Odogovor na prigovor: Odakle tolika smutnja i zalutalost i pored prisustva poslanika?

Ako su poslanici dolazili da bi stvorili uvjete za usavršavanje ljudi, zašto je i pored njihovog prisustva postojala tolika smutnja i zalutalost, te je većina ljudi u većem dijelu historije bila među nevjernicima i neposlušnim? Čak su i sljedbenici nebeskih religija u međusobnom neprijateljstvu i borbi, te vode krvave i razorne ratove. Zar mudrost Božija nije trebala uključiti još činilaca pomoću kojih bi se stalo na put ovakvim stanjima, pa ako ništa drugo, da sljedbenici religije ne ratuju jedni protiv drugih?

Odgovor na ovo pitanje postaje jasan kada se razmisli o činjenici da je čovjekovo usavršavanje oslonjeno na njegovu ličnu slobodnu volju. Kao što je već rečeno, Božija mudrost zahtijeva da budu pripremljeni uvjeti za svojevoljno usavršavanje (a ne prisilno), tako da oni koji žele mogu prepoznati put istine i prelazeći ga stići do savršenstva i sreće. Međutim, osiguranost uvjeta za ovakvu mogućnost ne znači da će je svi ljudi iskoristiti na ispravan način i da će se kretati ispravnim putem. Kako to već časni Kur'an kaže, Uzvišeni je stvorio ljude u uvjetima Ovoga svijeta da bi iskušao koji će od njih biti bolji.[1] Također, mnogo puta je u Kur'anu naznačeno da je Allah, da je htio, mogao sve ljude uputiti Pravim putem i u potpunosti ih spriječiti da zalutaju.[2] Ipak, u takvim prilikama ne bi ostalo prostora za izbor te bi čovjekovo ponašanje izgubilo ljudsku vrijednost, a svrhovitost stvaranja čovjeka kao slobodnog bića koje bira na temelju slobodne volje bila bi poništena.

Možemo zaključiti da se čovjekova sklonost ka smutnji, neposlušnosti i nevjerovanju temelji na njegovom lošem izboru, a i posjedovanje moći da postupa na takav način utkano je u njegovu prirodu. Suočavanje sa posljedicama lošeg izbora i takvih sklonosti poželjno je zbog drugog. Iako je Božija volja primarno usmjerena ka čovjekovom usavršavanju, kako je objekat te volje uvjetovan slobodnom voljom, ona ne isključuje pad i zastranjenje zbog lošeg izbora, zahvaljujući činjenici da mudrost Božija ne zahtijeva da svi ljudi, htjeli ne htjeli, budu usmjereni ispravnom stazom, nasuprot njihovim težnjama i volji.