Rasprava u tri pravca
Do sada smo raspravljali o podvajanjima i razlikama. Kao što smo ranije iznijeli, zamjerke na “Božiju pravdu” navode se u nekoliko domena i to: podvajanja, nestajanja, nedostaci i štete.
Rekli smo da ćemo prvu vrstu primjedbi razmatrati u poglavlju o “diskriminaciji”, a preostale tri u poglavlju pod naslovom “Pojave zla”. Sada kad smo završili sa raspravom o podvajanjima započet ćemo raspravu o pojavama zla.
Odgovor koji filozofi daju na problem zlih pojava podijeljen je prema tri skupine pitanja:
a. Šta je suština zlih pojava? Da li su zle pojave egzistencijalne i realne stvari ili neegzistencijalne i relativne?
b. Bilo da su pojave zla egzistencijalne ili ne, pitanje je da li su odvojive od pojava dobra ili ne? I ako nisu, da li je svijet u cjelini, sa svim svojim dobrom i zlom, dobar ili zao? Tj. da li pojave dobra nadmašuju pojave zla ili pojava zla u svijetu ima više od pojava dobra, ili pak nijedno od ovoga dvoga ne prevazilazi drugo već imaju jednak odnos?
c. Bilo da je zlo nešto egzistencijalno ili ne, nešto odvojivo od dobra ili ne, pitanje je da li je ono što predstavlja zlo uistinu zlo u kojem nema nikakve strane dobra, tj. da li može biti osnova i uvod jednog ili više dobara ili pak unutar svakog zla postoji po jedno ili više dobara, a da svako zlo proizvodi po jedno ili nekoliko dobara?
U prvom dijelu dat ćemo odgovor “dualistima” koji zagovaraju dvovrsnost prapočetka univerzuma. U drugom dijelu odgovorit ćemo na primjedbu materijalista koji pojave zla uzimaju kao zamjerku na božansku mudrost, a i na primjedbu onih koji takve pojave drže kao zamjerku na Božiju pravdu. Treći dio odgovora demonstrira izvanredan poredak univerzuma i može se smatrati neovisnim odgovorom, ali ne kao jedan argument, već kao jedna korisna dopuna prvom odgovoru.
Naša metoda
Koristeći se istim gradivom kojega su islamski filozofi pripremili o ovoj temi, mi smo sa jednim novim metodom pristupili odgovaranju na paradoks zla. Naš odgovor u ovoj knjizi suštinski je jednak odgovoru koji se navodi u knjigama islamske filozofije – pogotovo knjigama Sadrul Muteallihina (Mulla Sadre). Posebnost našeg odgovora je u metodi pristupa koju smo u ovoj knjizi odabrali, tj. pitanje zla ovdje smo postavili sa stanovišta Božije pravde, dok je među islamskim filozofima bilo uobičajeno da se ono razmatra u okviru rasprave o monoteizmu i kao odgovor na paradoks dualista ili u raspravi o “božanskom znanju i pažnji” tj. o pitanju kakva je veza između Božije sudbine i zlih pojava. Pošto su oni ovo pitanje razmatrali sa jednog posebnog stanovišta, slijedi da je i njihov odgovor neposredno usmjeren na pobijanje paradoksa o “dvojnosti prapočetka” ili na kakvoću odnosa između Božije sudbine i pojava zla, dok se tek posredno može iskoristiti u raspravi na temu “Božije pravde”.
Problem dvovrsnosti egzistencije
Osnova paradoksa dualista i njihovih pristalica – na koju smo i ranije ukazali – sastoji se u pretpostavci da su bića u svojim bitima dvovrsna tj. dobra i zla, a pošto su takva, onda nema druge nego da su proistekla sa dva izvora, tako da svako od ove dvije vrste bića može da ima svog posebnog stvoritelja. Ustavri, dualisti su htjeli da Boga ograde od zla, ali su ga optužili za ortaštvo. U očima dualista – koji svijet dijele na stranu dobra i stranu zla i koji postojanje zla smatraju suvišnim, pa čak i štetnim, te nužno proisteklim ne od Boga, već od neke druge sile koja Mu se protivi – jer prema njihovom mišljenju bog je poput čovjeka koji ima lijepu narav i namjere ali je jadan i nemoćan; pati od postojećeg stanja i nezadovoljan je njime, međutim, našao se spram jednog zlobnog i zlonamjernog takmaca koji, uprkos njegovoj volji, stvara nered i neprilike.
