Odgovor na neke prigovore u vezi s bezgrješnošću poslanika

Kada je riječ o bezgrješnosti poslanika, upućuje se nekoliko prigovora, na koje ćemo sada odgovoriti.

Prvi prigovor. Ukoliko je Uzvišeni Bog poslanike držao čistim od činjenja grijeha, što predstavlja jamstvo za obavljanje dužnosti koje su im povjerene, u tom slučaju ne može se ustvrditi odlika ni vrijednost njihove slobodne volje, tako da neće postojati zasluga da budu nagrađeni za izvršenje obaveza i klonjenje od grijeha. Jer, da je Bog bilo kojeg drugog čovjeka držao čistim od grijeha, i on bi bio poput njih.

Odgovor na ovaj prigovor dobijamo iz prethodnih objašnjenja. Riječ je o tome da biti bezgrješan ne znači biti prisiljen da se obavljaju dužnosti i usteže od grijeha, kako je to u prethodnom poglavlju objašnjeno. Također, to što je Bog njihov čuvar i zaštitnik ne znači da djela ne pripadaju lično njima, jer iako se sve pojave na kraju pripisuju stvaralačkoj volji Božijoj, onda kada postoji posebno objašnjenje od strane Boga pripisivanje djela Bogu je naglašenije. Zapravo, volja Božija nalazi se na vrhu vertikalnog poretka u kojem se nalazi i čovjekova volja, a nije u istoj ravni, niti je njena zamjena.

Posebna Božija naklonost usmjerena prema bezgrješnima je poput ostalih povoda i uvjeta i posebnih mogućnosti koje se pružaju posebnim pojedincima i koje kao takve teret njihove odgovornosti čine težim, te na isti način kako im se povećava nagrada za djela, povećava se i kazna za suprotstavljanje. Na taj se način uspostavlja ravnoteža između nagrade i kazne. Naravno bezgrješan čovjek će praviti dobar izbor te neće zaslužiti kaznu. Slične ovoj ravnoteži su posebne blagodati vezane za sve one ljude kojima bivaju date, kao što učenjaci i potomci Poslanikove porodice[1] imaju težu odgovornost, i kako god im je nagrada za dobra djela veća, kazna za grijeh – pod pretpostavkom da ga učine – također je veća.[2] Upravo iz ovog razloga, onome ko bude imao veći duhovni stepen opasnost od pada je veća i strah od poklizavanja je jači.

Drugi prigovor glasi: Gledajući dove koje se prenose od poslanika možemo vidjeti kako oni sami sebe nazivaju grješnicima, traže oprost za svoje grijehe, pa kako ih uz takvo lično priznanje možemo smatrati bezgrješnim ljudima?

U odgovoru kažemo da se bezgrješni ljudi, uz različitost stepena, nalaze na vrhuncu savršenstva i bliskosti Gospodaru. Kao takvi, oni sebe drže obaveznim da obavljaju dužnosti koje su iznad dužnosti ostalih ljudi. Štaviše, oni bi svaku pažnju usmjerenu nekom drugom, a ne njihovom Gospodaru i voljenom, smatrali velikim grijehom. Otuda idu u smjeru traženja oprosta i pokajanja. Već je ukazano da se sintagmom “bezgrješnost poslanika” ne misli na sačuvanost od činjenja bilo kojeg djela koje se na neki način može nazvati grijehom, već se misli na sačuvanost od suprotstavljanja dužnostima ili činjenja šerijatskih zabrana.

Treći prigovor glasi: U jednom od kur'anskih dokaza u vezi sa bezgrješnošću poslanika kaže se da su oni muhlesīn, tj. pročišćeni i da šejtan nema nade da ih može zavesti, međutim, u isto vrijeme se u Kur'anu spominje kako šejtan djeluje i prema poslanicima. Između ostalog, u 27. ajetu sure A‘raf kaže se:

يَا بَنِى آدَمَ لاَ يَفْتِنَنَّكُمُ الشَّيْطَانُ كَمَا أَخْرَجَ أَبَوَيْكُم مِّنَ الْجَنَّةِ

“O sinovi Ademovi, neka vas nikako ne zavede šejtan kao što je roditelje vaše iz Dženneta izveo.” Ovdje se zavođenje hazreti Adema i Havve i na kraju njihovo protjerivanje iz Dženneta pripisuje šejtanu. U 41. ajetu sure Sad prenose se riječi hazreti Ejjuba:

