Poštivanje vjerskih, građanskih i društvenih pravila i običaja – ostavljanje raspravljanja i prepirke (3. dio)

Sljedeći od znakova poniznosti je ostavljanje raspravljanja i prepirke.

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:

… التَّوَاضُعُ …وَ أَنْ تَتْرُكَ الْمِرَاءَ وَ إِنْ كُنْتَ مُحِقًّا وَ رَأْسُ الْخَيْرِ التَّوَاضُعُ

“…I poniznost ima znakove… I jedan od njih je odustajanje od raspravljanja, makar bio i u pravu, a vrhunac dobra je poniznost.”[1]

 

Šta je to raspravljanje (džidal)?

Ragib Isfahani o njegovom leksičkom značenju kaže:

الجدال المفاوضة علي سبيل المنازعة و المغالبة واصله من جدلت الحبل اي احكمت فتله

“جدال(džidal,raspravljanje) razgovor je s namjerom pobijanja i poražavanja nekog i dolazi od izraza ‘usukao sam uže’, tj. ‘učvrstio sam njegove niti’. (Neki ovakvu raspravu nazivaju svađom zato što se dvije osobe raspravljaju i sukobljavaju kako bi jedna od njih onoj drugoj nametnula svoje mišljenje. Korijen riječi džidal (جدال)je uzet iz džedeltu-l-habl (جدلت الحبل)– ‘konop sam čvrsto upleo’,jer onaj koji ovako razgovara, želi drugoga svojim riječima i mišljenjem ‘usukati’, da bi kao učinak suprotna strana pod pritiskom odustala od svoga mišljenja i uvjerenja.)”[2]

Međutim, idiomatsko značenje جدالje da čovjek koristi stavove suprotne strane protiv nje same. Znači, u toku rasprave koristi stavove koje druga strana prihvata, jer je ovaj način jako djelotvoran za zadovoljavanje i ušutkivanje suprotne strane i, ako kvalitet ophođenja u ovakvoj raspravi bude smiren i uljuđen, takav جدالje najbolji i Kur'an ga hvali.

Rasprava je radnja koju čine mnogi ljudi o njezinim različitim sastavnicama može se podrobno govoriti. Ali, govorit ćemo o ovome na jezgrovit način, kako ne bismo izašli izvan okvira glavne teme.

 

Povoljna sastavnica raspravljanja

Islam nije zabranio raspravljanje u potpunosti, čak se u nekoliko slučajeva u Kur'anu naređuje Poslaniku, s.a.v.a., da s ljudima raspravlja, jer razgovor i rasprava o raznim pitanjima radi prosvjetljenja i upućivanja ljudi i neizbježna je i potrebna. Koliko je samo ljudi koji su zahvaljujući ovakvim razgovorima i raspravama uspjeli uputiti veliki broj ljudi ka dobru i sreći i izbaviti ih iz zablude.

Kur'an Časni kaže:

ادْعُ إِلَى سَبِيلِ رَبِّكَ بِالْحِكْمَةِ وَ الْمَوْعِظَةِ الْحَسَنَةِ وَ جَادِلْهُم بِالَّتِى هِىَ أَحْسَنُ إِنَّ رَبَّكَ هُوَ أَعْلَمُ بِمَن ضَلَّ عَن سَبِيلِهِ وَ هُوَ أَعْلَمُ بِالْمُهْتَدِينَ

Na put Gospodara svoga mudro i lijepim savjetom pozivaj i s njima na najljepši način raspravljaj! Gospodar tvoj zna one koji su zalutali s puta Njegova i On zna one koji su na Pravom putu.[3]

A na drugom mjestu kaže:

وَ لَا تُجَادِلُوا أَهْلَ الْكِتَابِ إِلَّا بِالَّتِى هِىَ أَحْسَنُ إِلَّا الَّذِينَ ظَلَمُوا مِنْهُمْ وَ قُولُوا آمَنَّا بِالَّذِى أُنزِلَ إِلَيْنَا وَ أُنزِلَ إِلَيْكُمْ وَ إِلَهُنَا وَ إِلَهُكُمْ وَاحِدٌ وَنَحْنُ لَهُ مُسْلِمُونَ

