Značenje zikra
Zikr znači sjećati se, podsjećati se, obratiti pažnju. Dakle, značenje suprotno zaboravu. To je leksičko značenje. Kao vjerski termin, zikr znači biti svjestan Boga, sjećati se Boga, čemu je suprotno zaboraviti Boga.
Boga se sjećati može na različite načine, jezikom, pa makar i bez prave svjesti, kao što je većina namaza koje obavljamo, a da Ga nismo svjesni. Imamo tako i zikr koji ispunjava naše biće.
Postoji veliki broj ajeta koji u sebi sadrže izvedene oblike riječi od korijena zikr: tezekur, zakir, uzkur, uzkurun…
Zikr spada u pojmove koje Uzvišeni mnogo spominje: “O vi koji vjerujete, spominjite Allaha često.”[1] Čak i Poslaniku kaže: uzkur (spomeni), ili pak: fezekkir (a i njih podsjeti da se sjete Boga). I zikr čini u sebi i ponizno uz strah. Jednostavno, postoji ogroman broj ajeta koji daju do znanja da je riječ o važnoj temi koja nam nudi spas i koja – ukoliko bude isključena iz naših života – za sobom donosi nesreću.
Kada se zikr preobliči u obilan zikr, on se tada treba ispoljiti i posvjedočiti u svim našim životnim radnjama, ponašanjima, kretanjima. Gdje god budemo vidjeli da smo učinili loše djelo, u tom trenutku nije bilo zikra, a budemo li nešto obavili onako osrednje, to znači da potencijal zikra nije na razini poželjnog.
Obratimo pažnju na značenje zikra: podsjećanje, sjećanje, a nasuprot njega je značenje zaborava. Šta nam poručuje ovo značenje? Daje nam do znanja da je riječ o nečemu što nije novo, nečemu što smo znali, sreli, zaboravili i trebali bismo se toga sjetiti.
Ovo je potvrda zbilje da su monoteizam i pobožnost čovjekovi prirodni nagoni i na što ukazuje ajet u kojem se kaže i kada udahnem u njega od Ruha svoga,[2] što znači da izvor našeg porijekla nije materijalni, ali onog trenutka kada smo se spojili s materijom uspjeli smo zaboraviti odakle dolazimo.
Izvora se možemo sjetiti, ali to sjećanje je slabo. Međutim, ukoliko se to bude ponavljalo i opetovalo, svijest se jača i postaje dublja sve dok se čovjek ne vrati na mjesto koje mu pripada, tj. sve dok ne da svjesni, pozitivan odgovor na poziv povratka. Suština zikra je da ne dozvoli čovjeku da postane stranac zbog materijalne forme, da ga spasi mogućnosti da bude gori i od životinje. Želi ga dovesti i vratiti na mjesto koje mu priliči. U skladu s ajetima u kojima se kaže: “znajte da se spominjanjem Boga srca smiruju”[3] i slično, daje nam se do znanja da su – dok god se ne vrati –čovjekovo postojanje i njegovo biće uvijek u opasnosti. Jer zikr je taj koji bi trebao da nas vrati na mjesto odakle smo pošli. Činjenica je da se svaki čovjek kada se otisne od ognjišta, bilo gdje da se nalazi, ne osjeća sigurnim i tek kada se vrati ili se nađe na putu povratka on se smiruje.
Zikr čovjeka usmjerava ka povratku, upravo zbog toga se kaže znajte, spominjanjem Allaha srca se smiruju.[4]
Filozofija dove, tj. zikra je kao prvo da čovjeka stavi na put povratka, a zatim da ga vrati na mjesto odakle je i došao.
To što kažemo da je zikr povod smiraja srca, danas se koristi kao jedna psihološka metoda liječenja određenih psiholoških poremećaja. Ljudi koji se tretiraju na ovaj način pokazuju veću brzinu stabiliziranja stanja. Danas je prihvaćeno i obraća se velika pažnja na autosugestivno liječenje, te se zikr koristi kao veoma učinkovito sredstv. Jeste da se to razlikuju od onoga o čemu mi govorimo u religioznom žargonu, i jeste da religija o tome mnogo više zna, ali ovaj primjer se spominje jer nas oduševi i dođe kao podstrek izvana, potvrda da je ono što mi vjerujemo i prakticiramo ispravno.
