemu osim potčinjavanju drugih naroda i njihovoj eksploataciji i pritom ne ispoljavaju nikakav oblik poštovanja i časti prema njima. Rezultat ovih kolonijalnih poduhvata je taj da je ulogu pojedinca kao nepravednika i tiranina narod uzeo mjesto.
Ukratko, društveni zakoni nikada neće biti očuvani od njegovog kršenja osim ako nisu utemeljeni na načelima moralnih vrlina i plemenitosti čovjeka.
S druge strane, moralne vrline same nisu dovoljne da bi obezbjedile sreću ljudske zajednice, osim ako se ne temelje na tevhidu. Tevhid je da čovjek zna da ova svekolika kreacija, čiji je on samo jedan dio, ima svoga Stvoritelja, Skrbnika, Gospodara, Vječnoga, Moćnoga kojem se nijeda moć ne može ispriječiti itd., Koji kažnjava loše, a nagrađuje dobro.
Jasno je da ako čovjek svoj moral gradio na ovakvim uvjerenjima da on neće brinuti ni o čemu osim na stjecanje Njegova zadovoljstva. Svaki svoj i najmanji posao će gledati kroz ovu prizmu.
Ako moral ne proizlazio iz ovakvog vjerovanja svi poslovi čovjeka na ovom svijetu neće imati nikakva cilja osim stjecanja prolaznih, kratkih i varljivih ovosvjetskih zadovoljstava. U krajnjem ono što ovakvog čovjeka primorava da poštiva zakone i red jeste činjenica da ako on ne poštivao tuđe pravo ni sam neće moći uživati u svojim zadovoljstvima.
Što se tiče pitanja podsticanja i pohvale čovjeka ono ima smisla jedino u važnim slučajevima o kojim su ljudi obavješteni, oprečno ličnim poslovima ili važnim o kojem ljudi nisu obavješteni. Što se tiče časnog imena zlatnim slovima ispisanim u historiji ono ima smisla za slučajeve gdje čovjek treba žrtvovati svoj život, utrošiti imetak ili vrijeme na jačanje temelja vlasti. Ovakav oblik žrtvovanja potiče od ljudi koji vjeruju u drugi život i njenu nagradu. Oni koji nemaju ovakva uvjerenja ne podnose ovakve žrtve osim iz nekih sujevjernih ubjeđenja. Jer, kod ne postojanja vjerovanja u jedan drugi život niko razuman neće sebe žrtvovati za dobro kojim će se drugi koristi, a ne sam. Šta njemu znači pohvala i nagrada nakon smrti kada sam nema od toga koristi po njegovom uvjerenju. Ko je taj da sebe žrtvuje zarad slasti i uživanja drugoga.
Iz ovoga je postalo jasno da ni jedan motiv, šta god da bio, ne može nadomjestiti tevhid. Ništa ne može biti jamac poput tevhida u provođenju zakona, a posebno za slučajeve kada niko ne vidi čovjeka.
2. Vjerska bogobojaznost se ostvaruje jednim od troje
Drugim rječima, Uzvišeni Bog se robuje iz jedna od tri razloga: straha, nade i ljubavi. Sve ovo je sažeto u ajetu:
وَفِي الْآخِرَةِ عَذَابٌ شَدِيدٌ وَمَغْفِرَةٌ مِّنَ اللَّهِ وَرِضْوَانٌ وَمَا الْحَيَاةُ الدُّنْيَا إِلَّا مَتَاعُ الْغُرُورِ
A na onom svijetu je teška patnja i Allahov oprost i zadovoljstvo; a život na ovom svijetu je samo varljivo naslađivanje. (Hadid, 20)
Prema tome svaki čovjek sa imanom treba obratiti pažnju na zbilju Ovog svijeta i spoznati da ono nije ništa osim varljivog naslađivanja.
Naravno, ljudska priroda po sebi sklona je jednom od ova tri puta. Većina ljudi iz straha od Božije kazne i srdžbe uzdržava se od grijeha i kršenja zakona. Kod drugi opet želja i pohlepa preovladava tako da oni koliko god Božije obećanje bude veće i obilnije više se pridržavaju zahtjevima bogobojaznosti i čine dobra djela.
