Osnove logike - O sudovima (5)

4. Izjavne rečenice mogu biti istinite i neistinite. Znači, pripovijedanje i izvješće o nekom događaju može biti samo po sebi istinito ili neistinito, ne uzimajući u obzir govornika, dok poticajne rečenice ne mogu biti ni istinite ni neistinite.

Nakon ovog podsjećanja sa lahkoćom se može definirati sud (قضيه). Sud je potpuna izjavna rečenica koja je istinita ili neistinita. Naprimjer, izjava: “Došao je Hasan”, bez obzira ko je izriče, može odgovarati stvarnosti, ili biti lažna. Dakle, prema definiciji, sud mora zadovoljiti tri osnovna uvjeta:

1. izjava suda treba biti potpuna (تام), u suprotnom, ako je krnjava (ناقص), ne može biti sud;

2. izjava suda treba biti složena (مركـب), a ne prosta (مفرد);

3. izjava može biti istinita ili lažna, drugim riječima ona je izjavna (خبـر), a ne poticajna rečenica (انشاء).

Pitanje: Ranije je rečeno da poticajne rečenice ne mogu biti istinite ili neistinite. Međutim, postavlja se pitanje da li neke poticajne rečenice, u kojima postoji mogućnost istinitosti ili neistinitosti, mogu biti sudovi? Naprimjer, kada se na postavljeno pitanje unaprijed zna odgovor, ili kada siromah prosi: “Meni, siromahu pomozi!”, ili kada se žali za propuštenim: “Kamo sreće da sam mlad”, ili “Kamo sreće da sam imao para.”

Odgovor: Ove poticajne rečenice ne mogu biti sudovi, iako su im pripisive istinitost i neistinitost, ali to ne čini dio biti njihove, tj. ne proizlazi iz njih samih. Zapravo, ove poticajne rečenice zbog konsekvence izvan njih stječu mogućnost da se razumijevaju kao izjavne rečenice. Ustvari, ove dvije osobine, istinitost i neistinitost, potiču od izjavnih rečenica koje se razumiju kao posljedica poticajnih rečenica, tj. sadržane su u njima kao značenja. To na gornjim primjerima izgleda ovako: “Ja sam neznalica”, “Ja sam siromah”, “Ja nemam neku određenu stvar.” Upravo zbog ovoga naveden je uvjet “po biti” da bi se izuzeli ovakvi slučajevi. Dakle, njihova opisanost ovim dvjema osobinama nije zbog njihove biti već zbog značenja koja podrazumijevaju poticajne rečenice.

Podjela sudova

Sudovi imaju mnoštvo podjela ovisno o aspektu njihova razmatranja, a u prvom koraku se dijele na:

1. kategorički sud (قضيه حمليه),

2. kondicionalni sud (قضيه شرطيه).

Objašnjenje: Obratimo pažnju na sljedeća dva iskaza: “Danas je petak”, i: “Ako je danas petak, onda će sutra biti subota.”

Za prvi iskaz uočavamo da ga grade dvije proste riječi (مـفـرد) i jedan odnos (نسبت) koji vlada između njih, na što ukazuje riječ, tj. glagol “je”. U drugom iskazu uočavamo dvije rečenice i to: “Danas je petak” i “Sutra će biti subota”, koje su povezane riječju “ako” u jednu cjelinu.

Prvi oblik suda, koji je sastavljen iz dviju prostih riječi i kopule koja ih veže, naziva se kategorički ili predikativni sud, što znači da se jedna strana suda predicira drugoj.

Drugi oblik suda, kojeg čine najmanje dvije propozicije, naziva se kondicionalni sud. Propozicije kondicionalng suda su u takvom odnosu da ostvarenje druge ovisi o ostvarenju prve. Ako se dokaže da je danas petak, sutra je sigurno subota, u protivnom, ako danas nije petak, sutra neće biti subota.

Sadržaj kategoričkih sudova

Sadržaj i značenje kategoričkog suda uvijek potvrđuje ili negira međuodnos dviju stvari. Zbog toga, definicija kategoričkog suda glasi: “To je sud kojim se jedna stvar potvrđuje ili negira drugoj.” Naprimjer, “Danas je petak”, “Danas nije petak”, “Hasan je učen i lijep”, “Hasan nije nepravedan.”

Sadržaj kondicionalnih sudova

Značenje i sadržaj kondicionalnih sudova uvijek ukazuje na postojanje odnosa nekoliko sudova. Zato je rečeno: “To je sud o postojanju ili negiranju odnosa između nekoliko sudova.”

Nakon ovog objašnjenja postalo je jasno da se kondicionalni sud uvijek sastoji od kategoričkih, dok obrnuto ne vrijedi.

Kondicionalni sud

Kondicionalni sud se dijeli na:

1. kondicionalno-konjuktivni sud (قـضيه شرطيه متّـصـلـه),

2. kondicionalno-disjunktivni sud (قـضيه شرطيه منـفـصـلـه).

Analizirajmo sljedeće primjere:

a. Ako je broj paran, onda je djeljiv sa dva.

b. Broj je ili paran ili neparan.

U prvom primjeru između parnog broja i djeljivosti sa dva postoji stalan odnos, odnosno konjukcija. Drugim riječima, ako se dokaže ispravnost prvog dijela suda, time je dokazan i njegov drugi dio. Međutim, u drugom primjeru između parnosti i neparnosti ne postoji konjukcija već disjunkcija. Sigurno je da je subjekt suda, tj. broj, ili paran ili neparan, ali se nikada ne može desiti da bude i paran i neparan ili ni paran ni neparan istovremeno.

Upravo zbog kvaliteta odnosa među njihovim dijelovima kondicionalni sudovi se dijele na konjuktivne i disjunktivne. Konjuktivni sudovi uvijek govore o vezanosti, dok disjunktivni uvijek govore o razdvojenosti nekoliko sudova, kao što se vidi na prvom i drugom primjeru.

Podjela sudova na afirmativne i negirajuće

Ako sljedeće primjere uporedimo sa aspekta kvaliteta suda i odnosa subjekta i predikata, sigurno ćemo uočiti da se razlikuju:

a. Danas je petak.

b. Danas nije petak.

Jasno je da u prvom primjeru sud subjektu pripisuje osobinu bivanja petkom. Dakle, današnji dan ima osobinu da je petak.

U drugom primjeru sud subjektu negira i osobinu bivanja petkom. Dakle, današnji dan nema osobinu da je petak.

Posmatrani iz ovog ugla, sudovi se dijele na:

1. afirmativni sud (قضيه موجبه),

2. negirajući sud (قضيه سالبه).

Ova podjela nije svojstvena samo kategoričkim sudovima već se podjednako odnosi i na kondicionalne.

Primjeri konjuktivnih sudova:

a. afirmativni: “Ako je broj paran, onda sigurno nije neparan.”

b. negirajući: “Nije istina ako je čovjek učenjak da će sigurno biti sretan.”

Primjeri disjunktivnih sudova:

a. afirmativni: “Sve stvari su ili postojeće ili nepostojeće.”

b. negirajući: “Nije istina da čovjek mora biti ili učenjak ili seljak.”

Termini koji su u upotrebi kod sudova

Svaki sud se sastoji od dvije strane i njihovog posebno označenog međuodnosa. Naprimjer, u sudu “Hasan je učenjak”, jednu stranu suda, koja se naziva subjektom (موضوع), predstavlja ime Hasan, a drugu stranu, koja se naziva predikat (محمول), predstavlja imenica učenjak. Riječ koja govori o njihovom odnosu naziva se kopula (رابـطه). Nekada sa umjesto termina predikat i subjekt koriste izrazi pojam pomoću kojeg se izriče sud (محكوم به) i pojam o kome se izriče sud (محكوم عليه). Ovi termini nisu primjenjivi kod kondicionalnih sudova, zapravo, ovdje umjesto subjekta postoji premisa (مقـدمه), umjesto predikata konsekvenca (تالى), a riječ koja ukazuje na odnos između premise i konsekvence naziva se također kopula. Afirmativni i negirajući karakter suda se jednom riječju naziva kvalitet suda (كيفيّت).

Rezime rasprave

1. Sud je potpuna izjavna rečenica koja može biti istinita ili neistinita.

2. Istinitost ili neistinitost poticajnih rečnica ne proistječe iz njihove biti nego iz biti izjavnih rečenica koje iz njih proizlaze.

3. Sudovi se općenito dijele na kategoričke i kondicionalne.

4. Dvije strane kategoričkog suda obavezno su proste riječi, a kod kondicionalnih rečenica to su obavezno složene izjavne rečenice.

5. Sadržaj kategoričkog suda uvijek potvrđuje ili negira međuodnos dvije stvari, dok sadržaj kondicionalnog suda govori o povezanosti ili razdvojenosti nekoliko sudova.

6. Sud se, općenito gledano, dijeli na afirmativne i negirajuće.

7. Afirmativni i negirajući karakter suda se jednom riječju naziva kvalitet suda.

Pitanja:

1. Šta je definicija suda sa aspekta logike?

2. Zašto se za neke poticajne rečenice može reći da su istinite ili neistinite?

3. Šta je sadržaj kategoričkih sudova?

4. Šta je sadržaj kondicionalnih sudova?

5. Zašto se kondicionalni sudovi dijele na konjuktivne i disjunktivne, i šta je kriterij ove podjele?

6. Navedite dva primjera afirmacijskog i negacijskog odnosa kondicionalno-konjuktivnog i disjunktivnog suda?

7. Šta je kakvoća suda općenito gledano, tj. ne uzimajući u obzir podjelu sudova na afirmativne i negirajuće sudove?

Podjela kategoričkih sudova

Kategorički sudovi imaju više vrsta podjela ovisno o kriteriju, odnosno aspektu njihova razmatranja. U nastavku će biti riječi o ovim podjelama i njihovim kriterijima.

Kriteriji podjele su sljedeći:

1. kriterij u kome se posmatra subjekt suda;

2. kriterij u kome se posmatra kvalitet subjekta;

3. kriterij u kome se posmatra predikat suda.

Prva podjela

Kategorički sudovi razmatrani sa aspekta subjekta imaju četiri oblika:

a. Pojedinačni sudovi (قضيه شخـصيه),

b. Prirodni sudovi (قضيه طبـيعه),

c. Neodređeni sudovi (قضيه مهـمـله),

d. Određeni sudovi (قضيه محصـوره).

Objašnjenje: Subjekt suda je nekada partikularan i određen pojam, naprimjer: “Kaba je kibla muslimana”, ili: “Poslanikov mezar je u Medini.” Jasno je da su subjekti u oba primjera, Kaba i Poslanikov mezar, partikularni i određeni pojmovi, tj. da imaju tačno određene objekte. Ovakav oblik kategoričkog suda naziva se pojedinačni (قضيه شخـصيه) ili osobeni (singularni) sud (قضيه مخـصوصه).

