Osnove logike - rasprava o riječima (2)

Jasno je da jednom logičaru rasprava o riječima ne predstavlja primarnu nužnost. Zapravo, ona je od sekundarnog značaja zato što on raspravlja o dosezanju nepoznatog pojma putem poznanica, ili raspravlja o poznatome sudu, tj. kako pomoću njega otkriti nepoznati sud. Oboje spomenuto pripada razini značenja, znanstvenih i mentalnih formi, a ne razini termina i riječi.

Budući da je shvatanje značenja i pojmova najčešće zasnovano na upotrebi riječi, logičar biva prisiljenim da svoje namjere iskaže riječima. Stoga, nužnost rasprave o riječima nije primarne prirode, nego je nametnuta izvana. Drugim riječima, njena nužnost nije po biti, već je akcidentalna.

Drugi razlog nužnosti rasprave o riječima

U knjigama logike za neophodnost ove rasprave naveden je i drugi razlog, koji je važniji od prvog, a to je posrednička uloga riječi kod upriličenja značenja u umu. Da bi se rasvijetlila namjera rečenog, prije svega potrebno je uvodno objašnjenje, nakon kojeg će postati jasna srž ovog pitanja. Naime, zašto ljudi, čak i kada su sami, a ne samo pri međusobnom sporazumijevanju, imaju potrebu za poznavanjem riječi?

Svako stvorenje koje uzmete u obzir posjeduje četiri oblika bitka od kojih je jedan zbiljski bitak (وجود حـقيـقى), a preostala tri su nezbiljski (وجودغيـرحـقـيـقى).

Vanjsko-pojavni bitak (وجود خارجى)

Ono što se vidi u našem okruženju, kao što su drvo, nebo, zemlja, čovjek itd., ili kao što svake noći posmatramo svijetleće zvijezde koje ukrašavaju nebo, ili Sunce koje nas obasjava tokom dana, predstavlja vanjsko-pojavni bitak.

Mentalni bitak (وجود ذهـنى)

Mentalni bitak stvari je ono o čemu je do sada bilo riječi kao slikama koje čine znanje. Posredstvom mentalnog bitka stječe se znanje o spoljašnim stvarima i drugim pojmovima. Rečeno je da čovjek posjeduje moć reflektiranja slika stvari u sebi. Ta moć se u filozofiji naziva um (عـقـل) – mjesto gdje se slike koje predstavljaju znanje odslikavaju i posredstvom čega dosežemo do spoljnjeg svijeta.

Napomena:

Ove dvije vrste bitka, vanjsko-pojavni i mentalni, terminološki se zovu zbiljski bici. To znači da ne zavise od dogovora ili konvencije, ili drugim riječima, njihova egzistencija nije arbitrarne prirode pa da neko određuje da stvari imaju dva bitka.

Napomena:

Kao što je rečeno, samo izvanjski bitak stvari u njegovom preciznom značenju smatra se stvarnim, dok je mentalni bitak samo odraz njegov i ništa više. Naravno, ako se uzme u obzir da ni mentalni bitak nije konvencionalne prirode, tj. stvar dogovora, o čemu će u nastavku biti više govora, onda se i on uzima kao zbiljsko biće, ali ne u pravom značenju zbiljskog bića, nego samo relativno.

Verbalni bitak (وجود لفظى)

Pošto je čovjek društveno biće, za njega je neizbježno da kontaktira sa drugim ljudima, razmjenjuje mišljenja i okorištava se mišljenjima drugih. Također, za njega je neizbježno da odredi i definira metode i znakove za prenošenje značenja, te da njihovim prihvatanjem razumijeva mišljenja drugih ljudi. Jedan od mogućih metoda je ukazivanje posredstvom izvanjskih bića. Donošenjem čaše želi se ukazati na pojam voda. Međutim, ovaj metod čovjeka dovodi do mnoštva problema. Prvo, ovim metodom nije moguće ukazati na sva bića. Drugo, svih pet osjetila obavezno trebaju biti zdrava, a u slučaju da čovjek nema samo vid, bio bi uskraćen od većine znanja. I treće, svi pojmovi za kojima čovjek ima potrebu nemaju izvanjsko postojanje, tj. neki pojmovi su apstraktni.

Uzvišeni Gospodar je stvorio čovjeka zbog posebnog cilja, čije je ostvarenje moguće samo postepeno i ispunjavanjem njegovih specifičnih uvjeta. Jedan od tih preduvjeta predstavlja mogućnost prenošenja pojmova, tj. značenja i njihovo shvatanje. Zbog toga, Gospodar je čovjeka stvorio sposobnim da izumi slova, kako bi njihovom kombinacijom mogao kovati riječi, da bi uz pomoć njih sa lahkoćom prenosio značenja i pojmove drugima, te ih sam preuzimao od drugih. Na ovaj način otvorila su se vrata učenja, podučavanja i otkrivanja. Dakle, riječi su namjesnici pojmova, a to znači da umjesto prenošenja samih značenja njih prenose riječi.

Objašnjenje:

S obzirom na značaj koji je allame Muzafer pridavao učenicima, i s druge strane, zbog toga što je shvatio važnost uloge riječi u naučnim zbiljama, on daje prilično opsežno objašnjenje ove problematike. Ovom prilikom prenijet ćemo samo jedan dio tog objašnjenja kako bismo ispravnim razumijevanjem ostvarili bolje rezultate.

1.Ono što čovjeka čini sposobnim da učini prisutnim pojmove posredstvom riječi upravo je čvrsta veza između riječi, mentalnih pojmova i slika znanja.

2.Ova veza je rezultat znanja o pripisanosti riječi određenim značenjima i njihove česte upotrebe u tim značenjima.

3.Riječi su sposobne da putem svoje čvrste veze sa mentalnim pojmovima i slikama znanja ukažu na značenja i prenesu ih sagovorniku.

Iz dosada rečenog postaje jasno da su riječi namjesnici mentalnih pojmova, a mentalni pojmovi u sebi odražavaju esenciju (štastvo) zbiljskih bića. Znači, um je granica koja razdvaja riječi od pojavnog svijeta (realiteta). Prema tome, riječ je u jednom smislu namjesnik zbilje, štaviše ona je stvarna spoljnja zbilja. Shodno tome, bitak riječi je bitak pojmova, značenja. Ova veza između riječi i pojmova, s jedne strane, i veza između pojmova i spoljnje zbilje, s druge strane, formira jednu cjelinu. Verbalni bitak je pojmovni bitak, ali u obliku verbalnog bitka pojma, a ne njegov zbiljski bitak, kao što je i pojmovni bitak izvanjski bitak, ali ne sama bit izvanjskog, nego je znanstveni bitak samog spoljnjeg realiteta.

Riječ poprima privlačnost i odbojnost. Autor iz ove rasprave izvlači i druga zapažanja. On kaže: “Ova veza do te mjere ostavlja traga da i lijepo i ružno, privlačno i odbojno, jednoga prenosi na drugo. Kad čovjek voli nešto veoma mnogo, on osjeća zadovoljstvo već pri samom spomnu toga. Naime, trudi se da nadjene to ime nečem njemu dragom, kao što je dijete, knjiga, institucija itd., da bi ga na ovaj način učinio još voljenijim. Ista pojava karakteristična je i za nešto što ne voli. Najružnija i najpokuđenija imena nadijeva svom neprijatelju, kao da ga omraženim riječima želi još više poniziti. Ovo sve je dokaz čvrste veze između same riječi i onoga što ona označava.”

Bitak u obliku pisma (وجود كتبى)

Kao što znamo, riječi same ne zadovoljavaju sve ljudske potrebe jer su dovoljne samo u slučaju kada dvije prisutne osobe razgovaraju. Zbog toga, da bi se izvijestilo o prošlosti i budućnosti, potrebno je neko drugo sredstvo za prenošenje namjeravanog značenja. Zato je čovjek na osnovu Bogom dane mu moći izumio pismo da bi riješio ovaj problem. Prema tome, zapisani bitak je namjesnik i stvaralac verbalnog bitka, i sukladno ovome, on će ujedno biti i namjesnik mentalnog bitka. Dakle, pismo je zapisani bitak riječi i umskih slika. Zapisane riječi čovjeku čine prisutnim riječi, pojmove i zbilju njihova značenja.

