Opis Muhammeda Božijeg poslanika u predajama

 

Ovaj ogled o adabu Allame Tabatabai u svome tefsiru el-Mizan zapo­či­nje nakon tumačenja posljednjih aje­ta sure Ma’ide. U nastavku donosimo dio koji se odnosi na hadiski osvrt o adabu miljenika Božijeg, Allahov Poslanika, s.a.v.a.

Kur’anski ajeti koji se bave Poslanikovim plemenitim moralom i lije­pim adabom u većini primjera dolaze u obliku zapovijedi ili zabrane. Za­to ćemo u nastavku ovo pitanje razmatrati kroz predaje – koje u sebi nose opi­se Po­slanikova suneta i morala, koji otkriva lijep božanski adab – na­rav­no, pot­krijepljene kur’anskim ajetima.

U knjizi Ma’ânijul-akhbâr,[1] nizom prenosilaca od Ebu Hâle et-Te­­mimî od El-Hasan ibn Alija, neka je mir Božiji njima, te drugim ni­zom prenosilaca od Imama Ride, a on od svojih plemenitih očeva, od Ali ibn Husejna od Hasan ibn Alija, te nizom penosilaca od jed­nog od sinova Ebu Hâle od El-Hasan ibn Alija, neka je mir Božiji nji­ma, prenosi se da je rekao: “Izrazio sam želju svome daidži Hind ibn Ebi Hâle, koji je ljudima opisivao Poslanika, da i meni opiše ne­ke osobine Poslanika, tako da se zaljubim u njega.” On se oda­zvao mojoj molbi i rekao je: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., u očima sva­kog posmatrača bio je veličanstven i poštovan, njegovo lice je svijetlilo po­put puna Mjeseca. Nije bio ni previsok, ni prenizak, nego je bio sred­nje građe. Imao je široko tjeme i kosu blago valovitu. Ako bi se de­silo da mu kosa nekad i bude raščupana, odmah bi je začešljao. Ako bi pustio kosu, ona mu nije prelazila resice ušiju. Bio je svi­jet­le puti. Imao je široko čelo i tanke i duge obrve, među kojima je bio razmak. Između obrva je imao venu koja bi nabrekla od krvi kada bi se naljutio. Ta vena je bila svijetla tako da onaj ko ne bi obraćao pa­ž­nju mislio bi da je ona produžetak nosa, koji je bio izdužen. Im­ao je gustu bradu. Obrazi su mu bili koštunjavi, bez mesa. Usta su mu bi­la velika, mirišljava i većinom poluotvorena. Zubi su mu bili ras­tav­ljeni i blistavo bijeli. Dlake na prsima su bile usko raspoređene u li­niji koja se protezala sve do stomaka. Vrat mu je bio lijep poput je­lena. Od svoga sjaja kao da je bio srebren. Stas mu je bio skladan, tijela čvrsta i zbijena, a stomak mu je bio ravan sa prsima. Imao je široka ramena. Kosti su mu bile obložene debelim slojem mesa. Ši­ro­kih prsa. Njegovo obnaženo tijelo bilo je veoma lijepo. Udovi su mu bili skladni. Imao je tanku liniju malja od prsa pa do stomaka. Gru­di i stomak su bili bez dlaka osim ove linije, dok su nadlaktice, rame­na i gornji dio prsa bili dlakavi. Podlaktica mu je bila izdu­že­na, a dlanovi široki. Dlanovi i tabani su bili lijepo popunjeni. Cijelo nje­govo tijelo bilo je skladno. Kosti su mu bile ravne i neuvijene. Udu­bine dlana i stopala su bile veće nego uobičajene. Kada bi isko­ra­čio bilo je kao da čupa zemlju. Koračao je ravnomjerno. Hodao je smi­reno i dostojanstveno, ali žustrim hodom. Kada bi koračao bilo bi kao da silazi sa nekog visokog mjesta u nizinu. Kada bi se obra­ćao nekome prema toj osobi se okretao cijelim svojim tijelom. Po­gled je držao spušten. Više je gledao u zemlju nego u nebo. Nije mu bilo ravnog kod zadubljivanja i posmatranja. Koga bi susreo pre­te­ka­o bi ga u selamu.”

