Brojni kur'anski ajeti zorno ukazuju na činjenicu da sve što postoji na Nebesima i Zemlji, pa i sami Nebesa i Zemlja slave Allaha, veličaju Ga i padaju Mu na sedždu. “I nema stvari, a da Ga ne slavi hvaljenjem, međutim, vi razumijete slavljenje njihovo.”[1] Dakle svaka mogućnost da se bilo šta izuzme iz slavljenja je isključena. Ovo neshvatanje tiče se običnih ljudi, dok su evlije i poslanici itekako svjesni i shvataju i gledaju te stvari. Kada čovjek duhovno poraste može stići do svog pravog mjesta, koje mu pripada u mozaiku Kreacije. Na tom mjestu bi shvatio mnogo čega što sada ni sanjati ne može. To je upravo ono mjesto do kojeg stižu poslanici, pa se vraćaju sa zadatkom da i ostatak ljudskog roda dovedu to tih zbilja.

Dva arifa ragovarala su o tome kako je jedan od njih klanjao noćni namaz, u toku kojeg je zikrio tj. izgovarao ono što treba izgovarati, te je vidio i čuo da sve što je oko njega izgovara njegove riječi. Ovo su zbilje čije shvatanje se temelji na tome da se čovjekove prave oči i uši otvore i progledaju.

Kada čovjek shvati ovakve stvari ili čuje ovakve stvari, obično ih negira ili sa nevjericom posmatra, međutim, pogledajmo šta uz malo treninga rade yogini, koji čak nisu pod okriljem šerijata i koji su često veoma neuljudni. Oni uzimaju vrijeme pod određeni nivo kontrole, tj. mogu sagledati šta se desilo i šta će se desiti, mogu zaustaviti zahuktali voz… ne ulazimo u kvalitet, već samo želimo dati do znanja da takvo šta postoji, i najzad to se može očima vidjeti. Ne bismo dakle trebali negirati sve ono što mi nismo sposobni i kadri učiniti. S druge strane, nama se kroz šerijat nudi da svoju dušu koja tjera na zlo treniramo i da je stavimo u red svega onoga što nas vodi ka Bogu.

Ne samo da svi govore tesbih, tj. slave Boga, već sva bića imaju jednu vrstu svijesti i poimanja na nivou svoje razine postojanja. Ovo je kulminacija islamskog rasta i duhovnih spoznaja.

Dakle jedan, ajet kaže: “I rekoše kožama svojim: ‘Zašto svjedočite protiv nas!’ Rekoše: ‘Obdario nas je govorom Allah, Koji je dao sposobnost govora svakom biću.’”[2] Čovjeku je čudno zašto dijelovi tijela govore protiv nas, a oni u odgovoru daju do znanja da im je Bog dao moć govora da bi govorili o onome što znaju. Da nisu na Ovom svijetu bili svjesni onoga što se događalo i šta se s njima radilo, pa da ih je Allah nadahnuo da govore o tome, moglo bi se njihovom iskazu prigovoriti, ali oni svjedoče protiv nas zato jer su bili prisutni, vjerni pratioci koji su sve snimali i šutjeli.

U 41. ajetu sure Nur stoji: “Zar ne znaš da Allaha hvale svi koji su na Nebesima i na Zemlji, a i ptice širenjem krila svojih; svi znaju kako će Mu se moliti i kako će ga hvaliti. A Allah dobro zna ono što oni rade.”[3] Dakle, očito i jasno se daje do znaja da sva bića znaju kako će se moliti svome Gospodaru, što znači da ona svjesno slave i znaju šta rade, svakako na razini svog egzistencionog potencijala. Ima komentatora koji ovo tumače na način koji se ne može shvatiti iz ovih riječi, koje su jasne i ne daju se intrepretirati. Očiti i formalni oblik teksta daje nam do znanja da Allaha sve slavi, zna za to svoje slavljenje i kako Ga treba slaviti.

Svakako, kada kažemo “svjesno” jasno je da to nije na nivou čovjekovog znanja i svijesti, već na nivou kapaciteta određenog bića i njegove razine egzistiranja.

Kada kažemo da se Allahova dobrota i blagodati daju apsolutno svima i da svako biće ima svoj udjel u tom davanju, najbolje je da to objasnimo kroz primjer obilnog pljuska i stvari na koje voda tog pljuska pada. Jezero i rijeka primaju sve što padne, bazen ne može primiti svu kišu, ali primi dosta toga, barica primi malo kao i posude, a ono što padne nakon što se napune, stvari koje nemaju kapacitet ne mogu primiti i od toga nemaju koristi. Ista stvar važi kada je posrijedi Allahovo, dž.š. davanje znanja i spoznaje: Nije do onoga koji daje, već do onoga koji prima.

