Nakon poglavlja o riječima slijedi poglavlje koje se bavi značenjima ili idejama (معانى). Allame Muzafer na samom početku ovoga poglavlja definira značenja: Kao prvo, značenja su one slike koje postoje u ljudskom umu, zbog kojih su skovane riječi kako bi na njih ukazivale, i drugo, sama značenja se dijele na:

1. Jednostavna značenja – to su one umske slike na koje se ukazuje uz pomoć jednostavnih riječi.

2. Složena značenja – one umske slike na koje se ukazuje složenim riječima.

Partikularan pojam (مفهوم جزئى)

Kada čovjek čuje niz riječi kao Muhamed, cvijet, drvo, Sarajevo, knjiga, olovka, zemlja itd., u njemu se javljaju dva osjećaja koja nisu bila prisutna prije nego što ih je čuo:

a) Osjećaj da poznaje ove pojmove, shvata njihova značenja i prepoznaje njihove objekte.

b) Osjećaj da riječi takve prirode nisu ispravne osim za sebi svojstvena značenja. Ako bi neko čovjeku donio drvo, a obećao mu cvijet, on bi zasigurno ostao zatečen i rekao: “Ovo je drvo, nije cvijet.” Prema tome, pojmovi Muhamed, cvijet, drvo itd. ukazuju isključivo na sebi pripadajuće objekte. Pojmovi ove vrste nazivaju se partikularni pojmovi (مفاهـم جـزئى), a njihova definicija glasi: “Partikularija (جـزئى) je pojam koji ne može biti istinit za više od jedne stvari.”

Univerzalan pojam(مفهوم كلّى)

Posmatranjem više partikularija i njihovim upoređivanjem uviđaju se dvije stvari:

a) U svakoj od ovih partikularija postoje svojstva koja ne postoje u drugim. Hasan nije isto što i Husejn, Muhamed nije isto što i Sadik, drvo nije cvijet itd. Pri njihovom upoređivanju uočava se potpuna razlika između ovih partikularija.

b) I pored svih razlika, postoje svojstva po kojima su partikularije jednake i združene. Naprimjer, partikularije Muhamed i Husejn su jednake sa Hasanom i Alijem u čovječnosti. Drvo i cvijet i pored svih razlika jednaki su po tome da oboje pripada rastućem tijelu (جسـم نامى). Kamen i drvo pored svih razlika jednaki su u tome što oboje imaju tjelesnost. Prema tome, ako bi sve pojedinačne osobe željeli nazvati jednim imenom, tj. obuhvatiti jednim pojmom, tada bi za njih rekli da su one ljudi. Ako se ovom skupu pridoda drvo, ne mijenjajući namjeru da se označe jednim imenom koje će sve njih obuhvatati, za sviju njih će se reći rastuće tijelo. Također, ako im se doda kamen i zemlja, tada će svi oni zajedno biti općenito tijelo.

Tokom poređenja u navedenim primjerima razlučile su se dvije stvari, i to ono po čemu su članovi poređenja jednaki i ono po čemu se razlikuju. Pojam koji obuhvata različite jedinke, različite rodove ili različite vrste naziva se općeniti pojam.

Dakle, definicija općenitog pojma, tj. univerzalije glasi: “Univerzalija je pojam koji odgovara za više jedinki, odnosno u sebi može obuhvatati više od jedne jedinke.”

Primjedba: Na početku druge knjige o značenjima rečeno je da su značenja, tj. pojmovi umske slike, ali vidimo da se u nastavku ponovo raspravlja na razini riječi i njihovoj podjeli na univerzalije i partikularije.

Odgovor: Mi također prihvatamo da se univerzalije i partikularije po svojoj biti odnose na značenja, ideje, međutim, sa aspekta ukazivanja riječi na značenja i činjenice da su značenja, odnosno ideje označene riječima, riječi možemo figurativno gledano nazvati po imenima onoga što označavaju.

Za općenit pojam trenutno postojanje objekta u spoljnjem svijetu nije nužno. Prema tome, pogrešno je mišljenje da su općeniti pojmovi uvijek apstrahirani iz postojećih partikularnih pojmova u pojavnom svijetu. Zapravo, oni proistječu iz umješnosti ljudskog uma i njegove kreativnosti da od partikularnih pojmova gradi općenite pojmove ili da čak pretpostavlja pojam za koji je objekt u pojavnom svijetu nemoguć, kao što je pojam “sudruga Božijeg” ili “združenost dviju kontradikcija”. Treba znati da nekada općeniti pojam može imati samo jedan objekt, kao što je “nužno biće”, tj. Uzvišeni Bog, za kojeg je nemoguće postojanje više od jednog objekta.

Primjedba: Ne prihvatamo da je “nužno biće” jedan općeniti pojam, on je ustvari jedan partikularan pojam, budući da može upućivati jedino na Svetu Bit Božiju i ni na šta više, jer postoji samo jedno “nužno biće”. Shodno tome, ovaj pojam ne može biti općenit, već partikularan.

Odgovor: Prvo, u ovoj primjedbi je došlo do miješanja pojma (مفهـوم), tj. riječi kojom se ukazuje i objekta (مصداق) na koji se ukazuje, u ovom slučaju stvarnog uzroka svega postojećeg. Drugo, ako bi vaša primjedba bila ispravna, uz pretpostavku da je postojanje nužnog bića već dokazano, onda ne bismo imali više potrebe za dokazivanjem jednistva, odnosno tevhida nužnog bića. Međutim, sami smo svjedoci da mi tevhid dokazujemo brojnim argumentima, što samo po sebi govori da je nužno biće jedan općeniti pojam za koji je moguće pretpostaviti istinitost više jedinki. Prema tome, ograničenost nužnog bića na jedinstvo u jednom objektu ne shvata se iz samog pojma, već je to zbilja koja opstoji van okvira pojma.

Stvarna partikularija i relativna partikularija

(جزء حـقـيـقى و جزء اضافى)

U logici postoje dva termina za partikulariju na koje treba obratiti pažnju da se njihova značenja ne bi pomiješala.

1. Stvarna partikularija (جزء حقيـقى)

Ono o čemu je do sada bilo riječi predstavlja stvarnu partikulariju, tj. pojam za koji je nemoguće da bude istinit za više jedinki.

2. Relativna partikularija (جزء اضافى)

Relativna partikularija je nekada sama po sebi općeniti pojam, ali u poređenju sa pojmom širim od sebe, gubi svojstvo općenitosti i prelazi u partikularnost. Upravo zbog toga, da ne bi nastala zbrka pojmova, ovoj vrsti partikularije dodata je odrednica relativna. Naprimjer, čovjek je jedan općenit pojam koji se može odnositi na više osoba, ali kada se ovaj pojam uporedi sa pojmom životinja, jasno je uočljivo da je skup kojeg obuhvata čovjek manji od skupa pojma životinje. U ovom slučaju pojam čovjek u posmatranju naspram pojma životinja, biti će relativna partikularija.

Isto tako i pojam životinja u poređenju sa pojmom rastućeg tijela će biti relativna partikularija, jer je njen skup manji od skupa rastućeg tijela, kao i rastuće tijelo u poređenju sa općenitim tijelom, jer ono obuhvata, za razliku od rastućeg tijela, isključivo jedinke bez duše. Općenito tijelo u poređenju sa supstancom je relativna partikularija, jer supstanca obuhvata i bestjelesna bića.

Zbog toga definicija relativne partikularije glasi: “Svaki pojam u poređenju sa pojmom širim od sebe jeste relativna partikularija.”

Shodno ovoj definiciji, stvarna partikularija je čovjek, a stvarna univerzalija je supstanca, a sve što se nalazi između ovoga dvoga predstavlja “srednje pojmove”, koji su iz jednog ugla općeniti, a iz drugog partikularni.

Podjela univerzalija na jednoznačnicu i višeznačnicu

(متواطى و مشاكك)

Općeniti pojam iz jednog drugog ugla dijeli se na:

a) općenitu jednoznačnicu (كـلّى متواطى),

b) općenitu višeznačnicu (كـلّى مشاكـك).

Kada se u obzir uzme jedna univerzalija i uporedi sa jedinkama skupa koje obuhvata, primijetit ćemo da ona odgovara jedinkama tog skupa nekada jednakim, a nekada različitim intezitetom. Naprimjer, kada se pojam čovjeka upoređuje sa jedinkama koje obuhvata, očigledno je da se prema svim jedinkama odnosi na jednak način. Husejn je u istoj mjeri čovjek kao i Hasan, Sadik, Džafer itd. Prema tome, pojam čovjek nije istinitiji, hronološki ne prednjači i nije većeg inteziteta za jednu osobu u odnosu na druge. Na isti način se tretiraju i drugi pojmovi kao zlato, životinja, drvo itd.

Primjedba: Neko će reći: “Mi nikada nećemo prihvatiti da se pojam čovjek jednako odnosi na plemenite i pročišćene ljude kao i na zle i nemoralne. Kako je moguće da se istinitost pojma “čovjek” jednako odnosi na najplemenitije stvorenje, pečata poslanika, Muhammeda, s.a.v.a., ili Isaa, a.s., čijim je rođenjem čovječanstvo počašćeno, kao i na ona najniža?

Odgovor: U primjedbi je ponovo došlo do miješanja pojma i objekta. Ono što plemenite ljude čini posebnim jeste zbilja koja nije obuvaćena pojma čovječnosti, a to su moralne odlike, lijepo ponašanje itd. Prema tome, čovjek je sa aspekta pojma u potpuno istovjetnom odnosu prema objektima koje obuhvata. Ovakav pojam naziva se jednoznačna univerzalija (كـلّى متواطى).

U nekim slučajevima je odnos općenitog pojma spram pripadajućih objekata različit. To znači da je taj pojam dosljedniji ili istinitiji za jedan objekat naspram drugog ili je u prednosti nad njim. Naprimjer, pojam svjetlosti – njegov odnos spram svjetlosti Sunca je dosljedniji i istinitiji u odnosu na svjetlost jedne svijeće, ili pojam bjeline snijega naspram bjeline papira. Također, pojam bitka je dosljedniji za nužno biće od svih drugih stvorenih bića, a bitak uzroka je uvijek u prednosti u odnosu na bitak posljedice. Ovi pojmovi se, dakle, prema svojim objektima ne odnose, poput jednoznačnih univerzalija, jednakim, već različitim intenzitetom. Ovakav pojam se naziva višeznačna univerzalija (كـلّى مشاكك), što upućuje da ona u sebi posjeduje različitost.

Ovim je postalo jasno da u logici postoje dvije univerzalije, općenita jednoznačnica i općenita višeznačnica. U slučaju općenite jednoznačnice, međusobno razlikovanje njenih objekata odnosi se na zbilju izvan općenitog pojma, a kod općenite višeznačnice razlika se ogleda u intenzitetu podudarnosti objekata sa općenitim pojmom.

Vježbe:

1. U sljedećim stihovima odredite općenite i partikularne imenice!

a) Nije tačno da će čovjek ostvariti sve što priželjkuje.

