U brojnim ajetima i predajama navedenim na prethodnim stranicama temeljito je pojašnjena neophodnost vršenja obračuna sa samim sobom, jer trošenje dragocjenog blaga života bez ikakvog računa uzrokuje nenadoknadivu štetu.
Imam Hadi, mir neka je s njim, kaže:
اَلدُّنْیا سُوقٌ رَبِحَ فیها قَوْمٌ وَ خَسِرَ آخَرُونَ.
“Ovaj svijet je tržnica na kojoj neki prođe imaju, a neki propadnu.”[17]
Dakle, čovjek dok je živ mora svoditi svoje račune, jer po odlasku s Ovog svijeta više neće biti prihvaćene molbe da se vrati na Ovaj svijet i nadoknadi ono što je propustio.
U Kur'anu je rečeno:
حَتَّى إِذَا جَاءَ أَحَدَهُمُ الْمَوْتُ قَالَ رَبِّ ارْجِعُونِلَعَلِّى أَعْمَلُ صَالِحًا فِيمَا تَرَكْتُ كَلَّا إِنَّهَا كَلِمَةٌ هُوَ قَائِلُهَا وَمِن وَرَائِهِم بَرْزَخٌ إِلَى يَوْمِ يُبْعَثُونَ
Kad nekome od njih smrt dođe, on uzvikne: “Gospodaru moj,[18] povrati me da uradim kakvo dobro u onome što sam ostavio!” – Nikada! To su riječi koje će on uzalud govoriti – pred njima će prepreka biti sve do Dana kada će oživljeni biti.[19]
Prema tome, za život koji je Bog dao čovjeku na Sudnjem danu čovjek će odgovarati na kojem putu se njime koristio i upravo zbog toga on mora nastojati dobro iskoristiti ovu blagodat, svaki njen tren koristiti za Sudnji dan, svaki dan i svaku noć imati na umu obračun sa samim sobom i znati da će na Danu proživljenja pred Bogom Uzvišenim odgovarati te da će biti upitan kako je iskoristio svoju blagodat života? A onaj koji ovo bogatstvo ne bude iskoristio na valjan način pretrpjet će štetu.
Zaklinjući se vremenom Uzvišeni Bog kaže u Kur'anu:
إِنَّ الْإِنسَانَ لَفِى خُسْرٍ إِلَّا الَّذِينَ آمَنُوا وَعَمِلُوا الصَّالِحَاتِ وَتَوَاصَوْا بِالْحَقِّ وَتَوَاصَوْا بِالصَّبْرِ
…Čovjek, doista, gubi, samo ne oni koji vjeruju i dobra djela čine, i koji jedni drugima istinu preporučuju i koji jedni drugima preporučuju strpljenje.[20]
Šta znači taj gubitak?
Riječ husran (gubitak) označava propadanje glavnice, a ta glavnica je čovjekov život od kojeg po jedan dio nepovratno nestane svakim minulim trenutkom, osim ako se to bogatstvo koristi na putu vjerovanja, činjenja dobrih djela, podržavanja istine i zalaganja na njenom putu. U suprotnom, svaki trenutak čovjekovog života koji protekne u nemaru više se ne može nadoknaditi, a ono što je od života ostalo sa sobom nosi vlastite obaveze i odgovornosti koje će – ako bude imao uspjeha – jedino moći ispuniti.
Ukratko, čovjek na Ovom svijetu treba posvetiti pažnju obračunavanju sa samim sobom, kako na Sudnji dan ne bi došao pognute glave.
Pošto Sudnji dan pred Istinitim redove složi
U račun se dadoše, šaputanju se prepustiše,
Stade pred Gospodara, lijući suze,
Kao onaj što uspravno ustaje kad je proživljavan,
Bog će tada pitati: Šta donese Meni,
Iz ovog vremena kojeg sam ti dao?
Život svoj u čemu si priveo kraju,
Snagu i opskrbu u šta si potrošio,
Dragulj vida gdje si istrošio,
Pet čula u šta si sve uprezao?
Vid, sluh, pamet i dragulje Neba,
Potrošio si, a šta si na Zemlji kupio?
Ruke i noge sam ti dao, poput krampe i lopate,
Od Sebe sam darivao, a šta one učiniše?
Osim toga, poruka patnji što zbore,
Na stotine hiljada od Gospodara ti dođoše,
Blagodat ti dadoh, reci kako si Mi zahvalio,
Dao sam ti glavnicu, sad pokaži dobit.[21]
Možemo zaključiti da ovo svekoliko naglašavanje svođenja računa sa samim sobom u ajetima i predajama ima za cilj buđenje ljudi iz sna nemara, kako bi za Drugi, vječni svijet, pripremili poputninu, i dok još imaju priliku, prikupili za sebe što više dobrih djela.
Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, kaže:
عِبادَ اللهِ الْآنَ فَاعْمَلُوا وَ الْأَلْسُنُ مُطْلَقَةٌ وَ الْأَبْدانُ صَحیحَةٌ وَ الْأعضاءُ لَدْنَةٌ وَ المُنْقَلَبُ فَسیحٌ وَ المَجالُ عَریضٌ قَبْلَ إرْهاقِ الْفَوْتِ وَ حُلوُلِ الْمَوْتِ فَحَقِّقُوا عَلَیْکُمْ نُزُولَهُ وَ لا تَنْتَظِروُا قُدُومَهُ.
“O robovi Božiji! Već sada se trudite dok su jezici slobodni, tijela zdrava, udovi spremni, prostor za kretanje prostran i prilika mnogo, prije negoli prilika mine i smrt nastupi. Pa budite uvjereni da vam je ona došla, a ne iščekujte dolazak njen!”[22]
Nakon smrti kuće da u njoj sjediš nije,
Osim građevine od tvojih djela građena što je,
Ta zgrada od dobrih djela, jedna visoka palača je,
A ona od loših djela jedna špilja nedaća je,
Strahujem da ti sutra priliku uspjeha ne daju,
čini danas onu tevbu što sutra jaram ti je![23]
[1]Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 11, str. 379, Abvabu džihadi nafs va ma junasibuhu, hadis 7.
[2]Muhasebetu-l-nefs, str. 13.
[3]Biharu–l–anvar, bejrutsko izdanje, sv. 7, str. 260, hadis 8.
[4]Isto, str 258, hadis 1.
[5]Isto, str. 267, hadis 33. Važno je na pomenuti da je redoslijed navođenja pitanja u ovakvim predajama relativan i govor o važnosti tema o kojima će čovjek biti pitan. Za više saznanja o tome o čemu će čovjek na Sudnjem danu biti pitan, pogledati: Biharu–l–anvar, sv. 7, str. 253, od poglavlja “Muhasebetal ‘Ibad” nadalje, i druge knjige na ovu temu.
[6]Sahifa Sedždžadijja, dova 20.
[8]Muhasebetu-l-nefs, Sejjid ibn Tavus, str. 14.
[9]Biharu–l–anvar, sv. 16, str. 70; Vesa'ilu-l-ši‘a, sv. 11, str. 379, uz površne korekcije.
Sedmice mjesecom učinismo, a godine prošlima,
Svjetlo bijasmo, zbog djela ružnih vatra postasmo
Ako jedan dragulj nađosmo, međ’ sto grumena glinenih ga zagubismo,
ako vrlinu jednu imasmo, poprati je sedamdeset sramota,
Ponekad početak i kraj mjeseca brojasmo, a nekad dan i noć,
Ah, da barem život minuli nekad izračunasmo,
Svijeću duše čiste u ubici užegnusmo,
Kuća se osvijetli, ali kuća srca bez svjetla osta
Stotinu istina zarad jednog hira ubismo,
Zbog jedne jabuke na stotine grana polomismo,
Strasti na put zamku stavi, dok u zamku up'o nisi,
Kamenom glavu požude udri dok kamenovan nisi,
Godinama jastvu i strasti predani učenik si bio,
Zar ne znaš u mektebu tom ko je učitelj bio?
Put pokazaše al’ ti nigdje ne ode osim stranputicom,
Savjet rekoše al’ ti ne prihvati nit’ jedan međ’ hiljadom!
[11]Er-Ra‘d, 22.; Drugi prijevod citiranog dijela ovog ajeta glasi: “…dobrim zlo udaljavaju…”
[12]Tuhafu–l-‘ukul, bejrutsko izdanje, str. 292, izdanje Maktabe basireti, str. 295.
[13]Džami‘uehadisi–l-ši‘a, sv. 14, str. 320.
[16] Nehdžu-l-belaga, Subhi Salih, govor 223.
[17] Biharu-l-anvar, bejrutsko izdanje, sv. 75, str. 366.
[18]Neki su ovaj dio ajeta preveli ovako: “Gospodaru moj! O meleki Božiji! Vratite me…” Dakle, prvo se obraćaju Bogu, pa onda Njegovim melekima i od njih traže da im omoguće povratak. Ovakav prijevod, odnosno tumačenje ima uporište u glagolu “irdži‘uni”, koji je u ovom slučaju naveden u pluralu.
[21]Mesnevija, sv. 3, str. 487.
[22]Nehdžu–l–belaga, Fejzu–l–islam, govor 187.