Prenosilac je rekao: “Pitao sam ga da mi opiše njegov govor. ‘On reče: Božiji Poslanik, s.a.v.a., bio je u neprekinutoj tuzi, stalno za­mišljen, a da se ni na trenutak nije opuštao. Dugih šutnji, nije go­vo­rio, osim kada je bilo potrebno, svoj govor od početka do kraja bi iz­govarao otvorenih usta.[2] Govor mu je bio sažet i jezgrovit, bez su­viš­nih riječi ili manjkavosti. Bio je blage i dobre ćudi, i to takve da se ni prema kome u obraćanju nije odnosio grubo i omalo­va­ža­va­jući. Svaku blagodat je doživljavao velikom, čak i kad je bila ne­znat­na. Nijednu blagodat nije kudio, a posebno je prema hrani bio takav, nije kudio njen okus, a nije je ni hvalio. Ovaj svijet i njegove ne­daće nikad ga nisu rasrđivale. Kada bi neko pravo bilo pogaženo ni­koga nije mogao poznati od žestine ljutnje. Ničega se nije plašio kada je u pitanju ispunjenje pravde i istine. Kada bi nešto po­ka­zi­va­o, činio bi to cijelim dlanom ruke. Kada bi se nečemu čudio, ok­re­tao bi šake ruku. Kada bi govorio, udarao bi palcem lijeve ruke u desnu šaku. Kada bi se naljutio, okretao bi lice, a oči bi zatvorio. Kada bi se smijao, na licu bi mu bio blagi osmijeh tako da bi mu se vidjeli sa­mo zubi poput bijelog grada.’”

Sadūq, r.a., prenosi u spomenutoj knjizi, lancem prenosilaca do Ima­ma Hasana ibn Alija, da je rekao: “Ja sam jedno vrijeme pre­šu­ći­vao Husejnu govor koji sam čuo od svoga daidže u vezi opisom Po­slanika, sve do jedne prilike kada sam mu ga prepričao i shvatio da je on bolje upućen od mene. Pitao sam ga odakle je upoznat, na što mi je odgovorio da ga je otac Amirul-mu’minin upoznao s po­slo­vima Allahova Poslanika, s.a.v.a., u javnom i privatnom životu. Ta­kođer, pitao sam ga i o njegovom načinu sjedenja i njegovom liku i on mi niučemu nije uskratio pojašnjenje.”

Hazreti Husejn prenosi svome bratu: “Pitao sam oca o ponašanju i postupcima Božijeg Poslanika, s.a.v.a., u kući i on je rekao: Od­la­zio je kući po svom izboru, a kada bi se našao u kući svoje vrijeme je dijelio na troje. Dio vremena je posvećivao ibadetu Allaha, dž.š., dru­gi dio svojoj porodici, a treći sebi, ali tako da za vremena po­sve­će­nog sebi nije u potpunosti prekidao vezu, već je dio toga posred­stvom njemu bliskih ljudi posvećivao poslovima naroda. U tom di­je­lu vremena nije ostavljao ništa za sebe. Njegova praksa je bila da je ljudima od vrline iskazivao ljubav svojim adabom, a svakome je oda­vao pažnju u veličini vrline kojom je ovaj raspolagao u vjeri. Za­dovoljavao je njihove potrebe koje su bile različite. Neko je imao jed­nu potrebu, neko dvije, a neko i više. Allahov Poslanik, s.a.v.a., za­nimao bi se njihovim stanjima, a njih bi zaposlio otklanjanjem ne­dostataka. Raspitivao bi se za njihove poslove i upoznavao ih je sa učenjima vjere. U takvim prilikama uvijek bi govorio: ‘Prisutni neka prenesu odsutnima.’ Također bi govorio: ‘Izvijestite me o po­tre­bama onih koji nemaju puta do mene. I znajte da svaki pojedinac koji potrebu slabašnoga čovjeka koji nema pristupa vladaru iznese pred vladara i riješi je, Allah, dž.š., će njegove korake na Sudnjem danu učiniti čvrstim i postojanim.’ U njegovom prisustvu nije bilo go­vora o drugim stvarima, niti je primao riječi koje su se bavile ne­čim drugim. Ljudi su dolazili do njega da bi se koristili njegovim zna­njem i prisustvom i ne bi napuštali skup sve dok im se srca ne bi na­pojila znanjem i dok sami ne bi postali vodiči na putu Istine.

