Premda ogovaranje spada u velike grijehe i premda je – kako u Kur'anu Časnom, tako i u predajama – strogo zabranjeno, ipak postoje primjeri kada ogovaranje nije zabranjeno, koje valja izuzeti iz ovog općeg pravila.
Mada je ova rasprava od naročito velike važnosti, ukoliko bismo željeli potanko iznositi sve pojedinosti vezane za nju, bilo bi nam potrebno puno više vremena i prostora, tako da ćemo se morati zadovoljiti sažetim ukazivanjem na one najvažnije primjere kada je ogovaranje dopušteno.
Prije negoli se upustimo u samu raspravu, treba kazati sljedeće: budući da ogovaranje spada u velike grijehe te se po svojoj prirodi smatra jednim veoma ružnim i odvratnim djelom, izuzetni slučajevi kada je ono dozvoljeno moraju biti naročito važni, kako bi tim svojim značajem bili u stanju suočiti se sa zlom ogovaranja i zasjeniti ga. Posve je jasno da se razlučivanje važnijeg od važnog te izdvajanje i davanje prednosti jednome nad drugim primjerom mora provesti prema ispravnim i pouzdanim mjerilima, koja Bog odobrava, dok bilo kakva proizvoljna mjerila, utemeljena na pomisli i mašti – koja su ponekad proizvod ličnih pobuda, osjećanja manje vrijednosti, zabluda, unutrašnje potrebe da se čovjek opravda, kao i šejtanskih nagovaranja – ne mogu se smatrati dopuštenjem za ogovaranje. Jednom riječju, ogovaranje je dozvoljeno samo u slučaju kada se nedvojbeno radi o neizbježnoj i prečoj koristi (maslahe-je lazem va aham), u svrhu čijeg očuvanja smo primorani ogovarati. Stoga, ako se neko pod uticajem šejtanskih nagovaranja i pod izgovorom da je određenu osobu dozvoljeno ogovarati ili, pak, da je određeni primjer izuzetak, upusti u ogovaranje, nesumnjivo je da će počiniti grijeh, jer takvi izgovori ne mogu biti dopuštenje za ogovaranje. Osim, ukoliko čovjek razborito, oprezno i krajnje utemeljeno i pošteno razluči primjere jedne od drugih, potpuno svjestan u kojima od njih je zabranjeno, a kojima dozvoljeno ogovarati. (Utičemo se Bogu Uzvišenom od zabluda duše sklone zlu!)
Nakon ovog kratkog uvoda, prilika je da navedemo neke od primjere ogovaranja koji spadaju u izuzetke.[1]
1. Traženje pravde
Kada se neko kome je nanesena nepravda požali sudu i zatraži pravdu, prinuđen je ispričati kakvom je sve nasilju bio izložen. On, isto tako, treba predstaviti osobu koja mu je nepravdu nanijela, tako što će navesti njeno puno ime i prezime, budući da, sve dok ne navede ime nasilnika te u potpunosti ne objasni sudiji čitav slučaj, sudija neće biti u stanju razmotriti predmet parnice niti donijeti bilo kakvu presudu. Stoga, onaj ko se obrati sudu s namjerom da otkloni nepravdu i dobije pravdu, nema drugog načina da to ostvari, osim da ogovara. Naprimjer, ukoliko je neko nečiji dužnik i u stanju je vratiti svoj dug, ali ne mari za to i oteže sa njegovim vraćanjem, potraživač ga može kuditi i radi dobijanja svoga prava ogovarati. Dopuštanje ogovaranja u ovakvim primjerima ima uporište u jednom pravilu islamskog i građanskog prava, koje se, kao jedno općeprihvaćeno načelo, prenosi od plemenitog Poslanika – blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom njegovom! – a glasi:
لَيُّ الْوَاجِدِ بِالدَّيْنِ يُحِلُّ عِرْضَهُ وَ عُقُوبَتَه.
“Otezanje sa vraćanjem duga onoga ko je zaimao dopušta sramoćenje i kažnjavanje njegovo.”[2]
Znači, bezrazložno odugovlačenje sa vraćanjem duga primorava potraživača da se požali sudu, a sudiju da – nakon što istraži čitav slučaj i konačno utvrdi postojanje odugovlačenja – opomene i kazni dužnika. Dakle, otezanje sa otplatom duga dokinulo je nedodirljivost njegovog ugleda i časti i učinilo ga podložnim kazni, budući da otezanje sa vraćanjem duga, u primjeru postojanja imovinske moći, predstavlja gaženje prava vjerovnika,[3] kako kaže Božiji poslanik, blagoslov i mir Božiji neka su s njim i porodicom njegovom:
مَطْلُ الْغَنِيِّ ظُلْم.
