Posvećenost samo ljubavi ka Allahu

(Prethodno: Drugi oblik čežnje za Allahom)

Ova ljubav iznad je jedinosti u ljubavi, jer jedinost u ljubavi ka Allahu ne isključuje svaku drugu ljubav mimo ove, već znači da ljubav prema Allahu ima prednost u odnosu na svaku drugu ljubav, tako da ljubav prema Allahu biva preovlađujuća:

“A oni koji vjeruju Allaha vole više!” (El-Bekare, 165) Ovakva ljubav jeste i sam uvjet vjerovanja, odnosno jedan je od ogranaka islamskog monoteizma (tevhid).

Što se posvećenosti samo ljubavi ka Allahu tiče, ona isključuje druge ljubavi, ukoliko one nisu produžetak ljubavi prema Allahu, i to u smislu da se voli radi Allaha, i da se mrzi radi Allaha. To, pak, ne spada u pitanja imana i tevhida, već u pitanja koja se tiču onih koji Istinu svjedoče (siddikun) i njihovih položaja. Naime, Uzvišeni Allah omogućuje svojim miljenicima (evlijama) i dobrim robovima da svoja srca isprazne od svake ljubavi i zaljubljenosti osim ljubavi prema Njemu i zaljubljenosti u Njega.

Od Imama Sadika, mir s njim, bilježi se sljedeće:

“Srce je Allahov hram, pa ne nastanjuj u Allahov hram nikog osim Allaha!”[1]

Ovo svojstvo svojstveno je samo srcu, jer ostali organi rade i kreću se tokom života u različitim pravcima i poslovima koje je Allah učinio dozvoljenim. Međutim, srce je Allahov hram, i ne bi ga smjelo nešto drugo nastaniti osim ljubavi prema Allahu i vezanosti za Njega.

Izraz koji je putem predaje došao za srce, odnosno to da je ono hram, precizan je i tačno izražava smisao, jer je harem (hram, svetinja) mjesto sigurnosti koje je zatvoreno za strance. One koji su unutar njega ne dotiče ni strah ni zlo, niti stranac ulazi u njega. Isti je slučaj i sa srcem – i ono je Allahov zaštićeni harem. U njega ne ulazi druga ljubav pored Božije ljubavi, a Božiju ljubav u njemu ne dodiruje zlo niti strah.

Stoga oni iskreni, Allahovi miljenici i dobri Božiji robovi, svu ljubav posvećuju Allahu, i tu ljubav ne objedinjuju ni s kojom drugom, kakva god ona bila, osim ako je produžetak ljubavi prema Allahu.

U sljedećim munadžatima Zejnul-Abidina, mir s njim može se osjetiti žar te ljubavi, kao i iskrena posvećenost ljubavi ka Bogu:

“Gospodaru moj, moja želja si Ti, Ti si moj strah i očekivanje moje, Tebi me nada moja dovede i Tebi je, o Jedini moj, posvećena pažnja moja i za onim što je kod Tebe prostrla se želja moja. Samo Tebi pripade nada moja i strah moj, i s Tobom ljubav moja zbližila se. Tebi sam ruke pružio, i užetom pokornosti Tebi pojačao strah svoj. O Gospodaru, spominjanjem Tebe srce moje živi, a šaputanjima s Tobom patnju straha ublažio sam! (…)”[2]

Imam, mir s njim, u ovom dijelu dove s Allahom povezuje i svoju želju i svoj strah i svoju nadu, sve njih zajedno, i svoju pažnju posvećuje samo Njemu, i poklanja Mu svoju iskrenu nadu i strah.

Bilježi se od Poslanika, s.a.v.a., da je rekao: “Volite Allaha svim svojim srcem!”[3]

U dovi Imama Alija ibn Husejna Zejnul-Abidina, mir s njim, stoji:

“Moj Allahu, ja Te molim da ispuniš moje srce ljubavlju prema Tebi, i strahopoštovanjem prema Tebi, i potvrđivanjem Tebe, i vjerovanjem u Tebe, i bojaznošću od Tebe, i čežnjom za Tobom!”[4]

Pa ako je ljubav prema Bogu i čežnja za Njim ispunila srce u potpunosti, onda u čovjekovom srcu nema slobodnog mjesta za ljubav prema bilo kome drugom, osim ako je ta ljubav produžetak i nastavak ljubavi prema Bogu, a zapravo se to ubraja u ljubav prema Njemu i čežnju za Njim.

Od Imama Sadika, mir s njim, prenosi se da je, kad bi nastupio mubarek mjesec ramazan, učio:

“Blagoslovi Muhammeda i čeljad Muhammedovu, i uposli moje srce Svojom veličinom, i pošalji mu Svoju ljubav, pa da Te susretnem, dok mi kroz vratne žile šiklja krv!”[5]

Ovo izražava posvećenost sve ljubavi Allahu, i to u smislu da ljubav prema Njemu bude glavni predmet zanimanja srca, odnosno njegova briga koja ga nikad ne napušta.

(Nastavak: Allahova ljubomora prema Njegovom robu)

---