Potom sam pitao oca o Poslanikovom vladanju izvan kuće, a on mi je rekao: Allahov Poslanik, s.a.v.a., govorio je samo u slučaju po­trebe. Sa ljudima je njegovao bliskost i nije iskazivao odvratnost i umor spram njega. Prema velikanu svakog plemena odnosio se sa po­štovanjem, a upravljanje poslovima plemena prepuštao je njemu. Po­slanik se ustezao od ljudi i bio je na oprezu spram njih, a da pri­tom nije predavao zaboravu nijednog čovjeka i nijedno stvorenje. Uvi­jek se zanimao za svoje ashabe, a o stanju ljudi se raspitivao za jed­ne od drugih. Svako plemenito djelo je hvalio i jačao, a svako loše djelo je kudio i obeshrabrivao. U svim poslovima je bio umje­ren i nikad ni na trenutke nije pretjerivao ili podbacivao. Nije bio ne­obaviješten o nemaru muslimana ni o njihovom zastranjivanju. Po pitanju istine nije smanjivao niti je prelazio njene granice. Među oni­ma koji su ga okruživali smatrao je za boljega i odabranijeg ono­ga koji je imao više vrlina i više želio dobro muslimanima; kod nje­ga je imao viši položaj onaj čija je pomoć muslimanima bila veća.

Hazreti Husejn u nastavku kaže: Potom sam pitao oca o sje­de­nji­ma Allahova Poslanika, s.a.v.a., na šta on odgovori: Nikada nije sje­dao ili ustajao, a da nije spomenuo Allaha, dž.š. Ni na jednom sku­pu nije birao za sebe posebno mjesto. Zabranjivao je postupke koji su određivali značaj sjedenja u pročelju. Sjedao je tamo gdje je bi našao prazno mjesto, a isto je naređivao svojim ashabima. Na si­je­lu je ispunjavao pravo svakoga na način da niko od prisutnih ne bi os­jetio da je njemu neko drugi značajniji i cjenjeniji. Za svakog ko bi mu došao imao je strpljenja da bude s njim, sve dok pridošli ne bi sam prvi ustao i pošao. Niko nije došao njemu radi ispunjenja svo­je potrebe, a da se nije vratio sa udovoljenjem potrebe ili da nije bio obradovan lijepom riječju. Njegova plemenita ćud je bila takva da su ga ljudi doživljavali kao svoga oca. Svi su kod njega imali jed­nako pravo. Okupljanja kod njega bila su obilježena strpljenjem, sti­dom, iskrenošću i povjerenjem. Na tim okupljanjima glas se nije po­dizao niti se kaljala svetost drugih ljudi. Ako bi neko i počinio po­grešku, Poslanik bi ga tako opomenu da bi ovaj nadalje bio stalno op­rezan. Sabesjednici na tim skupovima bili su međusobno izje­d­na­če­ni, ujedinjeni u uzajamnom pomaganju u bogobojaznosti, me­đu­sobno snishodljivi, stariji su bili poštovani, a prema mladima se od­nosilo samilosno, davana je prednost onima koji su imali po­tre­bu, a o strancu je vođena briga.

Pitao sam kakvo je bilo držanje Poslanika, s.a.v.a., među sabe­sjed­­nicima? On reče: Poslanik, s.a.v.a., bio je stalno vedra lica, blagog op­hođenja i prilagodljiv. Prema sabesjednicima nije bio grub, su­rov, neuljudan, osoran, bučan, nije imao nedoličnih riječi u govoru, niti je bio od onih koji prigovaraju, ali ni od onih koji govore hva­lo­spje­ve. Spram onoga što nije imao sklonost, nije pokazivao na licu. Zato se ljudi nisu ustručavali da predlažu, a oni koji su imali oče­ki­va­nja nisu ostajali razočarani. Svoju dušu je ustezao od tri stvari: pre­piranja, obilja govora i govora u kojem nije bilo koristi. Ustezao se kod ljudi u pogledu tri stvari: nikada nikoga nije kudio ni pre­ko­ra­vao, nikad nije ispitivao za pogreške i mahane ljudi i nikad nije raz­­govarao, osim u prilikama kada je imao nadu u sevabe od tog čina.