“Bogataševo odgađanje otplate duga je nasilje.”[4]
Prema tome, vjerovnik kojem je učinjena nepravda može zaštititi svoje pravo i pokrenuti parnicu, kako se to kaže u jednoj predaji:
لِصَاحِبِ الْحَقِّ مَقَال.
“Može govoriti onaj čije je pravo.”[5]
Traženje pravde je toliko važno da je čak moguće žaliti se i na samog sudiju. Često se desi da sudija prema nekome učini nepravdu te da uzimanjem mita i tome slično, dadne prednost ličnim vezama nad stvarnim činjenicama, donoseći na kraju presudu suprotnu islamskim propisima. U tom slučaju, onome kome je učinjena nepravda dopušta se da za vrijeme trajanja parnice ogovara i navede ime tog sudije do nadležnih organa, kudeći ga. U svakom slučaju, prema sadržaju Kur'ana Časnog, ogovaranje i kuđenje su dozvoljeni kada se na sudu zatraži pravda. Onima kojima je nepravda učinjena Kur'an Časni daje pravo da glasno poviknu, tražeći svoje pravo, tamo gdje kaže:
لاَّ يُحِبُّ اللّهُ الْجَهْرَ بِالسُّوَءِ مِنَ الْقَوْلِ إِلاَّ مَن ظُلِمَ وَكَانَ اللهُ سَمِيعًا عَلِيمًا
Bog ne voli da se o zlu glasno govori, osim u slučaju onog kome je nepravda učinjena. – A Bog sve čuje i sve zna. (En-Nisa’, 148)
Na drugom mjestu se kaže:
وَلَمَنِ انتَصَرَ بَعْدَ ظُلْمِهِ فَأُوْلَئِكَ مَا عَلَيْهِم مِّن سَبِيلٍ إِنَّمَا السَّبِيلُ عَلَى الَّذِينَ يَظْلِمُونَ النَّاسَ وَيَبْغُونَ فِى الْأَرْضِ بِغَيْرِ الْحَقِّ أُوْلَئِكَ لَهُم عَذَابٌ أَلِيمٌ
Neće odgovarati onaj koji na pretrpljenu nepravdu uzvrati,a odgovarat će oni koji ljude tlače i bez ikakva prava nasilje na Zemlji čine; njihova je patnja bolna. (Eš-Šura, 41-42)
Razumije se da je u ovakvim primjerima dozvoljeno ogovarati samo u onoj mjeri u kojoj se govor odnosi na nasilje nasilnika i odbranu onoga kojem je nasilje učinjeno. Međutim, zabranjeno je bilo šta reći o drugim nasilnikovim mahanama, jer to je grijeh. Vjerovatno iz razloga da se taj propis ne bi zloupotrebljavao, na samom kraju 148. ajeta sure en-Nisa’ i stoji: A Bog sve čuje i sve zna. Time se hoće kazati da Bog dobro zna kakve su vaše namjere: da li ogovarate da biste nepravdu otklonili, ili da biste izrekli nešto što vas tišti.
[1] Treba kazati i to da jedan dio primjera ogovaranja koji su izuzeci, kao što su primjer ozloglašenog pokvarenjaka ili javnih poroka, stručno ne potpada pod temu ogovaranja; međutim, islamski pravnici i etičari svrstavaju ovakve primjere u red izuzetaka u ogovaranju.
[2] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 13,“Kitabu-t-tidžare”, hadis 4, str. 90.
[3] Dužnik ima obavezu da, ukoliko je u mogućnosti, vrati svoj dug do utvrđenog roka; u protivnom, sudija ima pravo uhapsiti ga kako bi se ostvarila jedna od dvije mogućnosti: vraćanje duga ili pad pod stečaj. Kao primjer navest ćemo predaju od Zapovjedika pravovjernih Alija, mir neka je s njim, u kojoj kaže:
أَنَّ عَلِيّاً، عليه السلام، كَانَ يَحْبِسُ فِي الدَّيْنِ فَإِذَا تَبَيَّنَ لَهُ إِفْلَاسٌ وَ حَاجَةٌ خَلَّى سَبِيلَهُ حَتَّى يَسْتَفِيدَ مَالًا.