U nekim slučajevima je subjekt kategoričkog suda univerzalija koja se odnosi na više objekata, kao naprimjer: “Biće ima dva oblika.” Pojam bića kao subjekt suda u ovom primjeru univerzalni je pojam koji ima mnoštvo objekata u spoljnjem svijetu.

Sada analizirajmo predikat suda. Ako se predikat odnosi na sami pojam subjekta suda, drugim riječima, ako ima ulogu pojašnjavanja subjekta, i nema vlastitih objekata u spoljnjem svijetu, takav sud se onda naziva prirodni sud (قضيه طبـيعه). Naprimjer:, “Čovjek je vrsta”, ili: “Životinja je univerzalija.” Predikat u ovim primjerima (vrsta i univerzalija) samo objašnjava i tumači subjekt suda na pojmovnoj razini. Sročeni u duhu rečenog, gornji primjeri bi glasili: “Čovjek je pojmovno vrsta”, i “Životinja je pojmovno univerzalija.”

Pripisivanje predikata objektima subjekta u ovakvim slučajevima je nemoguće ili veoma rijetko. Naprimjer, nikad se neće reći da je Hasan, kao jedan od objekata pojma čovjek, vrsta ili univerzalija.

Dakle, prirodni sud je onaj kategorički sud kod kojeg je subjekt univerzalija koju na razini pojma objašnjava predikat.

Naspram prirodnog suda stoji sud kod kojeg se predikat odnosi na stvarne objekte subjekta kao univerzalije. U ovom slučaju subjekt ima jedino ulogu ogledala koje odslikava svoje objekte i jedinke. U primjerima: “Čovjek je životinja”, ili: “Čovjek je biće koje se smije”, pojam čovjek ima ulogu ogledala koje odslikava objekate i jedinke. Sročeni u duhu ovog objašnjenja, gornji primjeri glase: “Zejd i Hasan, kao objekti pojma čovjek, su životinje ili bića koja se smiju.”

Sud u kome je subjekt univerzalni pojam, a predikat odslikava karakteristike njegovih objekata, dijeli se na:

a. određeni sud (قضيه محـصوره), ako je kvantitet objekata subjekta poznat,

b. neodređeni sud (قضيه مهـمـله), ako je kvantitet objekata subjekta nepoznat.

Određeni sud se dijeli na:

a. univerzalno određeni sud (محـصـوره كـليه), npr.: “Svaki čovjek je životinja”,

b. i partikularno određeni sud (محـصـوره جزئيه), npr.: “Neke životinje su ljudi.”

Objašnjenje nekih termina u logici:

Kod određenih sudova kvantitet subjekta se iskazuje riječima sve, neki, ili pomoću sličnih riječi koje upućuju na partikularnost ili univerzalnost suda. Osobina univerzalnosti ili partikularnosti suda naziva se kvantitativnost suda (كمّ، كمّيّت), a riječi koje označavaju ovu osobinu nazivaju se kvantifikatori (سور).

Iz prethodnog izlaganja je jasno da se kategorički sudovi dijele na:

a. Pojedinačni sud (قضيه شخصيه), npr.: “Hasan je učenjak.” Subjekt suda, Hasan, je partikularija.

b. Prirodni sud (قضيه طبيعه), npr.: “Čovjek je vrsta.” Čovjek je univerzalan pojam, a predikat suda odnosi se na pojam subjekta.

c. Neoređeni sud (قضيه مهـمله), npr.: “Čovjek je životinja.” Predikat suda je životinja, a odnosi se na objekte i jedinke subjekta.

d. Određeni sud (قضيه محصوره), može biti univerzalan, npr.: “Svaki čovjek je biće koje se smije”, ili partikularan: “Neke životinje su ljudi.”

Druga podjela

Na početku rasprave o sudovima rečeno je da se svi sudovi sa aspekta njihovog kvaliteta dijele na afirmativne i negirajuće. Primjeri afirmativnog suda su “Hasan je učenjak”, “Husejn je hrabar”, a primjeri negirajućih sudova su: “Dževad nije nepravedan”, “Mehdi nije neznalica.” Također je rečeno da se u afirmativnim sudovima predikat uvijek pripisuje subjektu.

Uzevši ovo u obzir postaje jasna poznata izreka filozofa koja glasi: “Pripisivanje predikata subjektu suda temelji se, prije svega, na prethodnom postojanju samog subjekta.” To znači da pripisivanje osobine hrabrosti Husejnu prije svega zahtijeva postojanje Husejna kako bi mu se osobina hrabrosti mogla predicirati. Prema tome, postoji posebna podjela kategoričkih afirmativnih sudova sa aspekta njegovih subjekata, čije je postojanje nužno, a koje nije svojstveno negirajućim kategoričkim sudovima.

Za negirajući sud postojanje subjekta nije neophodno, jer se ovim sudom određena stvar negira subjektu. Ovo negiranje, koje se naziva negacija nepostojećeg subjekta, nije oprečno nepostojanju samog subjekta. Naprimjer: “Otac Isaa, a.s., nije bio učen”, ili: “Majka Adema, a.s., nije bila bogobojazna.” Kao što se ovdje vidi, negiranje znanja i bogobojaznosti nije oprečno nepostojanju oca i majke.

Sa aspekta postojanja subjekta, afirmativni kategorički sud se dijeli na:

1. umski sud (قضيه ذهـنيه),

2. aktualni sud (قضيه خا رجيه),

3. zbiljni sud (قضيه حقـيـقيه).

Umski sud je onaj sud kod kojeg subjekt ne postoji u pojavnom, vanjskom svijetu, već jedino na razini uma. Naprimjer: “Feniks je mitološka ptica.” Ovaj sud je ispravan, istinit i postoji jedino u umu. Na ovom primjeru osobina mitološka pripisana je subjektu Feniks koji ne postoji u spoljnjem svijetu već jedino egzistira kao umski pojam. Upravo zbog ovakvog oblika egzistencije subjekta ovaj sud se naziva umski sud (قضيه ذهـنيه).

Aktualni sud je onaj sud kod kojeg subjekt postoji u spoljnjem svijetu i čiji predikat ukazuje na objekte subjekta pojavnog svijeta. Naprimjer: “Svaki čovjek musliman je revolucionar.” Subjekt suda je čovjek koji ima mnoštvo objekata u spoljnjem svijetu, i njemu se, uzimajući u obzir egzistenciju subjekta u spoljnjem svijetu, predicira predikat biti revolucionar. Zbog oblika egzistencije subjekta ovakav oblik suda naziva se aktualni sud (قضيه خا رجيه).

Zbiljni sud predstavlja sud čije je postojanje samo po sebi činilac postojanja predikata. Drugim riječima, zbilja subjekta posjeduje kvalitet koji se u sudu predicira subjektu. Prilikom prediciranja u ovom slučaju se ne uzimaju u obzir niti spoljnji svijet niti um, kao ni to da li u trenutku izricanja suda subjekt postoji ili ne postoji u vanjskom svijetu. Sve ove okolnosti nemaju nikakvog utjecaja na odnos predikata i subjekta u ovoj vrsti sudova. Naprimjer: “Vatra posjeduje toplotu”, ili “Vatra grije.” U ovim primjerima toplota i grijanje su predikati koji su preuzeti iz same zbilje vatre. Za ovaj sud nema nikakve razlike da li predikat ima ili nema svoj objekt u spoljnjem svijetu, budući da su ovakvi predikati uzeti iz same zbilje subjekta.

Naravno, treba naglasiti da postoji rasprava o tome da li se i na koji način, uopće, aktuelni i zbiljni sud razlikuju.

Treća podjela

Derivirani (izvedeni) i atributivni sud

(قضـيّه معـد وله و محصّـله قضـيّه)

Upoređujući propozicije “Hasan je slijep” i “Hasan nema vid”, uočit će se, pored onih u subjektima i kopulama, i neke druge razlike. U skladu sa tim razlikama svaki od predikata terminološki je posebno označen.

Značenje predikata prvoga suda, tj. pojma slijepoća implicira nepostojanje i negiranje, dok je značenje predikata drugog suda, tj. pojma vid afirmativno i implicira postojanje. Sukladno ovoj razlici, a sa aspekta njihove kakvoće, predikati se u ovim propozicijama nazivaju deriviranim (معـدولة المحمول), i atributivnim predikatima (محـصّلة المحمول), redom.

Isti sudstveni odnos i značenje suda moguće je postići negacijom subjekta. U sudu: “Nečovjek nije razumno biće”, subjekt ima negirajuće značenje pa se naziva derivirani subjekt (الموضوع معدولة). Moguće je, također, postići da obje strane suda, tj. i subjekt i predikat, budu negirajuće. Naprimjer: “Ne životinja je neosjetilna.” Ovakav sud se naziva obostrano derivirajući (معدولة الطرفيـن).

Napomena:

1. Stjecanje atributivnosti ili deriviranje, u gornjem tekstu, odnosi se na subjekt i predikat suda, znači da sami subjekt ili predikat impliciraju postojanje ili nepostojanje. Međutim, negacija ili afirmacija kakvoće odnosa suda nije istovjetna sa negacijom ili afirmacijom predikata i subjekta. Ovo dvoje ne treba miješati. Zbog toga, moguće je da sud bude atributivan, ali da njegov kvalitet, tj. odnos bude negativan. Također, moguće je da sud bude deriviran, ali da kvalitet njegov bude afirmirajući. Na kraju možemo zaključiti da se oba suda, derivirani i atributivni, mogu koristiti i u afirmativnim i u negirajućim sudovima.

2. Značenja suda deriviranog subjekta (الموضوع معدولة) identično je značenju suda atributivnog predikata (محصّلة المحمول), dok je značenje suda atributivnog subjekta ( الموضوع محصّلة) identično značenju suda deriviranog predikata (معدولة المحمول).

3. U donjoj podjeli su nabrojani svi mogući oblici kategoričkih sudova sa aspekta postojanja i nepostojanja subjekta ili predikata, uzimajući u obzir njihov kvalitet:

a. Afirmativni sud atributivnog subjekta (الموضوع موجبة محصّلة). “Sarajevo je ne mali grad.” U ovom sudu subjekt Sarajevo je pozitivnog značenja.

b. Afirmativni sud atributivnog predikata (موجبة محصّلة المحمول). “Slijepcu treba pomoć.” Predikat ovoga suda trebati pomoć je pozitivnog značenja.

c. Obostrano atributivan afirmativni sud (الطرفيـن موجبة محصّلة). “Poslanikov grad je sveti grad.” Obje strane suda su atributske i pozitivnog značenja.

d. Obostrano deriviran afirmativni sud (الطرفيـن معدولة موجبة). “Neučenjak je nesretan.” I subjekt i predikat su negativog značenja.

e. Negirajući sud deriviranog subjekta (سالبة معدولة الموضوع). “Slijepca ne treba koriti.”

f. Negirajući sud deriviranog predikata (سالبة معدولة المحمول). “Čovjek nije nerazumno biće.”

g. Obostrano deriviran negirajući sud (الطرفيـن سالبة معدولة). “Slijepac nije gluh.”

h. Obostrano atributivan negirajući sud (الطرفيـن محصّلة سالبة). “Mostar nije glavni grad Bosne i Hercegovine.”

