Jedan od jednostavnijih prigovora vezanih za spoznaju Boga jeste pitanje: Kako se može vjerovati u postojanje bića koje nije moguće percipirati čulima?
Ovaj prigovor u umovima običnih ljudi javlja se kao nešto što je malo vjerovatno, ali postoje znanstvenici koji svoje razmišljanje temelje na senzualizmu i poriču nevidljiva bića, ili u najmanju ruku, ne smatraju da se o njima može ostvariti sigurna spoznaja.
U odgovoru na ovaj prigovor može se reći da se čulne percepcije ostvaruju posredstvom odnosa tjelesnih organa sa tijelima i predmetima: svako od čula opaža jednu vrstu sebi odgovarajućih materijalnih fenomena, pod određenim uvjetima. Na isti način na koji ne možemo očekivati od oka da opaža zvuk ili od uha da opaža boje, ne treba očekivati da zbir naših čula može percipirati sva postojeća bića.
Kao prvo, čak i među materijalnim egzistentima postoje stvari koje se ne mogu percipirati čulima, kao što naprimjer naša čula ne mogu percipirati ultraljubičaste i infracrvene zrake, niti elektromagnetne valove.
Drugo, veliki broj realnosti mi percipiramo bez materijalnih čula i stičemo sigurno vjerovanje u njihovo postojanje, iako ih je nemoguće percipirati čulima. Naprimjer, obaviješteni smo o stanjima straha i ljubavi, volje i vlastite odluke, čak smo sigurni da ove pojave postoje, iako one, kao psihičke pojave, poput duše, ne mogu biti percipirane čulima. Čak i samo percipiranje je nematerijalna činjenica i nije opipljivo.
Dakle, neopažanje neke stvari posredstvom osjetila niti je dokaz njenog nepostojanja, niti treba biti razlog smatranja postojanja stvari koje se ne mogu čulima spoznati malo vjerovatnim.
