Scroll to top

O skrivenim mudrostima koje se tiču oka

1. Imam Ali, mir s njim: “Čudite se čovjeku: gleda sluzinom, govori komadom mesa, sluša koščicama i diše kroz šupljinu![1]

2. Tokom rasprave sa indijskim liječnikom Imam Sadik, mir s njim, reče: “Čelo je bez dlaka jer je to mjesto pristizanja svjetlosti očima. Na čelu su postavljene brazde i bore da bi spriječile znoj koji se spušta sa glave da padne u oči, i da bi onda kada čovjek čisti znoj u sebe primile vodu, kao što rijeke na zemlji primaju vodu u sebe. Iznad očiju su postavljene obrve da bi propuštale svjetlosti onoliko koliko je dovoljno za oči.

O Indijče! Zar ne vidiš da onaj ko je izložen velikoj svjetlosti postavlja ruku iznad očiju da bi time propustio svjetlosti koliko je dovoljno?

Između dva oka postavljen je nos da bi podjelo svjetlost na dva jednaka dijela.

Oči su stvorene u obliku badema tako da niz njih klizi štapić sa lijekom i da iz njih izađe bolest, a da su četvrtaste ili okrugle ne bi mogao niz njih kliziti štapić niti bi u njih stigao lijek niti bi iz njih izašla bolest.”[2]

3. Govoreći Mufaddalu ibn Omeru Imam Sadik, mir s njim, reče: “Obrati pažnju sada, o Mufaddale, na osjetila koja su osobena za čovjeka u njegovom stvaranju i time je odlikovan u odnosu na druge. Tako su dva oka postavljena na glavi poput svjetiljki na minaretima da bi mogao gledati stvari, a nisu postavljena na donjim udovima tijela, kao što su ruke i noge i tako izložena opasnostima da izravno pri poslu i kretanju budu izloženi onome što bi ih učinilo nemoćnim, ostavilo traga na njih i osakatilo ih, niti su postavljene na dijelovima koji su na sredini tijela kao što su stomak i leđa i time otežano njihovo okretanje prema stvarima i gledanje u njih. Budući da za oči nije bilo mjesta na ovim udovima i organima, glava je najbolje mjesto za osjetila i ona ima ulogu minareta za osjetila.

Dato je pet osjetila da bi se percipiralo pet stvari i time ništa ne bi bilo propušteno od osjetilnih stvari. Oči su stvorene da bi vidjele boje. Da postoje boje, ali ne i očiju koje bi ih vidjele, od njih ne bi bilo koristi.

Stvorene su uši da bi čule zvukove. Da postoje zvukovi, ali ne i uši koje bi ih čuli, od njih ne bi bilo koristi. Isto vrijedi i za ostala osjetila.

I obrnuto vrijedi ista istina. Jer, ukoliko bi postojale oči, ali ne i boje, kakvog bi smisla imale oči? Ukoliko bi postojale uši, ali ne i zvukovi, uši ne bi imale nikakve uloge i mjesta. Zato pogledaj kako su osjetila i osjetilne stvari stvorene u tačno određenoj mjeri jedno za drugo i istovrsno jedno drugome. Svakom osjetilu je data osjetilna stvar koja ostavlja trag na njega. Svakoj osjetilnoj stvari je dato osjetilo koje nju percipira. I pored toga, stvorene su stvari posredavajuće između osjetila i osjetilnih stvari bez kojih osjetila ne bi bila upotpunjenja, a to su svjetlost i vazduh. Jer da nema svjetlosti boje se ne bi očitovale oku i oko ih ne bi moglo vidjeti. Da nije vazduha koji prenosi zvuk do uha, uho ne bi moglo čuti taj zvuk.

Da li onome ko ispravno pogleda stvari i uposli svoju misao ostaje skriveno da pojave koje sam ti opisao kroz saglasnost i pripravljenost osjetila osjetilnim stvarima i njihovoj istovrsnosti, kao i pripravnosti drugih stvari posredstvom kojih osjetila bivaju upotpunjenja, mogu biti osim po određenom cilju i svrsi, a od strane Boga Blagog i Obavještenog?

Razmisli, o Mufaddale, o onim ljudima koji nemaju vida i o njihovim prazninama u poslovima. Oni ne poznaju mjesto na koje staju i ne vide ispred sebe. Oni ne prave razliku između boja, lijepog i ružnog prizora. Oni ne vide ispred sebe rupu ako bude napadnut, niti mača ako ga neprijatelj povuče na njega. Oni nemaju pristupa poslovima kao što su pisanje, trgovina, zlatarstvo. Da nije pronicljivosti njihova uma, zapeli bi o kamenčić i pali na zemlju…

Promisli, o Mufaddale, o kapku na oku kako je postavljena poput vela i kako su trepavice postavljene poput obješenih petlji o tanapu, i kako je oko umetno u njegovo šupljinu te je zaklonjeno zastorom od dlaka oko njega.”[3]


[1]Nehdžu-l-belāġe, hikmet 8; ‘Ujūnu-l-hikam wel-mawā‘iz, str. 88, hadis 2098; El-Biḥār, sv. 61, str. 307, hadis 15.

[2]El-H̱iṣāl, str. 513, hadis 3; ‘Ilelu-š-šerāʼiʻi, str. 100, hadis 1; Ibn Šehrāšūb: El-Manāqib, sv. 4, str. 260; El-Biḥār, sv. 61, str. 309, hadis 17.

[3]El-Biḥār, sv. 4, str. 69.

Povezani članci