S perzijskog preveo: Ertan Basarik
(prema poglavlju “Srce u Kur’anu” iz knjige Ahlak u Kur’anu, ajatollaha Misbaha Jazdija)
Pitanjem srca (qalb ili fuad) bave se nauke kao što su antropologija i ontologija, no, s obzirom na to da se ovaj pojam često spominje u ahlaku, pogotovo u ahlaku sa stanovišta Kur’ana, obično se o srcu ogovori i u okviru takve rasprave.
U 108. govoru Staze rječitosti Imam Ali govori o srcu kao najzanimljivijem, najzačudnijem, najkomplikovanijem dijelu čovjekova bića uopće:
“…o arteriji čovjekovoj visi jedan komad mesa, koji je najzadivljujući dio organizma njegovog a to je srce iz kojeg izviru i u kom se nalaze trunci mudrosti i trunci gluposti. Ako se ohrabri u nadanju svome, postoji velika opasnost da će ga pohlepa njegova u poniženje odvesti, i ako bude ustrajno u toj pohlepi, njegova grabežljivost će ga u propast odvesti, a ako ga obuzme očaj i beznađe, za njega postoji opasnost da umre u žalosti. Ako je srce ispunjeno srdžbom i grubošću, one će prerasti u neprijateljstvo i mržnju. Kad ga obuzme radost i zadovoljstvo, zaboravlja oprez i postaje nemarno, a ako ga strah napadne, pretjeran oprez suzdržat će ga od bilo kakva djelovanja. Čim se nađe u ozračju sigurnosti, obuzme ga san varljivi, a ako dospije u nevolju i teškoću, njegova nestrpljivost i slabost donijet će mu sramotu. Ako imetak veliki stekne, osjećaj materijalne sigurnosti naredit će mu nepokornost, a ako ga siromaštvo i oskudica snađu, teškoće koje oni porode ispunit će čitavo biće njegovo.”
Ovim posljednjim riječima želi se reći da siromaštvo nije propast, jer ako nemamo novca, uvijek imamo glavu na ramenima i sposobnost razmišljanja. Ostavljena nam je mogućnost da tražimo izbavljenje iz tog privremenog ambisa. Međutim, čovjek je takav da čim zapadne u bijedu i probleme koje ona donosi, to obuzme cijelo njegovo biće te on postaje pasivan misleći da se stanje ne može promijeniti.
“Ako ga glad savlada, njegova slabost ga odvodi u potpunu nemoć u kojoj pada na koljena, ali ako se prejede, veliki stomak mu ne da da ustane. Zato, sve što je ispod mjere štetno je, a svako pretjerivanje odvodi ga u nered.”
Kada ovdje govori o srcu, Imam Ali ne misli na onaj komad mesa s početka, nego na srce u smislu zbilje čovjekove (haqiqatul-insan).
O tome govori sljedeća anegdota: Jedan čovjek je imao dvije udate kćeri i odlučio ih je posjetiti. Kad je došao kod prve i pitao je kako živi i šta radi, ona je odgovorila: “Hvala Bogu, dobro je, dosta smo toga posijali i uradili oko zemlje, još kad bi Allah dao dobru kišu da sve to zalije, onda bismo imali dobre prinose.” Čim je otac stigao kući, počeo je moliti od Boga kišu kako bi mu kćer i zet stali na noge. Kad je sutradan posjetio drugu kćer i nju pitao isto što i sestru, ona odgovori: “Hvala Bogu, dobro je, nekog smo uglja pripremili, on se sad suši na suncu, samo ne daj Bože kiše, sve bi nam propalo.” Čovjek se našao u nedoumici za koju kćer da moli, a kad ga supruga upita kako je bilo u posjetama, on reče: “Ukratko da ti kažem, ako padne kiša ne valja, a i ako ne padne, opet ne valja. Teško nama!”
Hazreti Ali upravo to kaže o srcu: Ako mu uskratiš, ne valja, a ako mu daš previše, opet nije dobro.