Kada bi govorio njegovi sabesjednici bi oborili glave kao da je sa­ma smrt svoju sjenku prostrla nad njihovim glavama. Kada bi šu­tio, oni su govorili. U njegovom prisustvu se nisu prepirali. Ako bi neko govorio, drugi bi šutjeli, sve dok ovaj ne bi završio. U nje­go­vom prisustvu govorili bi po redu. Smijao bi se onom čemu bi se nje­govi sabesjednici smijali, čudio bi se onom čemu bi se oni ču­di­li. Bio je strpljiv spram grubosti neznalice i njegovog nepriličnog go­vo­ra kada bi ovaj tražio nešto od njega, sve dok njegovi ashabi ne bi pokušali zaustaviti njegovu navalu, a Poslanik bi na to rekao: ‘Uvi­jek pomozite i podržite potrebitog.’ Nikad nije primao hvalu, osim od onoga kome je učinio dobročinstvo. Nikad nije prekidao čo­vjeka u govoru, osim ako bi ovaj prešao granice dozvoljenog i ta­da bi ga prekidao ili odvraćanjem, ili bi ustao.

Hazreti Husejn reče: Potom sam Amirul-mu’minina pitao za šut­nju Allahova Poslanika, s.a.v.a., na što je on odgovorio: Šutnja Po­sla­­nika je imala četiri oblika: po osnovi uzdržavanja, po slijeđenju Bo­ži­je odredbe, usljed strpljive razboritosti te na tragu promišljanja. Kod njega su razboritost i strpljenje bili sjedinjeni, tako da ga ništa nije mo­glo rasrditi niti uzrujati. Njegova šutnja po osnovi uzdr­ža­va­nja bi­­la je u četiri vida: kada je htio da posao dobije lijep oblik i da ga lju­di u tome slijede, ondje gdje je govor bio pokuđen, da bi ljude po­dučio da i oni isto izbjegavaju, u primjerima kada je htio da do­ne­se odluku o dobrobitima Ummeta te u obavljanju posla u kojem je bilo dobro i Ovog i Budućeg svijeta. Njegova šutnja po slijeđenju Bo­žije od­red­be ispoljavala se u postupku da je sve ljude gledao istim očima i slušao istom pažnjom, dok je šutnja zbog promišljanja do­lazila do izražaja u pogledu razmišljanja o onome što ostaje i ono­me što nestaje.”

Autor: Ovaj hadis sastavljač knjige Makârimul-akhlâq prenosi iz knji­ge hadisa od autora Muhammed ibn Ishak ibn Ibrahim Et-Tâle­kâ­ni, koju on prenosi od Hasana i Husejna, neka je mir Božiji nji­ma. Medžlisi u zbirci hadisa Bihârul-envâr kaže da ovaj hadis spada u red poznatih hadisa, kao i da ga većina sunnijskih knjiga bilježi. Po­tom dodaje da su prema sadržaju ovog hadisa ili jednog njegovog dije­la pre­neseni brojni hadisi od ashaba o Allahovu Poslaniku, s.a.v.a.[3]

 

2. U knjizi Ihjâ‘ulûmiddînje zabilježeno: “Od svih ljudi Allahov Poslanik je imao ljepši i slađi govor – do dijela kada kaže: Poslanik je govorio sažeto i jezgrovito, bez suvišnih riječi ili manjkavosti, nje­gove riječi kao da su slijedile jedna drugu. Između rečenica je za­stajao da bi mogao pamtiti onaj ko bi htio. Glas mu je bio pro­do­ran i među svim ljudima najmelodičniji.”

 

3. U knjizi et-Tahdhîb prenosi se od Ishak ibn Džafera, od svoga brata Muse, od svojih plemenitih očeva od Alija, neka je mir Božiji njima, da je rekao: “Čuo sam Allahova Poslanika, s.a.v.a., kako kaže: ‘Po­slan sam sa plemenitim moralom i njegovim izvrsnostima.’”

 

4. U knjizi Makârimul-akhlâq Ebu Sa’îd el-Khadarî kaže: “Allahov Po­slanik, s.a.v.a., bio je stidljiviji od djevice u njenoj djevojačkoj sobi. Ako je prema nečemu imao odvratnost, mi smo to vidjeli na nje­govom licu.”