Koliko li samo vjetrova puše suprotno željenom smjeru brodova.

b) On je onaj kojeg poznaju i Meka i Hidžaz,

Poznaju ga također i Hil i Harem.

c) Mi smo, a i vi ste, s onim što imamo zadovoljni,

Naravno, mišljenja su različita.

2. Objasnite da li su pojmovi Sunce, Mjesec, Zemlja i Feniks stvarne partikularije ili općeniti pojmovi i zašto?

3. U slučaju da je određena knjiga u ruci vašeg prijatelja i vi mu kažete: “Daj mi knjigu!”, da li je pojam knjige u ovoj rečenici partikularija ili univerzalija?

4. Kada odete do jedne prodavnice knjiga i kažete prodavaču: “Želim rječnik”, da li je riječ rječnik u ovoj rečenici partikularija ili univerzalija?

5. Među sljedećim općenitim pojmovima odredite višeznačnice i jednoznačnice: naučnik, pisac, olovka, crnilo, cvijet, voda, svjetlo, život, snaga, ljepota.

6. Navedite tri primjera za relativnu partikulariju?

7. U čemu je razlika između relativne i stvarne partikularije? Objasnite!

Pojam i objekat (مفهوم و مصداق)

U logici se često koriste termini pojam i objekat. Kada se suočimo sa pojavnim svijetom i želimo govoriti o njemu, javljaju se najmanje dvije stvari:

a) Umska slika, tj. ono što se, od stvari spoljnjeg svijeta, odslikava u umu posredstvom čula. Pri definiranju znanja govorilo se o ovoj slici, pa je rečeno da je znanje stečena slika određene stvari u umu. Ova slika se naziva pojam (معـنى يا مـفهوم).

b) Spoljnje biće, tj. ono biće čija se slika formirala u umu i čije se definiranje ili prepoznavanje ostvaruje upravo putem ove slike. Ovo spoljnje biće s obzirom na njegovu podudarnost sa slikom nazivamo objektom (مـصداق). Prema tome, umska slika osobe po imenu Muhamed je partikularni pojam, a osoba u spoljnjem svijetu je objekat ovog pojma i on je stvarna partikularija. Isto tako je u slučaju pojma životinja, koji je ustvari općeniti pojam, a jedinke na koje se on odnosi u spoljnjem svijetu, kao što su čovjek, konj, ptica itd., predstavljaju njegove objekte. Također, slika pojma nepostojanje u našem umu je jedan općeniti pojam i sve ono na šta se ovaj pojam odnosi, a što je zapravo nepostojanje zbilje, predstavlja njegov objekat.

Napomena: Iz prvih dvaju primjera, Muhamed i životinja, jasno je da umska slika može biti partikularija i univerzalija, a njihovi objekti stvarna ili relativna partikularija. Iz trećeg primjera, tj. pojma nepostojanje proizlazi da nije nužno da objekat pojma bude zbilja spoljnjeg svijeta. Zapravo, objekat predstavlja onu stvar na koju se odnosi ili kojoj odgovara pojam, makar ona bila nepostojeća, tj. ne posjedovala zbilju u spoljnjem svijeta. Ovdje treba reći da je odgovor na ovu problematiku dat u filozofiji.

Naziv i imenovano ili ukazivanje pojma na prostorni odraz

(عـنوان و معـنون)

Naredna dva termina koja se javljaju u logici su naziv i imenovano. Radi njihovog objašnjenja, u uvodu treba reći:

a) Sud se odnosi samo na pojam

Nekada čovjek umsku sliku upriličuje u umu i o njoj donosi sud. U ovom slučaju razmatra se samo pojam, kao kada se, razmišljajući o nekoliko imena, djetetu želi odabrati ime, pa se kaže: “Ime Ahmed je ljepše od ostalih imena”, ili: “Ime Fatima odgovara više od ostalih.” Ili, kada se u definiciji pojma čovjek kaže: “Čovjek je razumna životinja”; ovaj čovjek je, terminologijom logike, čovjek primarne predikacije, što znači da je sud donesen za sami umski pojam bez obraćanja pažnje na spoljnji svijet.

b) Sud o objektu

Nekada se umska slika upriličuje samo da bi se putem nje razmotrile zbilje spoljnjeg svijeta i da bi im predicirali atributi. Naprimjer, kaže se: “Čovjek je biće koji se smije”, ili: “Čovjek je znalac”, i sl. Znači, ovim umskim slikama ukazuje se na ljude u spoljnjem svijetu i sud se odnosi na same objekte.

U ovim slučajevima umske slike, odnosno pojmovi tretiraju se kao nazivi (عـنوان), a objekti u spoljnjem svijetu imenovano (معـنـون).

Primarna esencijalna i ustaljena tehnička predikacija

(حمل اوّلى ذاتى و حمل شايع صناعـى)

Razumijevanje ovih dvaju novih termina u logici bit će lahko, ako se razumjelo prethodno poglavlje o nazivu i imenovanom. Nekada u umu činimo prisutnim pojam čovjek da bismo u vezi sa samim pojmom donijeli neki sud. Naprimjer: “Čovjek je razumno biće.” Čovjek iz ovoga primjera je čovjek primarne esencijalne predikacije. Međutim, ako se ista ova mentalna slika, odnosno znanje posmatra kao posrednik koji ukazuje na spoljnji svijet, kao u primjeru: “Čovjek je znalac”, onda je ovo čovjek ustaljene tehničke predikacije. To znači da je osoba iz gornjeg primjera u spoljnjem svijetu znalac. Prema tome, čovjek koji je razmatran kao razumsko biće je čovjek primarne predikacije, a čovjek znalac je čovjek ustaljene predikacije. Radi boljeg razumijevanja obratite pažnju na sljedeće primjere:

1. Filozofi kažu: “O apsolutnom ništa se ne može dati nikakvo izvješće.” Drugim riječima, o nepostojanju se ne može ništa reći jer da bi se govorilo o nečemu, to mora postojati i biti izvor utjecaja.

Primjedba: Sama ova tvrdnja: “O nečemu nepostojećem se ne može izvijestiti”, predstavlja jedno izvješće, i shodno tome, kako možete tvrditi da o nepostojećem nema izvješća?

Odgovor: Nepostojanje kao subjekt gornje propozicije je nepostojanje po primarnoj predikaciji, a to znači da postoji u umu samo kao pojam. Međutim, nepostojanje o kojem se ne može izvijestiti je nepostojanje po ustaljenoj predikaciji, a to znači da se o objektu nepostojanja u spoljnjem svijetu ne može izvijestiti.

2. Logičari kažu: “Nemoguće je da partikulariji odgovara više jedinki.”

Primjedba: “Ova knjiga” je partikularija, kao što su i “Muhamed”, “Ali”, “Medina”, “Meka” i hiljade drugih primjera. Shodno ovome, kako možete reći da je nemoguće da jednoj partikulariji odgovara više jedinki, kada na ovim primjerima vidimo da je takav slučaj moguć.

Odgovor: Partikularni pojam primarnom predikacijom jeste univerzalija, a ne partikularija, zato mu i odgovara više jedinki. Međutim, partikularnost objekta je partikularija ustaljenom predikacijom i u tom slučaju mu ne odgovara više jedinki. Prema tome, spomenuta tvrdnja da partikulariji ne odgovara više jedinki odnosi se na partikulariju ustaljene predikacije.

3. U metodologiji fikha (اصول الفـقه) se kaže: “Mudžmel (مجمل) je riječ kojoj nije jasno značenje.”

Primjedba: Ako mudžmel nije jasna riječ, nemoguće ju je definirati, a vi je gornjom rečenicom definirate.

Odgovor: Pojam mudžmel je jasan ako se posmatra primarnom predikacijom, tj. riječ kojoj nije jasno značenje. Međutim, mudžmel kojem nije jasno značenje je mudžmel ustaljene predikacije.

Vježbe:

1. Ako mufesir kaže: “Nejasni ajeti su jasni”, naučnik metodologije fikha: “Mudžmel je onaj koji rasvjetljava”, i logičar: “Partikularija je univerzalija”, ili: “Univerzalija ne postoji u spoljnjem svijetu”, kako ćete riješiti ove prividne kontradikcije?

2. Ako osoba kaže: “Uzrok i posljedica su korelativni pojmovi, a dva korelativna pojma dolaze zajedno u postojanje, prema tome i uzrok i posljedica trebali bi u postojanje doći zajedno.” Međutim, poznato je da to nije tačno, jer je više nego očigledno da uzrok prethodi posljedici. Objasnite kako se rješava ovaj sofizam! Primjer istog problema postoji i kod pojmova “otac i sin”. Šta je glavni odgovor koji rješava korijen sličnih problema?

3. Napišite tačan odgovor na sljedeću primjedbu! Neka osoba kaže: “O slovu se ne može izvijestiti”, odnosno slovo ne može biti subjekt kojem se pripisuje predikat, a neko prigovori da upravo ova rečenica opovrgava samu sebe jer se u njoj izvijestilo o slovu, tj. slovo se javlja kao subjekt rečenice kojem je pripisan predikat.

Četverovrsni odnosi među univerzalijama

(نسبت اربع)

Jedna od tema logike o kojoj se raspravlja u poglavlju o univerzalijama jeste odnos između dviju univerzalija.

Podsjećanje na već rečeno:

U raspravi o riječima je objašnjeno da su riječi, kada se upoređuju međusobno s obzirom na njihovo značenje, ili sinonimi ili različite riječi. Sinonimi su one riječi koje imaju isto značenje, a različite riječi su riječi koje su svaka zasebno skovane za posebna značenja između kojih nema odnosa. Prema tome, razlikovanje kod sinonima jeste sa aspekta pojmova, a kod različitih riječi sa aspekta značenja. Međutim, postoji i drugi oblik razlikovanja o kojem će u nastavku biti riječi.

Razlikovanje kod univerzalija

Značenje razlikovanja (تباين) u trenutnoj raspravi o odnosima između dviju univerzalija jeste sa aspekta njihovih objekata, a ne pojmova. Vidimo da samo razlikovanje ima različita značenja ovisno o poglavlju u kojem se rasprava vodi.

Na početku smo ukazali na značenje razlikovanja u raspravi o riječima, gdje se ono posmatra sa aspekta brojnosti značenja i međusobnog odnosa riječi, međutim ovdje je govor o odnosu između samih značenja sa aspekta njihovog učešća ili neučešća u objektu. Dakle, preduvjet trenutne rasprave je da značenja riječi obavezno budu različita sa aspekta pojma. U slučaju da su riječi sinonimi, tj. da nemaju više od jednog značenja, onda bi njihovo upoređivanje bilo besmisleno. To je kao kada biste rekli: “Kakav odnos imam ja sa samim sobom?”

Pitanje: Zašto se ne može pretpostaviti odnos između stvari i nje same?

Odgovor: Zato što, u osnovi, odnos opstoji između dvije različite stvari. Nedostajanjem bilo koje strane odnosa i sam odnos gubi smisao.