Razlika između fizičkog i moralnog srca
Kada kažemo “treba očistiti srce”, pod tim, naravno, ne podrazumijevamo srce kao tjelesni organ, nego ono što je izvor našeg morala. Dvije skupine učenjaka tumači Kur'ana i tumači predaja, bavili su se iznalaženjem veze između fizičkog i moralnog srca. Proučavanjem ajeta i predaja, dali su sličnu definiciju kao i lingvisti: “Moralno srce potiče od riječi taqallub – izokrenuti, učiniti revoluciju.” Dakle, čovjek svojim ponašanjem može očistiti i onečistiti srce, kao što fizičko srce pumpanjem mijenja položaj krvi u organizmu. Oba srca izazivaju promjene.
Ajatullah Misbah se ne slaže s ovom definicijom, navodeći kao dokaz brojne ajete i hadise. On ističe pitanje homonimije u jeziku, tj. riječi koje se isto izgovaraju i pišu, ali imaju više različitih značenja (u našem jeziku primjer toga je riječ kosa). Srce sa stanovišta ljekara jedanput može biti potpuno zdravo, dok je sa stanovišta morala sasvim bolesno.
Allame Tabatabai u svom Tefsiru El-Mizanu kaže da život počinje kad pumpa proradi, jer kada dijete poprimi formu i u njega se udahne duša, srce je prvi organ koji počinje s radom. Isto tako, kada prilikom smrti duša odlazi, opet je srce posljednje što prestaje raditi.
Imam Ali je rekao: “Bože moj, učini me nasljednikom srca moga”, ili drugim riječima: Bože, učini me vlasnikom srca koje će biti predano Tebi, pa kad fizičko srce umre, neka duhovno nastavi živjeti!
S obzirom na to da je fizičko srce najbolji pokazatelj tjelesnog života, po uzoru na to je i duhovno srce nazvano srcem, označavajući centar i najbolji pokazatelj života duše.
Ajatollah Misbah je uzevši u obzir sve kur’anske ajete obrazlaže značenje riječi srce (qalb).
1. Prva stvar na koju ova riječ upućuje jeste moć shvatanja i razumijevanja. Naprimjer, u 179. ajetu sure Al-A'raf, kaže se: “…oni imaju srca ali njima ne shvaćaju…”,a u 78. ajetu sure An-Nahl, stoji: “Allah vas iz trbuha majki vaših izvodi, vi ništa ne znate, i daje vam sluh i vid i fuad (srce) da biste bili zahvalni.”
2. Sljedeća stvar na koju se odnosi ovaj termin tiče se skrivenog (gajba): “Nije slagalo srce ono što je vidjelo.”[1] Srce je taj putem kojim je Božiji Poslanik, s.a.v.a., vidio Allaha, dž.š., i on nadvlađuje i razum i sva čula.
3. Termin srce spominjemo i kada govorimo o pitanjima odricanja, kao u ajetu: “Ne povodi se za onim što ne znaš! I sluh, i vid, i srce, za sve to će se, zaista, odgovarati.”[2]
4. U sljedećem ajetu spominje se bolest srca: “Njihova srca su bolesna, a Allah njihovu bolest još povećava; njih čeka bolna patnja zato što lažu.”[3]
Ajatollah Misbah smatra da zaključak o značenju riječi qalb treba izvoditi tek nakon sumiranja svih ovih spomenutih kur’anskih ajeta.
Najvažnija osobina koju Kur’an pripisuje srcu je njegova sposobnost poimanja i shvatanja
U 179. ajetu sure Al-A'raf, kaže se:
وَلَقَدْ ذَرَأْنَا لِجَهَنَّمَ كَثِيرًا مِّنَ الْجِنِّ وَالإِنسِ لَهُمْ قُلُوبٌ لاَّ يَفْقَهُونَ بِهَا
“Mi ćemo u Džehenem veliki broj ljudi i džinna odvesti; oni srca imaju – a njima ne poimaju”, iz čega se da zaključiti kako je srce jedan od čovjekovih percepcijskih potencijala.