Rezultati rasprave

1.Veza između pojmova i riječi je u tolikoj mjeri čvrsta da ih je to učinilo jednim jedinstvenim bićem na način da kada god čovjek razmišlja u sebi, neizbježno mu riječi i rečenice prolijeću ispred očiju. Kada razmišlja, obično to čini i maštom i prisustvom riječi uporedo, kao da riječima mašta. Ovu osobinu povezanosti riječi i sadržaja značenja najviše koriste i u njenu prirodu se osvjedočavaju pisci. U istom kontekstu su i sljedeće riječi Hadži Nasirudin Tusija, r.a.: “Nekada se mentalne aktivnosti odvijaju pomoću mentalnih riječi, a to se ostvaruje jedino radi čvrste veze u samom umu između riječi i sadržaja pojmova.” (Šarhe Išârât, sv. 1., Rasprava o riječima)

2.Pogrešan izbor riječi pri razmišljanju upravo zbog ove čvrste veze povlači grešku i u mislima. Ako čovjek nije tačno upoznat sa ovom problematikom, tj. vezom riječi i značenja, neizbježno će biti suočen sa greškama na razini značenja.

3.Dužnost učenika logike i filozofije je da veoma detaljno izuči ovu temu kako bi izbjegao lutanje i zastranjenje u stjecanju znanja.

4.Na logičaru je da prije pristupa pitanjima logike objasni raspravu o riječima te time spremi početnike za ispravno shvatanje pojmova.

5.U logičkim definicijama treba izbjegavati zajedničke imenice, odnosno homonim, da onaj kome su upućene ne bi zapao u grešku.

Rasprava o ukazivanju (دلا لـت)

Šta je ukazivanje?

Kad čujete zvuk zvona, odmah bez zadržavanja idete do vrata da biste ih otvorili, jer zvono ukazuje na to da neko stoji iza vrata. U ovom primjeru zapažamo tri stvari kojim je logika, svakoj posebno, odredila termin:

• znak, onaj koji ukazuje (دال) – sami zvuk zvona;

• označeno, ono na što se ukazuje (مدلول) – osoba koja je zazvonila;

• ukazivanje (دلالت) – osobina zvuka zvona koja vas je povela ka vratima.

Dakle, svaka stvar koja je takve prirode da njeno uočavanje um vodi do, odnosno ukazuje na neku drugu stvar zove se znak, a ona stvar do koje čovjekov um biva doveden u tom činu zove se označeno, dok se svojstvo kretanja uma od jedne do druge stvari naziva ukazivanje. Prema tome, definicija ukazivanja će biti sljedeća: “Bivanje stvari takvom da njenom spoznajom ili uočavanjem ona vodi um ka drugoj stvari.”

Vrste ukazivanja

Svima je jasno da se um sam po sebi ne “kreće” od jedne ka drugoj stvari, već je to kretanje uvjetovano vezom između tih dviju stvari koja je zapravo uzrok kretanja uma. Ova veza je takve prirode da um bivanjem svjesnim jedne stvari poima neku drugu stvar.

Šta je konsenkvencija ملا زمه))?[1]

Ako među dvjema stvarima postoji takva vrsta veze da svaka od njih podsjeća na drugu, ovo se naziva konsekvencija. Ova veza nekada proizlazi iz biti odnosno prirode stvari, a nekada je uspostavljena izvana, dogovorom, tj. nastaje konvencijom. Na ovoj osnovi se razlikuju razumska, prirodna i konvencionalna konsenkvencija.

Razumsko ukazivanje (دلالت عـقـلى)

Razumsko ukazivanje postoji u onim slučajevima kada veza između znaka i označenog proizlazi iz njihove biti, kao što je veza između uzroka i posljedice, traga i onoga što ga ostavlja. Osvijetljenost horizonta je trag izlaska Sunca. Uvijek kada čovjek uoči zlatne zrake koje se šire, sa sigurnošću može reći da je Sunce izišlo i da je nastao dan. To je zato što između zraka i Sunca postoji razumska nužnost, tj. razumska konsenkvencija. Uvijek kada se čuje glas iza zida sa sigurnošću se može tvrditi da se neko nalazi tamo.

Prirodno ukazivanje (دلالت طبيعى)

Prirodno ukazivanje postoji u onim slučajevima kada među dvjema stvarima postoji konsenkvencija koja proizlazi iz ljudske prirode, npr. kašalj koji ukazuje na vrstu bolesti. Ova vrsta konsenkvencije proistječe iz ljudske prirode. Naravno, ona nije, suprotno razumskoj konsenkvenci, potpuno nepogrešiva, ali je najčešće takva. Stoga, ako se neko nakašlje i upitamo ga da li je bolestan, moguće je da dobijemo odgovor: “Nisam.” Ovakvih primjera konsekvencije je mnogo u društvu. Isti je slučaj i sa crvenilom lica, koje govori o stidljivosti, ili bljedilom lica, koje govori o strahu i sl.

Konvencionalno ukazivanje(دلالت وضـعى)

Konvencionalno ukazivanje postoji u slučajevima kada je konsenkvencija među dvjema stvarima proizišla iz dogovora. Takav slučaj je sa slovima osmišljenim dogovorom kako bi ukazivala na riječi, ili znakovi kod telefona i telegrafa, saobraćajni znakovi i sl.

Podjela konvencionalnog ukazivanja

Konvencionalno ukazivanje se dijeli na dvije vrste i to:

a) Ukazivanje riječima (دلالت لـفـظى)

Ukazivanje riječima postoji u slučajevima gdje se na osnovu dogovora riječ uzima kao znak za nešto označeno. Takav je slučaj s imenima ljudi. Ako u većem skupu ljudi zovnemo čovjeka po imenu Ahmed, odazvat će se samo ona osoba kojoj je dato to ime kao njen znak. U ovu vrstu ukazivanja također spadaju imena stvari, životinja, biljaka, kamenja itd.

b) Ukazivanje bez riječi (دلالت غيـر لـفـظى)

Ukazivanje bez riječi postoji u slučajevima gdje je znak nešto drugo mimo riječi. Naprimjer, pisani znakovi, slike, naučne šifre itd. Svjedoci smo postojanja mnoštva ovakvih upotreba u svakodnevnom životu.

Ukazivanje riječima (دلالت لفظى)

Iz dosadašnjih rasprava postalo je jasno da je uzrok ukazivanja riječi na pojmove, odnosno “kretanje” uma od riječi do pojma, veza koja je stvorena između njih. Ova veza nije rezultat razuma niti prirode, nego je proizišla iz dogovora. Zbog toga, ukazivanje riječima možemo definirati kao: “Bivanje riječi takvom da čovjek njenim izgovaranjem razumijeva namjeru izgovaraoca.”

Ukazivanje po saglasnosti (دلالت مطابقى)

Ukazivanje po saglasnosti je ukazivanje cijele riječi na cijeli pojam, a uspostavljeno je dogovorom. Tako riječ Ahmed ukazuje na osobu po imenu Ahmed, ili riječ knjiga ukazuje na cijelu knjigu, znači obuhvata sve njene dijelove, tj. korice, listove, pismo, slike itd., ili riječ čovjek koja ukazuje na biće obdareno razumom.

Ukazivanje po sadržini ili djelimično ukazivanje (دلالت تضـمّـنى)

Ukazivanje po sadržini predstavlja riječ koja ukazuje na jedan dio značenja za koje je skovana, bilo da govornik uzima u obzir samo taj dio ili ne. Tako riječ čovjek ukazuje na njegov aspekt razuma. Ako prilikom pozajmljivanja knjige prijatelju kažete da je vrati neoštećenu, a on je vrati poderanih korica, vi biste mu prigovorili pozivajući se na to da ste mu rekli: “Knjigu mi neoštećenu vrati”, jer knjiga ukazuje na listove isto kao i na korice. Isti slučaj je i sa riječju kuća. Kada se kupi kuća, prodavac nema pravo odnijeti vrata iz nje, jer su i ona obuhvaćena riječju kuća, tj. ova riječ ukazuje i na vrata.

Ukazivanje po slijedu ili posljedično ukazivanje (دلالت التـزامى)

Posljedično ukazivanje postoji u slučajevima kada riječ ukazuje na značenje koje nije obuhvaćeno pojmom za koji je ta riječ skovana, međutim u pojavnom svijetu su neodvojivi jedno od drugog. Stoga, ako biste otišli u goste gdje bi vam bili ponuđeni čaj i kahva, i vi odaberete kahvu, pa ako bi vam donijeli kahvu bez šećera, vi biste sigurno prigovorili. Zašto? Zato što su kahva i šećer neodvojivi u spoljnjem svijetu.

Napomena:

Naravno, treba znati da je djelimično ukazivanje oslonjeno na postojanje ukazivanja po saglasnosti i da je istovremeno ono na što se ukazuje sačinjeno iz dijelova. Znači, ako ne bi bilo saglasnog ukazivanja, ili ako bi ga bilo, ali da ono na što se ukazuje nije sačinjeno iz dijelova, samim tim dokinulo bi se ukazivanje po sadržini, a također i ukazivanje po slijedu.