Objašnjenje: Uvijek kada se uporede dva značenja (معـنى) različitih pojmova (مفهوم), ona su po svim objektima ili jednaka ili nejednaka. U prvom slučaju se nazivaju ekvipolentni pojmovi (متساويان). U drugom slučaju, kada značenja uopće nemaju zajedničkih objekata, pojmovi se nazivaju disparatnim (متباينان). U slučaju kada su značenja jednog pojma obuhvaćena drugim pojmom, takvi pojmovi se nazivaju subordinirani pojmovi (عموم و خصوص مطلق). A u slučaju kada dva pojma imaju samo neka zajednička značenja, nazivaju se interferirajućim (عموم و خصوص من وجه).

Dakle, uporedimo li dvije univerzalije, među njima će neizbježno vladati gore navedena četiri odnosa, prema kojima se univerzalni pojmovi dijele na:

1. ekvipolentne (متساويان),

2. disparatne (متباينان),

3. subordinirane (عموم و خصوص مطلق),

4. interferirajuće (عموم و خصوص من وجه).

Ekvipolentni pojmovi (متساويان)

Upoređujući dva pojma, čovjek i onaj koji se smije, uočava se da svi objekti pojma čovjek odgovaraju, tj. istovremeno obuhvataju i sve objekte pojma onaj koji se smije. Zato možemo reći: “Svaki čovjek je onaj koji se smije”, a tačno je i kada kažemo obrnuto: “Svako ko se smije je čovjek.” Dakle, odnos između ova dva pojma sa aspekta njihovih objekata je jednak, tj. ekvipolentan. Prikazan matematičkim simbolom ovaj odnos se označava kao A = B. U našem primjeru skup A je pojam čovjek, a skup B je pojam onaj koji se smije.

Disparatni pojmovi (متباينان)

U slučaju kada dva pojma ne posjeduju zajedničku jedinku ili objekat, između njih vlada disparatni odnos. Prema tome, između svih opozicionih (متقابل) i nekih disparatnih pojmova (مخالف), kao što su “kamen” i “životinja”, o kojima je bilo riječi u drugoj podjeli riječi, vlada disparatni odnos. Dva disparatna pojma su kao dvije paralele u matematici koje, ma koliko bile duge, nikada se ne dodiruju. Prikazan matematičkim simbolom ovaj odnos se označava kao A x B.

Subordinirani pojmovi(عموم و خصوص مطلق)

Kada se uporede dva pojma, npr. životinja i čovjek, vidimo da pojam životinja obuhvata sve jedinke pojma čovjek i neke jedinke koje pojam čovjek ne obuhvata, kao što su npr. konj, riba, ovca itd. S druge strane, pojam čovjek ne obuhvata jedinke izvan pojma životinja. Dakle, s jedne strane pojam životinja odgovara svim jedinkama pojma čovjek, a s druge pojam čovjek ne odgovara svim jedinkama pojma životinje. Zato se može reći: “Svaki čovjek je životinja”, a ne može se reći: “Svaka životinja je čovjek.” Zapravo, ispravno je kazati: “Neke životinje su čovjek.” Geometrijski prikazano, to bi izgledalo kao kada se pretpostave dvije linije, A i B, čije su sve karakteristike jednake osim što je linija A duža od linije B. Prikazano simbolima matematičke logike ovaj odnos se može označiti kao A > B, ili B < A, tj. A je veće od B, ili B je manje od A. U našem primjeru skup A je pojam životinja, a skup B je pojam čovjek.

Interferirajući pojmovi(عموم و خصوص من وجه)

Nekada se, upoređujući dva pojma kao što su ptica i crno, uočava da svaki od njih obuhvata samo dio jedinki drugog pojma, odnosno da su im samo neke jedinke zajedničke. S jedne strane, samo neke ptice su crne, dok su preostale drugih boja, a s druge, samo dio jedinki koje obuhvata pojam crno jesu ptice. Zato se može reći: “Neke ptice su crne, a ne sve” i “Nešto od crnog su ptice, ali ne sve jer postoji ugalj koji je crn, a nije ptica.” Ovaj odnos se matematičkom simbolikom zapisuje na sljedeći način: A x B. Pojam ptice je označen kao skup A, a pojam crno kao skup B.

Odnos dviju univerzalija nakon kontrapozicije

a. Dva kontrapozicionirana ekvipolentna pojma opet imaju ekvipolentni odnos, kao što su ne čovjek (kontrapozicija od čovjek) i ne onaj koji se ne smije (kontrapozicija od onaj koji se smije).

b. Kontrapozicijom disparatnih pojmova zadržava se disparatni odnos, ali ne u općenitom već u ograničenom obliku.

c. Dva kontrapozicionirana subordinirana pojma opet imaju subordinirani odnos, ali suprotno odnosu koji je vladao prije kontrapozicije, tako što će širi pojam odnosa prije biti uži pojam nakon kontrapozicije i obrnuto. Naprimjer, ne čovjek je širi pojam od pojma ne životinja, a odnos koji među njima vlada je subordinirani.

d. Dva kontrapozicionirana interferirajuća pojma nekada imaju disparatan, a nekada interferirajući odnos.

Pet univerzalija (1) (كلّيات خمسه)

Nakon objašnjenja o općenitim i partikularnim pojmovima, o objektu i pojmu, o tome šta se zapravo podrazumijeva pod pojmom a šta pod objektom, o četiri odnosa između dva općenita pojma, i o terminima kao što su naziv i imenovano, slijedi razmatranje univerzalije iz jednog drugog ugla, s ciljem rasvjetljavanja uloge ovog pojma i ukazivanja na objekt u spoljnjem svijetu.

Odnos univerzalije i objekta

Razmatrajmo sljedeću rečenicu: “Hasan je čovjek, životinja, razumno biće, pjesnik i crn.” Nakon precizne analize ove rečenice bit će jasno da je Hasanu pripisano pet univerzalija koje na Hasana ne ukazuju na jednak, već svaka na sebi svojstven način.

Objašnjenje:

1. Pojam čovjek

Pojam čovjek je univerzalija pripisana Hasanu i ukazuje na cijelu zbilju ili bit njegovu. Ranije je rečeno da je čovjek, sa stanovišta logike, razumna životinja. Drugim riječima, čovjek je biće koje, prvo, posjeduje život, i drugo, posjeduje moć razmišljanja i razumijevanja. Prema tome, Hasanova bit i zbilja, koja ustvari sadrži aspekte čovjeka i životinje, sadržana je u pojmu čovjek. U skladu sa ovim može se reći da pojam čovjek ima dvije karakteristike, a to su, prva, da ukazuje na bit, i druga, da ukazuje na cijelu bit Hasanovu. Dakle, pojam koji je u ovakvom odnosu spram svog objekta, tj. ukazuje na bit objekta je vrsta (نوع).

2. Pojam životinja

Pojam životinja također je, kao i pojam čovjeka, općenit pojam pripisan Hasanu, s tim da su ova dva pojma u odnosu prema Hasanu sa jednog aspekta isti, a sa drugoga različiti. Isti su zato što oba ukazuju na bit Hasana, jer njegovu bit čine oba aspekta i čovjeka i životinje. Razlikuju se u tome što pojam životinja ne ukazuje na cijelu bit Hasanovu, jer ne obuhvata aspekt razuma, a s druge strane ovaj pojam nije svojstven samo vrsti čovjek, već obuhvata i pojmove drugih vrsta, kao što su konj, riba, mačka i sl. Pojmovi koji imaju sljedeće dvije karakteristike: da ukazuju na bit stvari i u sebi objedinjuju više vrsta terminološki se označavaju kao rod (جنس).

Odnos ovih dvaju pojmova: Ranije je rečeno da uporedimo li univerzalije sa aspekta njihovih objekata u spoljnjem svijetu, među njima vladaju četiri odnosa. Jedan od tih odnosa bila je subordinacija. Sa malom pažnjom konstatirat ćemo da između općenitog pojma životinja i općenitog pojma čovjek vlada subordinirajući odnos.

3. Pojam razumno biće

Još jedan pojam koji je u gornjem primjeru pripisan Hasanu jeste razumno biće. I ovaj pojam sa pojmovima čovjek i životinja u svom ukazivanju na Hasana ima jedan zajednički i jedan različit aspekt. Razlika između pojmova razumno biće i životinja, za koji je rečeno da u sebi obuhvata više vrsta, jeste u tome da je ukazivanje pojma životinja na Hasanovu bit općenitije od pojma razumno biće, čije je ukazivanje na bit Hasanovu ograničenije prirode. Razlika između ukazivanja pojmom čovjek i pojmom razumno biće, je u tome što pojam razumno biće ukazuje na samo dio Hasanove biti, dok pojam čovjek ukazuje na cijelu njegovu bit.

Dakle, pojam koji ukazuje na bit stvari, izdvajajući je od ostalih vrsta koje su obuhvaćene istim rodom, i ekvipolentan je sa tom biti sa aspekta objekta naziva se vrsna razlika (فصل).

Napomena: Ovdje je nužno ukazati na činjenicu da esencijalno (ذاتى), tj. onaj pojam koji se pripisuje biti neke stvari (ذات), nikada ne može biti specifičnije od same biti, tj. imati uži opseg. Znači, nije moguće da se neki pojam odnosi na bit, ali da ujedno sumnjamo u ispravnost ukazivanja tog pojma za neke njegove objekte. Argument ove tvrdnje leži u tome što esencijalno kao pojam nije odvojivo od biti svoga objekta. Njegov odnos sa objektima je ili jednak ili općenitiji. Nemoguće je da njegov odnos sa objektima bude specifičniji.

Nakon ovog objašnjenja može se zaključiti sljedeće: Pojam razumno biće na isti način kao i pojam čovjek odgovara svojim objektima. Znači, svakom objektu i jedinki kojoj odgovara pojam čovjek, zasigurno odgovara i pojam razumno biće, i obrnuto – mada je opseg pojma razumno biće sa stanovišta obuhvatanja dijelova biti objekata uži od pojma čovjek zato jer pojam čovjek odgovara dvama dijelovima biti čovjeka, tj. čovječnosti i razumnosti, dok pojam razumno biće odgovara samo razumnosti. Međutim, zbog toga što svako biće koje ima čovječnost sigurno posjeduje i razum, njihov odnos u ukazivanju na jedinke bit će ekvipolentan.

4. Pojam pjesnik

Ako sagledamo dosadašnju raspravu, vidjet ćemo da je bilo govora samo o pojmovima koji se odnose na bit stvari, koja je, u gore datom primjeru, sačinjena od aspekta čovječnosti i životinjstva. Međutim, još uvijek nije bilo govora o pojmu pjesnik. Samim tim što prethodna dva aspekta ukazuju na bit, postaje jasno da se pojam pjesnik ne može odnositi na bit Hasanovu, već je to atribut izvan njegove biti. Ovakva vrsta atributa u logici je označena terminom akcident (عـرض). Posmatrajući iz ovog ugla, pojam pjesnik u potpunosti se razlikuje od do sada razmatranih pojmova. Međutim, u isto vrijeme dok se razlikuje od pojma razumno biće, on ima i sličnosti s njim. Sličnost pojma pjesnik i pojma razumno biće je u tome što su oba svojstvena samo čovjeku. Znači, pojam pjesnik, kao atribut izvan biti, ne može biti pripisan ni jednoj vrsti, osim čovjeku. Za ovcu se nikako ne može reći da je pjesnik. Međutim, kada se ovi pojmovi uporede sa aspekta objekata, uočava se da svi ljudi nisu pjesnici, zapravo samo jedan manji broj ljudi posjeduje ovu osobinu. Prema tome, pojam pjesnik se razlikuje od pojma čovjek zato što je uži s aspekta ukazivanja na objekte u spoljnjem svijetu.