إِذْ نَادَى رَبَّهُ أَنِّى مَسَّنِىَ الشَّيْطَانُ بِنُصْبٍ وَ عَذَابٍ

“Kada je Gospodaru svome zavapio: ‘Šejtan me na zlo navraća i misli lažne mi uliva!’” U 52. ajetu sure Hadždž potvrđuje se jedna vrsta šejtanskih došaptavanja za sve poslanike:

وَ مَا أَرْسَلْنَا مِن قَبْلِكَ مِن رَّسُولٍ وَ لَا نَبِىٍّ إِلَّا إِذَا تَمَنَّى أَلْقَى الشَّيْطَانُ فِى أُمْنِيَّتِهِ

“Prije tebe Mi nijednog poslanika i vjerovjesnika nismo poslali, a da šejtan nije, kad bi on što kazivao, u kazivanje njegovo nešto ubacio…”

Odgovor glasi: Niti u jednom od ovih ajeta ne govori se o djelovanju šejtana na takav način da bi to uzrokovalo da se poslanici suprotstave svojim obavezama. Što se 27. ajeta sure A‘raf tiče, riječ je o šejtanskoj spletki da se proba sa zabranjenog drveta, u vezi s koji nije izrečena zabrana, tj. nije u kategoriji šerijatskog harama, već je Ademu i Havvi samo napomenuto da bi ukoliko kušaju plodove sa njega to uzrokovalo izlazak iz Dženneta i pad na Zemlju. Šejtansko navođenje dovelo je do suprotstavljanja ovoj zabrani, koja ima karakter upute. U osnovi, taj svijet nije bio svijet obaveza i propisa, jer još uvijek nije bio objavljen Vjerozakon (Šerijat). Što se pak 41. ajeta iz sure Sad tiče, to je ukazivanje na muke i nevolje koji su od šejtana bili upućeni hazreti Ejjubu, a uopće ne ukazuje ni na kakvu vrstu suprotstavljanja Božijim naredbama ili zabranama. 52. ajet sure Hadždž ukazuje na šejtanove spletke koje je činio u vezi sa svakim poslanikom i na smetnje koje on pravi na putu ispunjenja njihovih težnji da upute ljude. Na kraju, Uzvišeni njegove spletke i prevare kvari i učvršćuje istinitu vjeru.

Četvrti prigovor dovodi se u spregu sa sljedećim kur'anskim ajetima. U 121. ajetu sure Ta-Ha hazreti Ademu se pripisuje osobina neposlušnosti, a u 115. ajetu iste sure zaborav. Na koji način ove osobine mogu biti pomirene sa bezgrješnošću?

Odgovor se sam po sebi iznalazi iz prethodnih objašnjenja, naime neposlušnost i zaborav ne tiču se obaveza.

Peti prigovor dotiče se laži koja se dovodi u vezu sa nekim od poslanika. Između ostalog, u 89. ajetu sure Saffat prenose se riječi hazreti Ibrahima koji kaže mnogobošcima:

فَقَالَ إِنِّى سَقِيمٌ

“On reče: ‘Zaista sam bolestan’”; iako nije bio bolestan. U 63. ajetu sure Enbija’ od njega se prenose riječi koje je također uputio mnogobošcima:

قَالَ بَلْ فَعَلَهُ كَبِيرُهُمْ هَذَا

“On reče: ‘To je počinio ovaj, najveći od njih’”, mada je on sam porazbijao kipove. U 70. ajetu sure Jusuf kaže se:

ثُمَّ أَذَّنَ مُؤَذِّنٌ أَيَّتُهَا الْعِيرُ إِنَّكُمْ لَسَارِقُونَ

“A zatim jedan glasnik stade vikati: ‘O karavano, vi ste, zaista, kradljivci!’” Međutim, Jusufova braća nisu počinila krađu.

Odgovor je sljedeći. Ovakva vrsta govora, kako se to da zaključiti iz različitih predaja, izrečena je u obliku kojim se želi ukazati na značenje drugačije od doslovnog s ciljem da se postigne veće dobro. Iz nekih se ajeta može zaključiti da je to bilo nadahnućem Božijim, kako se to već u događaju Jusufa, a.s., kaže:

كَذَلِكَ كِدْنَا لِيُوسُفَ

“Mi poučismo Jusufa da tako varku izvede.” U svakom slučaju, ovakva vrsta laži nije grijeh i ne suprotstavlja se bezgrješnosti.