Uvjeti posljedičnog ukazivanja

Da bi posljedično ukazivanje bilo ispravno, trebaju se ispuniti sljedeća dva uvjeta.

a) Da konsenkvencija između riječi i značenja na koje nas ta riječ upućuje postoji u umu. Prema tome, od konsenkvencije u spoljnjem svijetu nema nikakve koristi sve dok se ona čvrsto ne usadi u umu, jer ako um ne pojmi takvu vrstu konsenkvencije, nikada se neće povesti od riječi ka njenom spoljnjem značenju.

b) Nužna veza mora biti jasna i očigledna. Izgovaranjem riječi um doseže i poima njeno spoljnje značenje koje nužno proistječe iz te veze. Kasnije, u raspravi o univerzalijama, reći će se da postoje nužnosti koje su evidentne i neevidentne. U ovom slučaju konsekvencija mora biti oblika evidentne nužnosti.

Kratak sažetak o ukazivanju:

1. Ukazivanje se dijeli na tri vrste:

a) razumsko,

b) prirodno,

c) konvencionalno.

2. Konvencionalno ukazivanje dijeli se na ukazivanje:

a) posredstvom riječi,

b) posredstvom nečeg drugog pored riječi.

3. Ukazivanje riječju se dijeli na tri vrste:

a) saglasno,

b) djelimično,

c) posljedično.

Pitanja:

1. U narednim primjerima odredite vrstu ukazivanja:

a) Pokazivanje kazaljke sata na određeno vrijeme.

b) Teško kašljanje zbog bolesti pluća.

c) Ustajanje iz poštovanja osobi koja prilazi.

d) Bljedilo lica iz straha.

2. Nacrtajte tabelu za tri vrste ukazivanja: razumsko, prirodno i konvencionalno, a potom navedene primjere upišite na njima odgovarajuće mjesto?

a) Uspinjanje na kuću pomoću merdevina.

b) Jecanje zbog boli.

c) Šutljivost koja proistječe iz osobine dostojanstva i velika pričljivost slabe ličnosti.

d) Napisani tekst od nekog autora.

e) Glas mujezina za nastupajući namaz.

f) Ključanje vode nakon što je njena toplota dostigla sto stepeni.

3. Ako osoba kupi kuću, potom nastane svađa zbog puta kojim se saobraća do te kuće, i ako kupac tvrdi da je put njegov zbog toga što se riječ kuća odnosi i na put, kojoj vrsti ukazivanja njegova tvrdnja pripada?

4. Ako čovjek unajmi radnika da mu radi cijelu noć do jutra, a radnik sa pojavom prvih zraka sunca prekine posao, pa poslodavac protestvuje zato što riječ noć podrazumijeva i dio dana do izlaska sunca. Postavlja se pitanje koje je vrste ukazivanja njegova tvrdnja?

5. Riječ lav kao što ukazuje na hrabrost posljedičnim ukazivanjem, ne ukazuje na ružan zadah iz usta, što je također jedna njegova osobina. Zašto?

Podjela riječi

Riječ, s obzirom na značenje na koje upućuje, ima nekoliko općih i pojedinačnih podjela koje nisu svojstvene samo jednom jeziku. Ove podjele u logici imaju veliku važnost, a razmatraju se nakon poglavlja o ukazivanju. Uvaženi autor ovom prilikom navodi tri najvažnije podjele i to sa aspekta kada se:

a) razmatra jedna riječ,

b) razmatra više riječi,

c) razmatra riječ bez uzimanja u obzir mnoštva ili jednoće.

Prva podjela riječi

Kod prve podje razmatra se samo jedna riječ sa aspekta njenog ukazivanja na značenje. Riječ u ovakvom sagledavanju ima pet oblika. Riječ može imati jedno ili više značenja. Riječ sa jednim značenjem se naziva osobena. Riječ sa više značenja dijeli se na četiri vrste: zajednička, prenesena, improvizirana te stvarna i figurativna. Prema tome, jedna riječ, uzimajući u obzir njeno ukazivanje na značenje, dijeli se na pet oblika.

1. Osobena riječ (مختـص) ima samo jedno značenje i svojstvena je samo tom značenju. Takav je slučaj s riječju željezo.

2. Zajednička riječ ili homonim (مشترك) ima dva ili više značenja, ali je za svako od tih značenja posebno kovana i to paralelno. To znači da homonim za svako od svojih značenja pojedinačno ima nezavisnu uspostavu. Naprimjer, riječ ajn u arapskom jeziku skovana je za više od sedamdeset značenja, kao što su: oko, izvor, zlato, špijun itd. Ovo manje-više postoji u svim jezicima.

3.Prenesena riječ (منقول) ima više značenja i skovana je za svako od tih značenja, kao i zajednička riječ, ali se razlikuju od nje po tome što kod prenesene riječi između njenih značenja postoji hronološki red. Prvo značenje te riječi hronološki prethodi drugom značenju. Tako se riječ salat u arapskom jeziku u početku odnosila na dovu općenito. Po dolasku islama, zbog povezanosti značenja dove sa namazom, koji je specifični oblik ibadeta, ona poprima novo značenje. Na taj način u islamskom okruženju ova riječ je dobila posebno značenje za specifični čin ibadeta koji musliman obavlja više puta dnevno. Isti je slučaj i sa riječju hadždž koja je prvo imala značenje namjere u općenitom smislu, a potom je poprimila značenje tačno određene namjere – zijareta Božije kuće. Mnoge riječi u šerijatu i riječi novootkrivenih stvari iste su prirode. Riječ tajjar (avion) u arapskom jeziku preuzeta je od riječi tâir (ptica), ili sejjare (automobil), što je u početku označavalo sve što se kreće, a otkada je izmišljen automobil, odnosi se samo na njega. Riječ mizja’ se u početku odnosila na sve što prenosi vijesti, da bi se otkrićem radiotalasa počela odnositi samo na radio.

Vrste prenesene riječi

Postoji više vrsta prenesenih riječi, a sve u vezi sa uzrokom poprimanja novog značenja. Nekad je promjena značenja riječi u okviru šerijata, kao što su riječi hadždž i salat, nekada u području konvencionalnog, kao što su riječi tair i sejjare, pa tako i u filozofiji, književnosti, logici itd. Naprimjer, riječ kanun u grčkom jeziku prvo je označavala sredstvo za crtanje linija, da bi kasnije poprimila značenje zakona. Ako se prenošenje značenja obavi uz pomoć posrednika, konvencionalno, ta se riječ zove prenesena određena riječ (منقول تعيينى), a ako riječ sama po po sebi stekne drugo značenje, naziva se prenesena riječ sama po sebi (منقول تعينّى).

Improvizirana riječ (مرتجـل) je slična prenesenoj riječi jer i kod nje postoji hronološki odnos u značenjima. Međutim, za razliku od prenesene riječi, kod improvizirane riječi ne uzima se u obzir veza između značenja. Takva je većina vlastitih imena.

Stvarna i figurativna riječ (حقيـقى و مجازى) ima nekoliko značenja, ali s tim da je skovana samo za jedno značenje, dok se za drugo, tj. figurativno značenje upotrebljava zbog veze koja postoji među njima. Upotreba riječi u njihovom figurativom obliku nije raširena. Takva je riječ lav, skovana za krvoločnu životinju, ali zbog hrabrosti lava ona se koristi i za hrabrog čovjeka. Kada se ova riječ koristi u svom značenju, naziva se istinska (حقيـقى), a ako se ne koristi u svom značenju, onda se naziva figurativna (مجازى).

Šta je referenca ili modus (قرينه)?

Kada se riječ lav koristi u značenju hrabrog čovjeka, treba postojati i neki znak koji će ukazati da je ovom riječju namjeravano njeno figurativno, a ne istinsko značenje. Naprimjer: “Vidio sam lava kako gađa strijelom”, ili: “Vidio sam lava kako recitira pjesme pred skupom ljudi.” Ovaj znak se naziva referenca. On nam pruža dvije informacije. Prvo, ukazuje nam da riječ nije upotrijebljena u stvarnom značenju, a drugo, u slučaju da riječ ima nekoliko figurativnih značenja, određuje koje od njih je namjeravano.

Napomene:

a) Zajedničke i figurativne riječi ne treba upotrebljavati u definicijama, osim sa određujućom referencom. Isto tako, i improvizirane i prenesene riječi treba upotrebljavati samo u slučaju da su zaboravljena njihova prva značenja.

b)Prenesena riječ se dijeli na dva oblika:

· određena, tj. kada je neko uspostavio značenje (منقول تعـيينى)

· kada je značenje samo po sebi uspostavljeno (منقول تعـيّـنى)

Prvi oblik prenesene riječi je ona riječ kod koje je, posredstvom jedne osobe ili grupe ljudi, prilikom oblikovanja drugog značenja uzeta u obzir odgovarajuća veza između prvog i drugog značenja. To znači da je riječ po drugi put određena za neko novo značenje. Drugi oblik prenesene riječi je onaj kada jedna osoba ili grupa ljudi, bez namjere da određuje novo značenje, koristi riječ u drugom značenju suprotno prvotnom samo zbog odgovarajućeg odnosa tih riječi. Zbog česte upotrebe drugog značenja riječ postaje poznata u tom obliku. Ova riječ vremenom poprima takav oblik da ljudi bez ikakve reference poimaju njeno drugo značenje kada je čuju.