Naspram ove dvije skupine postoji treća skupina ljudi čiji cilj je mnogo uzvišeniji. Oni ne robuju i ne štuju Uzvišenog niti iz straha niti iz želje za dobiti. Oni su pokorni Gospodaru jer Njemu dostoji da se robuje i zato što On posjeduje lijepa imena i uzvišena svojstva. U krajnjem oni su spoznali da Gospodar raspolaže i Vlasnik je svakog dobra pa čak i njihove volje. On je taj koji sam upravlja svim stvarima i sve se Njemu potčinjava. Nakon ovakve spoznaje sebe vide jedino robom Njegovim. Zato što rob nema nikakav položaj osim da robuje Njemu oni Njemu robuju, Njegovo zadovoljstvo prihvataju za svoje zadovoljstvo, Njegovoj volji daju prednost spram svoje volje. Zato, kao prvo, jedino Njemu robuju, a kao drugo, u svemu onome što rade ili ne rade jedino imaju na umu Njegovo zadovoljstvo i Njegovo zadovoljstvo traže. Njihovim mislima nema pristup pomisao na strah od Božije kazne niti pohlepa za dženetskim užicima. Oni se plaše Božije kazne i gaje nadu za Dženet, ali ni jedno od toga nije pokretački motiv u ibadetu. Predaja od hazreti Alia ukazuje na istu zbilju: ‘Ja ne robujem Tebi iz straha od Vatre niti iz nade i želje za Džennetom, veće Ti robujem zato što sam Tebe našao dostojnim toga da budeš robovan.’
Ova skupina ljudi zato što su sve svoje nade i različite želje usmjerili ka jednoj stvari, a to je zadovoljstvo Božije, za krajnji cilj ima jedino Boga. Upravo zbog toga njihova srca je ispunila ljubav ka Bogu. Oni su spoznali Uzvišenog upravo onako kako je se On Sam Sebe opisao lijepim imenima i svojstvima. A budući da je On Sebe predstavio i opisao najljepšim imenima i najuzvišenijim svojstvima, i s druge strane, budući da je jedno od svojstava čovjekova srca da naspram ljepote i savršenstava bude privučen i opčinjen, za rezultat ima da ljubav ka Bogu, koji je aspolutna ljepota, ispuni njihovo srce.
Sagledavajući ajet:
ذَلِكُمُ اللّهُ رَبُّكُمْ لا إِلَـهَ إِلاَّ هُوَ خَالِقُ كُلِّ شَيْءٍ فَاعْبُدُوهُ وَهُوَ عَلَى كُلِّ شَيْءٍ وَكِيلٌ
To vam je Allah, Gospodar vaš, nema drugog boga osim Njega, Stvoritelja svega; zato se Njemu klanjajte; On nad svim bdi! (An'am, 102);
zajedno sa ajetom:
الَّذِي أَحْسَنَ كُلَّ شَيْءٍ خَلَقَهُ
Koji sve savršeno stvara… (Sedžde, 7);
može se izvesti zaključak da je stvaranje utemeljeno na ljepoti, drugim riječima da je osovina stvaranja ljepota. Ustvari, ovo dvoje, ljepota i stvaranje, se oslanjaju jedno na drugo i neodvojivi su. Potom iz drugih ajeta može se shvatiti da svako stvorenje po sebi predstavlja znak i dokaz Božijeg postojanja. Nebesa i Zmelja su znamenja za razumom obdarene. Ukratko, u cijeloj kreaciji ne postoji biće koje ne ukazuje na postojanje Boga i Njegovu Uzvišenost i Ljepotu.