Pojam koji predstavlja atribut izvan biti stvari i svojstven je samo toj vrsti naziva se vrsni akcident (عـرض خاص).

Napomena: Neko će prigovoriti da se pod pojmom pjesnik ne podrazumijeva ljudska osobina aktivnog stanja, već njegova potencijalna osobina da piše pjesme.

Odgovor: Slučaj koji ste vi pretpostavili može biti ispravan, aliće tada pojam pjesnik biti ekvipolentan pojmu razumno biće sa razlikom što potonji ukazuje na bit, a prethodni na osobinu izvan biti.

5. Pojam crn

Ovaj pojam, kao i pojam pjesnik, ukazuje na osobinu izvan biti i shodno tome potpuno se razlikuje od triju pojmova biti, ali kada se uporedi sa pojmom pjesnik i crn, sa jednog aspekta su slični, a sa drugog različiti. Slični su zato jer oba ukazuju na dijelove izvan čovjekove biti, a razlikuju se u tome što pojam crn nije svojstven samo za čovjeka, nego se može naći i kod drugih vrsta, kao što su crni konj, crna mačka itd. Također, pojam crn je i s jednog drugog aspekta ekvipolentan pojmu pjesnik. Ako se pod ovim pojmom podrazumijeva njegovo aktivno postojanje kod čovjeka, tada ne odgovara svim objektima pojma čovjek, a ako se uzme kao potencijal i mogućnost, tada je ekvipolentan pojmu čovjek, tj. odgovara svim njegovim objektima.

Pojam koji ukazuje na atribut izvan biti stvari i šireg je opsega od njega naziva se ekstenzivni akcident (عـرض عام).

Definicije pet univerzalija

Vrsta (نوع) je općeniti pojam koji ukazuje na cijelu bit svojih objekata, i takvi pojmovi su, naprimjer: konj, mačka, krava i sl.

Rod (جنـس) je općeniti pojam koji ukazuje na širi dio biti svojih objekata. Takvi pojmovi su, naprimjer: životinja, tijelo, boja i sl.

Vrsna razlika (فصل) je općeniti pojam koji ukazuje na dio biti i ekvipolentan je svojim objektima. Ovakvi pojmovi su razumno biće, onaj koji rže, onaj koji mjauče i sl.

Vrsni akcident ili osobeni akcident (عـرض خاص) je općeniti pojam koji ukazuje na svojstveni atribut i izvan je biti svojih objekata. Ovdje spadaju pojmovi pjesnik, onaj koji se smije itd.

Ekstenzivni akcident ili općeniti akcident (عـرض عام) je općeniti pojam koji ukazuje na ekstenzivnu osobinu i van biti svojih objekata. Naprimjer, ovdje se ubrajaju pojmovi crn, onaj koji hoda, lijepo i sl.

Sažetak rasprave

Svaki općeniti pojam u odnosu prema svojim objektima ili ukazuje ili ne ukazuje na bit objekta. U prvom slučaju ili ukazuje na cijelu bit ili na dio biti. Ako ukazuje na cijelu bit, naziva se vrsta, a ako ukazuje na dio biti, označava ili ekvipolentni ili ekstenzivni dio. U prvom slučaju naziva se vrsna razlika, a u drugom rod. Međutim, ako se pojam odnosi na dijelove van biti, drugim riječima, ako se odnosi na akcidente, onda ima dva oblika. Ako je taj pojam svojstven samo toj vrsti, tj. ekvipolentan je svojim objektima, naziva se vrsni akcident, a ako nije svojstven samo jednoj vrsti, naziva se ekstenzivni akcident. Nakon ovog objašnjenja postalo je jasno da je ograničenost univerzalija na ovih pet oblika ograničenost koju nameće razum, tj. nemoguće je da se pretpostavi šesta univerzalija

Pitanja:

1. Šta je vrsta kao pojam? Navedite četiri primjera!

2. Kakve su karakteristike pojma životinja u odnosu na njegove objekte i u čemu se razlikuje od pojma čovjek?

3. Koja je razlika između pojmova razumno biće i čovjek, kada znamo da su im objekti isti?

4. Objasnite osobenosti vrsne razlike!

5. Navedite pet primjera vrsnih akcidenata kod čovjeka!

6. Uporedite međusobno tri pojma: životinja, crn i pjesnik, i navedite po čemu se oni razlikuju, a po čemu su slični!

7. Šta predstavlja ograničenost neke podjele sa stajališta razuma? Objasnite!

8. Navedite pet oblika univerzalija metodom razumnog ograničenja!

9. Napišite ukratko posljednju lekciju!

Pet univerzalija (2)

Rasprava o univerzalnim pojmovima logičkim slijedom zauzima mjesto u samom uvodu, a ne u važnijim poglavljima logike, jer je njen glavni cilj poglavlje o definitivu. U ovom dijelu upoznat ćemo se sa podjelom i svim oblicima pet univerzalija da bi smo spremni pristupili poglavlju o definitivu. Na kraju ćemo kroz odgovore na pitanja pokazati upotrebu svake od pet univerzalija.

Podjela vrste

Već je rečeno da je vrsta općenit pojam koji ukazuje na cijelu bit svojih objekata. Sada, s obzirom na ovu definiciju, ako uzmemo u obzir pojmove kao što su čovjek, životinja, rastuće tijelo, apsolutno tijelo i supstanca, i obratimo pažnju na njihove objekte u pojavnom svijetu, te pažljivo analiziramo, shvatit ćemo da ovi pojmovi sa stanovišta sadržaja i opsega nisu jednaki u odnosu na svoje objekte. Zapravo, oni se kreću od užeg opsega ka širem, a svaki pojam na višoj razini obuhvata više jedinki nego pojam na nižoj razini. Ujedno, biva jasno da svaki niz počinje i završava različitim pojmovima. Prirodan rezultat ovoga je da smo u svakom nizu suočeni sa dvama pojmovima, jednim, početnim pojmom koji ujedno obuhvata najmanje jedinki, i drugim, krajnjim pojmom koji obuhvata najviše jedinki. Svi drugi pojmovi, čije je mjesto u sredini niza, u odnosu na niži pojam imaju širi opseg, a u odnosu na viši pojam imaju uži opseg. U logici su svi ovi pojmovi označeni posebnim terminom da bi se spriječilo njihovo miješanje ili namjerno iskrivljenje u raspravama.

Vrsta se dijeli na:

a. stvarnu vrstu (نوع حقيـقى),

b. relativnu vrstu (نوع اضافى).

Isti slučaj je i sa rodom.

Pitanje: Šta je stvarna vrsta?

Odgovor: Prema datom objašnjenju, to je onaj pojam koji se nalazi na početku niza i obuhvata najmanje jedinki. U slučaju niza koji razmatramo to je pojam čovjek. Ovaj pojam, koji je vrsta i užeg je opsega od drugih, naziva se stvarna vrsta.

Pitanje: Šta je relativna vrsta?

Odgovor: Kada uporedimo pojam životinja sa pojmom čovjek i pojmom rastuće tijelo, uvidjet ćemo da pojam životinja ima dva različita odnosa sa ovim pojmovima. Tako, kada upoređujemo pojmove životinja i čovjek, pojam čovjek će biti vrsta, a pojam životinja njegov rod. Međutim, ako pojam životinja uporedimo sa pojmom rastuće tijelo, odnos će se promijeniti. U ovom slučaju pojam životinja će biti vrsta, a rastuće tijelo njegov rod. Prema tome, pod relativnom vrstom podrazumijeva se onaj općeniti pojam koji je obuhvaćen pojmom roda. Također, relativna vrsta ekstenzivnija je i ne može biti rod nekom užem pojmu. Zbog toga, da ne bi nastala greška, kaže se da je vrsta kao riječ homonim koji ima dva oblika a to su: stvarna vrsta i relativna vrsta.

Neka zapažanja:

Iz dosada navedenog mogu se izvesti dva zaključka:

a. Svaka stvarna vrsta, kada se u uporedi sa višim rodom, bit će relativna vrsta. Naprimjer, pojam čovjek, koji je stvarna vrsta, u usporedbi sa pojmom životinja relativna je vrsta.

b. Krajnji pojam jednog niza nikada ne može biti relativna vrsta.

S obzirom na ono što je do sada rečeno u spomenutom nizu – čovjek, životinja, rastuće tijelo, apsolutno tijelo i supstanca – postoji jedna stvarna vrsta, a to je čovjek, i četiri relativne vrste: čovjek, životinja, rastuće tijelo i apsolutno tijelo.

Pojašnjenje nekih termina: Stvarna vrsta naziva se još i vrsta vrstâ (نوع الانواع) ili niža vrsta (نوع سافـل). Tako, počevši od početka niza, tj. od pojma čovjek, postoje tri vrste: stvarna vrsta (نوع حقيـقى), srednja vrsta (نوع متـوسط) i viša vrsta (نوع عالى). U ovom nizu pojam čovjek je stvarna vrsta, pojam aposolutno tijelo viša vrsta, a pojmovi životinja i rastuće tijelo su srednje vrste.

Dakle, do sada je postalo jasno da se vrsta dijeli na stvarnu i relativnu. Svaka stvarna vrsta može također biti i relativna vrsta, ali relativna vrsta ne može biti stvarna vrsta nečemu mimo sebe, već samo njegov rod. Posmatrajući iz više aspekata stvarnu vrstu, ona se naziva vrsta vrstā ili niža vrsta, a krajnja vrsta niza naziva se viša vrsta. Sve između početka i kraja niza označeno je kao srednja vrsta.

Napomena: Termin vrsta je zajednički za dva značenja. Jedanput je termin vrsta jedna od pet univerzalija, a drugi put označava općeniti pojam kojeg obuhvata drugi općeniti pojam, koji je ujedno njemu rod. Ovaj općeniti pojam je vrsta za svoj rod, bilo da je on stvarna ili relativna vrsta, kao što je pojam čovjek vrsta rodu životinja, ili pojam životinja vrsta rodu rastuće tijelo i sve tako do kraja niza.

Podjela roda

Prvi pojam koji označava rod u spomenutom nizu, nakon pojma čovjek, koji je stvarna vrsta, jeste pojam životinja, a posljednji pojam roda jeste pojam supstanca. Ako se uporede odnosi koje ovi pojmovi imaju sa pojmom čovjek, vidjet će se da je najbliži rod pojmu čovjeka pojam životinja, a najudaljeniji supstanca. Svi preostali pojmovi su srednji rodovi. Zbog ovog odnosa pojam životinja označen je kao bliži rod za čovjeka, dva pojma, rastuće tijelo i apsolutno tijelo, kao srednji rodovi i pojam supstanca kao daleki rod. Posmatrajući niz na isti način kao pri podjeli vrste, pojam životinja će biti niži rod, pojmovi rastuće tijelo i apsolutno tijelo srednji rod, a pojam supstanca rod rodova (جنس الاجناس). Prema tome, rod se iz jednog ugla dijeli na bliži (جنس قريـب) i daljnji rod (جنس بعيـد), a iz drugog ugla na niži (جنس سافـل), srednji (جنس متـوسط) i viši rod (جنس عالى).