Dualisti nisu mogli da očuvaju istodobno vjerovanje u beskonačnu Božiju moć, dominantnu volju, neopozivu sudbinu i predodređenje s jedne strane i vjeru u Božiju mudrost, pravednost i dobročinstvo, s druge. Međutim, u isto vrijeme dok Boga smatra izvorom svakog postojanja, posjednikom beskrajne milosti i neprikosnovene mudrosti, Islam ne skrnavi Njegovu nesavladivu volju i neodoljivu moć, već sve što postoji pripisuje Njemu pa čak i šejtana i njegovo zavođenje.
Sa islamskog stanovišta se problem zla rješava se na jedan drugi način. Premda možemo stvari u svijetu vidjeti kao dobre i zle, takva podjela sa jednog drugog stanovišta posmatrano, u sistemu kreacije potpuno nestaje, gube se pojave zla, a ono što postoji jeste samo dobro. Postojeći poredak jeste najbolji mogući, tj. bolji i ljepši od stvorenog nije moguć.
Ovaj tip odgovora na pitanje zla se, sa intelektualnog aspekta, oslanja na jednu posebnu filozofiju u kojoj se iscrpno razmatraju pitanja egzistencije i ništavnosti. Odgovor koji ova filozofija daje dualistima jeste da zle pojave nisu realna i originalna bića kako bi imale potrebu za svojim stvoriteljem i svojim izvorom. Ovo se može objasniti na dva načina: ništavnost zla i relativnost zla. S objašnjenjem ove dvije postavke paradoks dvovrsnosti univerzuma bit će potpuno riješen.
Zlo je ništavno
Jedna jednostavna analiza pokazuje da je suština zla ništavnost, tj. sve zle pojave jesu neegzistencijalnog tipa. Ovo objašnjenje ima dugu povijest. Ideja ovog rješenja potječe još od starih Grka. U filozofskim knjigama ona se pripisuje starogrčkim filozofima, a pogotovo Platonu. Međutim, savremeniji filozofi su je i više i bolje obrazložili i analizirali. Pošto mi takvo rješenje nalazimo ispravnim i temeljitim, ovdje ćemo ga, u granicama koje dozvoljava ova knjiga razmotriti, ali prije svega od poštovanih čitatelja, uz izvinjenje zbog težine rasprave, tražimo da se malo strpe i pokušaju shvatiti namjeru. Mislimo da ova problematika vrijedi pažnje i pomnog razmatranja, a mi ćemo nastojati da je pojednostavimo u granicama datih mogućnosti.
Objašnjavajući zlo kao “nešto ništavno”, ne misli se na to da ono što je poznato kao “zlo” ne postoji, jer je očigledno da postoje pojave kao što su sljepilo, gluhoća, bolest, nepravda, neznanje, nemoć, smrt, zemljotresi i sl. Ne može se poreći da ove pojave ne postoje, niti da su dobre. Također se ne misli da u svijetu nema zla jer je ono ništavno. Ne možemo reći da čovjek nije odgovoran, prema pomenutom mišljenju, jer je njegova obaveza da se bori protiv zala i zlikovaca, te da čini dobro i bodri one koji ga čine. On se također ne treba povinovati i zadovoljiti postojećom situacijom ili je držati najboljom mogućom, budući da je – prema pomenutom mišljenju – svaka situacija dobra, a ne zla.
Ne žurite sa predrasudama, niti želimo da poreknemo postojanje sljepila, gluhoće, nepravde, siromaštva, bolesti i sl., niti da poreknemo njihovu zlobnost, a ni da negiramo odgovornost ljudi i ulogu čovjeka u promjeni svijeta i usavršavanju društva. Činjenica da se svijet usavršava – a pogotovu čovjek – i poslanstvo čovjeka da uređuje ono što mu je dato na dužnost predstavlja dio lijepog univerzalnog poretka. Nije, dakle, riječ o tome, već se nastoji reći da su sve te pojave neka vrsta “ništavnosti” i “nedostataka” te da njihovo postojanje spada u vrstu postojanja “nedostataka” i “praznina”, a zle su s onog aspekta što su ili same nepostojanje, nedostaci i praznine, ili sve to izazivaju. Uloga čovjeka u nužno usavršavajućem poretku svijeta je nadomiještanje nedostataka, popunjavanje praznina i uništavanje njihovih korijena.
