Poslanik islama i dokazivanje njegova poslanstva

Uvod

Desetine hiljada vjerovjesnika u različitim povijesnim trenucima i različitim geografskim tačkama dolazile su među ljude, igrajući izvanrednu ulogu u njihovom odgoju i uputi, ostavljajući na taj način blistave tragove u društvu. Svaki od njih je na temelju ispravnih uvjerenja i uzvišenih vrijednosti odgojio skupinu ljudi, ostvarivši na taj način posredan uticaj i na druge ljude. Neki su uspjeli izgraditi monoteističko i pravedno društvo na čijem čelu su stajali.

Među njima, hazreti Nuh, Ibrahim, Musa i Isa, a.s, donose od Boga Knjige koje sadrže propise i odredbe za pojedinačne i društvene potrebe i moralne obaveze te zakone koji su bili u skladu sa uvjetima vremena, dajući ih kao takve ljudima. Međutim, te su knjige ili prolaskom vremena u potpunosti nestale ili su pak bile predmet sadržajnih i formalnih promjena, te su kao posljedica toga nebeske religije i vjerozakoni postajali izmijenjeni. Musaov Tevrat je doživio brojne izmjene, a nije ništa ostalo od Isaovog Indžila, već je sakupljena zbirka bilješki ljudi koji se smatraju njegovim sljedbenicima, što se naziva Svetim pismom.

Svaki objektivan čovjek koji pregleda Tevrat i Indžil ustanovit će da to nisu knjige koje su objavljene Musau i Isau, a.s. Što se Tevrata tiče, Bog se opisuje u ljudskom obliku te se navodi da nije obaviješten o velikom broju stvari[1] i mnogo puta se kaje nakon što nešto učini,[2] hrve se sa jednim od Svojih robova (hazreti Jakubom), kojeg ne može savladati, da bi ga na kraju molio da Ga pusti, kako Ga ljudi ne bi vidjeli u takvom stanju.[3] Osim toga, poslanicima se pripisuju ružna djela, između ostalog preljubništvo (hazreti Davudu),[4] konzumiranje opojnih pića, incest (hazreti Lutu).[5] Pored svega toga, opisuju i smrt hazreti Musaa, a.s., tj. donosioca Tevrata, objašnjavajući na koji način i gdje je umro.[6]

Zar ovo nije dovoljno da bismo shvatili da ta knjiga nije od hazreti Musaa, a.s.?!

Što se tiče Indžila, kao prvo, ne postoji knjiga koja je objavljena hazreti Isau, a.s., niti kršćani tvrde da je Indžil koji danas postoji knjiga koju je Bog objavio hazreti Isau, a.s. Današnji Indžil sadrži izvještaje koji pripadaju nekolicini Isaovih sljedbenika.

Pored toga što se govori o dozvoli upotrebe vina, stvaranje vina od vode se spominje kao Isaova mudžiza.[7]

Jednom riječju, objave koje su spuštene ovim poslanicima izmijenjene su tako da ne mogu imati ulogu u upućivanju ljudi.

Što se pak tiče razloga zašto i na koji način je došlo do ovih izmjena i iskrivljenja, to je duga priča i o tome ovdje ne možemo raspravljati.

U šestom stoljeću, dok je cijeli svijet bio obavijen tamom neznanja i nasilja, i dok su plamičci Božije upute na svim stranama bili utrnuti, Uzvišeni šalje posljednjeg i najboljeg Poslanika usred najtamnijeg i najzalutalijeg društva, kako bi za sva vremena zapalio baklju upute i ponudio je ljudima. On ljudima donosi vječnu Božiju knjigu, zaštićenu od promjene i poništavanja, koja će čovječanstvo naučiti istinskom nauku i nebeskim mudrostima, propisima i zakonima Božijim, te ljude voditi ka ovosvjetskoj i onosvjetskoj sreći.[8]

Hazreti Ali, a.s., u dijelu govora u kojem opisuje stanje svijeta, na sljedeći način govori o pojavljivanju poslanika islama: “Uzvišeni Bog je Poslanika, s.a.v.a., poslao u trenutku kada je prolazilo dugo razdoblje od prethodnog poslanika. Ljudi su bili utonuli u duboki san. Plamen smutnje i nemira zapaljen je diljem svijeta. Zanimanja su bila upropaštena. Plamen rata je razbuktan, a tama neznanja i grijeha natkriljena. Lukavost i prepredenost očita. Lišće ljudskog života požutjelo. Nada se bješe izgubila. Vode porinule. Plamenje upute hladno i ugaslo. Bajraci zablude i zalutalosti uzdignuti. Niskost i nesreće nasrnuli na narod, pokazavši svoje ružno lice. Smutnja i čemer života sa sobom su donosili nemir i strah. Ljudi koje su strah, nesigurnost i strepnja ophrvale nisu imali skloništa, osim sablje žedne krvi.”[9]