Šesti prigovor u vezi s poslaničkom bezgrješnošću vezan je za događaj hazreti Musaa, a.s., u kojem on ubija jednog Kopta koji je bio u sukobu sa jednim od Izraelćana, i upravo zbog toga Musa bježi iz Egipta. Kada ga Allah šalje da pozove Faraona, on odgovara:

وَ لَهُمْ عَلَىَّ ذَنبٌ فَأَخَافُ أَن يَقْتُلُونِ

“…A za njih sam ja kriv, pa se plašim da me ne ubiju.”[3]Nakon toga, pošto mu Faraon prigovara za učinjeno ubistvo, on mu kaže:

فَعَلْتُهَا إِذًا وَ أَنَا مِنَ الضَّالِّينَ

“Učinio sam to tada u stanju neupućenosti.”[4]Postavlja se pitanje kako pomiriti ovaj događaj sa bezgrješnošću poslanika čak i prije poslanstva.

Kao prvo, ubistvo Kopta nije bilo namjerno, već se dogodilo kao posljedica udarca pesnicom. Drugo, riječi – “a za njih sam ja kriv” ili grješan – ukazuju da ga faraon i njegovi smatraju ubicom i grješnikom i “zbog toga se plašim da ne izvrše odmazdu nada mnom”. Treće, riječi “u stanju neupućenosti” su izrečene da bi se umilio Faraonu i njegovima, u smislu: Jasno mi je da sam tada bio neupućen i nisam znao šta se sve može dogoditi poslije toga. U svakom slučaju, ne upućuju na suprotstavljanje hazreti Musaa, a.s., Božijem naređenju i obavezi.

Sedmi prigovor dotiče se 94. ajeta sure Junus u kojem su našem dragom Poslaniku upućene sljedeće riječi:

فَإِن كُنتَ فِى شَكٍّ مِّمَّا أَنزَلْنَا إِلَيْكَ فَاسْأَلِ الَّذِينَ يَقْرَؤُونَ الْكِتَابَ مِن قَبْلِكَ لَقَدْ جَاءَكَ الْحَقُّ مِن رَّبِّكَ فَلاَ تَكُونَنَّ مِنَ الْمُمْتَرِينَ

“Ako sumnjaš u ono što ti objavljujemo, upitaj one koji čitaju Knjigu, prije tebe objavljenu. Tebi Istina od Gospodara tvoga dolazi, i nikako ne budi od onih koji su u sumnji.” Također, u 147. ajetu sure Bekare, 60. ajetu sure Ali ‘Imran, 114. sure En‘am, 17. ajetu sure Hud i 23. ajetu sure Sedžde Poslanik se odvraća od sumnje. Na koji način se može kazati da prihvatanje Objave ne podliježe sumnji?

U odgovoru kažemo da ovi ajeti ne govore o sumnji koju bi Poslanik imao, već govore o tome da njegovo poslanstvo i istinitost Kur'ana i njegovog sadržaja ne daju prostora za sumnju i nedoumicu. Ustvari, ovakva vrsta govora spada u slučajeve: Kćerku kara, snahi prigovara.

Osmi prigovor: U časnom Kur'anu Poslaniku se pripisuju grijesi koje je Uzvišeni Bog oprostio, što možemo naći u 2. ajetu sure Feth:

لِيَغْفِرَ لَكَ اللهُ مَا تَقَدَّمَ مِن ذَنبِكَ وَ مَا تَأَخَّرَ

“Da bi ti Allah ranije i kasnije grijehe oprostio.”