Ako se ova analiza prihvati, onda je to prvi korak i prva etapa. Njena korist je u tome što ona iz glave briše misao i pitanje ko je stvorio zle pojave i zašto su neka bića dobra a neka zla. Rasvjetljava činjenicu da zle pojave nisu egzistencijalne prirode već da spadaju u praznine i ništavnosti, te uništava platformu dualističkog mišljenja koje zagovara da univerzum ima dva ogranka, pa čak i dva korijena.
Međutim, sa stanovišta Božije pravde i besprijekorne mudrosti, postoji još nekoliko etapa kroz koje trebamo proći nakon ove prve.
Pojave dobra i zla u svijetu nisu međusobno odvojene u dvije skupine bića kao što su to npr. neorganske i organske tvari, ili biljke i životinje koje su međusobno odvojene i čine zasebne redove bića. Pogrešno je da mislimo da zle pojave predstavljaju jedan određeni red stvari čiju suštinu čini zloća i u kojima nema nikakvoga dobra i da spram njih stoje pojave dobra u jednoj potpuno odvojenoj skupini pojava. Dobro i zlo se međusobno miješaju, neraščlanjivi su i nerazdvojni. Tamo gdje u prirodi ima zla ima i dobra, a gdje ima dobra ima i zla. Dobro i zlo su u prirodi izmiješani tako da predstavljaju jednu integralnu cjelinu, ali ne poput nekog hemijskog spoja, već je po srijedi jedan dublji i profinjeniji spoj, spoj između egzistencije i neegzistencije.
Egzistencija i neegzistencija objektivo ne čine dva niza stvari. Neegzistencija je ništa i ništavilo i spram egzistencije ne može imati zasebno mjesto, međutim, u svijetu prirode, tj. u svijetu potencijalnosti i aktualnosti, kretanja i usavršavanja, kontrarnosti i netrpeljivosti, za iste one stvari za koje možemo reći da su egzistencije, možemo reći i da su neegzistencije. Kada govorimo o sljepilu ne trebamo ga uzimati kao da je neka određena i opipljiva stvarnost koja postoji u očima slijepca. Sljepilo nije ništa drugo doli nedostatak vida, prema tome, samo po sebi nema neku posebnu realnost.
Primjer dobra i zla je poput primjera postojanja i nepostojanja: šta više, dobro se poistovjećuje s postojanjem, a zlo s nepostojanjem. Gdje god se govori o nekom zlu, sigurno je po srijedi neko nepostojanje i nedostatak. Zlo je ili samo po sebi ništavilo ili je egzistencija koja implicira neku vrstu ništavila, tj. biće koje je samo po sebi dobro, ali je zlo sa onog stanovišta odakle implicira nepostojanje i samo je s tog aspekta zlo, a ne s nekog drugog. Pojave neznanja, siromaštva i smrti smatramo zlima. One su u svojoj biti ništavilo i neegzistencija. Divlje zvjeri, zmije, mikrobe i štetočine također smatramo zlima, međutim, ove pojave u biti nisu ništavne već su egzistencije koje izazivaju ništavnost i neegzistenciju.
Neznanje je nedostatak znanja. Znanje je jedna realnost i istinska savršenost, međutim, neznanje nije realnost. Kada kažemo da je “neznalica onaj koji nema znanja” to ne znači da on ima jednu posebnu osobinu koja se zove “nedostatak znanja”, a znalci je nemaju. Prije nego učenjaci postanu učeni, budu neznalice, a kada steknu znanje ništa ne gube već isključivo pridobijaju. Da je neznanje jedna istinska stvarnost, stjecanje znanja bi, pošto ide u korak s gubljenjem neznanja, bilo čista zamjena jedne osobine s drugom, poput tijela koje gubi jedan oblik i kvalitet, a drugi pridobija.