Znanje i svijest o veličanju jasni su iz kur'anske perspektivne

U ajetima “On je s vama gdje god da se nalazite”[4], ili “On je prvi i posljednji, vanjski i unutarnji”[5], ili “Moja milost obuhvata svaku stvar”[6], “Mi smo čovjeku bliži od vratne žile kucavice”[7], ili“Allah se upliće između čovjeka i srca njegova”[8] – Bog razgovara s ljudima, ali On ove riječi ne ograničava samo na čovjeka. Kada kaže da je bliži od arterije, to ne znači samo nama ljudima, već svemu što oko nas egzistira, On je prvi i posljednji, čak svakoj ćeliji On je bliži od nje same. “On je s vama gdje god bili” – ne samo sa nama ljudima već sa svim što se može nazvati stvar, sa svakim kamenom, cvijetom i listom. “Milost Moja obuhvata svaku stvar.” Riba koja se nalazi negdje u dubini okeana daleko od zraka svjetlosti, nalazi opskrbu koju joj priprema Uzvišeni Allah.

Ako je već tako i milost je svuda i Bog je sa svakom česticom i svakom nano ili mikro veličinom, to nam daje sasvim drugu sliku o svijetu, daje nam potpuno novu predstavu o zbiljama. Ako je već sa svim tim Bog prisutan i Njegova milost sve obuhvata, to znači da prisustvo Božije nosi znanje, milost, i atribute savršenstva ali svako biće od toga upija i prima u zavisnosti od svoje zapremine.

Svako se u mjeri vlastitog kapaciteta koristi milošću, znanjem, moći i bilo kojim atributom Božijim.

Dakle, sva bića koja postoje u sebi imaju znanje, na nivou svoje egzistencije i što je još značajnije, posjeduju znanje o svom veličanju i slavljenju Uzvišenog Gospodara.

Ukoliko čovjek shvati i obuhvati ove ajete i ova načela, ne samo u vezi sa ovom temom, otvorit će mu se novi obzori shvatanja zbilja svijeta.

Međutim, ovdje leži i jedna opasnost. Čovjek koji je sklon pričati na osnovu vlastitog mišljenja, može početi da govori svašta i da komentariše egzistenciju. Ove stvari su rezultat proučavanja Kur'ana i predaja, ovo su dugogodišnja posmatranja dobrih i učenih Božijih robova, koji su došli do takvih rezultata. Bez napora i učenja nema takvih rezultata.

Mogli bismo govoriti i o vrstama zikra. Kažu da zikr može biti zikr srcem ili zikr jezikom. Kada obavljamo namaz i jezikom izgovaramo određene zikrove, kada idemo putem i izgovaramo neke riječi, to je zikr jezikom. Drugi put pak cijelo naše biće i srce biva ispunjeno sviješću o Bogu – ne pomjeramo jezik, ali ta svijest nas ispunjava.

Šta je od ovoga dvoga temelj i baza, a šta nadupuna? Da li među njima postoji suprotstavljanje ili se slažu i dopunjavaju?

U svijetu postoje različite zbilje, glasovi, tijela, kvaliteti i stanja, hladno, tvrdo, glatko, mirisi, ukusi. Svaka od ovih zbilja ima svog perceptora, ne možemo koljenom ili uhom osjetiti da li je jelo ukusno, da bismo čuli nećemo načuliti oko, već uho. Miris isto tako osjetimo samo nosom, dodirom ruke provjeravamo kvalitet materijala. Koliko god da razgoračimo oči da bismo čuli kakvi zvuci izlaze iz zvučnika, nikakve koristi. Kada hoćemo saznati ljepotu cvijeta, pa zažmirimo i načulimo uši – sigurno nećemo saznati ništa o cvijetu. Svaka zbilja ima svoj prijemnik.

Postavlja se pitanje šta je sa zbiljama duhovnog karaktera, kao što je Bog ili dubina kur'anskih ajeta, čime njih percipiramo? Sasvim sigurno ne okom ili uhom, one traže druga sredstva i instrumente.

Instrument koji nas povezuje s Bogom i zahvaljujući kojem možemo shvatiti Božije atribute i zbilje Drugog svijeta, naziva se srce.

