(Prethodno: Potreba prije svijesti i iznošenja pred Allaha)
To je potreba koje je čovjek svjestan i koju iznosi pred Allaha.
Čovjek je nekad svjestan svoje ovisnosti o Allahu i iznese je i otkrije pred Njim te išće, zatraži i zamoli od Allaha Uzvišenog – što se naziva svjesnom ovisnošću.
Ova potreba koja je vezana za svijest i traženje priziva Božiju milost, više nego što to čini prva polovina potrebe koja nije vezana sa sviješću i dovom. Božija milost spušta se svugdje, međutim, potreba povezana s traženjem i dovom biva snažnija u privlačenju Božije milosti, pa joj se Božija milost odaziva više nego drugim potrebama.
Na ovu vrstu potrebe ukazuje časni ajet u suri En-Neml:
“Ko je Taj Koji se odaziva nevoljniku kad Ga pozove i otklanja nevolju?!” (En-Neml, 62)
Časni ajet usredsređuje se na dvije tačke: “nevolju” i “dovu”, odnosno na “nevoljniku kad Ga pozove”. A oboje privlači Božiju milost: i nevolja i dova, te kad se sjedine, tad se neminovno spušta Božija milost.
U islamu se, tako, prenosi jasna potvrda značaja dove i iskanja od Allaha, iznošenja potrebe pred Boga i njenog otkrivanja te traženja Njegove milosti.
Odaziv Božiji povezuje se s dovom kao u Allahovim riječima:
“Gospodar vaš rekao je: ‘Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati!’” (El-Mu'min, 60)
Kur'an, također, potvrđuje činjenicu da je vrijednost čovjeka kod Allaha u skladu s njegovom dovom:
“Reci: ‘Moj Gospodar ne bi vam nikakvu pažnju poklanjao da nije vaše dove!’” (El-Furkan, 77), kao što potvrđuje i to da je okretanje od dove oholo odbijanje ibadeta Allahu Uzvišenom:
“Gospodar vaš rekao je: ‘Pozovite Me, Ja ću vam se odazvati! Oni koji iz oholosti neće ibadet da Mi čine – ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!’” (El-Mu'min, 60)
A sasvim je jasno da oholo odbijanje ibadeta Allahu znači uzdizanje i oholost prema Njemu, a onaj koji se oholo okreće od Allahu biva protjeran iz Božije milosti i ulazi u Džehennem:
Ući će, sigurno, u Džehennem poniženi!
(Nastavak: Tri zakonitosti u odnosu između dove i uslišenja)