Siromaštvo je, također, nemanje a ne posjedovanje i postojanje. Siromašna osoba nema nešto što se zove bogatstvo, a to njeno nemanje nazivamo siromaštvom. Ona, dakle, ne posjeduje neku vrstu imovine poput bogataša.
I smrt, isto tako, predstavlja gubljenje, a ne stjecanje. Tijelo koje gubi život i koje se pretvara u neživu tvar degradira, a ne napreduje.
Gmizavci koji ujedaju, divlje zvijeri, mikrobi, poplave, zemljotresi i štetočine zli su zato što izazivaju smrt, ili skrnavljenje tijela ili snage, ili pak sprječavaju razvoj i usavršavanje talenata. Da zmije ne izazivaju smrt i bolest ne bi bile zle, da biljne štetočine ne izazivaju pomor drveća ili njihovog voća ne bi bile zle, da poplave i zemljotresi ne izazivaju štete u ljudskim životima i imovini ne bi bile zle. Zlo se nalazi upravo u tim štetama i gubljenjima. Ako divlju zvijer nazivamo zlom, to nije zbog toga što je ona u svojoj biti takva, već stoga što izaziva smrt i uništenje života drugog bića. Ono što uistinu predstavlja bitno zlo jeste upravo to gubljenje života. Ako zvijer postoji, a ne čini zvjerstvo, tj. da nikoga ne lišava života, onda nije zla, a ako postoji i izaziva lišavanje života onda je zla.
Sa uzročno–posljedičnog stanovišta gledano, većinom su to stvarni nedostaci, tj. siromaštvo i neznanje, koji uzrokuju pojave poput mikroba, poplava, zemljotresa, ratova i sl., što spada u drugu vrstu zala, tj. u red bića koja su zla posmatrano iz onog ugla odakle izazivaju nedostatke i uništenje. Da bismo se mogli boriti sa ovom vrstom zala, najprije treba da se borimo sa onom prvom vrstom zala i da popunimo praznine poput neznanja, nemoći i siromaštva kako bismo izbjegli zle pojave druge vrste.
Isto vrijedi i ako posmatramo ružna djela i moralne osobine. Nepravda je zla zbog toga što krši pravo obespravljenog. Pravo je ono što neko biće zaslužuje da ima i treba da mu se dā. Npr. znanje je za čovjeka jedno savršenstvo koje ljudski talenat iziskuje i kome teži i upravo zbog toga ga zaslužuje. Ako se nekome osporava pravo na obrazovanje i školovanje, to je onda nepravda i zlo, jer sprečava red i izaziva gubitak. Nepravda je zla i po samoga nepravednika, jer se kosi s njegovim uzvišenim potencijalima. Da nepravedna osoba nema nikakvog drugog fakultativa osim srdžbe, nepravda za nju ne bi bila zla već ne bi imala smisla.
Sada, kada smo saznali da su sve pojave zla neegzistencijalnog tipa, odgovor na paradoks dualista je potpuno jasan. Paradoks dualista je glasio: “Pošto u svijetu postoje dvije vrste bića, nužno mora da postoje dvije vrste ishodišta i stvoritelja svijeta.”
Odgovor na ovaj paradoks kaže da u svijetu nema više od jedne vrste bića i to dobrih bića: ono što je zlo spada u ništavnost, a ništavnost nije stvorena. Ništavilo proizlazi od nestvaranja, a ne od stvaranja. Ne može se reći da svijet ima dva stvoritelja, jedan je stvoritelj egzistencija, a drugi neegzistencija. Primjer egzistencije i neegzistencije je poput primjera sunčevih zraka i sjene. Kada postavimo neki zaklon na udar sunčevih zraka, onaj dio tla koji je, uslijed zaklona, ostao neosvijetljen nazivamo sjenom. Šta je sjena? Sjena je tmina i mrak, a tmina nije ništa drugo doli nedostatak svjetla. Kada kažemo da svjetlost isijava iz sunca onda ne treba pitati odakle isijava sjena i gdje se nalazi žiža tmine? Sjena i tmina niodakle ne isijavaju i nemaju neovisnog izvora.
Ovo je smisao teozofske izreke koja kaže: Zle pojave nisu stvorene supstancijalno već akcidentalno.