Dodatna objašnjenja:

1. Šta je atributivni sud?

Kada subjekt ili predikat suda implicira “stečeno” značenje, tj. pojam koji ukazuje na egzistirajuće značenje, kao što su “konj, “čovjek”, “Hasan”, ili neko egzistirajuće stanje, kao što je “pravednik”, “znalac”, “plemenitost” itd., ovakva vrsta suda se naziva atributivni sud (قضيه محصّله).

2. Šta je derivirani sud?

Nekada su predikat ili subjekt, pa čak i obje strane suda, derivirani na način da budu negirani navođenjem nekih od čestica negacije i time prelaze iz egzistirajućeg u negirajuće značenje. Navedena negirajuća čestica u ovim slučajevima ponaša se kao da je postala dio same te riječi. Naprimjer, kada na riječ znalac dodamo česticu “ne” dobiva se negirajuće značenje, “neznalica”. Ovakva vrsta suda se naziva derivirajući sud (قضيه معدوله).

3. Kakva je razlika između suda deriviranog predikata i negirajućeg suda atributivnog predikata?

Ova dva suda se razlikuju kroz sljedeće aspekte:

a. Sa aspekta značenja i pojma. Negirajući sud atributivnog predikata se tvori negiranjem predikacije. Naprimjer: “Hasan nije učitelj.” Na ovom primjeru pozitivni egzistirajući pojam negiran je Hasanu kao subjektu suda. Međutim, sud deriviranog predikata, koji bi za isti primjer glasio: “Hasan je neučitelj”, predikat ima neegzistirajuće značenje, tj. pojam neučitelj predicira se subjektu Hasan. Sukladno ovoj razlici, sud deriviranog predikata sigurno će biti istinit u slučajevima kada subjekt suda postoji. Znači, ako Hasan ne postoji, bilo bi neispravno pripisati mu osobinu neučitelja, jer je sud afirmativan, a za ove sudove postojanje subjekta je nužno (vidi raspravu o afirmativnim sudovima), za razliku od negirajućih sudova atributivnog predikata (سالبه محصّلة المحمول) kod kojih postojanje subjekta nije neophodno tako da će ovi sudovi biti tačni i u slučajevima kada objekti subjekta ne egzistiraju.

b. Sa aspekta samog oblika riječi i konstrukcije suda. Kod negirajućeg suda atributivnog predikata (سالبه محصّلة المحمول) kopula ukazuje na negiranje predikacije, dok kod suda deriviranog predikata kopula ukazuje na prediciranje negiranog.

Prema tome, sud deriviranog predikata “Hasan je neučitelj”, razlikuje se od negirajućeg suda atributivnog predikata “Hasan nije učitelj.”

Modalni sudovi (قضاياى موجّهة)

Sadržaj suda (ماده قضيه)

Odnos između subjekta i atributa kojem se taj atribut pripisuje ili negira može imati tri oblika. Sljedeća tri odnosa ograničena su razumskom determinacijom, što znači da ih ne može biti ni više ni manje:

a. odnos nužnosti (نسبت وجوب),

b. odnos nemogućnosti (نسبت امتناع),

c. odnos mogućnosti (نسبت امكان).

Odnos nužnosti (نسبت وجوب)

Termin vudžub (وجوب) u logici označava razumsku nužnost koja opisuje nerazdvojivost predikata od biti subjekta. Drugim riječima, postojanje predikata je takve prirode da ga je sa aspekta razuma nemoguće odvojiti od subjekta. Naprimjer: “Broj četiri je paran broj.” Između subjekta, tj. broja četiri, i predikata, tj. parnosti, postoji takav odnos nerazdvojivosti, koji je terminoški označen kao nužnost (وجوب). Dakle, broj četiri je po svojoj biti paran. U definiciji je naveden uvjet po biti subjekta kako bi se izuzeli slučajevi u kojima između predikata i subjekta vlada odnos nužnosti, ali ne po biti subjekta, već zbog činioca izvan njegove biti, kao što je npr. kretnja osobina za planetu Zemlju. Ova kretnja jeste neodvojiv atribut planete Zemlje, ali ne po njenoj biti, već zbog njenog posebnog položaja u Sunčevom sistemu koji je uzrokuje.

Odnos nemogućnosti (نسبت امتـناع)

Odnos nemogućnosti postoji u sudovima kod kojih je sa aspekta razuma nemoguće subjektu po njegovoj biti pripisati predikat. Drugim riječima, postojanje predikata je takve prirode da je sa aspekta razuma nemoguće pripisati ga subjektu. Naprimjer, takav je odnos združenosti (اجتماع) ili izuzimanja (ارتـفـاع) naspram dviju kontradikcija (نقـيـضين), čija je združenost i izuzimanje nemoguće. Dakle, nemoguće je naći neku stvar u spoljnjem svijetu ili predočiti pojam u umu, kojemu se istovremeno može pripisati postojanje i nepostojanje. Uvjet po biti subjekta naveden je zbog nekih odnosa nemogućnosti u kojima između subjekta i predikata vlada odnos nužnosti, ali ne po biti subjekta, nego usljed vanjskih faktora izvan njegove biti, kao što je npr. za čovjeka nemoguće da razmišlja ili da očima gleda u snu. Ova ograničenja nastaju zbog činilaca izvan čovjekove biti.

Odnos mogućnosti (نسبت امـكان)

Prije no što se pristupi objašnjenju odnosa mogućnosti, neophodno je naglasiti da termin mogućnost u logici i filozofiji ima više različitih značenja ovisno o poglavlju u kojem se raspravlja. U ovom poglavlju raspravljat će se o dvije vrste mogućnosti i to posebnoj mogućnosti (امكان خاص) i općoj mogućnosti (امـكان عام).

Posebna mogućnost (امكان خاص)

Posebna mogućnost stoji naspram odnosa nužnosti i nemogućnosti. Mogućnost znači da između predikata i subjekata vlada odnos koji nije ni nužno afirmirajući ni nužno nemoguć. U slučaju kada su obje nužnosti dokinute između predikata i subjekata može vladati bilo koji drugi odnos predikata spram subjekta. Terminološki preciznije rečeno, posebna mogućnost predstavlja negiranje obiju nužnosti (سـلـب ضرورتيـن). Iz do sada rečenog postaje jasno da mogućnost nema egzistirajuće značenje (perz. معناى وجودى), već neegzistirajuće (معناى عـدمى) koje stoji naspram dvije nužnosti. Posebna nužnost se, također, naziva i zbiljska mogućnost (امكان حقـيـقى), a u odnosu na opću mogućnost (امكان عام) ima manji opseg.

Opća mogućnost (امـكان عام)

Opća mogućnost uvijek stoji naspram jedne od dviju nužnosti, ili naspram nužnog afirmiranja, ili naspram nužnog negiranja. Prema tome, opća i posebna mogućnost su s jednog aspekta jednake, a s drugog se razlikuju. Jednake su po tome što obje negiraju nužnost, a razlikuju se u tome što za razliku od posebne mogućnosti koja negira obje nužnosti, i afirmiranja i negiranja, opća negira nužnost samo jedne strane suda, dok za drugu stranu ostavlja mogućnost nužnosti. Naprimjer: “Allah je moguće biće”, ili “Čovjek je moguće biće.” U drugom primjer sud je tačan za bilo koju opću ili posebnu mogućnosti. Ako se uzme u značenju posebne mogućnosti, onda ni negiranje ni afirmiranje čovjekova postojanja nisu nužni. Međutim, u prvom primjeru, mogućnost postojanja sudruga Bogu je nužno negirajuće, a postojanje Boga je nužno postojeće. Dakle, u ovom slučaju mogućnost se ne može uzeti u njenom posebnom (negiranje obiju nužnosti), već u općem značenju (negiranja jedne strane nužnosti), što bi ovdje predstavljalo negiranje nužnosti postojanja sudruga Bogu, istovremeno se ne izjašnjavajući o drugoj strani suda.

Prema tome, opća mogućnost nije oprečna ni jednom od triju oblika odnosa subjekta i predikata; nužnosti, nemogućnosti i mogućnosti. Drugim riječima, ona može biti bilo koji od ovih triju odnosa i ne može se smatrati zasebnim odnosom.

Tri oblika suda:

Ne postoji nijedan sud a da po razumskoj determinaciji između subjekta i predikata ne vlada jedan od triju sljedećih odnosa:

a. odnos nužnosti (نسبت وجوب); potvrđuje nužnost postojanja afirmirajućeg odnosa između predikata i subjekta,

b. odnos nemogućnosti (نسبت امتـناع); negira nužnosti postojanja odnosa između predikata i subjekta,

c. odnos mogućnosti (نسبت امكان); negira dvije nužnosti.

Ova tri odnosa nazivaju se sadržaji sudova (موّاد قـضايا) ili faktori veza (عـناصر عـقود) ili načela kvaliteta (اصـول كـيفيات). Opća mogućnost se ne ubraja u ova tri odnosa već u modalitete suda, o čemu će u nastavku biti riječi.

Modaliteti sudova (جهّات قضايا)

U prethodnom dijelu je rečeno da je sadržaj suda ograničen razumskom determinacijom na tri oblika: nužnost, nemogućnost i mogućnost. Međutim, u samim sudovima ne navode se ova tri termina, npr., “Bog je biće.” U ovom sudu se ne navodi riječ nužno jer je predikat biće sa aspekta razuma nužno pripisiv subjektu Bogu. Sud u kom se pojedine riječi, kao što je riječ nužno, izostavljaju, naziva se apsolutni sud (قـضيه مطـلـقه). Ako se isti sud izrekne na sljedeći način: “Bog je nužno biće”, onda se ovakav sud naziva modalni sud (قضيه مـوجّهه). Modalnost predstavlja stupanj sigurnosti suda. Riječi nužno, moguće, nemoguće itd., koje označavaju modalitet suda nazivaju se modusom (جهـت). Postoji više modaliteta sudova, dok sadržaj suda može imati samo tri gore navedena oblika.