Dakle, stvorenja u svojoj raznolikosti koju imaju od ljepote sva ukazuju i govore o Njegovoj beskonačnoj ljepoti i svojim jeziko i stanjem hvale Uzvišenog i slave Ga. Ona svim svojim nedostacima i manjkavostima ukazuju na Njegovu apsolutnu savršenost i nepotrebitost za bilo čime. Kao što je rečeno:
وَإِن مِّن شَيْءٍ إِلاَّ يُسَبِّحُ بِحَمْدَهِ
I ne postoji ništa što ga ne veliča, hvaleći Ga… (Isra’, 44)
Dakle, ova skupina ljudi kod spoznaje stvari i stvorenja slijedi put na koji ih je uputio Uzvišeni. A to je da svaku stvar vide znakom Njegovog svojstva ljepote i uzvišenosti i da ni za jedno stvorenje ne vide neovisnost, individualitet i počelnost po sebi. Stvorenja posmatraju kao da su ogledala tako što kroz svoju ljepotu odslikavaju Njegovu beskonačnu ljepotu, te kroz njihovu manjkavost, siromaštvo i niskost ukazuju na Njegovo savršenstvo, apsolutnu bezpotrebitos za bilo čime, čast i veličanstvenost.
Potpuno je jasno da ljudi čiji je pogled na svijet ovakav njihove duše veoma brzo bivaju privučene i opsjednute Njegovom ljepotom na način da ta ljubav toliko ovlada njihovim srcima da svaka druga pomisao sem Boga Uzvišenog nema mjesta u njihovih umovima, čak zaboravljaju i na sebe. Iz njihovog srca se briše svaki oblik niskih profanih želja. Kao što je rečeno:
وَالَّذِينَ آمَنُواْ أَشَدُّ حُبًّا لِّلّهِ
A pravi vjernici još više vole Allaha… (Bekare, 165)
Prema tome, kod prve dvije skupine njihov ibadet nije čist od širka. Jer onaj koji robuje Boga da bi izbjegao kaznu, ustvari ne želi Boga već sebe. Onaj koji robuje Boga iz želje za nagradom, želi nagradu, a ne Boga. Dočim, treća skupina ljudi kroz svoj ibadet ne traže ništa drugo do li Uzvišenog Gospodara. Imam Sadik je rekao: ‘Zar je vjera išta drugo do li ljubav.’ Ili kao u drugoj predaji kaže: ‘Ja štujem Njega iz ljubavi, a to je skriveni položaj kojem nema pristupa niko osim čistih.’ Ako su ovoj zadnjoj predaji zaljubljenici Bogom nazvani čistim, to nije ni zbog čega osim što su oni očišćeni od svakog oblika nečisti. Dakle, iskrenost u robovanju se ne upotpunjava i ne doseže se savršenstvo osim putem ljubavi.
3. Kako ljubav donosi iskrenost?
Robovanje Gospodaru iz straha od kazne čovjeka potiče na zuhd, što znači napuštanje ovosvjetskih zadovoljstva zarad onosvjetskog spasa. Dakle, posao zahida je da izbjegava poslove koji su zabranjeni ili su u značenju harama, kao što je ne obavljanje vadžiba. Također, onoga ko žudi za nagradom taj osjećaj njega potiče na ibadet i činjenje dobrih djela da bi time zaslužio onosvjetske blagodati. Ukratko, strah asketu potiče na izbjegavanje, a nada pobožnjaka potiče na činjenje. Ovo su dva metoda, dva puta koje čovjeka potiče na iskrenost u vjeri, a ne iskrenost radi Boga Vladara i Posjednika vjere.
Oprečno trećem put, putu ljubavi koji čovjeka veže jedino za Boga, a oslobađa ga svake druge vezanosti, kao što je porodica, djeca, žena, imetak, ugled i čast, društveni položaj, imetak, ovosvjetske ljepote itd. i itd. Ova ljubav čovjekovo srce veže jedino za Boga i za sve ono što stoji u vezi sa Bogom, kao što je vjera, donosioca vjere, Božijeg prijatelja itd. Ljubav prema svakoj stvari ujedno znači i ljubav prema njegovim tragovima, odnosno onoga što stoji u vezi sa time.