Sažetak prve podjele riječi

Riječ posmatrana sama u odnosu na svoje značenje može biti osobena, zajednička, prenesena, improvizirana ili istinska i figurativna. Sama prenesena riječ može biti određena od strane nekoga ili da sama po sebi poprimi novo značenje.

Pitanja za vježbu:

1. Kojoj grupi riječi iz gornje podjele pripadaju riječi korištene u prethodnom tekstu: osobene, prenesene, improvizirane, zajedničke i figurativne riječi?

2. Za svaku od ovih pet vrsta riječi navedi po jedan primjer?

3. U čemu je razlika između zajedničke i prenesene riječi?

4. Da li zajednička riječ ima potrebu za referencom i zašto?

5. Da li treba za prenesenu riječ navesti referencu i zašto?

6. Kojoj vrsti prenesenih riječi pripadaju riječi sejjare i tair, konvencionalnim ili šerijatskim?

7. Ko je prenosilac riječi salat sa općenitog značenja molitve, na posebno značenje namaza? I iz tog razloga se kaže preneseno?

8. Šta je značenje riječi hadždž i šta je njeno prvotno značenje?

Druga podjela riječi

Sinonimi i različite riječi

(متراد ف و متبايـن)

Kada upoređujemo dvije ili više riječi one mogu imati samo jedan od dva sljedeća stanja:

a) Sve su skovane za jedno značenje i nazivaju se sinonimi. To se dešava kada nekoliko različitih riječi uporedo ukazuje na isto značenje. Takve su riječi asad, lejs, sab, koje u arapskom jeziku označavaju lava, ili riječi qitte i hirre, obje u značenju mačke. Slični primjeri se mogu naći i u drugim svjetskim jezicima. Takve riječi u bosanskom jeziku su krtola i krompir, kavada i paradjaz. Prema tome, sinonimnost predstavlja sudjelovanje više izraza u jednom značenju.

b) Svaka riječ je skovana za sebi svojstveno značenje. Tako se riječ čovjek odnosi na biće koje posjeduje svijest i moć spoznaje, a riječ melek na biće koje je oslobođeno svakog oblika materije. Ovakvi primjeri su brojni, a ove riječi se nazivaju različite riječi. Prema tome, različitost kod riječi predstavljaju različite riječi sa različitim značenjima.

Napomena:

U nastavku knjige susretat ćemo se sa izrazom različitost (تباين), čije se značenje razlikuje od onog o kome se raspravlja u ovom dijelu teksta, a koji govori o posebnoj vezi između više riječi. Također, moguće je da značenja različitih riječi nekada budu potpuno ista ili bar u nekim slučajevima djelimično ista, naprimjer riječ sejf, u značenju mača, i riječ sârim, u značenju oštrog mača. Kao što vidimo, obje riječi su istog značenja, s tim da je mač u jednoj od njih osoben po oštrini sječiva. S obzirom na ovu razliku, ove dvije riječi spadaju u grupu različitih riječi. Isti slučaj je i sa riječima insan – čovjek i natik – razumno biće, jer sve što je čovjek, također je i razumno biće, i obrnuto, sve što je razumno biće, također je i čovjek. Odnos koji vlada među ovim riječima je podudaran, ali i pored toga one spadaju u grupu različitih riječi, jer se sa stanovišta lingvističke tvorbe značenje riječi čovjek razlikuje od značenja riječi razumno biće. Prema tome, riječi, upoređujući njihova značenja, su ili sinonimi ili različite riječi.

Podjela različitih riječi

Različite riječi se dijele na tri vrste:

1.one koje su slične (مثلان),

2. disparatne (مخالفان),

3.opozicione (متقابلان).

Uvećavanjem broja različitih riječi umnožavaju se i značenja. Svaka riječ ima svojstveno značenje koje se razlikuje od drugih, kao što se značenje riječi čovjek razlikuje od značenja riječi razumno biće ili značenje riječi nebo od značenja riječi more. Pošto postoji više oblika razlikovanja značenja, postoji i više oblika razlikovanja riječi, naravno uzimajući u obzir njihova značenja.

Argument ograničenosti podjele različitih riječi na tri oblika

Kod riječi se ili uzima ili ne uzima u obzir njihovo sudjelovanje u jednoj zbilji. Ako se ovo sudjelovanje uzima u obzir, tada se nazivaju slični pojmovi, a ako se ne uzima u obzir i moguće je da one sudjeluju na jednom mjestu u isto vrijeme, tada se nazivaju disparatni pojmovi, a ako to nije moguće, tada se nazivaju opozicioni pojmovi.

Slične riječi (مثلان)

Slične riječi su dva pojma koji posjeduju jednu zajedničku zbilju, uzimajući u obzir aspekt njihove združenosti, tj. istovjetnosti. Tako su imena Muhamed i Džafer slični pojmovi, koji predstavljaju dvije potpuno različite osobe, uzimajući u obzir aspekt njihove združenosti u značenju čovjek. Također, čovjek i konj su slični pojmovi sa stanovišta njihove združenosti po aspektu životinje. U slučaju kada se ne uzima u obzir njihova istovjetnost po nekom aspektu, onda se nazivaju disparatnim pojmovima.

Podjela sličnih riječi:

a) Združenost sličnih riječi je nekada u vrsti (نوع) pa se nazivaju istovrsnim (متماثلان), kao što su riječi Muhamed i Džafer.

b) Nekada je združenost u rodu (جـنس) i tada se nazivaju srodni pojmovi (متجانسان), kao što su riječi čovjek i konj.

c) Nekada je združenost u količini (كمّيّت) i tada se nazivaju kvanitativni ili podudarni pojmovi (متساويان), takve riječi su one koje pripadaju mjerljivim stvarima.

d) Nekada je združenost u kakvoći i obliku (كيفيّت و هـيئت) pa se tada nazivaju analogni pojmovi (متشابهان), kao što su dva trougla.

Napomena:

Razum jasno presuđuje da je nemoguće jedinstvo dva slična pojma po jednoj zbilji.

Objašnjenje upotrebe riječi “slično”

1. Nekada se govoreći o sličnosti uzima u obzir pojavni svijet, tj. vanjska zbilja. Zbog toga, kada se kaže da je jedinstvo sličnih pojmova po jednoj zbilji nemoguće, misli se da u svijetu postojanja nije moguće naći dvije stvari koje su u svakom pogledu jednake, jer potpuna identičnost podrazumijeva nepostojanje osobenosti, dok razlikovanje podrazumijeva postojanje osobenosti kod neke stvari, što je izdvaja od ostalih. S druge strane znamo da su osobenost i nepostojanje osobenosti oprečni jedno drugom, a jedinstvo oprečnih, tj. kontradiktornih pojmova nemoguće je sa stanovišta razuma. U ovom slučaju nemogućnost jedinstva oprečnih pojmova nije svojstvena samo za njihovu bit, već se također odnosi i na njihove osobine.

2. Nekada riječ meslân (مثلان) predstavlja dva pojma koji su identični po jednom aspektu, tj. u isto vrijeme dok su različiti, po nečemu su i identični. Ovakvo viđenje pojma meslân stav je allame Muzafera po ovom pitanju. Ako bi se sličnost posmatrala kroz svojstva, a ne kroz bit stvari, moguće je njihovo jedinstvo na jednom mjestu, kao što je crna i slatka hurma. Oboje, i crno i slatko, su svojstva, i zato što pripadaju kakvoći (atributima), moguć je njihov spoj na jednom mjestu.

3. U slučaju da se pod sličnošću podrazumijevaju dvije stvari iste vrste (نوع), njihovo jedinstvo će također biti nemoguće, kako po biti, tako i po atributima. Razlog za ovo je isti onaj koji je autor prethodno naveo, jer je mišljenja da nema izuzetaka u nemogućnosti jedinstva dviju kontradikcija, kako po njihovoj biti, tako i po atributima.

Disparatne riječi (متخالفان)

Disparatnost (تخالـف), tj. različitost dviju riječi postoji u slučaju kada se postojeća distinkcija dvaju bića uzima u obzir. Naprimjer, distinkcija između pojmova čovjek i konj, koji su združeni po aspektu životinje, uzevši u obzir njihovu razliku s aspekta predstavljanja zasebnih vrsta (نوع). Primjera za ovo je isuviše, npr. riječi zrak, voda, bjelina, crnoća, slatkoća itd.