Čovjek→ vrsta

Životinja → bliži rod ili niži rod

Rastuće tijelo → daljnji rod ili srednji rod

Apsoluto tijelo → daljnji rod ili srednji rod

Supstanca → daljnji rod, ili rod rodova, ili viši rod

Išavši u ovom nizu od roda rodova ka nižem rodu, na samom kraju ćemo stići do više vrste koja ujedno čini početak niza relativnih rodova. Posljednja vrsta koja čini kraj niza vrsta naziva se vrsta vrstā ili niža vrsta. Sve vrste između dvije krajnje vrste u nizu nazivaju se srednje vrste.

Supstanca → rod rodova

Tijelo → viša vrsta

Rastuće tijelo → srednja vrsta

Životinja → srednja vrsta

Čovjek → niža vrsta ili vrsta vrstā

Vrsna razlika (فصل)

Nekada se pitanje o suštini nečega odnosi na nekoliko pojmova, kao npr.: Šta su konj, ovca, majmun i sl.? Međutim, nekada se isto to pitanje odnosi na jedan pojam, pa se pita, recimo: Šta je čovjek? Kao što se vidi, u oba slučaja se traži odgovor o univerzalijama, a ne partikularijama. Posmatrajući ova dva slučaja nameće se pitanje koji je odgovarajući odgovor. Jasno je da se prvo pitanje odnosi na nekoliko univerzalija koje imaju različitu zbilju. S obzirom na to, u odgovoru treba navesti pojam koji obuhvata tu zajedničku im zbilju, a to jedino može biti rod. Dakle, odgovor na prvo pitanje glasi: “To su životinje.” Iz dosad rečenog biva jasna činjenica da kao što se u odgovoru na pitanje o nekoliko različitih partikularija koristi rod, tako se i u odgovoru na pitanje o nekoliko različitih univerzalija koristi rod. U odgovoru na drugo pitanje, budući da se ono odnosi samo na jednu univerzaliju, čovjek, treba navesti njenu cijelu zbilju, i tada će odgovor glasiti: “Čovjek je razumna životinja.” Očigledno je da su u ovom odgovoru navedena dva pojma, i to:

a. pojam životinje koji kao pojam roda ukazuje na cijelu zajedničku zbilju svih vrsta koje obuhvata, kao što su čovjek, konj i ovca;

b. pojam koji ukazuje na cijelu svojstvenu zbilju, znači osobinu svojstvenu samo čovjeku, koja ga odvaja od svih drugih vrsta s kojima je združen u pojmu životinje.

Ovakav odgovor, koji označava cijelu zbilju bića, u ovom slučaju “razum i životinja”, naziva se potpuna definicija (حـد تام), o čemu će naknadno biti riječi. Onaj dio koji označava zajedničku zbilju naziva se rod, a dio, koji odvaja taj pojam od drugih vrsta koje obuhvata zajednički rod, se naziva vrsna razlika. Nakon ovog kratkog uvoda može se reći da je vrsna razlika onaj svojstveni dio biti bića koji se obavezno navodi kada se to biće želi definirati.

Ostalo je nejasno na koji način treba formulirati pitanje pa da se u odgovoru navede jedino vrsna razlika. To je moguće u slučaju kada znamo zajedničku zbilju nekoliko štastava (ماهـيّت), kao što je štastvo životinje zajedničko za čovjeka, konja, mačku i sl. Nakon toga je u odgovoru na pitanje o zbilji jednog štastva nužno navesti jedino vrsnu razliku, a za čovjeka je to razum.

Pretpostavite situaciju u kojoj nam nešto izdaleka prilazi. Znamo da je to životinja, ali ne razaznajemo tačno koje je vrste. Da bismo tačno odredili životinju, u odgovoru obavezno treba navesti vrsnu razliku koja će je izdvojiti od drugih životinja. U slučaju da to bude konj, reklo bi se biće koje rže, ili za mačku, biće koje mjauče itd.

Vrsna razlika se dijeli na bližu i daljnju.

Objašnjenja u vezi sa vrsnom razlikom

a. Svaka relativna vrsta ima vrsnu razliku koja čini dio njene biti, drugim riječima, dovodi u postojanje tu vrstu. Ovim činom vrsna razlika izdvaja svoju vrstu od drugih vrsta koje opstoje upredo sa njom u istoj ravni. Istovremeno, vrsna razlika rod dijeli na dva dijela. Jedan dio jeste njena vrsta, a drugi dio čine preostale vrste tog roda. Naprimjer, razum je vrsna razlika čovjeka, a životinju, koja je za čovjeka rod, dijeli na dva dijela, i to čovjeka i ne čovjeka. Biće koje osjeća je vrsna razlika za životinju i njen je činilac (مقوّم), tj. ono po čemu životinja opstoji i po čemu ona dolazi u postojanje. Ova vrsna razlika istovremeno dijeli svoj rod rastuće tijelo na dva dijela.

b. U skladu sa gore rečenim, svaka vrsna razlika je činilac (مقوّم) svoje vrste, a ujedno je djelilac (مقسّـم) roda u čijem okrilju se ta vrsta nalazi. Razumno biće vrsna je razlika za čovjeka, a djelilac je njegova roda, tj. životinje. Biće koje osjeća je vrsna razlika i činilac životinje, a djelilac je roda rastuće tijelo.

c. Svaka vrsna razlika, koja je činilac ekvipolentne joj vrste, nužno je činilac vrsta obuhvaćenih tom vrstom, tj. njenih podskupova. Naprimjer, biće koje osjeća vrsna je razlika životinje, a ujedno je rod čovjeku i ne čovjeku. Prema tome, biće koje osjeća činilac je pojma životinja na isti način kao što je činilac pojma čovjek, konj i ovca, jer su ovi pojmovi obuhvaćeni pojmom životinja.

Dakle, svaka razlika koja je činilac više vrste ujedno je činilac niže vrste, budući da je viša vrsta, iz jednog drugog aspekta, dio niže vrste, upravo kao što se kaže da je dio dijela cjeline sigurno i sam dio cjeline. Prst je dio ruke, a ruka je dio tijela, prema tome, prst je sigurno dio tijela.

d. Posmatranje gornjeg pitanja na obrnut način nije ispravno. To znači da razlika kao činilac niže vrste nije nužno činilac više vrste. Naprimjer, razumno biće je činilac čovjeka, ali nije činilac životinje. Onaj koji osjeća je razlika životinje i njegov činilac, ali nije činilac rastućeg tijela. Dakle, općenito pravilo glasi: Svaki činilac više vrste ujedno je činilac niže vrste, ali obrnuto ne vrijedi, tj. svaki činilac niže vrste nije činilac više vrste, nego je njen djelilac.

Podjela vrsne razlike

Uzimajući u obzir gornje objašnjenje, vrsna razlika u odnosu na ekvipolentnu joj vrstu naziva se bliža vrsna razlika, kao što je razumno biće u odnosu na čovjeka, ili biće koje osjeća u odnosu na životinju. Međutim, ako se ista vrsna razlika, u ovom slučaju biće koje osjeća, uporedi sa vrstom koja je podskup ekvipolentne joj vrste, u našem slučaju čovjek naspram životinje, onda se ta vrsna razlika naziva daljnja vrsna razlika. Dakle, vrsna razlika se dijeli na dva oblika: bliža i daljnja vrsna razlika.

Vrsna razlika koja je ekvipolentna sa svojom vrstom bliža je vrsna razlika (فصل قريب), a vrsna razlika u poređenju sa vrstom koja je podskup ekvipolentne joj vrste naziva se daljnja vrsna razlika (فصل بعيد).

Različita značenja vrsne razlike

Vrsna razlika posmatrana spram svoje vrste naziva se činilac (مقوّم), a posmatrana u odnosu na rod naziva se djelilac (مقسّـم). Također, posmatrajući vrsnu razliku sa drugih aspekata, ona se naziva bliža i daljnja razlika (فصل قريب و فصل بعيـد), o čemu je do sada već bilo govora.

Dakle, različiti aspekti posmatranja rezultiraju različitim značenjima, što samo po sebi nameće posebno kovanje termina za svako značenje.

Esencijalno i akcidentalno (ذاتى وعـرضى)

Esencijalno i akcidentalno su dva termina u logici koja imaju različita značenja ovisno o poglavlju logike u kojem se koriste. Jedno od njihovih značenja odnosi se na poglavlje isagoga, tj. poglavlje o pet univerzalija.

Šta je esencijalno (ذاتى)?

Značenje esencijalnog u poglavlju o pet univerzalija odnosi se na bit predmeta, a ne na nešto izvan njegove biti, na način da ta stvar postoji po tome, ili drugim riječima, da je dovodi u postojanje i da je održava. Dakle, egzistiranje biti i zbilje stvari nije moguće bez postojanja ovog esencijalnog. Sa istog aspekta to esencijalno naziva se činilac biti. Naprimjer, kada se predicira bit čovjeka njegovim jedinkama, kao što su Hasan, Husejn i Zejd, kaže se: “Hasan je čovjek.” Čovjek u ovom primjeru je esencijalno za Hasana. To znači da egzistiranje jedinki nije moguće bez postojanja esencijalnog. Ili kada se kaže: “Čovjek je razumna životinja”, zbilja čovjeka nije ostvariva bez ova dva dijela, razuma i životinje.

Dakle, esencijalno (ذاتى) je ono po čemu bit (ذات) dolazi u postojanje. Ostvarenje svakog bitka dešava se na dva načina:

1. posredstvom same te biti,

2. posredstvom unutrašnjih dijelova te biti.

Ovim biva jasno zašto se rod, vrsta i vrsna razlika nazivaju esencijalnim. Ako se čovjeku oduzme čovječnost, nikada ne bismo imali osobe Hasan, Husejn i Zejd. Stvar, također, ne bi postojala ako bismo odstranili bilo koja druga dva dijela njene biti, rod i vrsnu razliku, u našem slučaju ako bismo od čovjeka odstranili razum i životinjstvo.

Dakle, vrsta je bit koja čini zbilju stvari, a rod i vrsna razlika su zbilje koje vrstu dovode u postojanje.

Šta je akcidentalno (عـرضى)?

Izraz akcident je termin koji se odnosi na dijelove izvan biti stvari, to znači da se pripaja biti tek nakon njenog dolaska u postojanje. Naprimjer, biće koje se smije i biće koje se kreće pripisuje se čovjeku i životinji tek nakon dolaska njihove biti u postojanje, pa se kaže: “Čovjek je biće koji se smije”, ili: “Životinja je biće koje se kreće.”

Prema tome, akcident je predikat, tj. atribut (محمول) koji nije dio biti bića, i njemu se predicira, tj. pripisuje s nekoga aspekta.