Prema tome, ovakva osoba voli ono što voli Gospodar i mrzi ono što mrzi Gospodar. Radi Božijeg zadovoljstva je zadovoljan, a radi Božije ljutnje je ljut. Ova ljubav postaje svjetlost koja koja mu osvjetljava put djelovanja. Kao što je rečeno:
أَوَ مَن كَانَ مَيْتًا فَأَحْيَيْنَاهُ وَجَعَلْنَا لَهُ نُورًا يَمْشِي بِهِ فِي النَّاسِ كَمَن مَّثَلُهُ فِي الظُّلُمَاتِ لَيْسَ بِخَارِجٍ مِّنْهَا كَذَلِكَ زُيِّنَ لِلْكَافِرِينَ مَا كَانُواْ يَعْمَلُونَ
Zar je onaj koji je bio mrtav, a potom mu Mi dali život i svjetlo pomoću kojeg se među ljudima kreće, kao onaj koji je u tminama iz kojih ne izlazi? A nevjernicima se čini lijepim to što oni rade. (An'am, 122)
وَأَيَّدَهُم بِرُوحٍ مِّنْهُ
I osnažio ih Ruhom od Njega. (Mudžadele, 22)
Upravo u ovome leži tajna zašto se kod ovakve osobe ne može ništa vidjeti osim dobra i lijepoga. On ne počinjava nikavo zlo niti nedoličnost.
On u cijeloj kreaciji ne posvećuje svoj pogled ni jednom biću ni događaju, bilo da je veliko ili malo, a da ga ne vidi lijepim i dobrim, jer on njega posmatra jedino kao znak Božiji i ukazanje Njegove ljepote, uzvišenosti, veličanstvenosti.
Iz istog razloga ovi pojedinci utopljeni su u Božijim blagodatima, zadovoljstvu i sreći, a njima nema pristupa tuga i žal. On je utopljen u blagodati, sreći i zadovoljstvu koje više nije uprljano sa boli i tugom. Utpoljen je u sigurnost kojoj nema pristup strahovanje, jer svo zlo se javlja onda kada čovjek stvari vidi lošim. On posmatra jedino ljepotu i dobro. Takvoj osobi više nema pristupa nikakvo zlo i sve ono što donosi uznemirenje sa sobom. On je na takvoj razini zadovoljstva, sreće i sigurnosti koja se ničim mjerljivim ne može izmjeriti. To je razina koju obični ljudi ne mogu dokučiti svojim mislima i spoznati njegovu suštinu, osim krnjavom predodžbom. Kur'anski ajeti ukazuje na istu zbilju:
أَلا إِنَّ أَوْلِيَاء اللّهِ لاَ خَوْفٌ عَلَيْهِمْ وَلاَ هُمْ يَحْزَنُونَ الَّذِينَ آمَنُواْ وَكَانُواْ يَتَّقُونَ
Znajte, Allahovi štićenici se ničega ne boje i ni za čim neka ne tuguju. To su oni koji vjeruju i koji su bogobojazni (boje se Allaha). (Junus, 62-63)
الَّذِينَ آمَنُواْ وَلَمْ يَلْبِسُواْ إِيمَانَهُم بِظُلْمٍ أُوْلَـئِكَ لَهُمُ الأَمْنُ وَهُم مُّهْتَدُونَ
Oni koji vjeruju i vjerovanje svoje s mnogoboštvom ne miješaju; samo će oni biti sigurni i oni su upućeni. (An'am, 82)
Ova skupina su bliski koji su stigli do Božije blizine, jer nije ništa ostalo da se ispriječi između njih i Gospodara, bilo da je od osjetilnog, imaginalnog, niti onoga što duša želi ili šejtan spletkari. Sa čime god da se suoče to je za njih znak Božiji koji govori o Njemu i nije koprena koja zastire. Upravo zbog ovoga Gosapodar njima daruje znanje osvjedočeno (ilmul-jaqin), za njih otkriva ono što je kod Njega kao i zbilje koje su skrivene očima materije. Kao što kažu ajeti:
كَلَّاإِنَّكِتَابَالْأَبْرَارِلَفِيعِلِّيِّينَ وَمَاأَدْرَاكَمَاعِلِّيُّونَ كِتَابٌمَّرْقُومٌ يَشْهَدُهُالْمُقَرَّبُونَ
Uistinu! Knjiga čestitih je u Ilijjunu, a znaš li ti šta je Ilijjun? Knjiga ispisana! – nad njoj bdiju oni Allahu bliski. (Mutafifin, 18-21)