 

5. U knjizi el-Kâfî Muhammed ibn Muslim kaže: “Čuo sam hazreti Ebu Dža­fera kako kaže: ‘Došao je melek Allahovom Poslaniku, s.a.v.a., i reče: ‘Allah ti je dao da izabereš da budeš ili poslanik ponizni ili po­slanik vladar.’ Poslanik je pogledao u Džibraila, a on mu dade znak da bude ponizan. Poslanik reče: ‘Rob, ponizni poslanik.’ Me­lek, držeći u rukama ključeve Zemlje, reče: ‘Ovim nije ništa uma­nje­no od onoga što ti imaš kod tvoga Gospodara.’”

 

6. U Nehdžul-belâgi, Imam Ali o Poslaniku kaže: “Zato slijedi Vjero­vjes­nika svoga…”, pa sve do: “Grickao je svijet ovaj samo krajič­ci­ma zuba svojih i nije mu uputio nijedan pogled potpun. Od svih lju­di na svijetu bijaše najmanje sit i trbuha najpraznijeg. Svijet mu je ovaj bio ponuđen, ali ga odbi prihvatiti. Kada bi doznao da Allah Uz­višeni nešto mrzi i on bi to mrzio, da Allah nešto drži niskim i on bi to držao niskim, da Allah nešto drži malim i on bi to držao ma­lim, ako volimo ono što vole Allah i Poslanik Njegov mrze i sma­tra­mo velikim ono što Allah i Poslanik Njegov smatraju malim, to je dovoljno odjeljivanje od Boga i kršenje zapovjedi Njegovih. Po­sla­nik – mir i blagoslovi Božiji neka su na nj i na potomke njegove! – obi­čavao je jesti na zemlji i sjediti poput roba. On rukom svojom po­pravljaše sandale svoje, krpaše odjeću svoju, jahaše magare neo­sed­lano i običavaše staviti nekoga iza sebe. Jednom je ugledao za­vje­su sa likovima na vratima sobe svoje pa je rekao jednoj od žena svo­jih: ‘Makni mi je ispred očiju jer, zaista, kada je gledam, sjećam se svijeta ovoga i primamljivih ukrasa njegovih.’ Tako je odvratio srce svoje od svijeta ovoga i izbrisao spomen njegov u mislima svo­joj. Volio je da mu ukrasi svijeta ovog ne budu ispred očiju, tako da ne bi uzimao od njih odjeću raskošnu, da ne bi smatrao svijet ovaj mjestom boravljenja trajnog i da ne bi gajio nadu da će u njemu stalno ostati. Zato ga je odstranio iz misli svoje, udaljio iz srca svoga i sklonio od pogleda svoga. Tako, kada neko nešto mrzi, mrzi gledanje i spominjanje toga pred sobom.”[4]

 

7. U knjizi el-Ihtidžâdž prenosi se od Musa ibn Džafera, od njegova oca, od njegovih plemenitih očeva, od Hasan ibn Alija, a on od svog oca Alija, koji je u jednom dugoj predaji, između ostalog rekao: “Alla­hov Poslanik, s.a.v.a., bio je takav da kada bi klanjao on bi to­li­ko plakao iz strahopoštovanja spram Allaha, dž.š., da bi nakvasio mjes­to gdje klanja, a da nije počinio neki grijeh ili pogrešku.”

 

8. U knjizi el-Manâqeb se prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., toliko bi plakao da bi se na kraju onesvijestio. A na to mu bi rečeno: ‘Zar Allah nije tebi oprostio i prošle i buduće grijehe?’ Poslanik odgo­vo­ri: ‘Zar da ne budem zahvalan rob?’”

Autor: Postavljeno pitanje jasno govori da je pitalac mislio da je iba­det zarad sticanja sigurnosti od Božije kazne. A, ustvari, pre­ne­seno je da je robovanje iz straha poput ibadeta robova spram svojih go­spodara. Poslanik, s.a.v.a., svoj odgovor temelji na uvjerenju da je ibadet iz zahvale Allahu, dž.š., a to je ibadet plemenitih, jedan dru­gi oblik robovanja. Također, preneseno je od Imama Ehli-Bejta da je ibadet iz straha od kazne ibadet robova, ibadet želje za na­gra­dom je ibadet trgovaca, a da postoji također ibadet iz zahvale Alla­hu, dž.š. U nekim predajama za potonji oblik ibadeta je rečeno da je to ibadet iz ljubavi ili, na drugom mjestu, zato što dostoji da se Njemu ro­bu­je.