Jedinstvo disparatnih pojmova

U slučaju da je distinkcija disparatnih pojmova po njihovoj biti, tj. u vanjskom svijetu, njihovo jedinstvo na jednom mjestu je nemoguće. Naprimjer, između Ibrahima i Džafera ili kamena i drveta itd. Međutim, ako je njihova disparatnost po atributima, u tom slučaju je njihovo jedinstvo na jednom mjestu moguće, kao što je slučaj sa slatkoćom i crnilom u hurmi. Disparacija se nekad odnosi na “članove vrste”, kao što su Muhamed i Džafer, ali pod uvjetom da se pritom ne uzima u obzir njihova združenost u “vrsti”. Nekada se odnosi na vrste, kao što su čovjek i konj, ali također uvjetovano neuzimanjem u obzir njihove združenosti u “rodu”. Nekada se odnosi na rod, kao snijeg i pamuk, jer su oni združeni u rodu bjeline, ali da se ova njihova združenost ne uzima u obzir. Prema tome, nema problema da se dva ista bića iz različitih uglova posmatranja različito tretiraju. Naprimjer, nema problema da između pojmova Muhamed i Džafer u isto vrijeme vlada odnos disparatnosti, uzevši u obzir aspekt po kome predstavljaju dva različita člana jedne vrste, kao i odnos specifičan za slične pojmove uzevši u obzir aspekt njihove pripadnosti jednoj vrsti.

Napomena:

Iz dosada rečenog postalo je jasno da disparatnost nije svojstvena samo slučajevima u kojima je moguće jedinstvo pojmova (اجتماع), već i u slučajevima kada jedinstvo nije moguće, npr. riječi pamuk i životinja, iako one nisu ni slični ni kontrarni pojmovi. Ovo su važne napomene na koje treba imati na umu da se ne bi kasnije suočili sa problemima terminologije, bilo da je ona slična ili različita.

Opozicione riječi (متـقابلان)

Opozicioni pojmovi su ona dva pojma za koje je nemoguća združenost na jednom mjestu, posmatrano iz jednog aspekta i u jedno vrijeme. Takvi su pojmovi čovjek i ne čovjek, onaj koji vidi i slijepac, otac i dijete, crno i bijelo itd.

Uvjeti navedeni u definiciji opozicije

Autor je u definiciji opozicije naveo tri uvjeta: “na jednom mjestu”, “u jedno vrijeme” i “iz jednog aspekta”. Cijenjeni autor je ovim želio osvijetliti šta podrazumijeva pod opozicijom, a šta pod onim što je oprečno njoj. Prema tome, postojanje opozicionog odnosa nije uopće uvjetovano “nemogućnošću združenosti”, već je uvjetovano jednim ograničenim “izuzećem” (امتناع). Dakle, uvjet “jedinstva mjesta” je obuhvatio slučajeve kao što su bjelina papira i crnina tinte, čija je združenost u pojavnom svijetu nemoguća. Uvjet “posmatrano iz jednog aspekta” obuhvatio je slučajeve slične opoziciji oca i sina, čija je združenost moguća na jednom mjestu, ali posmatrano iz dva ugla. U isto vrijeme dok je otac sinu, čovjek je i sin druge osobe. Uvjet “jedinstva vremena” obuhvata slučajeve opozicije kao što su toplota i hladnoća. Tako je hladnoća tijela u jednom vremenu njegova toplota u drugom.

Podjela opozicionih pojmova prema odnosu koji vlada među značenjima

Sama opozicija dijeli se na četiri oblika:

1. Opozicija oprečnih ili kontradiktornih pojmova (تقابل نقيضين).

Opozicija oprečnih pojmova, ili terminološki rečeno negacija i afirmacija, odnosi se na dvije stvari od kojih jedna postoji a druga ne postoji, kao čovjek i nečovjek, crno i necrno, osvijetljeno i neosvijetljeno. Pod pojmom nepostojanja u ovom slučaju podrazumijeva se nepostojanje opozicionog pojma postojećem.

2. Opozicija pojmova posjedovanja i neposjedovanja (مـلـكـه و عدم مـلـكـه)

Definicija opozicije posjedovanja i neposjedovanja glasi: “To su dvije stvari, postojeća i nepostojeća, čije je izuzeće (ارتـفاع) moguće, a združenost (اجتماع) nemoguća na mjestu koje nema kompetenciju posjedovanja tih stvari”.

Objašnjenje:

Sva bića ne posjeduju sve atribute, pa čak i ako se oni tiču savršenstva, kao što je znanje. Međutim, ovo neposjedovanje za njih ne predstavlja slabost, zato što to biće sa stanovišta razuma nije kompetentno posjedovati to svojstvo. Naprimjer, nikada se drvo ili ovca ne mogu kritikovati zbog neposjedovanja znanja, jer ne posjeduju potencijal niti kompetentnost bivanja znalcem.

Neko može zamjeriti: “Vi ste rekli da je nemoguć spoj i izuzeće dviju kontradiktornosti sa stanovišta razuma, a mi smo našli slučaj koji opovrgava vaš princip. Zid nije slijep niti ima vid. Drvo nije oženjeno, a ni neoženjeno.” Ova zamjerka nije na mjestu zato jer u nevedenim slučajevima ne postoji mogućnost kontradikcije pošto stvari navedene u primjerima nisu uopće dostojne posjedovanja navedenih osobina da bi se kontradikcija uopće razmatrala. Prema tome, postala je jasna razlika između opozicije oprečnih pojmova i posjedovanja i neposjedovanja.

Također, odavde postaje jasno da se opozicija posjedovanja i neposjedovanja odnosi na atribute, a ne na biti, jer je raprava o posjedovanju kompetentosni atributa.

3. Opozicija suprotstavljenih pojmova (تـقابل ضدين)

Definicija opozicije suprotstavljenosti glasi: “To su dvije postojeće stvari koje su u opoziciji na mjestu na kojem ih obje nije moguće pojmiti, a poimanje bilo koje od njih se ne oslanja na poimanje druge.” Naprimjer, vrućina nasuprot hladnoći, crnina nasuprot bjelini, strah naspram hrabrosti i sl.

Uvjeti opozicione suprotstavljenosti

a) Zbog uvjeta da se suprotstavljeni pojmovi posmatraju po jednom mjestu jasno je da se uzimaju u obzir njihova svojstva, a ne bit.

b) Uvjetom “poimanje jednog nije uvjetovano poimanjem drugog” izuzeti su korelativni pojmovi (متضايـفان), o čemu će ubrzo biti riječi, jer bi u tom slučaju oni bili međusobno uvjetovani.

c) Uvjetom “dvije postojeće stvari” izuzeta je opozicija “oprečnosti” i “posjedovanja i neposjedovanja”.

d) Uvjetom “da su u opoziciji na jednom mjestu” ukazano je na njihovu nemogućnost združenosti.

4. Opozicija korelativnih pojmova (متضايـفان)

Korelativni pojmovi su npr. otac i sin, posljedica i uzrok, Stvoritelj i stvoreno i sl. Kroz same primjere, postat će jasno nekoliko stvari:

a) Percipiranje bilo kojeg od njih uvjetovano je percipiranjem drugog. Nije moguće predočiti očinstvo bez percipiranja poroda ili Stvoritelja bez stvorenog, kao što nije moguće ni obrnuto, percipiranje djeteta bez percipiranja oca ili stvorenog bez Stvoritelja.

b) Ista stvar sa jednog aspekta ne može biti predmet korelativnosti. Znači, jedna osoba ne može biti nekoj drugoj osobi i otac i sin. Međutim, ako je aspekt različit, nema nikakvih problema.

c) Izuzeće (ارتـفاع) obiju strana je moguće, tj. da biće ne bude ni gore niti dolje, kao što je biće Božije, ili kao što kamen niti je otac niti je sin i sl.

Primjedba:

Nije moguće da jedna stvar ne bude ni uzrok ni posljedica, a postojanje samo jednog odstupanja dokida pravilo.

Odgovor: Ova primjedba je rezultat osobenosti samo jednog posebnog slučaja, a ne kršenje definicije, tj. općenitog pravila. Postoje slični slučajevi u kojima se krše pravila, ali to kršenje ne utječe na definiciju, nego takve slučajeve nazivamo posebnim.

Na osnovu ovoga, definicija korelativnost glasi: “To su dva postojeća bića koja se percipiraju zajedno. Njihova združenost na jednom mjestu posmatrano sa istog aspekta je nemoguća, a izuzeće moguće”.