I sa sljedbenicima Knjige raspravljajte na najljepši način – ne i sa onima među njima koji su nepravedni – i recite: “Mi vjerujemo u ono što je objavljeno nama i u ono što je objavljeno vama, a naš Bog i vaš Bog jeste – Jedan, i mi se Njemu pokoravamo.”[4]

Zato rasprava nije posve pokuđena i Kur'an Časni nije zabranio razgovor i logičke rasprave, već je raspravljanje pokuđeno i neprihvatljivo kada bude prisiljavajuće i popraćeno vikom, galamom i grubošću pa naposljetku završava udarom na dostojanstvo i kaljanjem časti ljudi. Ako ne bude tako da cilj rasprave i raspravljanja bude nadgornjavanje, onda je to najbolji način za razjašnjavanje istine.

U islamskim predajama postoje brojna rasprave Poslanika, s.a.v.a., i Čistih Imama, mir neka je s njima, s njihovim protivnicima. Uvid te rasprave omogućuje da stvar postane jasnija. Osim toga, Čisti Imami, mir neka je s njima, svojim su drugovima i sljedbenicima (onima koji su imali sposobnost naučnog razumijevanja) naređivali da idu i raspravljaju s protivnicima, da razgovaraju i vode rasprave i ovo samo je dokaz da rasprava sa islamskog stanovišta nije u potpunosti pokuđena i neprihvatljiva.

 

Hišam ibn Hakem, jedna poznata ličnost

Kao primjer možemo navesti Hišama ibn Hakema. On je bio u svoje vrijeme poznata ličnost i jedan od istaknutih učenika Imama Sadika, mir neka je s njim. U nauci kelamu imao je velik uvid i njegova duga povijest na ovom području nije nepoznata istraživačima. U raspravljanje bi ulazio nadmoćno i s posebnom snagom i bio je vješt da ishod riješi u svoju korist. Imao je brojne rasprave i ona s mutezilijom Omerom ibn Ubejdom dokaz je za prednju tvrdnju. Ukratko, Hišam je raspravljao sa svojim protivnicima te da je svaka vrsta rasprave s islamskog stanovišta bila zabranjena, ne bi mu Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao:

 يَا هِشَامُ لَا تَكَادُ تَقَعُ تَلْوِي رِجْلَيْكَ إِذَا هَمَمْتَ بِالْأَرْضِ طِرْتَ مِثْلُكَ فَلْيُكَلِّمِ النَّاسَ فَاتَّقِ الزَّلَّةَ وَ الشَّفَاعَةُ مِنْ وَرَائِهَا إِنْ شَاءَ اللهُ

“O Hišame! Tvoje noge gotovo da ne dotiču tlo, letiš dok ti ne poželiš da se spustiš na zemlju. Takvi kao ti trebaju raspravljati s ljudima. Čuvaj se posrnuća, a zagovor naš će ti za njim doći, ako Bog da!”[5]

I upravo zbog njegovih rasprava Imam, mir neka je s njim, rekao je o njemu:

…ناصِرُنا بِقَلْبِهِ وَ لِسَانِهِ وَ يَدِهِ

 “…On nas pomaže srcem svojim, jezikom svojim i rukom svojom.”[6]

Također je rekao:

 هِشامُ بْنُ الْحَكَمَ رَائِدُ حَقِّنا وَ سائِقُ قَوْلَنا الْمُؤيِّدُ لِصِدْقِنَا وَ الدَّافِعُ لِباطِلِ أعْدائِنَا مَنْ تَبِِعَةُ وَ اتَّبَعَ أثَرَهُ تَبِعَنا وَ مَنْ خالَفَهُ وَ ألْحَدَ فِيهِ فَقَدْ عادانا وَ ألْحَدَ فِينا

“Hišam ibn Hakem je bajraktar našeg prava, prenosilac naših govora, ovjerovalac iskrenosti naše, i otklonitelj neistina neprijatelja naših. Ko slijedi njega i njegova djela, slijedi nas, a ko mu se suprotstavlja i od njega se odmeće, naš je neprijatelj i od nas se odmeće.”[7]

A da suočavanje mišljenja i raspravljanje sa islamskog stanovišta nije bilo dopušteno, nikada Imam Sadik, mir neka je s njim, ne bi naređivao nekim od svojih drugova, koji su posjedovali sposobnost raspravljanja sa neprijateljima i protivnicima islama.