Odnos modaliteta i sadržaja suda

Modalitet suda nekada je jednak sadržaju, npr.: “Bog je nužno biće”, ili: “Čovjek je moguće biće.” U oba suda modaliteti, nužno i moguće, jednaki su sadržaju suda i u ovakvim slučajevima sud je sigurno istinit. U drugim slučajevima, kada se razlikuju modalitet i sadržaj suda, postoje dva oblika:

a. modalitet nikako ne odgovara sadržaju,

b. modalitet i sadržaj nisu u suprotnosti.

Primjer prvog slučaja: “Bog je biće, posebnom mogućnošću.” Ovakav sud je sigurno neistinit, jer posebna mogućnost negira obje nužnosti, tj. nužnost pripisivanja i nužnost negiranja predikata subjektu, što je oprečno sadržaju suda kojim se predikat nužno pripisuje subjektu.

Primjer drugog slučaja glasi: “Bog je biće, stalno.” U ovom primjeru, sud je istinit, jer modalitet, označen modusom stalno, nije oprečan sadržaju suda po kojem je odnos između predikata i subjekta nužan.

Podjela modalnih sudova

Modalni sudovi se u prvoj podjeli dijele na:

a. prosti modalni sud (قـضيه موجّهه بسيط),

b. složeni modalni sud (قـضيه موجّهـه مركـبـه).

Objašnjenje: Razlog ovoj podjeli može biti jasan razmatranjem sljedećih dvaju primjera: “Zemlja je stalno u pokretu”, i “Zemlja je stalno u pokretu, ali ne nužno.” U prvom primjeru naveden je samo jedan modalitet, “stalno”, a u drugom dva, “stalni” i “ne nužno”, pa je prvi sud prosti, a drugi složeni modalni sud.

Podjela prostih modalnih sudova

Najpoznatiji oblici prostih modalnih sudova su sljedeći:

1. nužni (ضروريّة), sud sa modusom “nužno”,

2. stalni (داﺌميّة), sud sa modusom “stalno”,

3. aktuelni (فعلية), sud u kojem je predikat potvrđen subjektu trenutno,

4. mogući (ممكنيّة), sud u kojem odnos između predikata i subjekta nije nemoguć, ali se ne postavlja pitanje da li taj odnos postoji ili ne.

Svi ovi modaliteti se odnose ili na bit ili na atribut subjekta, i sukladno tome, sljedećih osam oblika su najpoznatiji modaliteti:

1. Modalnost nužna po biti (ضروريّة ذاتيّة)

Nužna modalnost po biti podrazumijeva nužno bezuvjetno potvrdno pripisivanje ili negiranje predikata biti subjekta. U slučaju afirmativnog suda, i sadržaj i modalnost označavaju nužnost, npr.: “Broj četiri je paran broj, nužno”, “Čovjek je životinja, nužno”, a ako je sud negirajući, i sadržaj i modalnost označavaju nemogućnost, npr.: “Drvo ne hoda, nužno.”

Treba imati na umu da je potvrdno pripisivanje predikata subjektu nužno sve dok subjekt postoji, a samim prestankom postojanja subjekta prestaje i nužnost prediciranja predikata.

Primjedba: Zašto je naveden uvjet “sve dok postoji subjekt”? Šta se mijenja ako se ovaj uvjet ne navede?

Odgovor: Ovaj uvjet se navodi radi izuzimanja druge nužnosti po imenu “vječna nužnost”; to je sud čiste nužnosti ničim uvjetovane, čak ni uvjetom “sve dok bude postojala bit subjekta”. Ovakav oblik nužnosti, za koju se ne može postaviti uvjet “sve dok postoji bit subjekta”, svojstven je samo Bogu i Njegovim atributima. Naprimjer: “Bog je biće, nužno”, “Gospodar je Živi, vječnom nužnošću.”

2. Općenito uvjetovana modalnost (مشروطه عامه)

Općenito uvjetovana modalnost je atributivna nužnost u kojoj se predikat pripisuje osobini subjekta, a ne njegovoj biti. Naprimjer: “Dok čovjek hoda, nužno je pokretan.” Pokretnost je pripisana osobini subjekta, tj. njegovom stanju hodanja, koja nije nužna samoj biti čovjeka.

3. Stalno apsolutna modalnost (داﺌميّة مطـلـقة)

Kod ove modalnosti predikat je pripisan samoj biti subjekta, npr.: “Zemlja je stalno u pokretu.” Stalno apsolutni sud je onaj afirmativni ili negirajući sud kod kojeg je odnos između predikata i subjekta stalan, bilo da je ova stalnost nužna, kao kod općenito uvjetovane modalnosti, ili nije nužna, npr.: “Svaka zvijezda je stalno u pokretu”, “Svaki Etiopljanin je crnac.” Iz ovih dvaju primjera se vidi da sve dok postoje subjekti, zvijezda i Etiopljanin, spomenuti predikati će biti u ne nužnoj vezi sa njima, jer postoji mogućnost njihova razdvajanja.

4. Općeprihvaćena modalnost (عـرفية عامّة)

Općeprihvaćena modalnost potpada pod stalnu modalnost. Stalnost ovih sudova uvjetovana je postojanjem naziva subjekta, a ne samog subjekta. Općeprihvaćena modalnost, budući da je uvjetovana postojanjem atributa subjekta, slična je općenito uvjetovanoj modalnosti (مشروطه عامه). Naprimjer: “Svakom piscu prsti su u stalnom pokretu sve dok je pisac.” Na ovom primjeru vidimo da pokretljivost prstiju nije ovisna o biti samog čovjeka, već ovisi o njegovom statusu pisca – sve dok je pisac, prsti mu se pokreću.

Koja je razlika između stalno apsolutne modalnosti i općeprihvaćene modalnosti?

Kod stalno apsolutne modalnosti odnos predikata i subjeka nije nužan, već stalan. Znači, iz same biti subjekta proistječe stalni odnos sa predikatom, iako subjektu ovaj odnos nije nužan. Međutim, kod općeprihvaćene modalnosti subjekt suda karakteriziraju posebni uvjeti i sud vrijedi sve dok postoji subjekt u tim posebnim okolnostima, kao što je bilo na primjeru kretanja prstiju čovjeka sve dok je pisac.

5. Modalnost općenite apsolutnosti (مطلقة عامة)

Općenita apsolutnost, ili kao što se još naziva aktuelni sud (قضية فعلية), ukazuje na trenutačno ostvarenje “odnosa”. Znači, govori o tome da je odnos između predikata i subjekta ostvaren, tj. izišao je iz potencijalnog stanja i prešao u aktuelno stanje, pri čemu nema razlike da li je taj odnos nužan ili ne, stalan ili ne, i u kojem se vremenu dešava. Naprimjer: “Svaki čovjek je biće koje se kreće, aktuelno.”

Iz gore izloženog može se zaključiti da je modalnost općenite apsolutnosti općenitija i ima veći opseg od svih prijašnjih sudova.

Dakle, definicija modalnog suda općenite apsolutnosti glasi: To je sud u kome odnos između predikata i subjekta nije ni stalan, ni nužan, već je privremen i aktualan, npr.: “Svaki čovjek je biće koje diše aktuelno.” Disanje za čovjeka je u nekim trenucima potvrđeno, ali nema konstantnost i nije nužno. Naravno, treba razlikovati “općenitu apsolutnost” od obične “apsolutnosti”, o kojoj se govori u poglavlju o nemodalnim sudovima. Zato se u modalitetu općenite apsolutnosti i navodi odrednica “općenita”.

6. Vremenski apsolutna modalnost (حينيه مطلقه)

“Svako onaj koji se kreće općenitom mogućnošću, u vremenu dok se kreće, noge su mu pokretne.” Ovakav oblik suda se koristi u slučajevima kada sagovornik ne vjeruje u mogućnost takve izjave.

7. Modalnost općenite mogućnosti (ممكـنة عامة)

Modalnost općenite mogućnosti govori o negiranju nužnosti onoga što je oprečno odnosu suda. Zbog toga, modalni afirmativni sud općenite mogućnosti negira nužnosti oprečnog afirmaciji, znači, negira nužnost negirajućeg odnosa između predikata i subjekta. Ako je sud negirajući, onda ukazuje na negiranje nužnosti afirmativnog odnosa predikata i subjekta.

Dakle, općenita mogućnost ukazuje na činjenicu da odnos spomenut u sudu nije nemoguć, bio on nužan ili ne, ostvaren ili ne, aktualan ili ne. Sud: “Svaki čovjek je pisac općom mogućnošću”, znači da za svakog čovjeka biti piscem nije nemoguće, ali čovjek nije nužno pisac, a neki ljudi nikada i ne nauče pisati.

Iz prethodnog je jasno da je sud općenite mogućnosti općenitiji i opsežniji od svih do sada navedenih sudova. To znači da je sud općenite mogućnosti istinit, tj. ispravan u svim do sada navedenim oblicima sudova, ali ne vrijedi obrnuto.

8. Modalnost vremenske mogućnosti (حينيه ممكنه)

Vremenska mogućnost je jedan od oblika općenite mogućnosti, a ogleda se kroz pripisivanje atributa biti subjekta, npr: “Svako onaj koji se kreće, općenitom mogućnošću, u vremenu dok se kreće, noge su mu pokretne.” Vremenska mogućnost se koristi u slučajevima kada osoba pogrešno pretpostavi nemogućim pripisivost predikata subjektu i to po nekoj posebnoj osobini.

Ovim je objašnjeno osam vrsta prostih modalnih sudova sljedećih modalnosti:

1. Nužna modalnost (ضروريّة);

a. Modalnost nužna po biti (ضروريّة ذاتـيّة) subjekta: “Broj četiri je paran, nužno”, “Čovjek je životinja, nužno”; nužnost odnosa proistječe iz biti subjekta;

b. Općenito uvjetovana modalnost (مشروطه عامه): “Pješak je nužno pokretan sve dok se kreće”; u ovom slučaju nužnost se ogleda sa aspekta atributa subjekta suda;

2. Stalna modalnost (داﺌمـيّة);

a. Stalno apsolutna modalnost (داﺌميّة مطلقة): “Zemlja je stalno u pokretu”; kretnja nije nužna za Zemlju, ali je stalna i to sa aspekta biti subjekta;

b. Općeprihvaćena modalnost (عرفية عامّة), sa aspekta osobine ili stanja subjekta: “Svaki čovjek pisac u stanju dok piše prsti mu se pokreću”;

3. Aktuelna modalnost (فعلية);

a. Općenito apsolutna modalnost (مطلقة عامة), odnosi se na bit samog subjekta, npr.: “Svaki čovjek će umrijeti”; predikat je sigurno bez obzira na vrijeme, prošlo, sadašnje ili buduće, pripisiv subjektu;

b. Vremenski apsolutna modalnost (حينيه مطلقه): “Svako onaj koji se kreće, općenitom mogućnošću, u vremenu dok se kreće noge su mu pokretne”; ovakav sud koristi se u slučajevima kada onaj kojem se obraća ne vjeruje u mogućnost istinitosti izjave;

4. Moguća modalnost (ممكنيّة);

a. Općenito moguća modalnost (ممكنة عامة), odnosi se na biti subjekta. “Gospodar je moguće biće, općenitom mogućnošću”; ovim sudom se negira mogući karakter Njegova postojanja, ili primjer: “Čovjek je moguće biće, općenitom mogućnošću”, također je u značenju u kome se negira mogući karakter čovjekova bića. Međutim, ova dva primjera se razlikuju jer je u prvom primjeru postojanje za Gospodara nužno, a za čovjeka nije. Dakle, u prvom primjeru negirana je jedna nužnost, a u drugom dvije. Ranije je rečeno da je općenita mogućnost spojiva sa posebnom mogućnošću.

b. Vremensko moguća modalnost (حينيه ممكنه), odnosi se na osobine subjekta: “Svakome onome koji se kreće, općenitom mogućnošću, u vremenu dok se kreće, noge su pokretne.”