Opći akcident i osobeni akcident

(عـرض عام وعـرض خاص)

Nakon objašnjena termina esencijalnog i akcidentalnog u poglavlju pet univerzalija, na red dolaze njihove podjele. S obzirom da su u ovom poglavlju objašnjeni pojmovi koji se tiču same biti, tj. rod, vrsta i vrsna razlika, ovdje ćemo govoriti o akcidentima. Dvije od pet univerzalija odnose se na akcidente:

a) opći ili ekstenzivni akcident (عـرض عام),

b) osobeni ili vrsni akcident (عـرض خاص).

Akcident koji se može predicirati samo jednoj biti, drugim riječima, svojstven je samo za jednu bit naziva se osobeni akcident, kao što su biće koje se smije i pjesnik za čovjeka. Iz primjera koji su navedeni može se shvatiti da je osobeni akcident ekvipolentan sa svim objektima te biti, kao što je biće koje se smije čovjeku. Također, osobeni akcident može biti subordinaran svim objektima biti kojoj se pripisuje, kao što su pjesnik i pisac subordinarani čovjeku.

Kada akcident nije svojstven samo jednoj biti, već se može naći i kod drugih, naziva se opći akcident. Naprimjer, biće koje se kreće je akcident za čovjeka isto kao što je akcident za konja.

Dakle, može se reći da je osobeni akcident ona predikativna univerzalija koja je izvan biti, ali je njen neodvojiv dio. Opći akcident predstavlja predikativnu univerzaliju koja je izvan biti, ali se može odnositi na više biti.

Napomene:

1. U nekim slučajevima jedna stvar je osobena jednom subjektu, dok je drugom općenita. Naprimjer, biće koje se kreće za životinju je osoben akcident, a za čovjeka općeniti akcident.

2. Osobeni akcident stvarne vrste uvijek je osobeni, tj. ne može biti općeniti akcident, osim u slučaju da se upoređuje sa klasom (صـنـف), tj. jednom od skupina te stvarne vrste. Naprimjer, biće koje se smije ili pjesnik osobeni su akcidenti za čovjeka, dok su istovremeno općeniti akcidenti za žene ili muškarce koji čine klasu vrste, u ovom slučaju čovjeka.

3. Nekada jedna te ista stvar jeste akcident jednom, a esencijalano drugom subjektu. Primjerice, boja tijela predstavlja osoben akcident tijelu, znači da je predikat izvan njegove biti i jedino se njemu može pripisati, tj. predicirati. Međutim, boja jeste esencijalno za bijelu, žutu i crnu boju.

4. Jedna druga razlika između vrsne razlike i akcidenta

Iz dosada rečenog postalo je jasno da vrsna razlika svojoj vrsti daje postojanje i samim tim odvaja je od drugih vrsta istoga roda. Drugim riječima, može se reći da razlika dijeli rod. Postavlja se pitanje da li akcident posjeduje istu osobinu naspram svog subjekta. Budući da je akcident izvan biti subjekta, a bit ne opstoji po onom izvan nje, onda u ovoj činjenici leži razlika između vrsne razlike i akcidenta.

Međutim, promatrano iz drugog ugla, vrsna razlika je istovjetna akcidentu. To se dešava u slučaju kada oboje dijele subjekt kojem su pripisuju. Tim činom oni subjekt odvajaju od ostalih vrsta, drugim riječima, dijele rod.

5. Drugi oblici razlikovanja akcidenta i vrsne razlike

Sljedeća razlika je ta da akcident može biti ograničeniji od biti kojoj je pripisan, kao što je odnos pjesnika i pisca spram čovjeka. Međutim, vrsna razlika ne može biti ograničenija, tj. uža od vrste kojoj pripada. U slučaju kada je akcident užeg opsega od subjekta kojem je pripisan, može ga podijeliti. Naprimjer, čovjek je pjesnik ili nije pjesnik. Međutim, razlika ne može dijeliti svoju vrstu, zapravo ona je uvijek činilac vrste i djelilac roda.

Klasifikacija u logici

Ako jedan atribut izvan biti podijeli vrstu, ova podjela se u logici naziva klasifikacija (تصنـيف). Recimo, kada se kaže: “Čovjek je pjesnik ili nije pjesnik”, “Čovjek je pisac ili nije pisac”, svaka od ovih grupa, pjesnici i oni koji nisu pjesnici, naziva se klasa (صنـف). Dakle, na isti način kako vrsna razlika dijeli rod, tako i akcident može dijeliti vrstu na više klasa. Naprimjer, čovjek je istočnjak ili zapadnjak, znalac je ili neznalica, muškarac je ili žena itd. Grožđe je zeleno ili crveno, slatko je ili gorko, krupnoga je zrna ili sitnoga itd.

Predikacija i njene vrste

Iz dosadašnjeg izlaganja postalo je jasno da su svih pet univerzalija predikati (محمول). Također, ukazano je i na činjenicu da se univerzalije kao predikati dijele na dvije skupine, esencijalne i akcidentalne. Radi boljeg razumijevanja ove teme nužno je dati šire objašnjenje.

Primjedba:

1. Nekada se vrsta predicira rodu. Naprimjer: “Životinja je čovjek, konj, ovca itd.” Čovjek, konj i ovca se prediciraju životinji i pored toga što joj nisu esencijalani, znači nisu dio niti cijela njena zbilja, a nisu ni akcidenti izvan njegove biti. S obzirom na ovo, postavlja se pitanje da li postoji posrednik između biti i akcidenta, tj. da li postoji nešto treće što ih veže.

2. Nekada se potpuna definicija (حدّ تام) predicira vrsti, a nekada rodu. Naprimjer: “Čovjek je razumna životinja”, ili: “Životinja je rastuće tijelo pokretljivo svojom voljom.” Potpuna definicija je predikativna univerzalija koja određuje cijelu zbilju svoga subjekta, a u isto vrijeme potpuna definicija svom subjektu nije ni vrsta, ni razlika, ni rod. S obzirom na rečeno, pored vrste, vrsne razlike i roda, trebala bi postojati i četvrta esencijalna univerzalija jednog subjeka. Ipak, potpuna definicija se ne može nazvati esencijalnom budući da ona nija ništa drugo do sama bit subjekta, jer je poznato je da se nijedna stvar ne može dovesti u odnos sama sa sobom. Potpuna definicija se, također, ne može nazvati akcidentom, jer nije nešto izvan biti te stvari, štaviše, ona je sama njena bit. Dakle, treba postojati treća stvar koja nije niti akcident niti esencijalna.

3. Logičari kažu: Smijeh je akcident svojstven samo čovjeku, a hodanje je čovjeku općeniti akcident. Međutim, znamo da se niti smjeh niti hodanje ne prediciraju čovjeku. Naprimjer, ne može se reći: “Čovjek je smijeh”, ili: “Čovjek je hodanje.” Sa druge strane, tvrdi se da se svih pet univerzalija predicira svom subjektu. Kako riješiti ovu neusklađenost?

Odgovor: Da je značenje prediciranja i šta ono podrazumijeva ispravno shvaćeno, ove primjedbe se ne bi pojavile. Ukratko rečeno, postoje tri oblika prediciranja, od kojih se samo jedan primjenjuje u predikativnim odnosima pet univerzalija.

Prirodno i konvencionalno prediciranje

(حمل طـبعى و حمـل وضعى)

Svaki predikat je nužno stvarna univerzalija, jer se stvarna partikularija budući da je partikularija ne može predicirati nečemu mimo sebe. Prirodno je da se uvijek kada je jedna univerzalija sa aspekta pojma šireg opsega od druge univerzalije ona predicira pojmu užeg opsega. Naprimjer, pojam životinja šireg je opsega u poređenju sa pojmom čovjek, jer je broj jediniki na koji se odnosi pojam životinja mnogo veći od jedinki na koje se odnosi pojam čovjek. Prema tome, može se reći: “Čovjek je životinja.” Isti takav odnos u predikaciji je između pojma čovjek i pojma Muhamed, i predikaciji pojma razumno biće sa pojmom čovjek, jer je pojam razumno biće ekstenzivniji od pojma čovjek. Ovakva vrsta predikacije naziva se prirodna predikacija (حمل طبعى), jer je priroda čovjeka suglasna sa njom i ne odupire joj se.

Međutim, kako izgleda obrnuta predikacija, znači predikacija užeg pojma na ekstenzivniji pojam?

Ovakva predikacija ne ubraja se u prirodnu predikaciju, ali je skupina učenjaka smatra ispravnom. Da bi napravili razliku između ove i prirodne predikacije, u skladu sa njenom osobinom pridodali su joj odrednicu konvencionalna, pa se zove konvencionalna predikacija (حمـل وضعى).

Napomena: Kao što je rečeno u prethodnom dijelu knjige, ekstenzivnost se razlikuje prema tome razmatramo li je sa stajališta pojma ili objekta. Nekada se ekstenzivnost, šira ili uža, razmatra među jedinkama jednog pojma čije su jedinke u spoljnjem svijetu obuhvaćene jedinkama drugog pojma, kao što su jedinke pojma čovjek obuhvaćene jedinkama pojma životinja. Upravo zato se kaže da je pojam životinja ekstenzivniji, tj. opsežniji od pojma čovjek. Do sada rečeno se odnosi na četiri oblika odnosa između općenitih pojmova sa aspekta njihovih objekata.

Nekada se odnos između dvije stvari posmatra samo sa aspekta pojma, ne uzimajući u obzir njihove spoljnje objekte. Naprimjer, ako uporedimo pojam razumno biće i pojam čovjek, uočit ćemo da je pojam razumno biće ekstenzivniji. Zašto je to tako? Zato što biće koje posjeduje razum može biti čovjek i ne čovjek. Međutim, objekti pojma razumno biće uvijek su ekvipolentni sa objektima pojma čovjek.

Prema tome, pojmovi razumno biće i biće koje se smije uvijek su ekstenzivniji od pojma čovjek, iako su njihovi objekti uvijek ekvipolentni, tj. jednaki. Isti slučaj je i sa pojmom biće koje hrže u odnosu na konja, biće koje cvrkuta u odnosu na slavuja, biće koje reve u odnosu na magarca itd.

Pošto se, prema gornjem objašnjenju, pri prediciranju pet univerzalija podrazumijeva prirodna predikacija, a ne konvencionalna, onda odgovor na prvo pitanje biva jasan.

Primarna esencijalna predikacija i ustaljena tehnička predikacija

(حمـل اوّلى ذاتى و حمـل شايع صناعـى)

Značenje predikacije je jedinstvo (اتّحاد) dviju stvari, jer ona podrazumijeva pripisivanje jedne stvari drugoj. Prema tome, da bi se predikacija ostvarila, neophodno je zadovoljiti dva uvjeta:

a) aspekt jedinstva i istovjetnosti,

b) aspekt različitosti i razilaženja.