وَمِنْهُم مَّن يَسْتَمِعُ إِلَيْكَ وَجَعَلْنَا عَلَى قُلُوبِهِمْ أَكِنَّةً أَن يَفْقَهُوهُ وَفِي آذَانِهِمْ وَقْرًا وَإِن يَرَوْاْ كُلَّ آيَةٍ لاَّ يُؤْمِنُواْ بِهَا حَتَّى إِذَا جَآؤُوكَ يُجَادِلُونَكَ يَقُولُ الَّذِينَ كَفَرُواْ إِنْ هَذَآ إِلاَّ أَسَاطِيرُ الأَوَّلِينَ
“Neki od njih zaista slušaju da bi razumjeli, međutim, njihova su srca prekrivena i nisu u stanju pojmiti istinu koju im govoriš.”[4]
Oni čuju i razumom poimaju to što im govori Božiji poslanik, ali nisu u stanju to dokučiti svojim srcima, jer su im ona prekrivena.
Još jedna od osobina srca koju spominje časni Kur’an jeste da je ono u istoj ravni sa razumom (‘aklom).
أَفَلَمْ يَسِيرُوا فِي الْأَرْضِ فَتَكُونَ لَهُمْ قُلُوبٌ يَعْقِلُونَ بِهَا أَوْ آذَانٌ يَسْمَعُونَ بِهَا فَإِنَّهَا لاَ تَعْمَى الْأَبْصَارُ وَلَكِن تَعْمَى الْقُلُوبُ الَّتِي فِي الصُّدُورِ
“Zašto oni po svijetu ne putuju pa da srca njihova shvate ono što treba da shvate i da uši njihove čuju ono što treba da čuju, ali, oči nisu slijepe, već srca u grudima.”[5]
Srce, prema Kur’anu, nije u istoj ravni sa razumom, nego je čak iznad njega.
مَا كَذَبَ الْفُؤَادُ مَا رَأَى أَفَتُمَارُونَهُ عَلَى مَا يَرَى وَلَقَدْ رَآهُ نَزْلَةً أُخْرَى
“Srce nije slagalo ono što je vidio, pa zašto se prepirete s njim o onom što je vidio? On ga je i drugi put vidio.”[6]
Iz ovih ajeta vidimo da je poimanje srcem jače od poimanja razumom. Još jedan od dokaza o prednosti srca nad razumom nalazimo u ajetu:
قُلْ مَن كَانَ عَدُوًّا لِّجِبْرِيلَ فَإِنَّهُ نَزَّلَهُ عَلَى قَلْبِكَ بِإِذْنِ اللّهِ مُصَدِّقاً لِّمَا بَيْنَ يَدَيْهِ وَهُدًى وَبُشْرَى لِلْمُؤْمِنِينَ
“Reci: ‘Ko je neprijatelj Džibrilu?’, a on, Allahovom voljom, tebi stavlja na srce Kur’an.”[7]
Dakle, srce je u stanju pojmiti Objavu, a ne razum. Ono je vidjelo Džibrila i primilo ono što je on donio od Allaha, dž.š.
“Džibril je spustio Kur’an na srce tvoje da bi ti njime opominjao ljude.”[8]
Još jedna od osobina srca koju Kur’an spominje jeste njegova reakcija na utjecaje izvana. Ono svojim stanjima reagira na te vanjske utjecaje. Jedna od tih reakcija na spoljnje utjecaje jeste strah. Allah, dž.š., u 2. ajetu sure Al-Anfal kaže:
“Pravi vjernici su samo oni čija se srca strahom ispune kad se Allah spomene”; a u 60. ajetu sure Al-Mu'minun: “I oni koji od onoga što im se daju udjeljuju, i čija su srca puna straha zato što će se vratiti svome Gospodaru.”
Znači, kod pravih vjernika uvijek postoji bojazan da možda nisu sve uradili kako treba, bez obzira koliko revnosno izvršavali svoje dužnosti, jer su svjesni da Allah, dž.š., ima znanje o dubinama njihovih duša i o svim tajnama njihovih bića.
