Odgovor na to da mudžiza nema snagu racionalnog dokaza

Kada se uzme u obzir da je mudžiza uvjetovana posebnom Božijom dozvolom, ona kao takva može biti pokazatelj postojanja posebne veze između Boga i donosioca te mudžize iz jednostavnog razloga jer je ta posebna dozvola data upravo njemu. Drugim riječima, Svoj posao je predao u poslanikovu ruku i omogućio da se on dogodi kroz njegovu volju. Međutim, racionalna neophodnost ove vrste povezanosti ne nameće mogućnost da postoji neka druga veza između Boga i donosioca mudžize, kao što je slanje i prijem Objave. Dakle, mudžiza se ne može prihvatiti kao racionalni dokaz ispravnosti tvrdnje da je njen donosilac poslanik, već se ta tvrdnja najviše može prihvatiti kao argument koji ima snagu vjerovatnoće i koji je dijalektički dokaz.

Odgovor je da nadnaravno djelo – bez obzira što je od Boga – samo po sebi ne ukazuje na postojanje veze s Objavom, te s tog aspekta keramete Božijih evlija ne možemo uzeti kao dokaz da su oni poslanici. Međutim, mi govorimo o nekome ko tvrdi da je poslanik i pokazuje mudžizu kao znak istinitosti svoje tvrdnje. Ukoliko bi neko lažno tvrdio da je poslanik, na taj način bi počinio najveći i najgori grijeh koji će uzrokovati najgore smutnje na Ovom svijetu i na Budućem svijetu[1] – te on kao takav nikada ne bi imao podobnost za takvu vrstu odnosa sa Uzvišenim Bogom. Božija mudrost ne bi zahtijevala davanje moći činjenja mudžize takvom čovjeku, jer bi to bio povod zavođenja ljudi.[2]

Možemo zaključiti da razum sasvim jasno poima da čovjek podesan za posebnu vrstu veze s Bogom i podesan da mu se daruje moć pokazivanja mudžize jeste onaj koji nije izdao svoga Gospodara i koji nije pripremio povode zavođenja i vječne nesreće ljudi.

Dakle, donošenje mudžize je siguran racionalni dokaz ispravnosti tvrdnje o poslanstvu.