Sažetak rasprave o drugoj podjeli riječi

1. Riječ se dijeli na dva oblika; ili su sinonimi ili različite riječi.

2. Različiti pojmovi se dijele na: opozicione, disparatne i slične.

3. Opozicioni pojmovi se dijele na:

a) Oprečni pojmovi se odnose na dvije stvari, postojeću i nepostojeću, čije je združivanje i izuzeće nemoguće sa stanovišta razuma.

b) Pojmovi posjedovanja i neposjedovanja odnose se na dvije stvari, postojeću i nepostojeću, čije je združivanje nemoguće, a izuzimanje moguće u slučajevima kod kojih nepostoji kompetentnost posjedovanja te osobine.

c) Pojmovi suprotstavljenosti se odnose na dva postojeća bića čije je izuzimanje moguće, a združivanje nemoguće na jednom mjestu.

d) Korelativni pojmovi se odnose na dva postojeća bića koja se uvijek zajedno percipiraju, čije je združivanje na jednom mjestu s jednog aspekta nemoguće, a izuzimanje moguće.

Vježbe:

1. Na sljedećim primjerima obraćajući pažnju na značenja riječi odredite sinonime i različite pojmove: knjiga i putovanje, konj i onaj koji rže, dlan i ruka, sjedenje i stajanje.

2. Na sljedećim primjerima odredite vrste opozicija: dobro i zlo; kretnja i mirovanje; predodžba i sud; jutro i popodne; stajanje i sjedenje; svjetlo i mrak; nepravda i pravda; bos i obuven; znak i označeno; saznavalac i saznano, uzrok i posljedica.

Objasnite sljedeće:

a) Pojmovi suprotstavljenosti su dva postojeća bića.

b) Oprečni pojmovi se odnose na dvije stvari, jednu postojeću, a drugu nepostojeću, što bi upravo značilo nepostojanje postojećeg.

c) Pojmovi posjedovanja i neposjedovanja se odnose na dva bića od kojih je jedno postojeće, a drugo nepostojeće. Razlika ovih i oprečnih pojmova je u tome što se oni odnose na onim mjestima koja imaju kompetenciju posjedovanja.

d) Korelativni pojmovi su dva postojeća bića u relativnom odnosu, čije je združivanje na jednom mjestu iz jednog aspekta nemoguće, ali izuzeće moguće.

e) Svi opozicioni oblici, osim oprečnosti, odnose se na atribute, a ne na biti.

Treća podjela riječi

Složena i jednostavna riječ(مركب و مفرد)

U uvodnom dijelu poglavlja o riječima rečeno je da riječi shodno značenju na koje ukazuju imaju nekoliko općih podjela. Ove podjele nisu svojstvene samo jednom određenom jeziku, već ih nalazimo u svim jezicima. Također je rečeno da postoje tri podjele. Prve dvije podjele su objašnjene i preostala je treća o kojoj će u nastavku biti riječi.

Riječi se, sagledavane općenito, bez obzira posmatramo li ih pojedinačno ili skupno, dijele na dvije vrste:

Jednostavna riječ (مفـرد)

Termin “jednostavna riječ” u logici obuhvata sljedeća značenja:

a) Riječ koja nema dijela, kao što je prijedlog “sa” u rečenici: “Razgovarao sam sa prijateljem.” Ovakva riječ je jednostavna, ali ukazuje na svoje značenje.

b) Nekada riječ ima dio, ali on ne ukazuje na značenje. Naprimjer, Muhamed i Abdullah su imena dviju osoba. Međutim, abd u imenu Abdullah sam po sebi ne ukazuje na jedan dio značenja cijele riječi, a Allah na drugi dio značenja cijele riječi, kao što je slučaj s korištenjem iste riječi u atributskom značenju (rob Božiji), kada obje riječi, abd i Allah, ukazuju na zasebna neovisna značenja. Dakle, u slučaju atributivnog, a ne imeničnog značenja, riječ Abdullah je složena, a ne jednostavna. Naravno, ovo je suprotno stajalištu gramatike, gdje je ova riječ složenica bilo da je ona imenica ili atribut.[2]

Razlika sinteze u logici i gramatici:

Sa stanovišta gramatike, važna je vokalizacija i tvorba riječi. Međutim, ono što posmatra jedan logičar jesu značenja, a ne same riječi. Zbog toga, ako riječ ima prosto značenje, i pored toga što je složena, naziva se jednostavna. Također, ako bi značenje bilo složeno, a riječ prosta, ona bi opet bila složena riječ. Prema tome, riječ Abullah je jednostavna riječ, iako je složenica sa stanovišta gramatike.

Složena riječ (مركـب)

Složenica je riječ koja posjeduje dio koji sam po sebi ukazuje na dio značenja.

Složena riječ se dijeli na dvije vrste:

a) potpuna (تام),

b) nepotpuna (ناقـص).

Potpuna složenica se dijeli na:

a) izjavnu (خبر),

b) poticajnu (انشاء).

Potpuna složenica (مركب تام)

Čovjek može iskazati svoju misao usmeno ili pismeno, na dva načina, u potpunom i nepotpunom obliku. Potpuni oblik iskaza je onaj koji slušaoca ne ostavlja u stanju iščekivanja nastavka govora nakon govornikove stanke. Naprimjer, govornik kaže: “Strpljenje je vid hrabrosti”, ili: “Vrijednost svakog čovjeka je u onome što smatra lijepim.” Ovakva vrsta rečenice se naziva potpuna složenica.

Nepotpuna složenica (مركب ناقص)

Neke rečenice, za razliku od potpunih složenica, u slušaocu tvore stanje iščekivanja i nije ispravno ne nastaviti govor, kao kada se kaže: “Vrijednost svake osobe…”, ili “Kad bih znao da…”; ovakve vrste rečenica nazivaju se nepotpune složenice. Zbog toga je rečeno: “Nepotpuna složenica je iskaz kod kojeg značenje nije upotpunjeno, tj. nije ispravno zaustavljanje na njenom kraju.”

Napomena:

Zabrana prekidanja prije upotpunjenja značenja nije obavezujuća, nego je atributske prirode i u tom slučaju rečenica je nepotpuna.

Izjava i poticaj (خبر و انشاء)

U svakoj potpunoj složenica postoji odnos koji ovisi o dijelovima koji grade rečenicu. Taj odnos se naziva potpuni odnos (نسبت تام) i ima dva oblika.

1. Nekad postojeći odnos u rečenici, bez uzimanja u obzir same riječi, posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, a riječ samo izvještava o njoj i ništa više, kao na primjeru rečenice: “Kiša pada.” Padanje kiše se dešavalo u prošlosti kao što će se dešavati i u budućnosti. Iskazi kao: “Kiša pada”, ili: “Sutra će kiša padati”, nazivaju se izjave ili tvrdnje (خبـر). Oba ova naziva mogu odgovarati gornjim primjerima, međutim, suština izjavne rečenice može biti istinita, tj. podudarati se i neistinita, tj. ne podudarati se sa zbiljom. Dakle, iz suštine izjave proistječe njena isinitost i neistinitost, a ne iz toga ko je izgovara. Zato definicija izjave glasi: “To je potpuna složenica koja je ili istinita ili neistinita.”

2. Nekad ovaj postojeći odnos u rečenici ne posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, zapravo sama je riječ ta koja je tvori, odnosno dovodi u postojanje. Preciznije rečeno, govornik je taj koji posredstvom riječi stvara zbilju, dok u spoljnjem svijetu, van njegovog govora, ne postoji takav oblik odnosa. Ovakva složenica se zove poticajna (انشاء) ili stvarajuća (ايجاد).

Podjela poticajnih složenica

Sami poticaj posjeduje mnoge oblike, a u nastavku će biti govora samo o nekim od njih.

1. Zapovijed (امـر) – predstavlja naređenje izvršenja nekog djela. Naprimjer: “Upamti ovo predavanje!”

2. Zabrana (نهي) – predstavlja naređenje za neizvršenje nekog djela. Naprimjer: “Uzdrži se od uznemiravanja drugih ljudi!”

3. Traženje odgovora (استفهام) ili postavljanje pitanja. Naprimjer: “Da li je planeta Mars naseljena?”, ili: “Da li će se naš posao zavšiti dobro?”

4. Dozivanje (نداء) – naprimjer: “O moj Bože!”, ili “O Muhamede!”

5. Žudnja (تـمنّي) – npr.: “E da mi je se vratiti, pa da budem od vjernika.”

6. Čuđenje (تعـجّـب) – npr.: “Kako je uzvišen položaj čovjeka!”, ili “O čovječe, šta te je učinilo oholim spram Gospodara tvoga!”

7. Ugovor (عـقـد) koji se iskazuje riječima: “Kupio sam”, “Prodao sam”, “Oženio sam se”, itd.

8. Jednostrani ugovori (ايقاع) – npr.: “Uvakufio sam određenu imovinu.”

Nijedno od ovih gornjih značenja nema zbilju izvan riječi da bi riječ izvještavala o njemu. Ova značenja se ne mogu opisati kao istinita ili lažna. Prema tome, definicija poticajnih složenica glasi: “To je potpuna složenica koja se ne može opisati kao istinita ili lažna.”