Mi smo kod ajeta: Allah će zahvalne sigurno ubrzo nagraditi,[5] u četvrtom svesku opširno raspravljali o značenjima ovih predaja. Tada smo rekli da je robovanje Bogu iz zahvale ustvari iskrenost u iba­detu i da su zahvalni među Božijim robovima oni iskreni na koje se odnosi ajet: Slavljen i čist je Allah od onoga kakvim ga oni pred­stavljaju, osim Allahovih iskrenih robova!,[6] i drugi slič­ni ajeti.

 

9. U knjizi Iršâd ed-Dejlamî prenosi se: “Kada bi Ibrahim Halil, a.s., stao na namaz u strahu od Allaha, dž.š., od njega bi dopirao glas ža­mo­ra poput žamora uznemirena preplašena čovjeka. Allahov Po­sla­nik, s.a.v.a., bio je isti takav.”

 

10. U tefsiru Ebu el-Futûh prenosi se od Ebu Sa’îd el-Khadarî da re­kao: “Kada je spušten ajet: ‘Mnogo spominjite Allaha’, Allahov Po­­slanik, s.a.v.a., toliko je bio zaokupljen zikrom da su nevjernici za njega govorili da ga je džin poduhvatio.”

 

11. U knjizi el-Kâfî Zejd ibn Šehhām prenosi od Imama Sadika da je re­kao: “‘Allahov Poslanik, s.a.v.a., svaki dan je sedamdeset puta či­nio tevbu.’ Pitao sam: ‘Da li je sedamdeset puta izgovarao Estag­fi­rullah we etubu ilejh (استَغفِرُ اللهَ و اَتُوبُ اِلَيهِ)?’ On odgovori: ‘Ne, već je iz­govarao Etubu ilallah (اَتُوبُ اِلى الله).’ Rekoh: ‘Allahov Poslanik je činio tevbu, a nije činio grijehe, a mi činimo tevbu i opet se vra­ća­mo grijehu.’ Imam reče: ‘Treba tražiti pomoć od Allaha.’”

 

12. U knjizi Makârimul-akhlâq prenosi se iz knjige en-Nubuwwe od ha­zreti Alija da bi uvijek kada bi opisivao Poslanika, s.a.v.a., go­vo­rio sljedeće: “Od svih ruku Poslanikova ruka je bila najda­rež­lji­vi­ja, od svih prsa njegova su bila najodvažnija, od svih ljudi bio je naj­istinoljubivijeg govora, najpouzdanije je održavao obećanja, bio je najblaže ćudi, najplemenitijeg porijekla, ko bi ga neočekivano ugledao osjetio bi strahopoštovanje, ko bi se družio s njim sa spo­znajom zavolio bi ga, a prije njega ni nakon njega nisam vidio nje­mu sličnoga.”

 

13. U knjizi el-Kâfî ‘Amr ibn Ali prenosi svoga oca da je rekao: “Jed­na od zakletvi kojom bi se koristio Allahov Poslanik, s.a.v.a., gla­si­la je: ‘Ne, od Allaha tražim oprost! (لا اَستغَفِرُ اللهَ)’”

 

14. U knjizi Ihjâ ‘ulûmiddîn prenosi se da bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., učestalijegladio bradu kada bi bio veoma veseo.

15. U istoj knjizi se prenosi da je Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio naj­da­rež­ljiviji čovjek. Nikada se dinar i dirhem nisu zadržavali u nje­go­vim rukama. Ako bi se desilo da ostane nešto novca kod njega i da do noći ne nađe nikoga kome bi to dao, ne bi išao kući dok ga se ne bi oslobodio, skinuo sa sebe odgovornost i to predao ne­volj­ni­ku. Od onoga čime bi ga Allah, dž.š., opskrbio za sebe ne bi ostavljao više od potreba prehrane za jednu godinu od onoga što bi našao od hurmi i ječma, a preostalo bi podijelio na Božijem putu.

Nije bio pitan, a da nije udovoljio onome što bi se tražilo od njega, sve dok ne bi došao do svoje jednogodišnje zalihe hrane, ali i od toga bi udjeljivao. Često bi se dešavalo da bi prije isteka go­di­ne bila potrošena zaliha hrane i ako mu u međuvremenu ne bi neš­to pristiglo i sam bi imao potrebu.

Gazali kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., slijedio je istinu, čak i kad je to bilo na štetu njegovu i njegovih ashaba.”