Tako, kada je neki čovjek iz Sirije došao kod Imama Sadika, mir neka je s njim, i rekao mu da hoće s njim da raspravlja, Imam je naložio Zarareu ibn A‘janu da on s njim raspravlja.[8]

 

Nepovoljna sastavnica raspravljanja

Ako uzrok raspravljanja bude izražavanje neprijateljstva, isticanje vlastitih prednosti i vrlina, sa kur'anskog gledišta nije dopušteno, jer onaj ko ovako raspravlja nije se izgradio i očistio niti je od sebe udaljio materijalne i ovosvjetske probitke pa razlog zašto je u vrijeme obreda Hadža i Umre raspravljanje bilo zabranjeno je u činjenici da je u suprotnosti sa filozofijom ihrama, koja znači rušenje materijalnih interesa i ovosvjetskih težnji.

Kur'an kaže:

فَلَا رَفَثَ وَ لَا فُسُوقَ وَلَا جِدَالَ فِى الْحَجِّ

…Nema snošaja sa ženama i nema ružnih riječi, i nema svađe u danima Hadždža…[9]

Nema nikakve sumnje da raspravljanje zbog izražavanja neprijateljstva i želje za nadmoći i nadgornjavanjem ima nepovoljne učinke, od kojih ćemo navesti neke:

 

      1.    Gubljenje časti

Jedan od loših učinaka raspravljanja sadržan je u okolnosti da čovjek gubi čast. Posebno ako suprotna strana traži mahane i gazi čast, u svome govoru se ne ponaša uljudno te govori sve što mu dođe na jezik. Na kraju će se takva rasprava završiti vrijeđanjem.

Zapovjednik pravovjernih, Ali, mir neka je s njim kaže:

 مَنْ ضَنَّ بِعِرْضِهِ فَلْيَدَعِ الْمِرَاءَ

“Ko cijeni svoju čast, neka se prođe rasprave!”[10]

Imam Sadik, mir neka je s njim, rekao je:

لَا تُمَارِيَنَّ حَلِيماً وَ لَا سَفِيهاً فَإِنَّ الْحَلِيمَ يَغْلِبُكَ وَ السَّفِيهَ يُؤْذِيكَ

“Nikako se ne raspravljaj sa obazrivim niti sa neznalicom, jer će te obazrivi nadvladati, a neznalica uvrijediti!”[11]

 

2.  Rasprava, činilac neprijateljstva

Zapovjednik pravovjernih Ali, mir neka je s njim, u jednoj predaji zabranjuje ljudima raspravljanje jer je ono uzrok neprijateljstva:

إِيَّاكُمْ وَ الْمِرَاءَ وَ الْخُصُومَةَ، فَإِنَّهُمَا يُمْرِضَانِ الْقُلُوبَ عَلَى الْإِخْوَانِ وَ يَنْبُتُ عَلَيْهِمَا النِّفَاقَ

“Čuvajte se raspravljanja i prepiranja, jer to dvoje uzrokuje bolest među srcima braće i iz njih izrasta dvoličnost!”[12]

U svakom slučaju, o poniznosti može govoriti onaj u čijem se ponašanju, djelovanju i govorenju vide tragovi i znakovi poniznosti, te nema nikakve sumnje da je onoga ko zna da nije u pravu, ali je radi dokazivanja svoga stava uporan i ustrajava, te hoće da ljudima nasilu nametne svoja mišljenja i uvjerenja, nadvladala želja da bude bolji od drugih, te će ga na kraju pogoditi zle posljedice raspravljanja. Isto tako, onaj ko u svojim društvenim ophođenjima, ličnim i duhovnim stanjima ne pokazuje skrušenost, ne može ni tvrditi da je ponizan. Ovakve ljude drugi ne vole i naposljetku će biti proživljeni zajedno sa onim oholim.