Zlo je relativno
Dvije su vrste osobina kojima se stvari opisuju: realne i relativne. Ako neka osobina pripada nekoj stvari u ma kojem stanju i bez obzira na bilo šta drugo, onda takvu osobinu nazivamo realnom ili istinskom osobinom. Istinska osobina je ona za čiju je mogućnost da se neka bît njom opiše dovoljno zamisliti tu osobinu i tu bît. Međutim, relativna osobina je ona kod koje nije dovoljno zamisliti predmet i osobinu kako bi bilo moguće taj predmet opisati tom osobinom, bez uzimanja u obzir neke treće stvari koja je posrednik odnosa i usporedbe. Prema tome, kad god je istinitost pripisivanja neke osobine nekoj stvari uslovljena uzimanjem u obzir nečega trećeg, za takvu osobinu kažemo da je relativna.
Naprimjer, život je jedna istinska stvar. Jedno biće je samo po sebi, bez obzira na to da li se uspoređivalo s nečim drugim ili ne, živo ili neživo. Isto tako su i bjelina i crnilo (pod pretpostavkom da su boje realne stvari) istinske osobine. Nešto što je bijelo, bijelo je bez obzira na bilo šta drugo, a nešto što je crno samo po sebi je takvo i nije potrebno uspoređivati ga s nečim drugim da bi se vidjelo kakvo je. Isto pravilo važi i za brojne druge osobine kao što je kvantitet i količina.
Međutim, veliki i mali su relativne osobine. Kada za neko tijelo kažemo da je malo, treba da vidimo s čim ga uspoređujemo. Svaka stvar može biti i velika i mala: ovisi o tome šta smo uzeli kao mjerilo.
Naprimjer, za jednu krušku ili jabuku kažemo da je mala, a za drugu da je velika. Ovdje nam je mjerilo obim drugih jabuka i krušaka, tj. zadata jabuka ili kruška ima manji ili veći obim u odnosu na ostale jabuke ili kruške. Za jednu određenu lubenicu kažemo da je mala. Ta njena osobina je nastala u poređenju s drugim lubenicama.
Ista ova lubenica koju mi vidimo malom, veća je od one velike jabuke, ali pošto je mi mjerimo sa lubenicama, a ne s jabukama, kažemo da je mala.
Uzmite u obzir obim jednog veoma velikog mrava čijoj se veličini čudimo i obim jedne veoma male deve koja je zadivljujuće mala, vidjet ćete da je veoma mala deva nebrojeno puta veća od veoma velikog mrava. Kako je onda moguće da je nešto što je “veoma malo” veće od tako “veoma velikog”? Da li je ovo kontradikcija? Nije. Ono veoma malo je malo među devama i po mjerilu što ga razum gradi s obzirom na svoje ranije znanje o devama, a ono veoma veliko je veliko među mravima i s obzirom na kriterij što ga je razum konstruisao imajući u vidu svoje ranije znanje o mravima.
Ovo je smisao onoga kada kažemo da su “velikost i malost relativni pojmovi”, dok je sam kvantitet tj. broj i količina – kao što smo rekli – istinska stvar. Ako imamo jedan broj jabuka i recimo da ih ima stotinu, ova osobina jabuka da ih ima stotinu jeste jedna njihova istinska osobina, a ne relativna. Isto je ako uzmemo u obzir da je zapremina tih jabuka pola kubnoga metra.
Broj i količina spadaju u kategoriju kvantiteta, dok malost i velikost spadaju u kategoriju odnosa. Biti jedan, dva, tri, četiri itd. predstavlja istinstke stvari, međutim biti prvi, drugi, treći itd. jesu relativne stvari.
Veličina jednog društvenog zakona je u tome da uzima u obzir dobrobiti kako pojedinaca tako i društva i da pravo društva stavlja ispred prava pojedinca te da, koliko je to moguće, obezbjeđuje individualne slobode. Međutim, potpuno obezbjeđenje svih individualnih sloboda nije moguće pa je stoga dobrota jednog zakona s ovog stanovišta relativna, jer je moguće obezbijediti samo neke od njih. Dobar zakon je onaj koji obezbjeđuje što je moguće više sloboda, iako implicira negiranje nekih od njih. Dobrota nekog zakona se, sa stanovišta obezbjeđenja individualnih sloboda, mjeri u odnosu na druge pretpostavljene zakone koji su manje od ovog zakona kadri da očuvaju i obezbijede te slobode.