Gazali kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., išao bi sam bez zaštite među neprijatelje.”

Gazali kaže: “Allahova Poslanika, s.a.v.a., nije ništa plašilo od Ovog svijeta.”

Gazali kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., sjedao je sa siro­ma­si­ma i objedovao sa nevoljnicima. Iskazivao je poštovanje ljudima ću­dorednog ponašanja. Gradio bi bliskost sa uglednim ljudima do­bro­činstvom prema njima. Održavao je rodbinske veze, ali nije pri ro­đacima davao prednost pred osobama veće vrline. Nije bio grub ni prema kome. Primao je ispriku od onoga ko ju je tražio.”

Gazali kaže: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., imao je robova i ro­bi­nja, ali nije se uzdizao nad njima ni hranom, ni odjećom. Svoje vri­je­menije provodio u drugom, osim u poslovima posvećenim Alla­hu, dž.š., ili u onome što je za njega predstavljalo dobrobit. Obilazio bi as­ha­be u njihovim baščama. Nikad nije nekog jadnika prezirao zbog nje­go­ve neimaštine ili bolesti. Nije se plašio nijednog vladara zbog njegove vlasti. Pozivao je Allahu jednako i nevoljnika, i vladara.”

16. U istoj knjizi se prenosi: “Allahov Poslanik, s.a.v.a., od svih ljudi se najteže ljutio, a najbrže bi se odljutio. Bio je od svih ljudi naj­sa­mi­losniji prema njima, najdobrostiviji među njima i prema njima i naj­korisniji od ljudi ljudima.”

 

17. U istoj knjizi se kaže: “Kada bi Allahov Poslanik, s.a.v.a., bio ve­seo i zadovoljan to bi iskazivao prema ljudima na najljepši način. Kada bi držao govor to bi činio sa potpunom ozbiljnošću. Ako bi se razljutio, a to je činio jedino radi Allaha, ništa nije imalo snage da se usprotivi njegovoj ljutnji. Takav je on bio u svim svojim po­slo­vima. Kada bi se našao u teškoćama, prepuštao je Allahu, odri­cao je kod sebe moć i snagu, a Allaha je molio za uputu.”

Autor: Značenje pouzdavanja na Boga, kao i prepuštanje po­slo­vaNjemu, poricanje snage i moći kod sebe, te traženja izlaza i upu­te od Boga, sve se to temelji na jednom načelu, a to je da svi poslovi skon­čavaju u Božijoj Volji, Koja nadvladava sve druge volje i ni­ka­da nije potčinjena, kao i Božija Moć, Koja stoji iznad svih os­ta­lih moći i beskonačna je. Ovo je zbilja kojoj zajedno poziva Božija Knjiga i sunnet Poslanika Njegova da se vjeruje u nju i da se dje­lu­je po njoj. Časni Kur’an kaže: …a oni koji se uzdaju, neka se samo u Allaha uzdaju![7] Također, rekao je: A ja Allahu prepuštam svoj slučaj…,[8] …onome koji se u Allaha uzda, On mu je dosta…,[9] Pa zar Allahu ne pripada Stvaranje i Upravljanje!,[10] …i da će se Go­spo­daru tvome ponovo vratiti.[11]

Poprimanje ovakvih osobina i ostvarenje ovakvog adaba, pored toga što čovjeka izvodi na put zbilja i stvarnosti i što njegovo djelo ob­likuje saobrazno zbilji, i što čovjeka smješta u fitretsku vjeru, tako da zbilju svake stvari vidi u vraćanju zbilja svih poslova Alla­hu, dž.š., kao što je i Sam rekao: A, zbilja, Allahu se vraćaju sve stva­ri[12]– donosi i drugu važnu korist, a to je da čovjekovo oslanjanje na Gospodara, u stanju kada čovjek poznaje Gospodara, Koji ima neo­­graničenu moć i nesavladivu volju, čini čovjeka veoma jakim, da­rujući mu postojanu odlučnost. Ovakvog čovjeka ne mogu slo­mi­­ti ni­kak­ve nevolje koje iskrsavaju pred njim na putovanju ka ci­lju i ne mo­gu ga omesti nikakve šejtanske vesvese koje se javljaju u čo­vje­­ko­voj duši u obliku privida.

Preveo: Amar Imamović