كَلَّا لَوْ تَعْلَمُونَ عِلْمَ الْيَقِينِ لَتَرَوُنَّ الْجَحِيمَ
Nije tako! Kada biste imali znanje jakina zasigurno biste vidjeli Oganj užareni! (Takasur, 5-6)
Ukratko, ovi ljudi su svoje poslove predali Bogu, jedino su zadovoljni Njegovim zadovoljstvom, potpuno su predani Njegovoj odredbi, to je zato što oni ne vide ništa osim lijepoga i dobroga. Upravo ovo je uzrok toga da se u njihovim srcima nastanjuju plemenite moralne vrline koje odgovaraju ovakom pogledu na svijet, ustvari tevhidskom pogledu, što za rezultat opet ima da isto kao što si iskreni u djelu u moralu su također iskreni, a značenje iskrenosti u vjeri radi Boga je upravo sljedeće:
هُوَ الْحَيُّ لَا إِلَهَ إِلَّا هُوَ فَادْعُوهُ مُخْلِصِينَ لَهُ الدِّينَ
On je Živi, nema boga osim Njega, zato se samo Njemu klanjajte, iskreno Mu ispovjedajući vjeru. (Mu'min, 65)
4. Značenje iskrenosti
To što se u citiranim ajetima, a i mnogim drugim ajetima iskrenost roba pripisuje Bogu radi toga je što rob ništa ne posjeduje od sebe. Sve što mu je Uzvišeni podario ustvari opet je On vlasnik toga. Tako da ako rob svoju vjeru učini iskrenom, drugim riječima sebe učini iskrenim radi Boga, ustvari Sam Gospodar je njega učinio iskrenim za Sebe.
Naravno, između ljudi Uzvišeni Bog je odabrao pojedince i dao im poseban položaj od samog početka stvaranja. On je njih stvorio neiskvarenom i usklađenom prirodom. Oni od samog početka rastu sa ispravnom i neiskrivljenom mišlju te čistim dušama i zdravim srcima. Na temelju ovakve prirode bez da učine djelo ili ispolje truda dosežu blagodat iskrenosti, za razliku od drugih koji trebaju trudom da dosegnu iskrenost, s tim da koliko god da ispolje truda nikada neće stići do one razine iskrenosti na kojoj se nalazi prva skupina. Njihova iskrenost je veoma visokog stepena veća od one razine iskrenosti koja se može steći trudom, jer su njihova srca čista od svega. U Kur'anu gdje god se spominju iskreni (u značenju participa pasivnog مخلَصين), odnosno oni koji su otjelovljenje iskrenosti, a ne oni koji čine djela iskreno (u značenju aktivnog participa مخلصِين), misli se na ovu skupinu ljudi.
Ova skupina ljudi su bezgriješni imami i vjerovjesnici. Časni Kur'an izričito kaže da je njih Godspodar odabrao (اجتباء), što znači za Sebe ih okupio i učinio ih od iskrenih, kao što je rekao:
وَمِنْ آبَائِهِمْ وَذُرِّيَّاتِهِمْ وَإِخْوَانِهِمْ وَاجْتَبَيْنَاهُمْ وَهَدَيْنَاهُمْ إِلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ
I neke pretke njihove i potomke njihove i braću njihovu – njih smo odabrali i na pravi put im ukazali. (An'am, 87)
هُوَ اجْتَبَاكُمْ وَمَا جَعَلَ عَلَيْكُمْ فِي الدِّينِ مِنْ حَرَجٍ
On vas je izabrao i u vjeri vam nije ništa teško propisao. (Hadž, 78)
Ovoj odobranoj skupini Uzvišeni je darovao onu razinu od znanja koje je u njima duboko usađeno kao osobina i koje ih čuva od činjenja grijeha pa čak i malih. Upravo zbog ovoga bezgrješnost se razlikuje od osobine pravednosti. Jeste da oboje čovjeka spriječava od činjenja grijeha, ali sa osobinom ismeta (bezgrješnosti) nemoguće je počiniti grijeh, za razliku od osobine pravičnosti.