Složeni modalni sudovi

Sudovi kod kojih su uporedo sa modalnošću navedeni i uvjeti, kao što su “stalni”, “ne nužni” i sl., nazivaju se složeni modalni sudovi. Ovom prilikom navest ćemo samo tri oblika složenih modalnih sudova, dok se za ostale slučajeve čitalac može obratiti opširnijim knjigama pisanim na ovu temu.

1. Posebno uvjetovan sud (مشروطه خاصه)

“Svaki čovjek, sve dok šeće, nužno je pokretan, ali ne i stalno.” Ovaj sud afirmira nužnost odnosa predikata subjektu uporedo sa osobinom, ali sa druge strane negira stalnost predikata, tj. negira da bit subjekt stalno mora biti u pokretu.

2. Sud ne nužnog postojanja (وجود يّه لا ضروريّه)

“Svaki čovjek govori aktuelno, ali ne nužno.” U ovom primjeru afirmiran je odnos predikata i biti subjekta, tj. govora čovjeku, ali negira nužnost tog odnosa. Znači, nije nužno da svaki čovjek govori. Moguće je da postoji čovjek koji nikada nije progovorio, bilo urođenom mahanom ili sopstvenom odlukom.

3. Sud posebne mogućnost (ممكنه خاصه)

“Moguće je da svaki čovjek bude filozof, ali ne nužno.” Dakle, za čovjeka postoji mogućnost da jeste ili da tek postane filozof, kao što i postoji mogućnost da ne bude filozof. Ovi sudovi negiraju nužnost oba odnosa predikata i subjekat, i obaveznog bivanja i apsolutne nemogućnosti.

Ovo je bio kratak pregled prostih i složenih modalnih sudova. Širu raspravu o ovome, kao i druge oblike, treba izučavati u drugim, temeljitijim knjigama.

Vrste prediciranja

U nastavku ćemo se ukratko podsjetiti na različite oblike predikacije da bismo bolje razumjeli sudove, kako one o kojima smo do sada govorili, tako i one o kojima će se govoriti u nastavku.

Posmatrajući predikaciju sa različitih aspekta, ona se dijeli na tri oblika. Svaki od tih oblika, opet, dijeli se na dva niža, što na kraju znači da postoji šest oblika predikacije:

1. prirodna predikacija (حمل طبعى),

2. konvencionalna predikacija (حمل وضعى),

3. jednoznačna ili nederivacijska predikacija (حمل مواطات),

4. derivacijska predikacija (حمل اشتـقاق),

5. primarna esencijalna predikacija (حمل اوّلى ذاتى),

6. ustaljena tehnička predikacija (حمل شايع صناعى).

Da bi se razumjeli navedeni oblici i napravila razlika između predikacija, treba obratiti pažnju na sljedeće primjere.

Prirodna i konvencionalna predikacija

Posmatrajući primjere: “Čovjek je životinja”, i “Životinja je čovjek”, uočavamo da je u prvoj predikaciji opseg predikata, tj. životinja, ekstenzivniji od subjekta, tj. čovjek. Dakle, u prvom sudu širi pojam je prediciran užem. Ovakav oblik predikacije čovjekova priroda prihvata bez otpora. Upravo zbog toga, ovaj oblik predikacije naziva se prirodna predikacija.

Međutim u drugom primjeru predikacija je obrnuta, tj. uži pojam prediciran je širem pojmu. Ovakvoj predikaciji priroda čovjeka se opire i zbog toga je nazvana konvencionalnom.

Derivacijska i nederivacijska predikacija

Nekada se kaže: “Imam Ali je pravda”, a nekada: “Imam Ali je pravedan.” Sa aspekta logike postoji razlika između ova dva suda. U prvom slučaju pravda je predikat suda. Ova riječ se, sama po sebi, ne može pripisati subjektu, osim u izmijenjenom obliku, npr. može se reći: “Imam Ali je posjednik pravde.” Dakle, dodavanjem dodatne riječi u značenju posjedovanja, u arapskom “zu” (ذو), predikacija biva ispravnom. Ova vrsta predikacije, koja je ispravna jedino ako se uz predikat doda dodatna riječca, naziva se derivacijska predikacija (حمل اشتقاق ili حمـل ذوهو). U drugom primjeru predikacija je ispravna bez dodavanja dodatne riječi predikatu. Ova vrsta predikacije naziva se jednoznačna ili nederivacijska predikacija (حمل مواطات ili حمـل هو هو).

Primarna esencijalna i raširena tehnička predikacija

U primjeru: “Čovjek je razumna životinja”, predikat i subjekt su potpuno jednaki, a jedina razlika između njih ogleda se u obuhvatnosti pojmova. Dakle, čovjek je biće koje je sastavljeno iz dva dijela, životinjskog i razumskog, drugim riječima, pojmovi životinja i razum samo objašnjavaju pojam čovjek. Međutim, u primjeru: “Čovjek je pjesnik”, predikat i subjekt su potpuno različiti pojmovi. Čovjek i pjesnik su neovisni pojmovi, dok im je istovremeno objekat isti. Znači, ako bismo htjeli ukazati na objekat pojma čovjek, mogli bismo ukazati na istu osobu koja je objekat pojma pjesnik. Prethodna predikacija se naziva primarna esencijalna, a potonja ustaljena tehnička predikacija. U svakodnevnom životu, nauci, industriji i logici češće se koristi ustaljena tehnička predikacija, po čemu je i dobila naziv ustaljena ili raširena.

Sa ovim se završava kratak pregled podjele predikacija, njihovih karakteristika i razlika.

Podjela kondicionalnih sudova

Kao što postoje različiti aspekti podjele kategoričkih sudova, tako se i kondicionalni sudovi (قضيه شرطيه) dijele u ovisnosti o aspektu njihova sagledavanja.

Prva podjela kondicionalnih sudova

Kategorički sudovi se, sa aspekta univerzalnosti ili partikularnosti subjekta, dijele na: prirodne, pojedinačne, određene i neodređene. Što se tiče kondicionalnih sudova, prirodni sud ne postoji i oni se dijele na:

pojedinačni (individualni) sud (قضيه شخصيه),

određeni (kvantificirani) sud (قضيه محـصوره),

neodređeni (nekvatificirani) sud (قضيه مهمـله).

Univerzalnost ili partikularnost subjekta ne može biti mjerilom ove podjele jer su kondicionalni sudovi sačinjeni od premise (مقـدّمه) i konsekvence (تالى) i uopće nemaju subjekta i predikata. Njihova univerzalnost i partikularnost ogleda se u stanju ili vremenu zbivanja konjukcije (povezanost –اتّصال ) i disjunkcije (razdvojenost – انفصال), premise i konsekvence.

Ako se konjukcija ili disjunkcija suda događa u jednom, tačno određenom vremenu ili stanju, takav sud se naziva pojedinačni sud (قضيه شخصيه). Naprimjer: “Ako danas bude padala kiša, ostat ćemo u kući.” Ovo predstavlja pojedinačni konjuktivni sud (قضيه شخصيّه متّصله). Znači, između kiše i ostajanja u kući uspostavljena je jedna vrsta odnosa povezanosti. Primjer: “Danas je subota ili nedjelja” predstavlja pojedinačni disjunktivni sud (قضيه شخصيّه منفـصله), jer između subote i nedjelje vlada odnos razdvajanja. Znači, ako je danas subota, onda sigurno nije nedjelja, i obrnuto.

Neodređen kondicionalni sud po kvantitetu (قضيه مهـمله) je onaj sud kod kojeg vrijeme zbivanja suda nije eksplicitno navedeno.

1. “Ako je vrijeme sunčano, dobro je putovati”, primjer je konjuktivnog neodređenog suda, u kome se ničim ne ukazuje na vrijeme i mjesto zbivanja.

2. “Sud je ili afirmativan ili negirajući”, primjer je disjunktivnog neodređenog suda, u kome, također, ničim nije ukazano na njegovu univerzalnost ili partikularnost.

Kada se kod kondicionalnog suda navede kvantitet stanja ili vremena, naziva se određeni ili kvantificirani sud (قضيه محصـوره), a njegova određenost može biti dvojaka, ili općenita ili partikularna.

1. Primjer univerzalno konjuktivnog suda (قضيه كليّه متّصله): “Uvijek kada Sunce zađe otpočinje noć.”

2. Primjer partikularno konjuktivnog suda (قضيه جـزئيّه متّصله): “Nekada kada je Sunce na nebu vrijeme je oblačno.”

3. Primjer univerzalno disjunktivnog suda (قضيه كليّه منفصله): “Broj je uvijek ili paran ili neparan.”

4. Primjer partikularno disjunktivnog suda (قضيه جـزئيّه منفصله): “Nekada čovjek treba šutjeti ili reći istinu.”

Druga podjela kondicionalnih sudova

Kod ove podjele kondicionalni sudovi se dijele na:

nužno konjuktivni sud (قضيه متّـصله لـزوميّه) i

kontingentno konjuktivni sud (قضيه متّصـله اتّـفـاقيّه).

a. Analizirajući sljedeće primjere: “Kada struja poteče žicom, sijalica se upali” i “Kad Hasan ulazi u kuću, on zazvoni”, uočit ćemo temeljnu razliku između ovih dviju vrsta kondicionalnog suda.

U prvom primjeru između premise, proticanje struje žicom, i konsekvence, paljenja sijalice, postoji nužan odnos. Upravo zbog toga ovakav sud naziva se nužno konjuktivni sud (قضيه متّصله لـزوميّه). Dakle, nužno konjuktivni sud je onaj sud kod kojeg je konsekvenca potpuno ovisna o ostvarenju premise.