 

Primjeri izuzetaka

Iako su poniznost i skrušenost neke od pohvaljenih ljudskih osobina, treba znati da izražavanje poniznosti nije potpuno prihvatljivo, jer u nekim prilikama ispoljavanje poniznosti može imati nepovoljne posljedice. Stoga se u kulturi druženja susrećemo sa primjerima kada je poniznost zabranjena, od kojih ćemo neke dolje navesti.

 

1. Poniznost pred oholim

Jedna od neprihvatljivih ljudskih osobina je oholost i ubraja se u velike grijehe. Zato poniznost naspram oholog nije prihvatljiva, jer je znak iskazivanja naklonosti prema njemu i učvršćivanja njegovog položaja, a Bog Uzvišeni ne voli ohole.

Imam Sadik, mir neka je s njim, kaže:

أَوْحَى اللهُ إِلَى دَاوُدَ ع يَا دَاوُدُ كَمَا أَنَّ أَقْرَبَ النَّاسِ إِلَى اللهِ الْمُتَوَاضِعُونَ كَذَلِكَ أَبْعَدُ النَّاسِ مِنَ اللهِ الْمُتَكَبِّرُونَ

“Objavio je Bog Davudu: ‘O Davude, kao što su Bogu najbliži ljudi oni skrušeni, tako su od Boga najudaljeniji oni oholi!’”[13]

Zato je naređeno da se sa oholim oholo ophodi, da bi se tako spustio sa visova svoje oholosti i među ljudima postao neznatan i bijedan.

Božiji Poslanik, s.a.v.a., rekao je:

إذا رَأيْتُمُ الْمُتَواضِعِينَ مِنْ أُمَّتي فَتَواضَعُوا لَهُمْ وَ إذا رَأَيْتُمُ الْمُتَّكَبِرِينَ فَتَكَبَّرُوا عَلَيْهِمْ فَإنَّ ذَلِكَ لَهُمْ مَذَلَّةٌ وَ صِغَارٌ

“Kada vidite ponizne iz moga ummeta budite ponizni prema njima, a kada vidite nadmene, budite nadmeni prema njima, jer će to za njih značiti poniženje i omalovažavanje.”[14]

 

2. Poniznost zbog bogatstva

Drugi primjer kada poniznost nije prihvatljiva jeste poniznost prema bogatašima zbog njihova bogatstva. Ako neko naspram bogataša bude ponizan samo zbog njegovog bogatstva, osnove njegovog vjerovanja će biti uzdrmane. S druge strane, poniznost bogatih prema siromašnim poželjna je i veoma je pohvaljena.

Imam Ali, mir neka je s njim, kaže o ovom pitanju:

مَا أَحْسَنَ تَوَاضُعَ الْأَغْنِيَاءِ لِلْفُقَرَاءِ طَلَبًا لِمَا عِنْدَ اللهِ وَ أَحْسَنُ مِنْهُ تِيهُ الْفُقَرَاءِ عَلَى الْأَغْنِيَاءِ اتِّكَالًا عَلَى اللهِ

“Kako je lijepa poniznost bogatih pred siromašnim radi sticanja nagrade Božije, a još ljepša od toga je uznositost siromašnih pred bogatima, jer se uzdaju u Boga.”[15]

Također kaže:

                                … وَ مَنْ أَتَى غَنِيًّا فَتَوَاضَعَ لَهُ لِغِنَاهُ ذَهَبَ ثُلُثَا دِينِهِ

“Ko ode bogatašu te zbog bogatstva njegova pred njim ponizan bude, izgubit će dvije trećine svoje vjere.”[16]

Isto tako u Tevratu se kaže:

مَنْ تَواضَعَ لِغَنِيٍّ لِأَجْلِ غِناهُ ذَهَبَ ثُلْثا دِينِهِ

“Ko bude ponizan pred bogatašem zbog bogatstva njegova izgubit će dvije trećine vjere svoje.”