U slučaju nepostojanja nekog oblika jedinstva, predikacija također ne bi bila moguća, jer bi odnos, u tom slučaju, između dvije stvari bio disparativan, tj. one bi se razlikovale po biti. S druge strane, među njima mora postojati neka razlika kako bi se uopće odnos dvije stvari mogao razmatrati. U suprotnom, ako ta razlika ne bi postojala, ne bi postojale ni dvije, već samo jedna stvar, a predicirati stvar samoj sebi nema smisla.

Vrste jedinstava

Aspekt jedinstva između dvije predicirane stvari može biti:

1. pojam ili

2. objekt.

Ako je jedinstvo na nivou pojma, u tom slučaju će razlikovanje, npr. između pojma čovjek i pojma razumna životinja, biti relativno, a ne stvarno. U ovakvim slučajevima predikacijom se želi istaći činjenica da je pojam subjekta upravo pojam predikata. Zato, kada se kaže: “Čovjek je razumna životinja”, u značenju je da zbilja čovjeka nije ništa drugo nego zbilja razumne životinje.

Primjedba: Rekli ste da predikacija jedne stvari samoj sebi nije ispravna, a sa druge strane kažete da zbilja čovjeka nije ništa drugo nego zbilja razumne životinje, i ovu predikaciju smatrate ispravnom! Kako objašnjavate ovu kontradiktornost?

Odgovor: Aspekt razlikovanja između subjekta i predikata u predikativnoj propoziciji može biti u širem i kraćem opisu. Sama ova razlika dovoljna je da se pretpostave dvije stvari koje se mogu predicirati. “Životinja posjednik razuma” opširnije je objašnjenje za čovjeka. Dakle, ovakva predikacija je ispravna i korisna.

Predikacija u kojoj je istovjetnost predikata i subjekta sa stanovišta pojma, a razlikovanje je relativne prirode naziva se primarna predikacija po biti (حمـل اوّلى ذاتى).

Međutim, ako je istovjetnost predikata i subjekta sa aspekta objekta, a razlikovanje se odnosi na pojam, ovakva predikacija naziva se ustaljena tehnička predikacija (حمـل شايع صناعى).

Objašnjenje: Ako dobro analiziramo propoziciju: “Čovjek je životinja”, uvidjet ćemo da pojam čovjek nije pojam životinja, ali svemu čemu odgovara pojam čovjek sigurno odgovara i pojam životinja. Ova vrsta predikacije naziva se ustaljena, ili drugim riječima, raširena predikacija. Kao što je jasno iz samog naziva, ovaj oblik predikacije uobičajen je u svakodnevnoj praksi, odnosno rasprostranjena je njena upotreba, dok je upotreba primarne predikacije veoma rijetka. Ustvari, odrednicom ustaljena želi se izuzeti primarna predikacija. Za ustaljenu predikaciju karakterističan je i naziv tehnička iz razloga što se koristi u nauci i industriji.

Ovim postaje jasan odgovor na drugo pitanje, tj. kako je moguće da se čovjeku predicira potpuna defnicija. Odgovor glasi da se kod prediciranja pet univerzalija koristi ustaljena predikacija, dok je u gornjem primjeru, potpune definicije kao predikata, korištena primarna predikacija po biti.

Jednoznačna ili nederivacijska i derivacijska predikacija

(حمـل مواطات و حمـل اشتـقاق)

Riječ muvātat (مواطات) u arapskom jeziku ima značenje saglasnosti dviju stvari u jednom značenju. Porijeklo riječi eštekak (اشتـقاق) je iz korijena “š q q”, a njeno značenje je izvođenje ili derivacija jedne riječi iz druge.

Predikacija kao u primjeru: “Čovjek je biće koje se smije”, naziva se nederivacijska predikacija (حمـل مواطات) ili predikacija “on je on” (حمـل هوهو), to znači da u predikativnom odnosu bit subjekta, tj. čovjek, nije ništa drugo nego sama bit predikata, tj. biće koje se smije. Sve predikacije pet univerzalija su nederivacijske predikacije. Čovjek je životinja. Čovjek je tijelo. Čovjek je biće koje se smije. Čovjek je pokretljivo biće.

Ista predikacija koristi se i u slučajevima kada se bilo koja od pet univerzalija predicira na vlastite objekte. Naprimjer, “Muhamed je čovjek”, “Hasan je biće koje se smije”, “Krava je životinja”, itd.

Derivacijska predikacija

Odnos između pojmova smijeh i čovjek je moguće uspostaviti jedino ako se promijeni oblik pojmu smijeh, ili se uz njega doda neka riječ. Dakle, treba reći: “Čovjek je biće koje se smije” ili: “Čovjek je biće koje posjeduje moć smijeha.” Ako se riječ promijeni iz jednog oblika u drugi, recimo iz imenice u atribut, i kao takva se koristi, taj oblik predikacije se naziva derivacijska predikacija. Na gornjem primjeru iz riječi smijeh izveden je pojam biće koje se smije. Ako se uz predikat doda riječ koja mu daje značenje posjedovanja, što se na arapskom jeziku ozačava riječicom zu (ذو), taj oblik predikacije naziva se predikacija zu hu (حمـل ذو هـو).

Prema tome, derivacijska predikacija je slična nederivacijskoj, s razlikom što se u njenom slučaju predicira korijen riječi u deriviranom obliku.

Pitanje: Šta je cilj ove podjele prediciranja i kakva je njena korist?

Odgovor: Predikati u nederiviranom obliku, tj. koji zadržavaju oblik korijena riječi ne spadaju ni u jedan oblik od pet univerzalija. Ne može se reći da je smijeh osoben za čovjeka, ili da je boja osobena tijelu, ili da je osjetilnost osobena životinjama; zapravo, ispravno je reći da su biće koje se smije i obojeno osobeni akcidenti čovjeka i tijela, a biće koje osjeća vrsna je razlika životinje.

Dakle, boja je u odnosu na bjelinu univerzalija predikat i njen rod, budući da se može predicirati na bjelinu nederivacijskom predikacijom, pa se kaže: “Bjelina je boja.” Međutim, boja i bjelina nisu predikatske univerzalije u odnosu na tijelo.

Ovim objašnjenjem dat je odgovor na treće pitanje, tj. prigovoru na mišljenje logičara da je smijeh osobeni akcident za čovjeka, ili da je kretanje općeniti akcident za čovjeka, a nijedan od ovih dvaju akcidenata ne može se predicirati čovjeku. Ovakav govor logičara zasnovan je na slobodnijem govoru po ovom pitanju, s tim da pod smijehom podrazumijevaju biće koje se smije, a pod kretanjem biće koje se kreće.

Podjela akcidenta

Rečeno je da se univerzalije dijele na esencijalne i akcidentalne. Vrsta, vrsna razlika i rod čine univerzalije koje se odnose na esenciju, tj. bit stvari, a osobeni i opći akcident na zbilju izvan biti.

Posmatrajući općenito, akcident se iz jednog drugog ugla dijeli na:

a) neodvojiv akcident (عـرض لازم),

b) odvojiv akcident (عـرض مـفارق).

Akcident koji je sa stanovišta razuma neodvojiv od svog subjekta naziva se neodvojivim akcidentom, kao što je osobina neparnosti za broj tri, parnost za broj četiri, toplota za vatru i sl.

Akcident čije odvajanje od subjekta sa stanovišta razuma, iako se nikad od njega ne odvaja, nije nemoguće naziva se odvojiv akcident, kao što je plava boja očiju jer je moguće da će nauka jednoga dana izmisliti sredstvo uz pomoć kojeg bi se boja očiju mogla mijenjati. Međutim, ovakvo šta se ne može pretpostaviti za osobinu neparnosti. Čak i da se izmisli sredstvo odvajanja neparnosti od broja tri, to više ne bi bio broj tri, ili da se vrućina odvoji od vatre, to više ne bila vatra. Ovo je upravo ono što nemogućnost odvajanja akcidenta od subjekta sa stanovišta razuma podrazumijeva.

Neodvojiv akcident dijeli se na:

a) evidentno neodvojiv akcident (لازم بيّـن),

b) neevidentno neodvojiv akcident (لازم غيـر بيـّن).

Akcident koji se prilikom percipiranja subjekta nužno i bez potrebe za bilo čime drugim nameće naziva se evidentno neodvojiv akcident, kao što je npr. odnos neparnosti i broja tri.

Neevidentno neodvojiv akcident percipira se zajedno sa svojim subjektom, ali tek nakon posredovanja neke druge stvari, kao što je npr. za činjenicu da je zbir uglova trougla jednak zbiru dvaju pravih uglova potreban geometrijski argument.

Logička, prirodna i umska univerzalija

(كلّى منـطـقى، طبيعى و ذهـنى)

U propoziciji: “Čovjek je univerzalija”, postoje tri stvari na koje treba obratiti pažnju:

a) bit čovjek, sa aspekta toga šta je ustvari čovjek,

b) univerzalija kao pojam, bez uzimanja u obzir da li je to osobina čovjeka ili nečeg drugoga,

c) univerzalni čovjek, znači pojam čovjek sa osobinom univerzalnosti.

Drugim riječima, u ovoj propoziciji čovjeku je pripisana osobina univerzalnosti. Također, jasno je da u njoj postoji subjekt, tj. čovjek, osobina, tj. univerzalija, kao i osobina opisivanja čovjeka univerzalnim.

1. Ako se u obzir uzme sami pojam, kojem je pripisana osobina univerzalnosti (naravno, um posjeduje sposobnost da to učini), naprimjer, ako se čovjek posmatra samo sa aspekta što je ustvari čovjek, ne uzimajući u obzir pripisuje li mu se osobina univerzalnosti ili ne, onda se ovako percipiran pojam naziva prirodna univerzalija (كـلّى طبـيعى). Pod ovom univerzalijom podrazumijeva se sama priroda stvari. U rečenici: “Čovjek je razumna životinja”, čovjek je percipiran upravo s ovog aspekta. Karakteristika prirodne univerzalije je da u spoljnjem svijetu postoji posredstvom svojih objekata.

2. Ako se u obzir uzme jedino osobina univerzalnosti, znači, ako se razmatra pojam univerzalnost bez obzira da li je on osobina bilo kom određenom subjektu, tj. ako se univerzalnost razmatra kao pojam čija istinitost za više jedinki nije nemoguća, onda se ovako percipiran pojam naziva logička univerzalija (كـلّى منـطـقى).

Pitanje: Zašto je ime ove univerzalije logička?

Odgovor: Zato jer je prije rečeno da je sa stanovišta logike percepcija svih pojmova moguća na dva načina:

a) partikularno, tj. da određeni pojam ne može biti istinit za više jedinki, kao što riječ Hasan odgovara samo jednoj određenoj osobi.

b) univerzalno, tj. da je za pojam moguće pretpostaviti više od jedne jedinke, kao što je to moguće za riječi voda i čovjek. Dakle, sama riječ univerzalija je pojam koji može imati više jedinki.

Pitanje: Da li logička univerzalija postoji u spoljnjem svijetu i da li se na nju tamo može ukazati?

Odgovor: Logička univerzalija je umski pojam, kojeg razum percipira iz univerzalnih umskih pojmova, a ne iz bića spoljnjega svijeta. Dakle, logička univerzalija postoji jedino u umu.