Na prijašnjim stranicama smo govorili da je ova skupina obavještena o stvarima koje su drugima uskraćene, što potvrđuju Božije riječi:
سُبْحَانَ اللَّهِ عَمَّا يَصِفُونَ إِلَّا عِبَادَ اللَّهِ الْمُخْلَصِينَ
Uzvišen je i čist Allah od onoga kakvim Ga oni predstavljaju, osim Allahovih iskrenih robova. (Safat, 159-160)
Također, ljubav Božija njih potiče da ne žude nizačim osim onoga što Uzvišeni voli i u potpunosti su napustili nepokoravanja Bogu. Kur'an o ovome ne više mjesta ukazuje, kao i u sljedećem ajetu:
قَالَ فَبِعِزَّتِكَ لَأُغْوِيَنَّهُمْ أَجْمَعِينَ إِلَّا عِبَادَكَ مِنْهُمُ الْمُخْلَصِينَ
E tako mi dostojanstva Tvoga,” – reče šejtan-, “sigurno ću ih sve na stranputicu navesti, osim Tvojih među njima robova iskrenih!” (Sad, 82-83)
Od ajeta koji ukazuju na to da je bezgriješnost kategorija znanja je i sljedeći ajet:
وَلَوْلاَ فَضْلُ اللّهِ عَلَيْكَ وَرَحْمَتُهُ لَهَمَّت طَّآئِفَةٌ مُّنْهُمْ أَن يُضِلُّوكَ وَمَا يُضِلُّونَ إِلاُّ أَنفُسَهُمْ وَمَا يَضُرُّونَكَ مِن شَيْءٍ وَأَنزَلَ اللّهُ عَلَيْكَ الْكِتَابَ وَالْحِكْمَةَ وَعَلَّمَكَ مَا لَمْ تَكُنْ تَعْلَمُ وَكَانَ فَضْلُ اللّهِ عَلَيْكَ عَظِيمًا
Da nije Allahove dobrote i Njegove milosti prema tebi, – naki pojedinci njihovi su bili naumili da te prevare – ali su samo sebe prevarili, a tebi nisu nimalo naudili. Tebi Allah objavljuje Knjigu i mudrost i uči te onome što nisi znao; velika je Allahova blagodat prema tebi! (Nisa’, 113)
Kao i ajet:
قَالَ رَبِّ السِّجْنُ أَحَبُّ إِلَيَّ مِمَّا يَدْعُونَنِي إِلَيْهِ وَإِلاَّ تَصْرِفْ عَنِّي كَيْدَهُنَّ أَصْبُ إِلَيْهِنَّ وَأَكُن مِّنَ الْجَاهِلِينَ
Gospodaru moj,” – zavapi on – “draža mi je tamnica od ovoga na što me one navraćaju? i ako Ti ne odvratiš od mene lukavstva njihova, ja mogu prema njima naklonost osjetiti i biti od neznalica.” (Jusuf, 33)
Iz do sada rečenog može se izvesti nekoliko zaključaka:
Prvo, znanje koje se naziva ismetom razlikuje se od ostalih oblika znanja iz tog aspekta što ovo znanje, u svom učinku sprečavanja čovjeka od ružnog djela i poticanja na činjene dobra, je stalno, postojano i nepromjenjljivo. Za razliku od ostalih oblika znanja koji nisu stalni u svom učinku, što i Kur'an potvrđuje:
وَجَحَدُوا بِهَا وَاسْتَيْقَنَتْهَا أَنفُسُهُمْ ظُلْمًا وَعُلُوًّا فَانظُرْ كَيْفَ كَانَ عَاقِبَةُ الْمُفْسِدِينَ
I oni ih, nepravedni i oholi, porekoše, iako su u sebi imali čvrsto ubjeđenje u njih. (Naml, 14)
أَفَرَأَيْتَ مَنِ اتَّخَذَ إِلَهَهُ هَوَاهُ وَأَضَلَّهُ اللَّهُ عَلَى عِلْمٍ
Da li si vido onoga koji je strast svoju za boga svoga uzeo, a Allah ga je u zabludu odveo i pored njegova znanja. (Džasije, 23)
فَمَا اخْتَلَفُوا إِلَّا مِن بَعْدِ مَا جَاءهُمْ الْعِلْمُ بَغْيًا بَيْنَهُمْ
A oni se ne bi podvojili osim nakon što bi im znanje došlo, i to zbog neprijateljstva i međusobne zavisti. (Džasije, 17)