 

3. Poniznost prema nevjernicima

Drugi primjer koji predstavlja izuzetak jeste poniznost prema nevjernicima i neprijateljima, jer ne smiju vjernici smatrati sebe neznatnim naspram nevjernika[17] i upućivati im poglede poštovanja, već trebaju biti ponizni samo prema vjernicima, a prema nevjernicima biti strogi i gordi, kao što Kur'an kaže:

 مُّحَمَّدٌ رَّسُولُ اللهِ وَالَّذِينَ مَعَهُ أَشِدَّاءُ عَلَى الْكُفَّارِ رُحَمَاءُ بَيْنَهُمْ تَرَاهُمْ رُكَّعًا سُجَّدًا يَبْتَغُونَ فَضْلًا مِّنَ اللهِ وَ رِضْوَانًا سِيمَاهُمْ فِى وُجُوهِهِم مِنْ أَثَرِ السُّجُودِ ذَلِكَ مَثَلُهُمْ فِى التَّوْرَاةِ وَ مَثَلُهُمْ فِى الْإِنجِيلِ كَزَرْعٍ أَخْرَجَ شَطْئَهُ فَآزَرَهُ فَاسْتَغْلَظَ فَاسْتَوَى عَلَى سُوقِهِ يُعْجِبُ الزُّرَّاعَ لِيَغِيظَ بِهِمُ الْكُفَّارَ وَعَدَ اللهُ الَّذِينَ آمَنُوا وَ عَمِلُوا الصَّالِحَاتِ مِنْهُم مَّغْفِرَةً وَ أَجْرًا عَظِيمًا

Muhammed je Božiji Poslanik, a njegovi sljedbenici su strogi prema nevjernicima, a samilosni među sobom; vidiš ih kako se klanjaju i licem na tle padaju, želeći Božiju nagradu i zadovoljstvo – na licima su im znaci, tragovi od padanja licem na tle. Tako su opisani u Tevratu. A u Indžilu: oni su kao biljka kad izdanak svoj izbaci pa ga onda učvrsti, i on ojača, i uspravi se na svojoj stabljici, izazivajući divljenje sijača – da bi On s vjernicima najedio nevjernike. A onima koji vjeruju i dobra djela čine Bog obećava oprost i nagradu veliku.[18]

Također kaže:

يَا أَيُّهَا الَّذِينَ آمَنُواْ مَن يَرْتَدَّ مِنكُمْ عَن دِينِهِ فَسَوْفَ يَأْتِى اللهُ بِقَوْمٍ يُحِبُّهُمْ وَ يُحِبُّونَهُ أَذِلَّةٍ عَلَى الْمُؤْمِنِينَ أَعِزَّةٍ عَلَى الْكَافِرِينَ يُجَاهِدُونَ فِى سَبِيلِ اللهِ وَ لَا يَخَافُونَ لَوْمَةَ لآئِمٍ ذَلِكَ فَضْلُ اللهِ يُؤْتِيهِ مَن يَشَاءَ وَ اللهُ وَاسِعٌ عَلِيمٌ

O vjernici, ako neko od vas od vjere svoje otpadne – pa, Bog će sigurno mjesto njih dovesti ljude koje On voli i koji Njega vole, prema vjernicima ponizne, a prema nevjernicima ponosite; oni će se na Božijem putu boriti i neće se ničijeg prijekora bojati. To je Božiji dar, koji On daje kome hoće – a Bog je neizmjerno dobar i zna sve.[19]

 

4. Poniznost prema onima koji javno griješe i prema onima koji su ostavili namaz

Jedan od primjera kada poniznost također nije prihvatljiva je poniznost prema osobama koje su poznate po otvorenom griješenju, kao što su pijanstvo, kamatarenje, napuštanje namaza i tome slično.

Islam ne dopušta da se prema takvim ljudima ponašamo na način da se oni osmjele u činjenju grijeha i neposlušnosti pa zato zabranjuje da se ovakvim osobama čak i selam naziva.[20]

 

Sažetak rasprave

Ukratko, pohvaljena je ona poniznost koja bude radi Boga i na putu Božijem i koja bude proizlazila iz uzvišenih pobuda i visokih nebeskih ciljeva. Ali, ako cilj poniznosti nije Bog i ako nismo radi Boga skrušeni, to je onda za čovjeka istinsko poniženje, a vjernik, odgojen lijepim moralom, neće se nikad izložiti poniženju. Zato je isključivost u pitanjima etike neispravan i prema riječima pjesnika:

Jer svijet je kao šminka, madež, oko i obrva

I sve na svom mjestu dobro biva.