Podjela jednostavnih riječi

Jednostavne riječi imaju tri oblika:

1. glagol (كلمه),

2. imenica (اسم),

3. čestice (ادات).

Glagol (كلمه)[3]

Riječ glagol u logici ima isto značenje kao i u gramatici. Ako obratimo pažnju naprimjer na riječi: “pisao je” (كتب), “on piše” (يكتب) i “piši” (اكتب), uočit ćemo nekoliko stvari:

• Ove tri riječi imaju zajednički tročlani korijen “k t b”.

• Imaju zajedničko neovisno značenje pisati.

• Sa aspekta oblika i forme su različite, što znači da svaka od njih ima zasebnu formu.

• Svaka od ovih riječi ukazuje na jedan potpun vremenski odnos.

• Potpuni vremenski odnos predstavlja formu nezavisnog ili zajedničkog značenja u određenom vremenu za neodređeni subjekt.

Rezultat rečenog: Zajednički korijen ovih riječi je taj koji ukazuje na njihovo zajedničko značenje, kao što i razlika njihovih formi rezultira različitim značenjima. Prema tome, ako se želi definirati glagol sa aspekta logike, treba reći sljedeće: “Glagol je jednostavna riječ koja svojim sadržajem ukazuje na jedno nezavisno značenje, a razlikom formi ukazuje na potpuni odnos i vrijeme nezavisnog značenja za neki neodređeni subjekt.”

Šta je značenje potpunog odnosa?

Uvaženi autor, kod definiranja glagola, uvjetovao ga je atributom “potpuni odnos”. Zbog čega? On je ovim uvjetom iz definicije izuzeo riječi izvedenice, kao što su subjekt, objekt, imenica za vrijeme i mjesto, jer ove riječi svojom materijom ukazuju na jedno nezavisno značenje, a svojim formama ukazuju na odnos tog značenja sa neodređenom stvari u neodređeno vrijeme. Međutim, ovaj odnos je krnjavi, a ne potpuni odnos. S obzirom na dosada rečeno, postalo je jasno značenje glagola (كلمه) koji čini jedan oblik jednostavne riječi.

Imenica (اسم)

Drugi oblik jednostavnih riječi je imenica čija definicija glasi: “Imenica je jednostavna riječ koja ukazuje na nezavisno značenje, a njena forma je ne stavlja u određeno vrijeme.” Naprimjer, Muhamed, Sadik, čovjek i sl.

Naravno, postoje i izvedenice kao što su subjekt, objekt, imenica za vrijeme, čija forma ukazuje na vrijeme, međutim kod njih postoji samo jedan krnjav odnos. Naprimjer, “onaj koji udara” (ضارب) ukazuje na osobu kojoj je pripisan udarac.

Čestice (ادات)

Čestica u logici je isto što i u gramatici, a njena definicija glasi: “Čestice ukazuju na odnos između dviju stvari koje grade dvije strane tog odnosa.” Tako čestica “u” ukazuje na mjesto. Naprimjer: “Sjeo sam u džamiji (جـلست فى المسجد).” Čestica “na” (على) ukazuje na nešto što je gornje, npr.: “Uspeo sam se na krov (صعدت على السطح)”; ili čestica “da li” (هل), u značenju pitanja, kao: “Da li si vidio (هل رايـت)?”

Čestice su zavisne i ne ukazuju na vrijeme, dok im je ostvarenje uvijek ovisno o dvjema stranama u odnosu.

Sažetak raprave o trećoj podjeli riječi

Riječ se dijeli na:

1. jednostavnu,

2. složenu.

Jednostavna riječ se dijeli na:

a. imenicu,

b. glagol,

c. česticu.

Složena riječ se dijeli na:

a. potpunu,

b. krnjavu.

Potpuna složenica se dijeli na:

a. izjavnu,

b. poticajnu.

Objašnjenje:

Jednostavna riječ: Dio riječi ne ukazuje na dio značenja, makar riječ sa stanovišta gramatike bila složena.

Složena riječ: Dio riječi ukazuje na dio značenja.

Potpuna složenica: Rečenica je potpuna i slušalac ne očekuje da se još nešto kaže.

Nepotpuna složenica: Rečenica je krnjava i po svojoj prirodi uzrokuje stanje iščekivanja.

Iskaz: Odnos posjeduje vanjsku zbilju, ne uzimajući u obzir riječi, a rečenica može biti istinita ili lažna.

Poticaj: Postojeći odnos u rečenici ne posjeduje utvrđenu vanjsku zbilju, nego se zbilja stvara riječima i zbog toga nema smisla govoriti o istinitosti ili lažnosti ovih rečenica.

Glagol: Po svojoj materiji posjeduje nezavisno značenje, dok pomoću forme, odnosno oblika ukazuje na vrijeme.

Imenica: Posjeduje nezavisno značenje, ali ne i vrijeme.

Čestice: Ne posjeduju nezavisno značenje niti vrijeme.

Vježbe

1. U sljedećim primjerima odredite jednostavne i složene riječi:

• Časna Meka

• Ebu-Talib

• Džafer Sadik

• Musa Ćazim Ćatić

• Prijatno!

• Časni Nedžef

• Distributivni centar

2. Odredi na sljedećim primjerima potpunu složenicu, krnjavu složenicu, izjavu i poticaj:

• Allahu ekber! (Allah je najveći)

• Dobro jutro!

3. Osim onih na koje Si se Ti rasrdio (7. ajet sure Fatiha)

• Es-selamu alejkum

• O Bože!

• Subhane Rabijel-azim ve bi hamdihi! (Neka je slavljen i hvaljen Uzvišeni Gospodar!)

4. Koliko sura Kadr ima izjava i poticaja? Navedite ih?

5. Izuzetu kao i spomenutu riječ treba uzeti u obzir. S obzirom na ovo, kada se u naslovu poglavlja kaže “vježba”, da li je ova riječ složena ili jednostavna? Ako je složena, da li je potpuna ili nepotpuna?

6. Da li je kod čestica moguća opoziciona kontradiktornost?

Sažetak poglavlja o vokabulima

1. Logika po svojoj biti nema potrebe za raspravom o riječima zato što se logika bavi pitanjima značenja.

2. Dva su razloga zbog kojih logika raspravlja o riječima.

a) Razgovor i razmjena mišljenja se odvija uz pomoć riječi i riječi su, ustvari, kalupi značenja.

b) Radi sprečavanja grešaka prilikom razmišljanja i zbog toga što između postoji čvrsta veza, propisi koji vladaju među riječi prenose se na značenja i obrnuto. Prema tome, na učeniku je da sa pažnjom prouči studij o riječima i upozna njegove zakonitosti i karakteristike. S druge strane, za logičara je nužno da na početku logike predoči ovu temu kako bi učenik od početka bio upoznat i pripremljen na opasnosti pogrešnog razmišljanja i zaključivanja.

Ukazivanje

1. Ukazivanje predstavlja stjecanje znanja jedne stvari uz pomoć znanja druge stvari. To znači da čovjekov um, bez ikakvih uvoda, viđenjem jedne stječe znanje o drugoj stvari.

2. Ukazivanje se dijeli na tri oblika:

a) Razumsko ukazivanje

Ova vrsta ukazivanja odnosi se na slučajeve kada u spoljnjem svijetu između znaka i označenog postoji razumska konsenkvencija po njihovoj biti. Takvo je ukazivanje traga na onoga koji ga ostavlja ili ukazivanje dima na vatru i sl.

b) Prirodno ukazivanje

Ova vrsta ukazivanja odnosi se na slučajeve kada po ljudskoj prirodi postoji konsenkvencija između znaka i označenog. Uzvik “ah” ukazuje na bol, crvenilo lica na stid ili žutilo na strah. Naravno, ova konsenkvencija je predominantna, nije stalna i konačna, odnosno moguće je da bude prekršena, za razliku od razumske konsekvencije koja je stalna i neprekršiva.

c) Konvencionalno ukazivanje

Ovo ukazivanje odnosi se na slučajeve kada je konsenkvencija između dvije stvari u skladu sa dogovorom, konvencijom koju je društvo uspostavilo, pa tako crveno svjetlo signalizira zabranu prolaska, a zeleno dozvolu.

3. Konvencionalno ukazivanje se dijeli na:

a) Ukazivanje riječima u slučajevima kada riječ predstavlja znak

b) Ukazivanje nečim što nije riječ

Ukazivanje riječima predstavlja takvo stanje pri kome njihovim izgovaranjem slušalac shvata šta je bila govornikova namjera.