Takav je primjer mladog studenta koji je odlučio cijeli život proučavati vjerski nauk, na što se komšija i prijatelj pokazuju veoma zabrinutim, u smislu: “Pa ko će te izdržavati, ko će se brinuti za tebe, pa šta je s penzijom itd.” Mladić odgovori: “Pa zar nisi čitao Kur'an gdje Bog obećava onome ko se iz sveg srca i s potpunim vjerovanjem posveti Njem i čistom životu, da će mu davati odakle se ne nada?” “Ma sve je to lijepo, ali de ti meni reca šta se krije iza paravana, mora da ti je neko obećao stipendiju?” Nakon duže rasprave, mladić je uvidio o čemu je riječ i reče: “U redu, eto imam čovjeka, koji čak nije ni musliman, ali je bogat, on mi je obećao da će me izdržavati dok god se budem bavio naukom.” “E to je već u redu, sada ću mirnije spavati.” Mladić sav iznenađen ovom nebuloznom reakcijom pita komšiju da li je on uopće vjernik, kada ne vjeruje Bogu, koji niti umire, niti zaboravlja, niti pati od finansijskih kriza, i koji kada nešto obeća to sigurno održi, a vjeruje običnom čovjeku koji već danas može umrijeti i kojem se hiljade nesreća može dogoditi u samo jednom danu… Ovo je nažalost stanje većine nas.
Psiholozi, dakle, ovom pitanju ne pristupaju na vjerski način, već su prateći vanjske pokazatelje uvidjeli da ljudi čiji je život ispunjen zikrom mnogo bolje i smirenije žive, zato pokušaj, isplati se a ništa se ne gubi.
Ovo nije tema naše priče, ali, rekoh pošto smo blizu toj materiji i onome što se da vidjeti, nije loše i te primjere spomenuti.
O važnosti zikra od hazreti Bakira prenosi se da je rekao kako se u Tevratu, od Boga objavljenom, kaže da je Musa, a.s., pitao: “O Bože, jesi li blizu pa da ti šapućem ili si daleko pa da Te dozivam?” Blizu i daleko su pojmovi koji imaju svoje značenje u našem svijetu materijalnih zbilja, a koje gube kada se spomene neka apstraktna, nematerijalna stvar.
Svjesni smo da u ovom hadisu Musa zna da ovo nema značenja, pa čemu ove riječi? Jedan od alima kaže da Musa hoće reći sljedeće: “Bože, kada na Te gledam vidim da si svugdje, da se postavljaš između čovjeka i srca njegova, pa Ti dakle trebam šaputati. Ali kada gledam na se, vidim materijalan sam, izgubio sam položaj koji sam imao, udaljio sam se, i zato ja trebam izdaleka dozivati: ‘Bože!’”
Imam Homeini kaže da postoji i drugo objašnjenje: “Bože ja sam nemam mogućnost da Ti se obraćam, niti Te mogu dozivati niti Ti mogu šaputati, sve je to moja krivica. Zabrinut sam i ne znam šta mi je raditi.” Ovakva pitanja i ovakav razgovor su prisutni u dovama i nisu pitanja koja imaju svoje formalno značenje pitanja, već više ispoljavaju stanje molitelja. U munadžatima, u dovama, ovakvih kazivanja o udaljavanju i blizini postoji veliki broj. U nastavku hadisa kaže se: “Pa mu Allah objavi: ‘O Musa, Ja sjedim s onim ko Me spomene.’”
Ovo nam daje do znanja koliko je važan zikr, čime nam Uzvišeni poručuje: Gdje god da Me se sjetite, tu sam. To što neko od vas ne vidi da sam pored njega, to je do njega. Ja sam uvijek tu. U skladu s ajetom gdje se kaže: “On se postavlja između čovjeka i njegovog srca”[5], On je Taj Koji nas stalno napominje da je tu, On je Taj Koji nam daje poticaj da budemo od onih koji Ga se sjećaju.
Reče Musa: “Na Sudnjem danu zastori se miču, ko će tada biti pod Tvojim zastorom, pa ako i ima nedostatak Ti ćeš ga sakriti?” Bog mu odgovara: “Ja spominjem one koji Mene spominju.”
Ovdje vidimo kako Bog s nama govori našim jezikom, jer zikr je prvo potaknut od Boga, On nam šalje signal i poticaj da Ga se sjetimo, pa Ga se mi sjetimo i onda On je Taj Koji se nas sjeti. Što znači da je i prvi i posljednji Bog, a naše je ono u sredini zahvaljujući Božijoj dobroti.
Koliko puta mi svojim grijesima napravimo zastore da Njegov impuls i ne može stići do nas? Primjer ovakve izolovanosti je ronilac koji oblači ronilačko odijelo koje ga, iako je usred vode, ipak odvaja od nje i od svega onog što mu ona može ponuditi.
Hvala Allahu Gospodaru svjetova!