U drugom primjeru povezanost između premise i konsekvece nije nužna. Moguće je da Hasan uđe u kuću, a da ne pozvoni. Zbog toga se ovakav sud naziva kontingentno konjuktivni sud (قضيه متّصله اتّفاقيّه). Dakle, kontingentno konjuktvni sud jeste onaj sud kod kojeg je povezanost između premise i konsekvence kontigentne, tj. slučajne prirode, tj. sa aspekta razuma, nije nužna.

Napomena: Gornja podjela svojstvena je jedino kondicionalno konjuktivnim sudovima i ne postoji kod disjunktivnih sudova.

Treća podjela kondicionalnih sudova

Kod ove podjele kondicionalni sudovi se dijele na:

1.antagonistički sud (قضيه عـناديّه) i

2.sud slučajne konekcije (قضيه اتّـفاقـيّه).

Razlika između primjera: “Broj je paran ili neparan”, i “Prije podne vraća se sa putovanja ili Hasan ili Husejn”, bio je razlog da se za svaki od tih oblika sudova odredi poseban termin.

U prvom primjeru disjunkcija između premise parnost i konsekvence neparnost uspostavljena je po njihovoj biti. Zbog toga je nužnost ove disjunkcije stalna. Međutim, u drugom primjeru disjunktivni odnos je kontingentne prirode. Radi ovoga logičari prvi sud nazivaju antagonistički sud (قضيه عـناديّه), jer ne postoji mogućnost združenosti premise i konsekvence, a drugi sud slučajne konekcije (قضيه اتّفاقيّه), jer je razdvojenost premise i konsekvence slučajne prirode.

Četvrta podjela kondicionalnih sudova

Prema ovoj podjeli, kondicionalni sudovi se dijele na:

1.sud stvarne disjunkcije (قضيه منـفـصـله حقيـقـيّه),

2.disjunktivni sud sa nemogućnošću združenosti (منفصله مانعة الجمع) i

3.disjunktivni sud sa nemogućnošću isključenja ( قضيه مانعة الخلـو)

Analizirajmo sljedeća tri suda: “Svaka stvar ili egzistira ili ne egzistira”, “Svaki papir je ili crn ili bijel”, “Svaki učenik treba imati ili bogobojaznost ili znanje.”

Sva tri ova suda jednaka su po formi, tj. u svima se daje podjednaka mogućnost objema stranama suda. Međutim, oni se razlikuju po sadržaju. U prvom primjeru ne postoji mogućnost združenosti i izuzimanja dviju strana suda, tj. premise egzistiranje i konsekvence neegzistiranje. Drugim riječima, ne postoji stvar koja bi istovremeno bila i egzistirajuća i neegzistirajuća, ili ne egzistirajuća i ne neegzistirajuća. Zbog toga se ovakav sud naziva sud stvarne disjunkcije (قضيه منفصله حقيقيّه).

U drugom primjeru, gdje je sumnja svedena između ili crnog ili bijelog papira samo jedna strana nije moguća, i to da se oboje združe u jednoj stvari. Znači, nije moguće da jedan papir bude i crn i bijel, ali je moguće da papir nije niti crn niti bijel. Zbog ovoga se ovakav sud naziva disjunktivni sud sa nemogućnošću združenosti (منفصله مانعة الجمع).

Treći primjer je potpuno suprotan drugom, jer u njemu postoji mogućnost združenosti obje strane suda, ali je nemoguće da obje budu istovremeno izuzete. Dakle, nije moguće da jedan učenik nema ni znanje ni bogobojaznost, ali može posjedovati oboje. Zbog ovoga je sud nazvan sud nemogućnosti isključenja obiju strana (مانعة الخلـوّ).

Pitanja:

1. Šta je mjerilo podjele kondicionalnih sudova na pojedinačne, određene i neodređene?

2. Na koliko se sudova dijeli određeni kondicionalni sud? Za svaki od njih navedite jedan primjer!

3. Za svaki oblik kondicionalnih sudova navedite jedan primjer koji nije spomenut u tekstu?

4. U čemu se ogleda razlika između nužno konjuktivnog i kontingentno konjuktivnog suda?

5. Objasnite antagonistični sud i navedite u čemu se razlikuje od kontingentnog suda!

6. Sa kojeg su aspekta isti, a sa kojeg različiti sljedeći sudovi: sud stvarne disjunkcije, disjunktivni sud sa nemogućnošću združenosti i disjunktivni sud sa nemogućnošću isključenja?

Odnosi među sudovima i njihovi propisi

–uvod –

Na početku knjige rečeno je da su njene glave teme logike definiens (معـرّف) i dokaz (حجّـت). Postepenim isčitavanjem teksta postalo je jasno da logika poučava ispravnom metodu zaključivanja, odnosno definiensu, i ispravnom zaključivanju, odnosno dokazu.

Prije poglavlja o definiranju obrađeno je poglavlje o pojmovima, a potom je, na temelju različitih oblika pojmova, prikazana podjela definicije, pri čemu su navedena njena četiri oblika. U dijelu u kojem se govorilo o izjavnim rečenicama razmatrani su razni oblici i podjele sudova. Sve ovo bio je samo uvod za raspravu o argumentiranju i njegovoj podjeli.

Kako među pojmovima, tako i među sudovima postoje različiti odnosi, čije poznavanje će biti od velike koristi u raspravi o dokazu. Zbog toga je, prije svega, potrebno analizirati odnose među sudovima.

Relacija koja vlada između dvaju sudova na način da iz istinitosti jednoga nužno slijedi neistinitost drugoga, i obrnuto, da iz neistinitosti jednoga slijedi istinitost drugoga, naziva se kontradikcija (تناقض). Naprimjer, dokazivanjem istinitosti bilo kojeg od sljedećih dvaju sudova: “Svaki čovjek je razumno biće”, i “Neki ljudi nisu razumno biće”, nužno se dokazuje neistinitost drugog, jer je nemoguće da oba suda budu istinita ili neistinita.

Uvjeti kontradikcije

Da bi postojala kontradikcija među dvama pojmovima ili dvama sudovima, tj. da relacija između njih bude takve prirode da se ne mogu niti združiti niti izuzeti dvije strane, potrebno je da bude ispunjeno osam uvjeta. Ako bilo koji od njih ne bude ispunjen, kontradikcija se dokida. Među logičarima je otprije bilo poznato da kontradikcija ima osam uvjeta, međutim, Mulla Sadra na ovih osam pridodaje i deveti uvjet – jedinstvo predikacije, o čemu će u nastavku biti riječi.

Jedinstvo subjekta (وحدت موضوع)

Između sudova: “Hasan je budan”, i “Hasan nije budan”, postoji kontradikcija budući da im je subjekt isti. Međutim, ako bi drugi sud glasio: “Husejn nije budan”, kontradiktoran odnos prestaje važiti jer ne postoji jedinstvo subjekta.

Jedinstvo predikata (وحدت محمول)

Zato što je u sudovima: “Danas je petak”, i “Danas nije petak” predikat isti, i zato što je prvi sud afirmirajući, a drugi negirajući, oni su kontradiktorni jer je nemoguće da oba suda budu istinita za isti dan. Međutim, ako bi predikati bili različiti, npr. da drugi sud glasi: “Danas nije ponedjeljak”, kontradiktoran odnos bi prestao važiti.

Jedinstvo uvjeta (وحدت شرط)

Između sudova: “Hasan će biti uspješan pod uvjetom da se trudi”, i “Hasan neće biti uspješan pod uvjetom da se trudi”, postoji kontradikcija jer imaju iste uvjete. Međutim, promjenom uvjeta prestaje njihova kontradiktornost, kao kada bi drugi sud nakon promjene uvjeta glasio: “Hasan neće biti uspješan pod uvjetom da bude lijen.”

Jedinstvo odnosa (وحدت اضافه يا نسبت)

Ako analiziramo subjekt i predikat u odnosu na istu referencu, kao što je to broj šest u sljedećim primjerima: “Broj tri je pola od šest”, i “Broj tri nije pola od šest”, između ovih dvaju sudova uspostavljen je odnos kontradikcije. Međutim, ako bi drugi sud glasio: “Broj tri nije pola od sedam”, u tom slučaju kontradikicija bi bila dokinuta, jer ne postoji jedinstvo reference.

Jedinstvo cjeline i dijela (وحدت كلّ و جـزء)

Jasno je da su sudovi: “Vrat je dio čovjeka”, i “Vrat nije dio čovjeka” kontradiktorni. Međutim, ako bi drugi sud glasio: “Vrat nije cio čovjek”, kontradiktornost iščezava, jer u tom slučaju prvi sud razmatra dio, a drugi cjelinu.

Jedinstvo potencijalnog i aktivog stanja

dva suda (وحدت قوّة و فعـل)

Između sudova: “Hasan je potencijalno doktor”, i “Hasan potencijalno nije doktor”, postoji kontradikcija. Ako bi drugi sud glasio, “Hasan aktivno nije doktor”, kontradiktoran odnos prestaje vrijediti, jer se u prvom sudu govori o potencijalnom, a u drugom o aktivnom stanju.

Jedinstvo mjesta (وحدت مـكان)

Sudovi: “Hasan je učitelj u Sarajevu”, i “Hasan nije učitelj u Sarajevu”, su kontradiktorni. Međutim, sudovi: “Hasan je učitelj u Sarajevu”, i “Hasan nije učitelj u Mostaru”, nisu, jer se odnose na dva različita mjesta i oba mogu biti istinita.

Jedinstvo vremena (وحدت زمـان)

Kontradiktornost vrijedi i između sudova: “Danas je toplo”, i “Danas nije toplo.” Međutim, među sudovima: “Danas je toplo”, i “Sutra neće biti toplo”, kontradiktornost ne postoji, jer se izriču za dva različita vremena.

Jedinstvo predikacije (وحدت حمل)

Između sudova: “Partikularija primarnom esencijalnom predikacijom jeste partikularija”, i “Partikularija primarnom esencijalnom predikacijom nije partikularija” postoji kontradikcija. Međutim, između sudova: “Partikularija primarnom esencijalnom predikacijom nije partikularija”, i “Partikularija ustaljenom tehničkom predikacijom jeste partikularija”, kontradikcija ne postoji.

Aspekti razlikovanja dvaju sudova prilikom kontradikcije

Među dvama kontradiktornim sudovima mora postojati razlika sa tri aspekta:

a. Kvantiteta (كم);

Ako je jedan sud univerzalan, drugi mora biti partikularan.

b. Kvaliteta;

Ako je jedan sud afirmativan, drugi mora biti negativan.

c. Modaliteta;

Ako je jedan sud mogućeg modaliteta, tj. onog koji negira obje nužnosti, drugi mora biti nužnog modaliteta, tj. nužno afirmirativne ili negativne predikacije.