4. Ukazivanje riječima se dijeli na tri oblika:

a) Ukazivanje po saglasnosti, kad cijela riječ ukazuje na cijeli pojam, a uspostavljeno je dogovorom. Riječ Hasan ukazuje na čovjeka koji nosi to ime.

b) Djelimično ukazivanje – ukazivanje riječi na jedan dio značenja za koje je ta riječ skovana, npr. kuća ukazuje na sobu.

c) Posljedično ukazivanje – riječ ukazuje na značenje koje nije obuhvaćeno pojmom za koji je ta riječ skovana, ali u pojavnom svijetu su neodvojivi jedno od drugog. U hotelu riječ kahva ukazuje i na šećer.

5. Uvjeti posljedičnog ukazivanja:

a) Da konsenkvencija između značenja riječi i predmeta na koje nas ta riječ upućuje postoji u umu.

b) Da nužna veza bude jasna i očigledna, kao što je ukazivanje riječi lav na hrabrost. Međutim, ako bi riječ lav ukazivala na ružan zadah, takva upotreba nije poznata i samim tim nije ni prihvaćena.

Podjela riječi

Ovo poglavlje bavi se podjelom riječi s obzirom na njihovo značenje. U prvoj podjeli predmet diobe je samo jedna riječ, u drugoj više njih, dok se u trećoj podjeli riječi razmatraju ne uzimajući u obzir njihov broj.

Prva podjela

Jedna riječ, gledano na njeno značenje, ima pet oblika:

1. Osobena riječ (مختص) ima samo jedno značenje i svojstvena je samo njemu. Primjerice, riječ željezo.

2. Zajednička riječ (مشترك) ima dva ili više značenja. Za svako značenje kovana je posebno, i to paralelno, ne uzimajući u obzir vezu između značenja.

3. Prenesena riječ (منقول) ima više značenja i za svako od njih je skovana, kao i zajednička, ali s tom razlikom što između značenja prenesene riječi postoji hronološki odnos, tj. drugo značenje te riječi je u vezi sa njegovim prvim značenjem. Naprimjer, riječ salat u arapskom jeziku.

4. Improvizirana riječ (مرتجل) je kao i prenesena riječ, s tom razlikom što se ovdje odnos između dvaju hronološki poredanih značenja ne uzima u obzir.

5. Stvarna i figurativna riječ (حقيقت و مجاز). Ovo je riječ koja ima nekoliko značenja, s tim da je skovana samo za jedno, dok se za drugo koristi zbog reference koja postoji između njih. Upotreba figurativnog značenja je samo u onim slučajevima gdje postoji referenca koja će ukazati na to da namjera govornika nije bilo stvarno značenje.

Dvije važne napomene:

1. Zajedničke i figurativne riječi ne treba koristi u definicijama i prilikom pojašnjavanja, osim sa određujućom referencom.

2. Ako se prenošenje značenja obavi uz pomoć posrednika, ta se riječ zove prenesena određena riječ (منقول تعيينى), a ako riječ sama po po sebi stekne drugo značenje, naziva se prenesena riječ sama po sebi (منقول تعينّى).

Druga podjela riječi

Sinonimi i različite riječi (مترادف و متباين)

Ako dvije riječi imaju isto značenje, one se nazivaju sinonimi, a ako nemaju, nazivaju se različiti pojmovi. Prema tome, definicija sinonimije glasi: “Sinonimi su riječi koje sudjeluju u jednom značenju”, a definicija različitih pojmova je sljedeća: “Različite riječi su riječi od kojih svaka ima sebi svojstveno značenje”, tj. koliko riječi, toliko značenja.

Podjela različitih riječi

Ove riječi, shodno svojim značenjima, dijele se na tri vrste:

1. one koje su slične (متمثلان),

2. disparatne (متخالفان),

3. opozicione (متقابلان).

Dva slična pojma posjeduju jednu zajedničku zbilju sa stajališta njihove istovjetnosti, bilo da ta zbilja bude vrsta (نوع) pa se zovu istovrsni pojmovi, rod (جنس) pa se zovu srodni pojmovi (متجانسان), kvantitet (كمّيّت) pa se zovu kvantitativni (متساويان), ili kvalitet (كيفيّت) pa se zovu analogni (متشابهان).

Zdrav razum smatra nemogućim potpunu istovjetnost dvaju sličnih pojmova, jer sličnost podrazumijeva distinkciju, a prihvatanje njihove potpune istovjetnosti negira njihovu distinkciju, a ovo je upravo princip nemogućnosti združenosti dviju kontradikcija.

Disparatne riječi (متخالفان)

Disparatnost ili različitost se odnosi na dvije stvari između kojih postoji distinkcija, koja treba biti uzeta u obzir. Disparatnost se nekad odnosi na članove vrste, kao što su Muhamed i Džafer, nekada je ona po vrsti, npr. lav i tigar, a nekada je po rodu, npr. drvo i kamen. Ako bi se dva bića razlikovala po atributima, njihova združenost na jednom mjestu bila bi moguća, kao što su slatkoća i crnina u hurmi.

Opozicone riječi (متقابلان)

Opozicioni pojmovi se odnose na dvije stvari za koje je jedinstvo na istom mjestu, s istog aspekta i u isto vrijeme nemoguće.

Podjela opozicionih pojmova

Opozicioni pojmovi se dijele na četiri oblika i svaki od njih ima sebi svojstvene uvjete.

a) Oprečni ili kontradiktorni (تقابل نقيضين) pojmovi su dvije stvari, postojeća i nepostojeća, između kojih vlada takav odnos da postojanje bilo koje od njih negira postojanje druge, čije je istovremeno združivanje i izuzeće sa stanovišta razuma nemoguće.

b) Posjedovanje i neposjedovanje (ملكه و عدم ملكه) su dva oblika, postojeći i nepostojeći, čije je združivanje nemoguće, a izuzimanje moguće u slučajevima gdje ne postoji kompetentnost posjedovanja te osobine.

c) Suprotstavljeni pojmovi (تقابل ضدّين) su dvije postojeće stvari čije je združivanje nemoguće na jednom mjestu, a izuzimanje moguće, kao što je bijelo i crno.

d) Korelativni pojmovi (متضايفان) su dvije postojeće stvari koje se uvijek zajedno percipiraju, čije je združivanje na istom mjestu s istog aspekta nemoguće, a izuzimanje moguće.

Treća podjela

Složena i jednostavna riječ (مركب و مفرد)

Riječ se, bez obzira razmatra li se zasebno ili u skupu, dijeli na dva oblika:

1. Jednostavna riječ (مفرد)

Jednostavna riječ nema dijela, ili ako ga ima, on ne ukazuje na nezavisno značenje. Takve su riječi Muhamed i Abdullah ako su lična imena.

2. Složena riječ (مركب)

Složenu riječ čine dijelovi koji kao dijelovi cjeline sami po sebi ukazuju na dio značenja, kao što je riječ Abdullah u atributivnom značenju, tj. Božiji rob, a ne u značenju ličnog imena.

Podjela složenice

Složenica se iz jednog ugla dijeli na:

a) Potpunu složenicu (مركب تام)

b) Nepotpunu složenicu (مركب ناقص)

Potpuna složenica je riječ nakon čijeg izgovoranja slušalac ne očekuje nastavak govora.

Nepotpuna složenica je riječ nakon čijeg izgovoranja slušalac ostaje u stanju iščekivanja nastavka govora.

Izjavna i poticajna potpuna složenica (خبر و انشاء)

Potpuna složenica se dijeli na izjavnu (خبـر) i poticajnu (انشاء).

Izjavna potpuna složenica je rečenica koja opisuje istinu ili neistinu, ne uzimajući u obzir ko ju je izrekao. Inša’ je potpuna složenica koja se ne može opisati kao istinita ili neistinita jer zbilju odnosa stvara sama riječ govornika, suprotno slučaju izjavne rečenice kod koje taj odnos postoji u pojavnom svijetu, i ona samo o njemu izvještava. Zbog toga, kod izjavne rečenice postoji vjerovatnoća podudarnosti i nepodudarnosti, tj. istinitosti i neistinitosti.

Podjela jednostavne riječi

a) Glagol (كلمه) je jednostavna riječ koja svojim sadržajem (ماده) ukazuje na nezavisno značenje, a formom na vrijeme.

b) Imenica (اسم) je jednostavna riječ čija materija posjeduje nezavisno značenje, ali čija forma ne ukazuje na vrijeme.

c) Čestica (ادات) je jednostavna riječ koja ne posjeduje nezavisno značenje niti ukazuje na vrijeme, a čija je zbilja ovisna o dvjema stranama koje povezuje.

[1] a) dosljednost; b) posljedica, zaključak, koji iz nečega slijedi ili što, kao posljedica, iz nečega proizlazi. (Bratoljub Klaić: Riječnik stranih riječi)

[2]Primjer je uzet i arapskog jezika.

[3]Sljedeća zapažanja se odnose na arapski jezik.