Da bismo izbjegli pogrešno shvatanje, ovdje je potrebno da napomenem jedno, a to je da se, upravo onako kako se moglo i zapaziti, rečenicom “zlo je relativno”, misli na relativnost spram realnosti – “relativno je” znači: “poredbeno je”. Relativnost se nekada koristi spram apsolutnosti. U tom slučaju relativnost znači da realnost neke stvari ovisi o jednom nizu uvjeta, a apsolutnost znači neuvjetovanost tim nizom uvjeta. Ako relativnost razmotrimo u ovom smislu, sve materijalne i prirodne stvari su relativne, jer ovise o jednom nizu ograničenih vremenskih i prostornih uvjeta i da samo u okviru tih uvjeta imaju svoju posebnu stvarnost. Jedino apstraktne stvari imaju apsolutno postojanje, šta više, jedina zbiljska apsolutnost koja je stvarnost oslobođena svih uvjeta i uzrokovanja, jeste Sveta Istinska Bît. Upravo stoga nužnost Njegove Bîti jeste “iskonska nužnost”, a ne, takozvana, esencijalna nužnost. Sada kada je rasprava o relativnosti zlobe bića koja izazivaju suštinska zla tj. ništavila, misli se na relativnost spram realnosti, a ne relativnost spram apsolutnosti, jer su i mnoge dobrote u ovom smislu relativne.
Sada treba vidjeti da li je zloba zlobnih jedna istinska ili relativna osobina. Već smo rekli da postoje dvije vrste zala: zla koja su sama po sebi neegzistencijalne stvari i zla koja su egzistencijalne stvari, ali se nazivaju zlom zbog toga što izazivaju jedan niz uništenja. Zle stvari koje su same po sebi ništavne, kao što je neznanje, nemoć i siromaštvo jesu realne osobine ali su neegzistencijalne; međutim, ona zla koja su egzistencijalna i koja su zla zbog toga što izazivaju ništavnost, kao što su poplave, zemljotresi, mesožderi, mikrobi koji izazivaju bolest jesu, bez sumnje, relativna zla. Ono što je loše u ovim stvarima, takvo je u odnosu na neku ili neke druge određene stvari. Zmijski otrov za zmiju nije zlo već je zlo za čovjeka i ostala bića koja od toga trpe štetu. Vuk je za ovcu zao, ali za sebe i za biljke nije, baš kao što je ovca u odnosu na bilje koje jede i uništava zla, dok sama po sebi ili u odnosu prema čovjeku ili vuku nije zla. Rumi je o ovoj temi izrekao sljedeće stihove:
Otrov je za zmiju život,
dok je za čovjeka smrt
U svijetu apsolutnog zla nema.
Zlo je relativno, to treba da se zna
S druge strane, zbiljsko postojanje svake stvari koja može da bude predmet kreacije i koja je realno postojanje jeste samo za sebe a ne i za druge stvari. Sve ono što postoji za neku drugu stvar, zamišljeno je i neistinsko postojanje i ne može biti predmet stvaranja i kreacije.
Drugim riječima, svaka stvar ima jedno vlastito i jedno odnosno postojanje, ili još preciznije, postojanje svake stvari ima dva aspekta: aspekt prema sebi i za sebe i aspekt prema nečemu drugom. Sve stvari gledane kao takve, tj. sa onog aspekta odakle same za sebe postoje, jesu istinske i s ovog aspekta nisu zle. Svaka je stvar sama za sebe dobra, a ako je zla, onda je takva u odnosu na nešto drugo. Zar se može reći da je škorpion sam za sebe zao!? Ili vuk sam za sebe!? Nema sumnje da je postojanje škorpiona i vuka za njih same nešto dobro, oni su sami za sebe isto kao što smo mi za sebe. Prema tome, zlobnost neke stvari u univerzumu ne nalazi se u njenoj vlastitoj egzistenciji, već u odnosnoj. S druge strane, nema sumnje da ono što je istinsko i što je stvarno jeste upravo vlastito postojanje svake stvari, odnosna postojanja su relativne i opredmećene stvari, a pošto su takva, nisu realna tj. stvarno se ne nalaze u sistemu egzistencije i nemaju stvarno postojanje kako bi se moglo raspravljati o tome zašto im je data takva egzistencija, tj. relativna. Drugim riječima, nijedna stvar nije dva puta postala i nijednoj stvari nisu date dvije egzistencije: jedna vlastita i druga odnosna.