3. Ako se osobina univerzalija i opisano čovjek posmatraju zajedno, tj. ako se u uzme obzir bit čovjeka skupa sa njegovom osobinom univerzalnosti, naprimjer, čovjek je bit i univerzalni pojam koji odgovara za više jedinki, onda se ovako percipiran pojam naziva umska univerzalija (كـلّى عـقـلى). Umska univerzalija postoji jedino u umu, budući da njegova osobina univerzalnosti postoji u umu, a ne u spoljnjem svijetu.

Dakle, u raspravama logike razlikuju se tri oblika univerzalija:

1. prirodna univerzalija,

2. logička univerzalija,

3. umska univerzalija.

Pitanje: Da li su ova tri aspekta posmatranja karakteristična samo za pojam univerzalija ili obuhvataju sve ostale pojmove pet univerzalija i da li je pojam partikularno izuzet iz ovoga pravila?

Odgovor: Ovo pravilo nije ograničeno isključivo na pojam univerzalija, i on je ovdje spomenut samo kao primjer. Ovo pravilo odnosi se i na pojmove vrsta, vrsna razlika, opći i osobeni akcident.

Poimanje čovjeka sa aspekta bivanja čovjekom jeste njegovo poimanje kao prirodne vrste. Kod logičke vrste posmatra se sam pojam vrsta, pa se u odgovoru na pitanje o štastvu kaže se da je vrsta cijela zajednička zbilja više partikularija. Pojam čovjek je umska vrsta sa onog aspekta kada ga posmatramo kao vrstu koja čini cijelu zajedničku zbilju mnoštva partikularija.

Isti slučaj je i sa ostalim univerzalijama, kao i samim pojmom partikularije, i tu nema nikakve razlike.

Sažetak poglavlja o univerzalijama

1. Univerzalija i partikularija

a. Partikularija je pojam koji se isključivo odnosi na samo jedan objekt, a nemoguće je pretpostaviti da obuhvata više njih.

b. Univerzalija je pojam za koji je moguće pretpostaviti više od jednog objekta, iako je, također, moguće da u skladu sa gornjim argumentima ne postoji ni jedan, ili da ima samo jedan objekt, kao npr. ptica feniks koja nema objekta i nužno biće koje ima samo jedan objekat.

2. Relativna partikularija

Svaki pojam upoređen sa pojmom šireg opsega od sebe je relativna partikularija, iako je moguće da sam pojam bude univerzalija. Ovakav je odnos pojma čovjeka spram pojma životinja ili odnos pojma životinja spram pojma tijelo.

3. Jednoznačnica i višeznačnica

Jednoznačnica je univerzalija čiji je odnos spram svih njenih objekata jednak. Ovakav je odnos pojma čovjek i jedinki koje obuhvata.

Višeznačnica je univerzalija čiji je odnos spram njenih jedinki različitog, tj. nejednakog inteziteta. Ovakav odnos vlada između pojma svjetlost i različitih oblika intenziteta svjetlosti u spoljnjem svijetu.

4. Pojam i objekt

Pojam je umska slika koja se percipira (izvodi) iz objekta.

Objekt je ona zbilja, bilo da je u spoljnjem svijetu ili umu, kojoj odgovara pojam, tj. mentalna slika.

5. Nazivlje i imenovano

Kada se umskom slikom želi ukazati na spoljni objekt te donijeti sud o njemu samom, a ne o pojmu, onda se pojam tj. umska slika u ovakvoj ulozi naziva naziv, a objekt na koji se ukazuje imenovano. Najbolji primjer za ovo je kada novorođenčetu želimo nadjenuti ime pa se između više imena odabere jedno kojim se želi označiti njegov nosilac.

6. Odnosi među pojmovima

a. Ekvipolentni pojmovi su dvije univerzalije koje su jednake po svim svojim objektima.

b. Subordinirani pojmovi su dvije univerzalije kod kojih jedna univerzalija obuhvata sve objekte druge, a druga ne obuhvata sve jedinke prve, tj. ona je užeg opsega.

c. Interferirajući pojmovi su dvije univerzalije koje imaju jedan skup istih objekata, dok istovremeno svaka za sebe posjeduje sebi svojstvene objekte.

d. Disparatni pojmovi su dvije univerzalije koje ne posjeduju zajedničke objekte.

7. Kontrapozicija odnosa dvije univerzalije

a. Odnos između dva kontrapozicionirana ekvipolentna pojma opet je ekvipolentan, kao npr. odnos između kontrapozicioniranih pojmova ne čovjek i ne razumno biće.

b. Odnos između dva kontrapozicionirana subordinirana pojma opet je subordiniran, ali oprečno odnosu prije kontrapozicije. Tako će nakon nje uži pojam postati širi, a širi uži.

c. Odnos između dva kontrapozicionirana interferirajuća pojma nekada je disparativan, a nekada interferirajući.

d. Odnos između dva kontrapozicionirana disparativna pojma također je disparativan, ali ne u općem već u ograničenom obliku.

8. Pet univerzalija

Moguća su samo dva slijedeća oblika odnosa nastalog uporedbom predikata i subjekta nekog suda:

a. ili je odnos esencijalan, tj. predikat ukazuje na biti subjekta i njegov je činilac,

b. ili je odnos akcidentalan, tj. predikat ukazuje na zbilju izvan biti subjekta kojemu se predicira.

9. Podjela esencijalnih predikata

Tri su vrste predikata esencijalne prirode:

a. Vrsta, tj. općeniti pojam koji ukazuje na cijelu zajedničku bit svih objekata.

b. Rod, tj. općeniti pojam koji ukazuje na samo jedan, ali širi dio biti svojih objekata.

c. Vrsna razlika – općeniti pojam koji ukazuje na dio biti i ekvipolentan je svojim objektima.

10. Relativna vrsta

Relativna vrsta je pojam obuhvaćen pojmom roda. Postoje tri oblika relativne vrste:

a. Viša vrsta, ili onaj pojam ispod kojeg postoji neka druga, a iznad nje ne postoji nikakva vrsta, kao što je pojam tijelo.

b. Srednja vrsta, ili onaj pojam koji se nalazi između više i niže vrste, kao što je pojam životinja.

c. Niža vrsta, ili onaj pojam ispod kojeg ne postoji, a iznad kojeg postoji neka vrsta, kao što je pojam čovjek.

11. Podjela roda

Rod ima tri oblika:

a. Viši rod, ili onaj pojam ispod kojeg postoji niži, a iznad kojeg ne postoji bilo koji drugi rod, kao što je pojam supstanca.

b. Srednji rod, ili onaj pojam koji se nalazi između dva roda, kao što je pojam tijelo.

c. Niži rod, ili onaj pojam ispod kojeg ne postoji rod, kao što je pojam životinja.

12. Vrsna razlika

Vrsna razlika predstavlja onaj esencijalni dio svojstven samo jednom štastvu. Vrsna razlika ima dva oblika:

a. Bliža vrsna razlika koja odvaja jednu od drugih vrsta obuhvaćenih istim rodom.

b. Daljnja vrsna razlika koja uzrokuje da vrsta, zajedno sa drugim vrstama, bude obuhvaćena daljnjim rodom.

13. Podjela akcidentalnih predikata

a. Osobeni ili vrsni akcident je onaj predikat koji je svojstven samo jednoj vrsti, kao što je pojam biće koje se smije kada se predicira pojmu čovjek.

b. Opći akcident je onaj predikat koji se odnosi na više vrsta, kao što je pojam biće koje se kreće kada se predicira čovjeku.

Prva napomena:

Nekada je određena osobina vrsni akcident jednom subjektu, a istovremeno je zajednički akcident drugom subjektu, kao što je npr. osobina kretanja vrsni akcident za životinju, a zajednički akcident za čovjeka.

Druga napomena:

Svaki općeniti pojam koji je užeg opsega od svoje vrste naziva se klasa, kao što su pojmovi muškarac i žena u odnosu na svoju vrstu čovjek. Prema tome, definicija klase ista je definiciji vrste s tom razlikom što klasa pravi izvana bitnu razliku među objektima jedne vrste.

14. Predikacija i njene vrste

Postoje dva oblika predikacije ako se ona razmatra sa aspekta opsega predikata i subjekta:

a. Prirodna predikacija je ona predikacija kod koje je pojam predikata šireg opsega od pojma subjekta, kao kada se kaže: “Čovjek je životinja.”

b. Konvencionalna predikacija je ona predikacija kod koje je pojam predikata užeg opsega od pojma subjekta, kao kada se kaže: “Životinja je čovjek.”

Predikacija se, posmatrana iz drugog ugla, dijeli na:

a. Primarnu esencijalnu predikaciju, koja predstavlja onu predikaciju kod koje su predikat i subjekt jedinstveni sa aspekta pojma, a razlikuju se po opširnosti i konciznosti. Naprimjer: “Čovjek je razumna životinja.”

b. Ustaljenu tehničku predikaciju, koja predstavlja onu predikaciju kod koje predikat i subjekt nisu jedinstveni sa aspekta pojma, već sa aspekta objekta. Naprimjer: “Čovjek je učenjak.”

Predikacija se, iz trećeg ugla, dijeli na:

a. Nederivacijsku ili jednoznačnu predikaciju, a to je ona kod koje nema potrebe za posrednikom prilikom prediciranja predikata subjektu. Naprimjer: “Čovjek je biće koje se smije.”

b. Derivacijsku predikaciju, koja se odnosi na slučajeve kada postoji potreba za posrednikom prilikom prediciranja predikata subjektu, ili kroz promjenu riječi ili dodavanjem neke druge riječi. Naprimjer: “Čovjek je smijeh.”

15. Podjela akcidenata

a. Neodvojivi akcident je onaj akcident koji je stanovišta razuma neodvojiv od svoga subjekta, kao što je parnost za broj dva.

b. Odvojivi akcident je onaj akcident čije odvajanje od vlastitog subjekta sa aspekta razuma nije nemoguće, iako se on nikada ne odvaja od njega, kao što je boja za tijelo.

16. Podjela univerzalija

Moguća su tri oblika univerzalija kada se razmatra štastvo pojma naspram pojma univerzalija:

a. Prirodna univerzalija – predstavlja samo štastvo bez uzimanja u obzir bilo čega dugog. Na primjeru: “Čovjek je univerzalija”, prirodna univerzalija je štastvo čovjeka.

b. Logička univerzalija – predstavlja pojam univerzalnosti bez da je atribut neke stvari.

c. Umska ili filozofska univerzalija podrazumijeva prirodnu univerzaliju sa atributom univerzalnosti, na našem primjeru to je čovjek sa osobinom univerzalnosti, tj. univerzalni čovjek.

Prirodna univerzalija postoji u spoljnjem svijetu za razliku od logičke i umske koje postoje jedino u umu. Treba naglasiti da se ova podjela odnosi i na pojmove pet univerzalija, pa tako imamo prirodni, logički, umski rod itd.

Prethodni članak

Osnove logike – Uvod u logiku (1)

Sljedeći članak

Osnove logike – rasprava o univerzalijama (3)

Knjiga prva

2. Poglavlje

Rasprava o univerzalijama (مباحث الكلي)