Postoji i druga vrsta straha koja ispunjava srca ljudi, koju spominje sljedeći ajet:
سَنُلْقِي فِي قُلُوبِ الَّذِينَ كَفَرُواْ الرُّعْبَ بِمَا أَشْرَكُواْ بِاللّهِ مَا لَمْ يُنَزِّلْ بِهِ سُلْطَانًا وَمَأْوَاهُمُ النَّارُ وَبِئْسَ مَثْوَى الظَّالِمِينَ
“Mi ćemo uliti strah u srca onih koji neće da vjeruju zato što druge Allahu ravnim smatraju…”[9]
Ljudsko srce može biti i u stanju zebnje i zabrinutosti koji su različiti od straha. Ovo se spominje u 8. ajetu sure An-Nazi'at, gdje se kaže: Srca će toga dana biti uznemirena. Prema tome, na Sudnjem danu neki će sa zebnjom iščekivati konačnu presudu, ne znajući da li će njihovo boravište biti Džehennem ili blizina Allahova.
O istom stanju srca govori se i u ajetu:
وَأَصْبَحَ فُؤَادُ أُمِّ مُوسَى فَارِغًا إِن كَادَتْ لَتُبْدِي بِهِ لَوْلاَ أَن رَّبَطْنَا عَلَى قَلْبِهَا لِتَكُونَ مِنَ الْمُؤْمِنِينَ
“I srce Musaove majke ostade prazno (sa zebnjom), umalo ga ne prokaza, da Mi srce njeno nismo učvrstili i vjernicom je učinili.”[10]
Iz ovog ajeta saznajemo da, suprotno nekim tvrdnjama, qalb i fuad imaju isto značenje. U dijelu ajeta u kojem se kaže: ona je osvanula sa zebnjom u srcu, koristi se termin fuad, a u nastavku ajeta gdje stoji: …a mi smo učvrstili njeno srce, upotrijebljena je riječ qalb.Iz ovog je očigledno da su fuad i qalb sinonimi, tj. označavaju isti pojam.
U sljedećem ajetu spominje se još jedno stanje srca – hasret,tj. stanje žaljenja za nečim što je propušteno, osjećaj gubitka:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ لاَ تَكُونُواْ كَالَّذِينَ كَفَرُواْ وَقَالُواْ لإِخْوَانِهِمْ إِذَا ضَرَبُواْ فِي الأَرْضِ أَوْ كَانُواْ غُزًّى لَّوْ كَانُواْ عِندَنَا مَا مَاتُواْ وَمَا قُتِلُواْ لِيَجْعَلَ اللّهُ ذَلِكَ حَسْرَةً فِي قُلُوبِهِمْ وَاللّهُ يُحْيِـي وَيُمِيتُ وَاللّهُ بِمَا تَعْمَلُونَ بَصِيرٌ
“O vjernici, ne budite kao nevjernici koji govore o braći svojoj kada odu na daleke pute ili kada boj biju: ‘Da su s nama ostali, ne bi umrli i ne bi poginuli’ – da Allah učini to žaljenjem u srcima njihovim; i život i smrt Allahovo su djelo, On dobro vidi ono što radite.”[11]
Objavljivanjem ovog ajeta ustvari se hoće skrenuti pažnja vjernicima, sljedbenicima Poslanikovim, da ne žale za onim što im se desi uz Poslanika, s.a.v.a., i za poginulima u borbi na njegovom putu. Smrt neumitno dolazi; to je dio Allahovog zakona na kojem počiva cijeli Univerzum i neizbježna je za svakog čovjeka bez obzira u koje vrijeme i na koji način ga snašla.
Još jedna od osobina srca koju spominje časni Kur’an jeste tvrdost, grubost, okrutnost – qisvat. O ovom stanju srca govori se u 22. ajetu sure Az-Zumar:
فَوَيْلٌ لِّلْقَاسِيَةِ قُلُوبُهُم مِّن ذِكْرِ اللَّهِ أُوْلَئِكَ فِي ضَلَالٍ مُبِينٍ
“Teško onima čija su srca neosjetljiva kad se spomene Allah, oni su u pravoj zabludi!”