Ajet – Uzvišen je i čist Allah od onoga kakvim Ga oni predstavljaju, osim Allahovih iskrenih robova. – također ukazuje na gornju postavku, jer imami i vjerovjesnici i pored toga što su oni nama donjeli učenja o Božijim imenima i svostvima i razum potvđuje njihovu riječ, Uzvišeni Gospodar naše predstavljenje i opisivanje Njega smatra netačnim. Netom spomenuti ajet jasno odbacuje naše poimanje Boga, osim onoga kakvim Ga iskreni razumiju. Očigledno je da se njihovo znanje razlikuje od našega znanja koliko god da predmet naših znanja i intresovanja bude jedan, a to su Božija imena i atributi.
Drugo, spomenuto znanje, odnosno svojstvo bezgrješnosti, istovremeno dok se njen uticaj i učinak ne može dokinuti i stalno je, ono ne mjenja prirodu čovjeka koju čini sloboda izbora kod djela koji podpadaju njegovoj volji. On i pored svostva bezgrješnosti koju posjeduje nije primoran i prisiljen na ne činjenje grijeha. Kako bi moga i počiniti grijeh kada znanje čini jedan dio na kojoj se temelji sloboda izbora. Jačanje znanja ujedno znači i jačanje volje. Naprimjer, čovjek koji je u potrazi za zdravljem kada stekne čvrsto ubjeđenje u otrovnost neke stvari koja trenutačno uzrokuje smrt, koliko god njegovo ubjeđenje bude jače ono ga i pored toga ne prisiljava na izbjegavanje otrova. Zapravo, ono ga potiče da svojom voljom izbjegava konzumiranje tog otrova.
Ovu tvrdnju svjedoči sljedeći ajet:
وَمِنْ آبَائِهِمْ وَذُرِّيَّاتِهِمْ وَإِخْوَانِهِمْ وَاجْتَبَيْنَاهُمْ وَهَدَيْنَاهُمْ إِلَى صِرَاطٍ مُّسْتَقِيمٍ ذَلِكَ هُدَى اللّهِ يَهْدِي بِهِ مَن يَشَاء مِنْ عِبَادِهِ وَلَوْ أَشْرَكُواْ لَحَبِطَ عَنْهُم مَّا كَانُواْ يَعْمَلُونَ
I neke pretke njihove i potomke njihove i braću njihovu – njih smo odabrali i na pravi put im ukazali. To je Allahovo uputstvo na koje On ukazuje onima kojima hoće od robova Svojih. A da su oni druge Njemu ravnim smatrali, sigurno bi im propalo ono što su činili. (An'am, 87-88)
Ovaj ajet ukazuje na činjenicu da i pored toga što je Uzvišeni odabrao i uputio vjerovjesnike moguće je da oni zastrane u širk. Njihov odabir i uputa od Boga njih ne prisiljava na vjerovanje. Naravo, kada neki faktor čovjeka prisili da počini ili ne počini djelo, na način da čovjeku oduzmu jednu od dvije strane, činjenja ili nečinjenja, to mogućnost počinjenja ili nepočinjenja pretvara u nemogućnost jedne od dvije strane. Na isto ukazuje sljedeći, a i drugi ajeti:
أَيُّهَا الرَّسُولُ بَلِّغْ مَا أُنزِلَ إِلَيْكَ مِن رَّبِّكَ وَإِن لَّمْ تَفْعَلْ فَمَا بَلَّغْتَ رِسَالَتَهُ
O Poslaniče, dostavi ono što ti se objavljuje od Gospodara tvoga – ako ne učiniš, onda nisi dostavio poslanicu Njegovu. (Maide, 76)
Dakle, bezgrješni svojom voljom izbjegavaju grijeh. Ako se njihovo izbjegavanje grijeha pripisuje Božijem ismetu, to je poput pripisivanja ne počinjenja grijeha nebezgriješnih Božijoj pomoći.