Od vremena pojave Poslanika islama najvažnija tema nakon spoznaje Boga za svakog istinoljubivog čovjeka jeste istraživanje njegova poslanstva i poslanice, te istinitosti svete religije islama. Dokazivanjem ovog pitanja – koje je isprepleteno s dokazivanjem istinitosti Kur'ana, vjerodostojnosti Kur'ana kao jedine Nebeske knjige koja se nalazi u rukama ljudi, i njegove sačuvanosti od promjene i iskrivljenja – doći ćemo do spoznaje zajamčenog puta kojim dokazujemo druga ispravna uvjerenja i pojašnjavamo poredak vrijednosti te praktične dužnosti svih ljudi do kraja svijeta, a dobit ćemo i ključ za rješavanje ostalih pitanja koja se tiču svjetonazora i ideologije.

Dokazivanje poslanstva Poslanika islama

U jednom od prethodnih poglavlja ukazali smo da se poslanstvo poslanika može dokazati na jedan od tri načina. Jedan je upoznavanje s njegovom prirodom i korištenje mjerila kojima se može vjerovati, zatim putem najave od strane prethodnih i potvrđivanja potonjih poslanika, i na kraju, putem pokazivanja mudžize.

U vezi s Poslanikom islama sve tri metode su prisutne i mogu se iskoristiti. S jedne strane, stanovnici Mekke bili su neposredni svjedoci njegovog četrdesetgodišnjeg ponositog i primjernog života u kojem nije postojala ni najmanja tamna mrlja. Do te mjere su ga poznavali kao istinoljubivog, poštenog i ispravnog da su mu nadjenuli ime Emin, tj. Povjerljivi. Sasvim prirodno, kada je takav čovjek posrijedi, nema mjesta mogućnosti da su njegove tvrdnje lažne.

S druge strane, prethodni poslanici nagovijestili su njegov dolazak.[10] Jedna skupina sljedbenika Knjige bila je u iščekivanju njegovog dolaska. Imali su jasne i nedvojbene znakove kakav će on biti,[11] čak su Arapima mnogobošcima govorili da će poslanik biti čovjek koji je potomak hazreti Ismaila (čiji su potomci činili jedno arapsko pleme) i koji će kada dođe potvrditi prethodne poslanike i monoteističke religije.[12] Neki jevrejski i kršćanski učenjaci, oslanjajući se na spomenuta najavljivanja, prihvatili su njegov poziv,[13] bez obzira što određen broj drugih, zbog različitih namjera i ciljeva te šejtanskih i nefsanskih prohtjeva, nije htio prihvatiti islam.

Kur'an časni ukazujući na ovu metodu kaže:

أَوَلَمْ يَكُن لَّهُمْ آيَةً أَن يَعْلَمَهُ عُلَمَاءُ بَنِى إِسْرَائِيلَ

“Zar ovima nije dokaz to što za njega znaju učeni ljudi sinova Israilovih.”[14]

Poznavanje Poslanika islama od strane učenjaka benu israila, a što se temeljilo na najavama prethodnih poslanika, pored toga što predstavlja očit dokaz ispravnosti i istinitosti njegovog poslanstva za sve sljedbenike knjige, također je bio i zadovoljavajući kriterij istinitosti poslanstva onih poslanika koji su ga najavili kao i istinitosti njegovog poslanstva za sve druge ljude, s obzirom da su istinitost ovih najava te podudaranje nagoviještenih znakova sa njegovom ličnošću mogle vidjeti oči posmatrača i ljudi su svojim razumom mogli doći do konkretnog zaključka.

Zanimljivo je da je i u Tevratu i u Indžilu, i pored svih izmjena koje su pretrpjeli, i uz sav napor da se ovakvi nagovještaji izbrišu, ipak još uvijek moguće naići na činjenice koje su dovoljan dokaz svima onima koji tragaju za istinom, kao što je, najzad, veliki broj jevrejskih i kršćanskih učenjaka upravo putem tih činjenica bio upućen da prihvati vjeru islam.

Također, Poslanik islama, Muhammed, s.a.v.a., imao je veliki broj mudžiza koje su zabilježene u povijesnim i hadiskim knjigama, od kojih je veliki broj toliko prenošen da su postigle stepen tevatura.[15]

Međutim, posebna pažnja Božija, kada je riječ o predstavljanju posljednjeg Poslanika i vječne religije koju on donosi, zahtijevala je da mu – pored mudžiza koje su bile zadovoljavajući argument za prisutne ljude, i koje su prenošenjem morale zadovoljiti ljude koji nisu prisutni – podari i vječnu mudžizu, koja će zauvijek biti argument svim ljudima svijeta. To je časni Kur'an. Stoga ćemo sljedeće poglavlje posvetiti objašnjavanju nadnaravnosti ove uzvišene Knjige.

---