Pretpostavite da se nalazite pred učenicima kojima objašnjavate neko gradivo, i onda dva, tri ili četiri puta ponovite isto. Vi ste četiri puta ponovili jednu te istu stvar. Drugim riječima, vaše objašnjenje u sva četiri navrata bilo je jednako, pa ipak, sva četiri ova objašnjenja imaju posebna svojstva, jedno je “prvo”, drugo je “drugo”, treće je “treće”, a četvrto je “četvrto”. Da li ste vi za svako ovo objašnjenje izvršili po dvije radnje – jednu da ste izložili gradivo, a drugu da ste svakom od objašnjenja dali osobinu “primarnosti”, “sekundarnosti”, “tercijarnosti”, itd., ili je ovo jedan niz odnosnih i opredmećenih osobina nastalih usljed vašeg obnavljanja posla koji je u svakom navratu dobio po jedan oblik uz međusobno poređenje istih? Ovakva vrsta osobina jesu opredmećene osobine koje su, u isto vrijeme, nezaobilazne implikacije svojih istinskih i stvarnih subjekata.
Prema tome, o ovim stvarima se ne može raspravljati kao o nekim neovisnim stvarima, tj. ne može se postaviti pitanje zašto je subjekat i prapočetak stvorio ova relativna i opredmećena postojanja. Jer su to postojanja koja, kao prvo, nisu stvarna da bi se moglo govoriti o njihovom stvaranju, a kao drugo apstrahirana su i opredmećena te predstavljaju implikacije stvarnih egzistencija pa se ne mogu neovisno uzeti u razmatranje. A ako ih se ovisno uzme u razmatranje, onda će pitanje glasiti: zašto su stvorena stvarna bića kojima su ovakve stvari nezaobilazne, apstrahirane i opredmećene implikacije? Ovo je pitanje koje ćemo razmatrati u slijedećem dijelu knjige i na nj' dati odgovor.
Uzgred treba napomenuti i činjenicu ukoliko kažemo da su primarnost, sekundarnost, itd. apstraktne i hipostazirane stvari i da nemaju realnog postojanja, pa stoga ne mogu biti predmet stvaranja i kreacije te da se ne može zamisliti njihovo stvaranje, to pitanje ne treba miješati sa jednim drugim, a to je pitanje “priornosti i posteriornosti”, tj. da čovjek ili bilo koji drugi svjesni subjekt odabere jednu od dvije stvari pa jednu učini prvom. Ovo je jedna druga problematika o kojoj ćemo kasnije raspravljati. Pažljivo razmatranje gore navedenog primjera dovoljno je da stvar bude jasna.
Bilo kako bilo, pripisivanje opredmećenih pojava uzroku predstavlja jedno akcidentalno i metaforično pripisivanje. Iz tog razloga filozofi su kazali da zle pojave supstancijalno ne mogu biti predmet stvaranja. U biti nisu posljedice i stvorenja. Njihova je stvorenost i posljedičnost akcidentalna, baš onako kao što smo i ranije kazali. To je upravo kao da kažemo da je: “Sunce uzrok postanka sjene”. Istina, kada ne bi bilo Sunca, ne bi bilo ni sjene, međutim postoji razlika između sunčeve uzročnosti spram sjene i njegove uzročnosti spram svjetlosti. Sunce stvarno i zbiljski daje svjetlost, međutim istinski ne daje sjenu. Sjena nije nešto što se može stvoriti. Sjena je nastala usljed ograničenosti svjetla, šta više, sjena je sama ograničenost svjetla. Isto vrijedi i za pojave zla, bilo da se radi o pojavama zla prve vrste ili onim druge vrste. Zle su stvari neegzistencijalne i opredmećene. Sljepoća kod slijepog čovjeka nije neka neovisna stvarnost kako bi se moglo reći da je slijep čovjek postao sa jednog izvora, a njegova sljepoća s drugog. Sljepoća je neegzistencija i svako zlo je neegzistencija. Nešto što je ništavilo ili neegzistencija ne može imati stvoritelja.