Na osnovu gore navedenih uvjeta mogu se izvući sljedeći zaključci:

a. Kontradikcija suda afirmativne univerzalije uvijek je sud negirajuće partikularije. Naprimjer, kontradikcija suda: “Svi ljudi su pjesnici”, bit će: “Neki ljudi nisu pjesnici”, ili, kontradikcija suda: “Neki ljudi su pjesnici”, je: “Nijedan čovjek nije pjesnik.” Razlog ovome je činjenica da za dva afiramtivna ili negirajuća suda postoji mogućnost da, u slučaju kada je predikat ekstenzivniji, tj. šireg opsega od subjekta, oba budu istinita ili neistinita. Naprimjer, oba univerzalna suda: “Sve životinje su ljudi”, i: “Nijedna životinja nije čovjek” su neistinita i nisu kontradiktorna, iako je jedan afirmativan a drugi negirajući. Isto vrijedi za slučajeve kada su oba suda partikularna. Također je moguće da oba naizgled kontradiktorna suda budu istinita, i to u slučaju kada je subjekt ekstenzivniji od predikata, kao npr.: “Neki metali su željezo”, i: “Neki metali nisu željezo.”

b. Afirmacija je kontradiktorna negaciji, a univerzalija partikulariji. Dakle, dva kontradiktorna suda se razlikuju po kvantitetu i kvalitetu.

c. Kontradikcija moguće modalnosti jeste nužna modalnost, bez obzira da li ona naglašava nužan afirmativan ili negacijski odnos subjekta i predikata.

Subalternacija,[1] kontrarnost i podređenost kontrarnosti

(تـداخـل ، تضاد ، دخـول در تـحت تضاد)

Rečeno je da u određenim sudovima (قضيه محصوره) između afirmativnog univerzalnog i negacijskog partikularnog suda, kao i između afirmativnog partikularnog i negacijskog univerzalnog suda postoji kontradikcija. U ovim slučajevima dva suda se razlikuju po kvantitetu i kvalitetu, ali kakav oblik kontradikcije je moguć između sudova koji su jednaki po kvantitetu i kvantitetu.

Poznavanje ovih vrsta kontradikcije ima posebnu važnost kada prilikom argumentacije istinitošću jednog želimo dokazati neistinitost drugoga suda, i obrnuto, neistinitošću jednoga želimo dokazati istinitost drugoga. Naprimjer, ako se u raspravi o znanju dokaže da je znanje nadmaterijalna zbilja, u tom slučaju materijalisti više ne mogu tvrditi da je znanje potčinjeno općenitom zakonu kretanja i promjene, što bi u krajnjem značilo da je znanje relativne prirode. Ili, ako se dokaže da je duša čovjeka nadmaterijalna, većina argumentacija materijalista po ovom pitanju postaje bezvrijedna.

Postoje sljedeće vrste kontradikcija:

1. Ako između dvaju određenih sudova postoji razlika i u kvantitetu i u kvalitetu, oni su kontradiktorni. O ovome je već bilo riječi.

2. Ako između dvaju određenih sudova postoji razlika samo u kvantitetu ili samo u kvalitetu, moguća su sljedeća tri slučaja:

a. subalternacija (تـداخـل),

b. kontrarnost (تضاد),

c. podređenost kontrarnosti (دخـول در تـحت تضاد).

Subalternacija (تـداخـل)

Subalternacija predstavlja odnos između dvaju sudova koji se jedino razlikuju u kvantitetu (كم), ali su jednaki po kvalitetu (كيـف). To znači da su oba suda ili afirmativna ili negirajuća, dok je jedan univerzan, a drugi partikulan.

Zašto se ova dva suda nazivaju subalternativni sudovi (متـداخـلا ن)?

Zato što je jedan od ovih dvaju sudova podređen, tj. obuhvaćen univerzalnošću drugog. Ovo znači da u slučaju istinitosti univerzalnog suda istinitost partikularnog suda jednakog po kvalitetu nije upitna. Obrnuta zakonitost ne vrijedi, tj. ne vrijedi princip po kome bi istinitost partikularnog suda nužno dokazivala istinitost univerzalnog suda jednakog po kvalitetu. Naprimjer, sud: “Svako zlato je metal”, je istinit i prema tome njegov partikularan oblik: “Neka zlata su metal”, mora biti istinit. Drugim riječima, kod subalternativnih sudova odnos je jednostran; istinitost univerzalnih za sobom povlači i istinitost partikularnih sudova, dok obrnuto nije ispravno.

Kontrarnost (تضاد)

Kontrarnost je odnos dvaju po kvalitetu različitih, a po kvantitetu istovjetnih univerzalnih sudova.

Zašto se dva suda nazivaju kontrarnim (متضادا ن)?

Zato što pri kontrarnom odnosu oba suda mogu biti neistinita, ali ne i istinita. Naprimjer, budući da je sud: “Svako zlato je metal”, istinit, sud: “Nijedno zlato nije metal”, je neistinit. Međutim, budući da je sud: “Svaki metal je zlato” neistinit, nije nužno da sud: “Nijedan metal nije zlato”, bude istinit, što je i potpuno očigledno bez potrebe za dokazivanjem. Jedna od karakteristika kontrarnih sudova je to da oba mogu biti lažna.

Podređenost kontrarnosti (دخـول در تـحت تضاد)

Podređenost kontrarnosti je odnos dvaju po kvalitetu različitih, a po kvantitetu jednakih partikularnih sudova.

Zašto se za ove sudove kaže da su podređeni?

Zato što svaki od ovih dvaju sudova, kada bude uveden pod univerzalni sud koji je jednak sa njima u kvalitetu, bivaju podređen tom univerzalnom sudu. Ovaj odnos sudova potpuno je oprečan kontrarnom odnosu. Drugim riječima, oba suda ne mogu biti neistinita, ali mogu biti istinita, tj., ako je jedan neistinit, drugi je sigurno istinit, ali ako je jedan istinit, drugi ne mora bit neistinit. Naprimjer, ako je sud: “Neko zlato je crno”, neistinit, onda je sud: “Neko zlato nije crno”, istinit. Međutim, iz istinitosti suda: “Neki metali su zlato”, nužno ne proistječe neistinitost suda: “Neki metali nisu zlato”, koji je u ovom slučaju istinit.

Konverzija (عـكـس)

Nekada se pri argumentaciji, a radi dokazivanja željenog suda, koristi drugi sud koji je u određenoj vezi sa željenim. Naprimjer, odnos između dvaju sudova može biti takve prirode da se dokazivanjem ispravnosti jednoga nužno dokazuje ispravnost drugoga. Prirodno je da takav odnos postoji između svakoga suda i njegove jednostavne konverzije ili kontrapozicije. U nastavku će biti riječi upravo o jednostavnoj konverziji (عـكس مستوى) i kontrapoziciji (عـكس نـقـيض).

Šta je jednostavna konverzija?

Jednostavna konverzija predstavlja zamjenu mjesta dviju strana suda, s tim da se očuva kvalitet i istinitost suda. Prvi sud se naziva original ili osnova (اصـل), a drugi jednostavna konverzija (عـكس مستوى). Ovim biva jasno da termin jednostavna konverzija ima dva značenja, jedanput je u značenju čina zamjene mjesta predikata i subjekta, a drugi put je u značenju suda koji je rezultat te zamjene.

Šta znači to da konverzirani sud treba slijediti original u istinitosti?

Prema pravilima konverzije, uvijek kada je original istinit, i konverzija mora biti istinita, ali ako je original neistinit, nije nužno da konverzija bude neistinita. Prema tome, original ne slijedi konverziju u istinitosti, ali je slijedi u neistinitosti. Konverzirani sud slijedi original u istinitosti, ali ga ne slijedi nužno u neistinitosti.

Iz dosada rečenog na temu konverzije i njenih propisa postala su nam jasna dva pravila:

a. Istinitost originala znači i istinitost konverzije.

b. Neistinitost konverzije znači i neistinitost originala.

Jasno je da drugo pravilo nije neovisno već proizlazi iz prvoga pravila.

Uvjeti konverzije

a. Zamjena mjesta strana suda. Kod kategoričkih sudova to znači zamjenu mjesta subjekta i predikata i obrnuto, a kod kondicionalnih sudova zamjena prve premise i konsenkvence i obrnuto.

b. Očuvanje kvaliteta suda. Ako je sud bio afirmativan, njegova konverzija treba ostati afirmativna. Isto tako, ako original bude negirajući, njegova konverzija treba biti negirajuća.

c. Očuvanje istinitosti suda – to znači da i original i konverzija trebaju biti istiniti sa aspekta odnosa subjekta prema objektima predikata. Upravo zbog ovog uvjeta kvantitet originalnog suda nije potrebno očuvati. Nekada sud prilikom konverzije mijenja kvantitet, tj. prelazi iz univerzalnosti u partikularnost i obrnuto, što opet samo po sebi ima sebi svojstvene uvjete. Naprimjer, konverzija suda: “Svi ljudi su životinje”, je sud: “Neke životinje su ljudi.” U slučaju da kvantitet suda ostane isti, dobili bismo očigledno netačan sud: “Sve životinje su ljudi.”

Ono što je važno znati jeste kod kojih konverzija kvantitet suda ostaje nepromijenjen, a kod kojih se mijenja, naravno poštivajući očuvanje istinitosti suda. U slučaju kada se zamijeni mjesto predikata i subjekta, očuvavši kvantitet suda, a izgubivši njegovu istinitost, takva operacija više nije prosta konverzija već transformacija (انـقلاب). Naprimjer, ako se sud: “Svi ljudi su životinje”, promijeni u sud: “Sve životinje su ljudi”, to nije konverzija već transformacija.

Konverzija afirmativne univerzalije (عـكس موجبه كـليه)

Jedno od pravila konverzije je da je konverzija afirmativne univerzalije uvijek afirmativna partikularija. Naprimjer: “Svi ljudi su životinje”, njegova konverzija je: “Neke životinje su ljudi.”

Konverzija afirmativne partikularije (عـكس موجبه جـزﺌيه)

Konverzija afirmativne partikularije uvijek je afirmativna partikularija, znači kvantitet se ne mijenja. Prema tome, konverzija suda afirmativne univerzalije i afirmativne partikularije uvijek je afirmativna patikularija, a afirmativna univerzalija nikada ne može biti konverzirani sud afirmativne univerzalije i afirmativne partikularije.

Dokaz toga da je konverzija afirmativne univerzalije i afirmativne partikularije uvijek afirmativna partikularija jeste sljedeće:

1. Kod afirmativne univerzalije predikat suda može imati samo dva oblika, tj. može biti šireg opsega od subjekta ili po opsegu jednak njemu. U oba slučaja partikularan sud će biti istinit, jer će neki objekti subjekta suda sigurno odgovarati predikatu.