U 159. ajetu sure Ali ‘Imran Allah, dž.š., govori Poslaniku, s.a.v.a.:
وَلَوْ كُنتَ فَظًّا غَلِيظَ الْقَلْبِ لاَنفَضُّواْ مِنْ حَوْلِكَ
“Ti si Allahovom milošću blag prema njima; a da si osoran i grub, razbježali bi se iz tvoje blizine.”
Iz ovoga saznajemo nešto vrlo korisno za ophođenje prema ljudima. Naime, većina ljudi ne slijedi racionalne dokaze – ono što im se logično i argumentirano objasni, nego njihovo prihvatanje nečega zavisi od toga ko i kako im se to prenese. Božiji Poslanik, s.a.v.a., govorio je samo istinu, ali najveći broj ljudi poveo se za njim zato što istinu nije predočavao na grub i osoran način, jer da uporedo sa istinom nije bilo poslanikovog savršenog morala, blagosti i ljubaznosti, niko ga vjerovatno ne bi ni saslušao, a kamoli slijedio. Način ophođenja sa ljudima ostavlja jači i trajniji utisak na ljude od racionalnih dokaza, pa zaključujemo da je moral utjecajniji od razuma. Nemjerljivo je više onih koji su prihvatili Poslanikov poziv zbog njegovog ahlaka. Tačnije, sve ono što je imao kazati, Poslanik, s.a.v.a., usadio je u svoje ponašanje. Ako je govorio o Allahu, bojao ga se, a ako je govorio o Sudnjem danu, sam je pokazivao strah od njega. Svojim djelima je privlačio ljude. Kad bi neko došao sa strane, nikad ne bi prepoznao Poslanika među njegovim ashabima, jer nije bilo nekog posebnog mjesta na kojem bi sjedio niti je bilo čim odudarao od ostalih, običnih ljudi. Na kraju spomenutog ajeta kaže se: Ti si Allahovom milošću blag prema njima, odakle zaključujemo da je to, ustvari, dato svakom čovjeku, ali da neprestanim griješenjem čovjek sam svoje srce učini grubim.
Osobinu blagosti srca i ljepotu širine duha Allah je dao svima koji slijede poslanike Njegove. Tako se u jednom ajetu kaže:
ثُمَّ قَفَّيْنَا عَلَى آثَارِهِم بِرُسُلِنَا وَقَفَّيْنَا بِعِيسَى ابْنِ مَرْيَمَ وَآتَيْنَاهُ الْإِنجِيلَ وَجَعَلْنَا فِي قُلُوبِ الَّذِينَ اتَّبَعُوهُ رَأْفَةً وَرَحْمَةً
“…dok nismo Isaa, sina Merjemina, posali, kojem smo Indžil dali, a u srca sljedbenika njegovih smo blagost i samilost ulili…”[12]
Smisao duhovnog srca: Udahnuo sam mu od ruha svog
Srce o kojem Kur’an govori razlikuje se od pojma srce kao materijalnog organa. Ni na jednom mjestu u Kur’anu, kada se spominje srce, ne misli se na “pumpu” u prsima. Čak i u slučajevima kada se spominju osobine koje se mogu pripisati materijalnom srcu, kao npr. osobine zdravlja ili bolesti, i tada se misli na ono duhovno srce.
Ni jedna dimenzija u čovjekovoj duši i nijedno ljudsko djelo ne postoji, a da se na neki način ne može pripisati srcu. Iz ovoga proizlazi konačan stav Kur’ana o pojmu srca, a on bi glasio da se pod ovim pojmom podrazumijevaju shvatanje, poimanje, emocije, odlučivanje, prijateljstvo, neprijateljstvo itd. Dakle, da se zaključiti kako se pod pojmom srce u Kur’anu ne misli ni na šta drugo do na sam ruh i haqiqat (suštinu, zbilju) čovjekovog bića, ili na onu dimenziju tog bića o kojoj govori Allah, dž.š., kada kaže: “Udahnuo sam mu od duha svoga.”[13]
Ovdje bi neko mogao iskazati svoje neslaganje kazavši da se ne može dati tako široko značenje srcu i poistovjetiti ga sa pojmom duh, jer se o duhu govori kao o izvoru života, nečemu po čemu čovjek živi, a srce se nigdje u Kur’anu ne spominje kao izvor života.