“Ali, mir neka je s njim, zatvarao ljude bi zbog duga, pa kada bi mu postale jasne neimaština i oskudica zatvorenog, puštao bi ih da nešto zarade.” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 148.)
U svakom slučaju, čovjeku ne priliči da, onda kada je to u stanju, ne isplati svoj dug, jer Božiji poslanik, s.a.v.a., kaže:
…لَا يَحِلُّ لِغَرِيمِكَ أَنْ يَمْطُلَكَ وَ هُوَ مُوسِرٌ…
“(…) Dužniku tvome nije dozvoljeno otezati sa otplatom, a imućan je (…)” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 113.)
Međutim, pored toga, nužno je da potražitelj duga produži dužniku rok za isplatu duga kada vidi da ovaj nije u stanju isplatiti ga na vrijeme, jer u Kur'anu stoji:
وَإِن كَانَ ذُو عُسْرَةٍ فَنَظِرَةٌ إِلَى مَيْسَرَةٍ وَأَن تَصَدَّقُواْ خَيْرٌ لَّكُمْ إِن كُنتُمْ تَعْلَمُونَ
A oko ga je tečkoća pritisla, onda pričekajte dok zaima; a još vam je bolje, nek znate, da dug poklonite. (El-Bekare, 280)
Božiji poslanik, s.a.v.a., u jednoj predaji kaže sljedeće:
…فَكَذَلِكَ لَا يَحِلُّ لَكَ أَنْ تُعْسِرَهُ إِذَا عَلِمْتَ أَنَّهُ مُعْسِرٌ.
“(…) Isto tako nije dozvoljeno ni tebi da mu stalno dodijavaš s otplatom kada vidiš da je u teškoći.” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 113.)
Isto tako, u jednoj oporuci svojim drugovima Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:
إِيَّاكُمْ وَ إِعْسَارَ أَحَدٍ مِنْ إِخْوَانِكُمُ الْمُسْلِمِينَ أَنْ تُعْسِرُوهُ بِالشَّيْءِ يَكُونُ لَكُمْ قِبَلَهُ وَ هُوَ مُعْسِرٌ فَإِنَّ أَبَانَا رَسُولَ اللَّهِ، صلى الله عليه و آله،كَانَ يَقُولُ لَيْسَ لِمُسْلِمٍ أَنْ يُعْسِرَ مُسْلِماً وَ مَنْ أَنْظَرَ مُعْسِراً أَظَلَّهُ اللَّهُ بِظِلِّهِ يَوْمَ لَا ظِلَّ إِلَّا ظِلُّه.
“Čuvajte se dodijavanja (zbog duga) ikome od vaše braće muslimana: od toga da ga pritišćete da vam vrati nešto što vam duguje, a on je u teškoću zapao. Jer otac naš, Poslanik Božiji, s.a.v.a., govorio je: ‘Muslimanu ne priliči dodijavati drugom muslimanu (zbog otplate duga); a onoga ko pričeka dužnika kojeg teškoća zadesi Bog će zakloniti Sjenom Svojom na Dan kada ne bude niti jedne druge sjene, osim Njegove.” (Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 113.)
Naravno, treba reći, da u pogledu produženja roka za otplatu duga postoje različiti stavovi. Neke predaje i islamskopravne norme za produženje otplate duga određuju jednu godinu, dok u drugim predajama, kao i u 280. ajetu sure el-Bekare, taj rok nije određen, i prirodno je da se produžava sve dužnik ne izađe iz teškoća. Predaje u kojima se rok otplate produžava za jednu godinu nalažu da ukoliko dužnik ni nakon godinu dana ne bude u mogućnosti vratiti dug, predvidnik muslimana je dužan isplatiti dug potražitelju iz državne kase, budući da Kur'an časni kao jedan od slučajeva gdje se može trošiti zekat navodi i garimin (dužnike), a sasvim je jasno da se pod ovim pojmom podrazumijevaju oni koji nisu u stanju vratiti svoj dug. (O dužnicima vidi: Vesailu-š-ši'a, sv. 13, str. 90, poglavlje 9.)
[4] Vesa'ilu-š-ši'a, sv. 13, “Kitabu-t-tidžare”, poglavlja: “ed-dejn va-l-kard”, hadis 3, str. 90.
[5] Mehadždžetu-l-bejda’, sv. 5, str. 270.