U odgovoru kažemo da riječ zenb, tj. grijeh u ovom časnom ajetu ukazuje na grijehe za koje su mnogobošci držali da ih je Poslanik počinio prije i poslije Hidžre. Dakle, oni su vjerovali da je on uvrijedio njihova božanstva. Pod opraštanjem tih grijeha misli se na zaštitu od posljedica koje su bile moguće kao popratni uticaj. Dokaz ovom značenju jeste činjenica da se oslobađanje Mekke proglašava uzrokom opraštanja tih grijeha, pa se u 1. ajetu iste sure kaže:

إِنَّا فَتَحْنَا لَكَ فَتْحًا مُّبِينًا ۝لِّيَغْفِرَ لَكَ اللهُ مَا تَقَدَّمَ مِن ذَنبِكَ وَمَا تَأَخَّرَ

“Mi ćemo ti dati sigurnu pobjedu, da bi ti Allah ranije i kasnije grijehe oprostio.” Očito je da ukoliko se u ovom ajetu pod riječju grijesi misli na ustaljeno značenje, u tom slučaju nema razloga da grijesi budu oprošteni oslobađanjem Mekke.

Deveti prigovor tiče se događaja kada Poslanik treba oženiti ženu s kojom se razveo njegov posinak Zejd, pa se kaže:

وَ تَخْشَى النَّاسَ وَ اللهُ أَحَقُّ أَن تَخْشَاهُ

“Ljudi si se bojao, a preče je da se Allaha bojiš.”[5] Kako pomiriti ove riječi sa Poslanikovom bezgrješnošću?

Odgovor je to da je Poslanik, s.a.v.a., imao strah da će ljudi usljed slabog vjerovanja ovaj potez – koji je trebao biti izvršen po Allahovoj naredbi da bi se pogazio neispravan neznabožački običaj izjednačavanja posvojenog sina sa biološkim – smatrati Poslanikovom voljom i da će to uzrokovati da napuste vjeru. Uzvišeni mu u ovom časnom ajetu daje do znanja da je korist iskorjenjivanja pogrešnog običaja važnija te da je prikladnije imati strah od suprotstavljanja Božijoj volji koja se manifestira u Poslanikovoj borbi sa pogrešnim uvjerenjem. Dakle, ovaj ajet ni u kojem slučaju ne kori niti kritizira Poslanika.

Deseti prigovor vezan je za mjesta na kojima časni Kur'an kori Poslanika, poput prilike kada je on dozvolio nekima da ne učestvuju u borbi, o čemu se kaže:

عَفَا اللهُ عَنكَ لِمَ أَذِنتَ لَهُمْ

“Neka ti Allah oprosti što si im dozvolio…”[6]U vezi sa zabranjivanjem nekih dozvoljenih stvari sebi da bi zadovoljio neke od svojih supruga kaže se:

يَا أَيُّهَا النَّبِىُّ لِمَ تُحَرِّمُ مَا أَحَلَّ اللهُ لَكَ تَبْتَغِى مَرْضَاتَ أَزْوَاجِكَ

“O Vjerovjesniče, zašto sebi uskraćuješ ono što ti je Allah dozvolio – u nastojanju da žene svoje zadovoljiš?”[7]Na koji način ovi prijekori mogu biti u skladu s njegovom bezgrješnošću?

Ovakve vrste obraćanja ustvari predstavljaju pohvalu u kalufu kritike, a ukazuju na veličinu Poslanikove blagosti i brižnosti, koja je išla do te mjere da čak ni licemjere ni one s bolesnim srcima nije htio ostaviti bez nade i nije otkrivao njihove tajne. Također, davao je prednost zadovoljstvu svojih supruga nad svojim prohtjevima, usljed čega je dozvoljeno djelo zakletvom sebi činio zabranjenim. Dakle on nije mijenjao Božiju odredbu, niti je ono što je dozvoljeno zabranjivao ljudima.

Ustvari, ovi su ajeti u jednom pogledu slični ajetima koji ukazuju na njegov izuzetni napor i brigu da nevjernici budu upućeni:

لَعَلَّكَ بَاخِعٌ نَّفْسَكَ أَلَّا يَكُونُوا مُؤْمِنِينَ

“Zar ćeš ti sebe uništiti zato što ovi neće da postanu vjernici?”[8]Ili ajetima koji ukazuju na podnošenje velikog napora na putu ibadeta Bogu, poput ajetā:

طه ۝ مَا أَنزَلْنَا عَلَيْكَ الْقُرْآنَ لِتَشْقَى

“Ta-ha. Ne objavismo ti Kur'an da se mučiš.”[9]Ovi primjeri u svakom slučaju nisu u oprečnosti sa njegovom bezgrješnošću.

---