Pojave zla sa stanovišta principa pravde
Sada nestaje paradoks dualista i iluzija o dvovrsnosti egzistencije i njenoj dvoizvornosti, jer nakon ovih izlaganja jasno je zašto tvrdimo da se egzistencija ne može dijeliti u dvije vrste, kako bi za svaku od njih bio potreban zaseban izvor.
Međutim, rješenje problema “Božija pravda” isključivo putem postavke o neegzistencijalnosti zlih pojava, kao što smo to i ranije kazali, nije dovoljno, to je tek prvi korak i prva faza odgovora. Zaključak, koji se aktuelno izvodi iz ove rasprave, kaže da se egzistencija ne dijeli u dva tipa, prema čemu bi jedan tip bio egzistencije koje su dobre, ako ih posmatramo sa stanovišta egzistencija, a drugi tip egzistencije koje su zle s onog aspekta odakle su opet egzistencije. Nije tako, već je egzistencija kao takva dobra, a neegzistencija je sama posebi loša. Egzistencije su zle sa onog stanovišta odakle su pomiješane sa neegzistencijama ili odakle izazivaju uništenja. Samom egzistencijom, dakle, ne dominira dvovrsnost, kako bi se u nama pojavila misao o njenoj dvoizvornosti. Isto tako, ništavilo, kao takvo, ne iziskuje zasebni izvor i ishodište.
Međutim, sa stanovišta Božije pravde, problem zla ima jedan drugačiji oblik. S ove tačke gledišta, nije riječ o dvovrsnosti stvari, riječ je o tome zašto su nedostaci, mane, uništenja i sl., uopće ušli u sistem postojanja, bez obzira na to da li su stvari dvovrsne ili jednovrsne? Zašto je neko slijep, neko gluh, neko urođeni invalid? Činjenica da su ovo ništavne stvari nije dovoljno da se riješi problem jer ostaje pitanje: “Zašto namjesto tih neegzistencija nije data egzistencija? Nije li to neka vrsta uskraćivanja blagodati? Nije li uskraćivanje blagodati neka vrsta nepravde?” U svijetu postoje neke praznine i upravo su one nedaće ovoga svijeta. Imperativ Božije pravde jeste da se ove praznine popune.
Postoji, također, jedan niz egzistencijalnih stvari koje, kao što smo ranije na njih ukazali, nastaju od ništavila kao što je neznanje, nemoć i siromaštvo i koje opet na svoj način uzrokuju jedan niz lišenosti, nedostajanja i nestajanja. U ovu vrstu stvari spadaju bolesti, oluje, požari i zemljotresi. Imperativ Božije pravde je da ove stvari također ne postoje, kako njihovi efekti, tj. upravo ona skrnavljenja i uništenja ne bi postojala.
Kada stvar razmotrimo sa ove tačke gledišta treba da odgovorimo na dva pitanja:
1. Da li je odvajanje ovih nedostataka i manjkavosti od stvari ovoga svijeta nešto moguće ili ne? Tj. da li je svijet bez ovih nedostataka moguć, ili su to nezaobilazne implikacije ovoga svijeta te je stoga njihovo nepostojanje jednako nepostojanju svijeta?
2. Da li je ono što se naziva nedostatkom i manom, čisto zlo i da li možemo reći da u njima nema nikakvog dobra, ili iz njega ipak mogu proizići mnoge koristi? Da li bi se poredak svijeta poremetio i da pojave dobra uopće ne bi ni nastale da nema takvih pojava?
Ova dva pitanja predstavljaju drugi i treći dio naše rasprave na temu zlih pojava. Drugi i teći dio rasprave poprilično smo razjasnili, međutim u nastavku knjige ponovo ćemo se doticati i ovih pitanja tako da će ona biti još jasnija. Treći dio iziskuje više rasprave i u narednom dijelu knjige ćemo se opširno pozabaviti njime.
(Nastavak rasprave potražiti u drugim teksatovima sekcije za filozofiju.)
Preuzeto iz knjige Božija pravda, četvrti dio, od Murteze Mutahharija.
S perzijskog preveo: Mirsad Hadžajlić