Objašnjenje:

Konverzija suda: “Sve vode su tečne”, bit će istiniti partikularni sud: “Neke tečnosti su vode.” Također, i konverzija suda: “Svi ljudi su razumna bića”, koja glasi: “Neka razumna bića su ljudi”, sigurno je istinita. Međutim, da su konverzirani sudovi bili univerzalni, a ne partikularni, onda bi postojala mogućnost njihove neistinitosti. U tom slučaju gornji primjer bi glasio: “Sve tečnosti su voda.” Prema tome, konverzija afirmativnih univerzalija i partikularija uvijek će biti afirmativna partikularija.

2. U slučaju afirmativne partikularije predikat suda može biti:

a. Šireg opsega od subjekta;

b. Užeg opsega od subjekta;

c. Jednakog opsega subjektu.

U prvom i trećem slučaju konverzija oblika afirmativne univerzalije je neistinita, jer kada su predikat i subjekat u interferirajućem i subordinirajućem odnosu, subjekt ne može obuhvatiti sve objekte predikata. Jedino u slučaju kada je predikat užeg ili jednakog opsega subjektu subjekt obuhvata sve jedinke predikata.

Zaključak: Afirmativna partikularija u afirmativno univerzalnoj konverziji nekad je istinita, a nekad neistinita, tj. subjekt u nekim slučajevima obuhvata sve jedinke predikata, dok ih u drugim ne obuhvata. Međutim, afirmativno partikularna konverzija uvijek je istinita.

Radi boljeg razumijevanja gore rečenog obratite pažnju na sljedeće primjere.

a. Slučaj kada je predikat užeg opsega:

“Neke tečnosti su voda”, konverzija je: “Neke vode su tečnost.”

b. Slučaj kada je predikat šireg opsega:

“Neke vode su tečnost”, konverzija je: “Neke tečnosti su voda.”

c. Slučaj kada je predikat interferirajući naspram subjekta:

“Neke ptice su bijele”, konverzija je: “Nešto od bijeloga su ptice.”

d. Slučaj kada je predikat ekvipolentan subjektu:

“Neka razumna bića su ljudi”, konverzija: “Neki ljudi su razumna bića.”

Konverzija negirajuće univerzalije (عـكس سالبه كـليه)

Lahko je uočiti da je konverzija negirajuće univerzalije uvijek negirajuća univerzalija. Znači, ako je sud: “Nijedno drvo nije životinja”, istinit, sigurno će i njegova konverzija: “Nijedna životinja nije drvo”, biti istinita. Iz ovog primjera je također postalo jasno da se kod konverzije negirajuće univerzalije kvantitet i kvalitet suda nikada ne mijenjaju.

Dokazivanje ovoga je veoma lahko budući da je negirajuća univerzalija istinita jedino u slučajevima kada su predikat i subjekat disparativni pojmovi. Znači, ako predikat i subjekt nemaju zajedničkih objekata, onda je i njihova združenost u istom objektu nemoguća, pa je sve objekte jednoga moguće negirati objektima drugoga pojma, što znači da nema razlike koji će od njih biti predikat, a koji subjekt.

Objašnjenje gornje argumentacije kroz primjer:

Pod pretpostavkom da je sud: “Nijedno drvo nije životinja”, istinit, sigurno će biti istinita i njegova konverzija: “Nijedna životinja nije drvo.” U slučaju da sud: “Nijedno drvo nije životinja”, bude neistinit, onda njegova kontradikcija mora biti istinita, tj.: “Neke životinje su drveće.” Također, i prosta konverzija ovoga suda treba biti istinita, tj.: “Neka drveća su životinje.” Sada, ako uporedimo posljednji dobiveni sud: “Neka drveća su životinje”, sa našom prvom pretpostavkom: “Nijedno drvo nije životinja”, uvidjet ćemo da su oni u kontradiktornom odnosu, a dokazano je da kod kontradikcije istinitošću jednoga suda zaključujemo neistinitost drugoga suda i obrnuto. Međutim, na ovom slučaju vidimo da su oba suda istinita, što ne može biti tačno. Prema tome, ovim je dokazano da je konverzija negirajuće univerzalije uvijek negirajuća univerzalija.

Nastavak rasprave:

Ako obratimo pažnju na gore predočenu argumentaciju, shvatit ćemo korist i ulogu kontradikcije i proste konverzije pri argumentiranju, bilo da se želi nešto potvrditi ili poreći.

Objašnjenje:

Pretpostavimo da je sud: “Nijedno drvo nije životinja”, istinit. Prema tome, njegova kontradikcija: “Neke životinje su drvo”, je neistinita. Ovaj sud dobiven kontradikcijom predstavlja konverziju originalnog suda: “Neka drveća su životinje”, iz čega slijedi da je i sud dobiven konverzijom neispravan (drugo pravilo prostih konverzija). Ako je original neispravan, njegova kontradikcija: “Nijedno drvo nije životinja”, je ispravna, što dokazuje istinitost suda s početka argumentacije.

Tokom ove argumentacije iz istinitosti originala je izveden zaključak o neistinitosti kontradikcije, a onda je iz neistinitosti proste konverzije izveden zaključak o neistinitosti njenog originala, i naposljetku, iz neistinitosti originala proste konverzije zaključeno je o istinitosti njegove kontradikcije koja je jednaka prvom originalu.

Autor knjige merhum Muzafer kaže sljedeće: “U logici postoji mnoštvo dokaza sličnih ovom, i zbog toga je u ovu temu neophodno uložiti više truda i pažnje dok se ne stekne takva sposobnost zapažanja i razlučivanja da se najmanjim išaretom razumijeva problem i njegovo rješenje.”

Negirajuća partikularija nema konverzije

Opće pravilo negirajuće partikularije jeste da ona nema niti univerzalne niti partikularne konverzije.

Pitanje: Kako je moguće da negirajuća partikularija nema konverzije?

Odgovor: U sudu negirajuće partikularije subjekt je opsežniji od predikata. Naprimjer, u sudu: “Neke životinje nisu ljudi”, pojam životinja šireg je opsega od pojma čovjek. Užim pojmom se ne može negirati ekstenzivniji bez obzira na njihov univerzalni ili partikularni oblik, budući da objektima kojim odgovara uži pojam nužno odgovara i širi. Prema tome, sudovi: “Nijedan čovjek nije životinja”, i: “Neki ljudi nisu životinje”, nisu ispravni.

Disjunktivni sudovi nemaju konverziju

Pošto disjunkcija govori o razdvojenosti dviju strana kondicionalnoga suda, konverzija u njenom slučaju ne bi dala nikakvu korist. Naprimjer, strane u sudu: “Broj je ili neparan ili paran”, mogu zamjeniti mjesta, a da se pri tome u samom originalu ne dogodi promjena. Dakle, nema razlike da li sud glasi: “Broj je paran ili neparan”, ili: “Broj je neparan ili paran.”

Naravno, disjunktivni sud je moguće izreći u obliku kategoričkog suda. Gornji primjer u oblik kategoričkog suda glasi: “Broj se dijeli na paran i neparan.” Konverzija ovoga suda: “Ono što se dijeli na parno i neparano jeste broj”, također, ne donosi ništa novo.

Konverzija kontradiktornog (عـكس نقـيض)

Konverzija kontradiktornog ili kontrapozicija je ustvari drugi oblik konverzije, u kojoj se istinitošću originala dokazuje istinitost konverziranog suda. Postoje dva metoda da bi se dobila ova vrsta konverzije, tradicionalni i moderni metod. Tradicionalni metod su primjenjivali prijašnji učenjaci, a moderni metod, kao što mu i ime kaže, potiče iz novijeg perioda.

1. Saglasna konverzija kontradiktornog (عـكس نـقيـض موا فق)

Ovaj metod su učenjaci primjenjivali u prošlosti. Budući da je sud dobijen konverzijom kontradiktornog istoga kvaliteta kao i njegov original, u njegovom nazivu pridodana je i riječ “saglasna” da bi time bilo ukazano na ovu činjenicu. Ove konverzija se dobija zamjenom mjesta dviju strana suda, koje su prije toga transformirane u sebi kontradiktorne oblike, sa očuvanjem istinitosti suda i kvaliteta. Prema tome, saglasna konverzija kontradiktornog suda sljedećeg originala: “Svaki pisac je čovjek”, glasi: “Svaki ‘nečovjek’ je ‘nepisac’.” Prilikom ove konverzije išlo se sljedećim redom:

a. transformacija subjekta i predikta u kontardiktorne oblike. U gornjem primjeru pojam pisac je transformiran u nepisca, a čovjek u nečovjeka.

b. zamjena mjesta subjekta i predikata u konverziranom sudu.

c. očuvanje kvaliteta suda, odnosno, ako je original suda bio negirajući, konverzija treba biti negirajuća. Isto vrijedi u slučaju afirmirajućeg originala.

d. Očuvanje istinitosti suda.

2. Nesaglasna konverzija kontradiktornog (عـكس نقيـض مخالـف)

Zbog toga što kod metode konverzije učenjaka novijeg doba kvalitet suda ne ostaje isti ovaj metod se naziva nesaglasna konverzija kontradiktornog. Konverzija kontradiktornog po mišljenju ove skupine učenjaka glasi: Promjena jednoga suda u drugi tako da je subjekt novoga suda kontradikcija predikata originalnoga suda, a predikat novoga suda isto što i subjekt originalnog suda, sa očuvanjem istinitosti, ali ne i kvaliteta. Naprimjer, nesaglasna konverzija kontradiktornog, originalnog suda: “Svaki pisac je čovjek”, glasi: “Nijedan ‘ne čovjek’ nije pisac.”

Pravilo kvantiteta suda pri konverziji kontradiktornog:

Pravilo negirajućeg suda u ovom slučaju jednako je pravilu afirmirajućeg suda pri prostoj konverziji, a pravilo afirmirajućeg suda je jednako pravilu negirajućeg suda. Prema tome, može se reći:

1. kontrapozicija negirajuće univerzalije je negirajuća partikularija. U saglasnoj konverziji kontradiktornog ova partikularija će biti negirajuća, a u nesaglasnoj afirmirajuća.

2. kontarpozicija negirajuće partikularije je opet partikularija, s tim da je po metodi prijašnjih učenjaka ona negirajuća, a po metodi modernih učenjaka afirmirajuća.

3. kontrapozicija afirmativne univerzalije je univerzalija, s tim da je po metodi prijašnjih učenjaka ona negirajuća, a po metodi novijih učenjaka afirmirajuća.

4. afirmirajuća partikularija nema kontrapoziciju.

[1] Podređenost.