Također, nema oprečnosti sa onim ajetima i predajama koji govore o izbjegavanju bezgrješnih od grijeha zbog potvrde i pomoći Svetog ruha (Ruhul-qudsa), jer ovakav odnos je poput potvrde i pomoći vjernika od strane imanskog ruha (Ruhul-imana) i odnosa zablude i zavođenja prema šejtanskim obmanama. Isto kao što ovi odnosi nisu opreči i u kontradikciji sa slobodnim izborom vjernika, tako ti odnosi nisu oprečni sa slobodnim izborom bezgrješnih.
Pored ovog mišljenja jedan broj ljudi su pretpostavili da Gosapodar sprječava čovjeka od grijeha, ali ne njegovim lišavenjem slobode izbora i volje, već na način da se usprotivi njegovoj volji. Naprimjer, Gospodar obezbjedi uzroke i sredstva koji će nadvladati čovjekovu volju ili da stvori volju oprečnu čovjekovoj volji ili pošalje meleka koji će spriječiti uticaj čovjekove volje ili da promjeni cijeli tok događaja ili da čovjeka usmjeri ka cilju koji je oprečan cilju kojeg čovjek po svojoj prirodi namjerava, kao što jak čovjek sprječava volju slabijeg čovjeka da se realizuje i ne dozvoljava da slabiji čovjek učini posao kojeg on po svojoj prirodi čini.
Kao da su pojedinici koji imaju ovakvo mišljenje po ovom pitanju pristalice determinizma. Međutim, ono što je zajedničko za sve pristalice ovakve postavke i drugih sličnih postavki proizlazi iz njihova mišljenja da je potreba stvorenja za Bogom samo u njihovom dolasku u postojanje, ali u svom ostanku nakon što dođu u postojanje nemaju potrebu za Uzvišenim Gospodarem. Gosapodar je jedan uzrok pored mnošta drugih uzroka s tom razlikom budući da je On jači i moćniji od njih On može slobodno uticati na način kako želi na čovjekov tok života. Nekoga da spriječi, a drugoga da prepusti slobodi. Nekoga da oživi, a drugome da uzme dušu. Nekoga da razboli, a drugome da podari zdravlje. Jednome podari obilje imetka, a drugoga osiromaši.
Isto značenje ima kada Uzvišeni želi roba spasiti od grijeha. On pošalje meleka da spriječi čovjeka u počinjenju grijeha koji proizlazi iz njegove prirode i da tok njegove volje koji teži zlu promjeni na dobro. Ili ako želi roba odvesti u zabludu, zbog toga što je to zaslužio, On ga samo ga prepusti šejtanu da ga on od dobra povede ka zlu, koliko god da uticaj i raspolaganje Iblisa nije na razini prisiljavanja.
Ovakvo mišljenje je neprihvatljivo prije svega i zbog argumenta savjesti ljudske, jer smo mi svi svjesni da u dobrim i lošim djelima ne postoji ni jedan uzrok koji se protivi našoj duši ili da vlada našom dušom. Jedino je duša naša ta koja čini djela na temelju svjesti i volje koja proizlazi iz svjesti. Dakle, svaki uzrok kojeg potvrđuje predaja, razum i naše mišljenje, poput meleka i šejtana, samo su uzroci u nizu, a ne neovisni uporedni uzroci.
I pored toga, kur'anska učenja, kao što je tevhid i sve ono što se temelji na tevhidu, protivi se ovakvom mišljenju.
S perzijskog preveo: Amar Imamović