Odnos namjere, vječnosti, nagrade i kazne

U jednoj predaji od Imama Sadika, mir neka je s njim, koja govori o tome zašto stanovnici Džehennema moraju vječno ostati u Džehennemu, a stanovnici Dženneta vječno u Džennetu, prenosi se:

إنَّما خُلِّدَ أَهْلُ النّارِ فِي النّارِ لِأنَّ نِیّاتِهِمْ کانَتْ فِي الدُّنْیا أنْ لَوْ خُلِّدُوا فیها أنْ یَعْصُوا اللهَ أَبَداً وَ إِنَّما خُلِّدَ أَهْلُ الْجَنَّةِ في الْجَنَّةِ لِأنَّ نِیّاتِهِمْ کانَتْ في الدُّنْیا أنْ لَوْ بَقَوْا فیها أنْ یُطیعُوا اللهَ أَبَداً فَبِالنِّیّاتِ خُلِّدَ هؤُلاءِ وَ هؤُلاءِ ثُمَّ تَلا قَوْلَهُ تَعالی: ﴿قُلْ كُلٌّ يَعْمَلُ عَلَى شَاكِلَتِهِ﴾.

“Stanovnici Džehennema moraju zauvijek ostati u Džehennemu zbog toga što je njihova namjera bila da budu Bogu neposlušni čak i da su vječno na Ovome svijetu ostali, a stanovnici Dženneta vječno ostaju u Džennetu zbog toga što im je namjera bila da budu poslušni Bogu čak i ako bi vječno na Ovome svijetu ostali. I obje skupine su zbog svojih namjera zauvijek u Džehennemu i Džennetu.”[1] Potom je proučio ajet: Reci: “Svako djeluje u skladu sa svojom ličnošću.”[2]

Uticaj namjere na nagradu i kaznu

Uticaj namjere je toliki da čovjek čak i zahvaljujući samo podršci koju izražava prema nekoj skupini postaje sudionik u nagradi ili kazni te skupine. Kada je Uzvišeni Bog Zapovjednika pravovjernih, mir neka je s njim, učinio pobjednikom u Bici oko deve, jedan od Imamovih prijatelja reče: “Kako bi bilo dobro da je i moj brat uz nas, pa da vidi tvoju pobjedu nad neprijateljem i da učestvuje u dobru ove borbe.”

…فَقالَ عَلَیْهِ السَّلامُ: أهَوی أخیكَ مَعَنا؟ فَقالَ: نَعَمْ قَالَ: فَقَدْ شَهِدَنا، وَ لَقَدْ شَهِدَنا! في عَسْکَرِنا هذا أقْوامٌ في أصْلابِ الرِّجالِ وَ أرْحامِ النِّساءِ، سَیَرْعَفُ بِهِمُ الزَّمانُ، وَ یَقْوي بِهِمُ الْإیمانُ.

Imam, mir neka je s njim, je rekao: “Je li naklonost tvoga brata uz nas?” Reče: “Da.” Imam reče: “Onda je on uz nas, uistinu je uz nas! U ovoj vojsci našoj su ljudi koji su još u kičmama muškaraca i maternicama žena; vrijeme će ih iznjedriti, a vjerovanje će njima osnažiti.”[3]

Ibn Ebi-l-Hadid, navodeći ovaj govor, piše: “Ebu-l-Esved Du'eli kaže: ‘Kada je Zapovjednik pravovjernih, mir neka je s njim, pobijedio u Bici oko deve, zajedno sa skupinom muhadžira i ensarija, među kojima sam bio i ja, ušao je u javnu blagajnu u Basri. Kada je ugledao obilje imetka u javnoj blagajni, obratio im se riječima: O zlatnici i srebrenjaci! Nekog drugog prevarite! Potom je naredio da svakom od njegovih drugova dodijele po pet stotina srebrenjaka.’ Kada su sve te srebrenjake podijelili među drugovima, Ebu-l-Esved je rekao: ‘Iako je bilo dvanaest hiljada ljudi – tako mi Boga, Koji je Muhammeda, s.a.v.a., poslanikom učinio – nije uzmanjkao niti ostao ni jedan jedini srebrenjak. Kao da je Zapovjednik pravovjernih tačno znao koliko je srebrenjaka tu bilo.’”

Ibn Ebi-l-Hadid je u nastavku napisao: “Čovjek po imenu Hubba Arani reče: ‘Nakon što je Imam, mir neka je s njim, saborcima podijelio sadržaj javne blagajne i uzeo pet stotina srebrenjaka, koliko su dobili i svi ostali, pred njega je izašao čovjek koji nije sudjelovao u boju pa je rekao: ‘O Zapovjedniče pravovjernih! Iako tjelesno nisam mogao biti uz vas ni sudjelovati u boju, ipak je moje srce bilo s vama i bio sam voljan u ovom boju biti s vama. Dodijeli i meni nešto od toga novca! Imam, mir neka je s njim, dade mu svoj dio i ništa ne ostavi za sebe.’’”[4]

Ove činjenice govore o tome da ukoliko je neko zadovoljan djelima drugih, bit će i saučesnik u njima.