Odgovor na ovaj prigovor glasio bi: Čovjek u svom biću smiruje dvije dimenzije života: životinjsku, po kojoj je čovjek živo biće kao i životinja ili biljka; i ljudska dimenziju koja je izvor čovjekovih vrlina što ga uzdižu iznad svih ostalih bića. Allah, dž.š., u Kur’anu kaže:
يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ اسْتَجِيبُواْ لِلّهِ وَلِلرَّسُولِ إِذَا دَعَاكُم لِمَا يُحْيِيكُمْ وَاعْلَمُواْ أَنَّ اللّهَ يَحُولُ بَيْنَ الْمَرْءِ وَقَلْبِهِ وَأَنَّهُ إِلَيْهِ تُحْشَرُونَ
“O vjernici, odazovite se Allahu i Poslaniku kad vas pozovu onome u čemu je vaš život!”[14]
Srce ne možemo poistovijetiti sa duhom ili dušom kada govorimo o životinjskoj dimenziji čovjekovog bića, ali to možemo učiniti kada se radi o ljudskoj dimenziji srca, iz koje izviru uzvišene osobine ljudskog bića. Međutim, neko opet može kazati kako ne prihvata tu tezu o dvojnosti ljudskog duha, već da postoji samo jedna duša, koja biljkama daje osobine biljaka, koja je životinjama izvor aktivnosti i napretka, ali kada je u čovjeku, izvor je svega toga, s tim što su mu istovremeno svojstvene i neke ljudske osobine poput moralnih vrlina.
S obzirom na to da ljudska duša ima u sebi više pojedinačnih nivoa duha: nefsi emmare,koja nastoji ovladati čovjekom i potiče ga na činjenje zla radi zadovoljenja vlastitih strasti, prohtjeva i želja; nefsi levvame ili moralna savjest; nefsi mulheme ili nadahnuta dimenzija u ljudskom duhu koja prima inspiraciju i putem koje čovjek ima mogućnost da bira između dobra i zla; te nefsi mutmeinne, smirena, uvjerena ljudska duša, o kojoj Kur’an govori kao o vrhuncu čovjekovog uspinjanja ka vrlini i ka Allahu, dž.š. Tim nivoima mogli bismo pridodati i pojam srca ili qalba,koji je vrlo blizak nefsul-mutmeinnu. Sve ovo govorimo pod pretpostavkom da nam neko dokaže da ljudski duh ima samo jednu dimenziju i da je to ustvari ona anima koju posjeduju i životinje, s tim što su joj pridodate i neke ljudske osobine. Međutim, pošto ovo nije dokazano ni racionalno ni na osnovu kur’anskih učenja, mi ostajemo pri tome da je srce, u Kur’anskom smislu, jednak ruhu, a ruh je, opet, jednak nefsu.
Nefsi mulheme ili fitret negdje je na sredini, na jednakoj udaljenosti od dobra i zla i svojstvena mu je mogućnost biranja i jednog i drugog. Ako bismo sa njim postupali loše, jačala bi dimenzija nefsi emmare koja zapovijeda zlo; ako ne bismo postupali ni previše dobro ni loše, onda nastupa nefsi levvame: činimo zlo, ali se u sebi uvijek korimo zbog toga; a ako bismo, pak, postupali baš onako kako Allah, dž.š., traži od nas, onda bismo uspjeli razviti svoj nefs do stupnja mutmeinne.
U Kur’anu postoje dokazi o tome da nefs i ruh označavaju jedan te isti pojam. Na jednom mjestu u Kur’anu Allah, dž.š., kaže: “Udahnuo sam mu od duha (ruha) Svoga”, a na drugom, gdje se govori o smrti, kaže: “Allah uzima duše (nefsove) u trenutku smrti.”[15] U prvom slučaju koristi se pojam ruh, a u drugom nefs, s tim da oba označavaju istu zbilju.