Možemo spomenuti primjer ljubavi koja se veže za srce. Naprimjer, kada posjedujemo nešto materijalno odmah to pokažemo. Postoje i osjećaji u koje ne sumnjamo: strah, mržnja, ljubav. Kažeš: “Volim svoje dijete”, i u to nemaš ni najmanje sumnje, pa makar cio svijet suprotno tvrdio. Poželimo nekoga koga nismo dugo vidjeli, pa kažemo: “E baš sam ga poželio.” Čime percipiramo taj osjećaj želje? Dakle, postoje zbilje koje opaža perceptor koji se naziva srce. Svakako, ne ovo tjelesno srce koje pumpa krv, jer to je samo jedan tjelesni organ. Naša duša ima brojne potencijale i moći koje su podijeljene, poput tijela u kojem svaki organ ima svoj zadatak. Svaki potencijal ima svoju sposobnost. Jedan dio naše duše naziva se srce i ono se spominje u ajetima, predajama, irfanskim tekstovima i ono poima duhovne zbilje.

U Kur'anu se govori o sljepoći i gluhoći srca, mada ljudi s takvim srcima i vide i čuju, ali ne dalje od razine materije. “Gluhi, nijemi, slijepi, nikako da se osvijeste.”[9]

Ova tema je polje gdje arifi dolaze na scenu, i kažu da dok se oko i uho srca ne otvore, ni u jednu tih zbilja čovjek neće moći da se osvjedoči.

Jedan mladić dolazi u susret Poslaniku, koji ga pita kako je osvanuo. On reče: “Osvanuo sam u stanju uvjerenosti.” “Svaka stvar ima svoj znak, pa šta je znak tvoje uvjerenosti, jekina?” On reče: “Kao da sad gledam ko je u Džennetu, a ko u Džehennemu.” Poslanik ne mu dade da nastavi i da govori koga gdje vidi, već mu čestita i reče da čuva takvo stanje. Mladić zamoli Poslanika da moli Boga da on što prije postane šehid i tako je i bilo. Ovom mladiću su se otvorile oči srca.

Također, postoji hadis u kojem se kaže da je hazreti Ali – kada je Poslanik primao objavu – čuo nečiju vrisku. On upita Poslanika o čemu je riječ, a Poslanik mu reče: "Bilo je to kukanje šejtana, jer gubi nadu da će uz ove ajete imati svoje sljedbenike. Jauk šejtana nisu čuli svi, već samo hazreti Ali, čije uho je bilo otvoreno za takve stvari.

Iako nam nisu bliski kao materijalni, ovo oko i uho mnogo su oštriji i jači od materijalnih i imaju svoje razine i intezitete.

postoje zbilje koje traže svoje perceptore, ali kako onda tako i danas, malo je ljudi koji ih percepiraju. Usljed naviknutosti na materiju, ljudi su izgubili svoje pravo čulo sluha i vida. Kao da smo na neki način mutirali, ali umjesto razvoja mi smo doživjeli nazadovanje, i to svojevoljno. Dobar dio ovih uzvišenih zbilja izrečen je na suptilan način u dovama prenesenim od Poslanika i njegovog Ehli-bejta. Kada ih čovjek dešifrira, počinje osjećati neopisiv užitak i sagledavati zbilje na neponovljiv način.

Između duhovnog i materijalnog srca postoji određena veza, pa je zato to srce nazvano srcem. Zato kada nekoga volimo, ne kažemo da osjećamo nešto u svom stopalu ili uhu ili šaki, već u srcu. Dijete ne privijamo na stomak, koljeno, glavu – već na grudi ili preciznije: na srce.

Dakle, ako želimo imati pravi odnos s Bogom kroz ibadet, kroz zikr, kroz post ili namaz, sve to teče kanalom srca. Zikr da bi bio zikr, da bi se dogodio i postigao svoju funkciju mora biti na razini srca, a ne jezika.

U ajetu se kaže: “zaista namaz odvraća od razvrata i od svega što je ružno”[10], pa šta je sa nama? Nas namaz ne odvaja od lošega, a razlog je poznat: naše srce ne učestvuje u namazima, i naši namazi su tako poput trupla bez duše, što znači da u njima nema života. Isto tako, kada se kaže da je određena dova za određenu stvar, ili da je Fatiha lijek za sve bolesti osim za smrt, mi ipak od nje nemamo neke koristi. Sve je to primjer placebo lijekova i pravih lijekova.

Ove zbilje kako smo već rekli mogu biti opasne za one manje pažljive, pa da skrenu, da između ostalog idu dotle da kažu: Kada je već zikr srcem osnovna stvar, u tom slučaju ja više neću ni činiti zikr jezikom. Međutim, previđa se da između srca i jezika postoji tijesna veza, jer jezik je taj koji trenira srce dok ne oživi za zikr ili bolje rečeno dok mu se ne pročepe prolazi koji su se zakrčili, zatvorivši oko i uho kojim se gledaju duhovne zbilje.

Zikr jezikom je poput pomaganja djetetu da prohoda ili poput skele koja se postavi oko objekta koji treba biti očišćen, tačnije koji treba biti stalno čišćen jer je izložen neprekidnim napadima negativnih činilaca koji djeluju na srce i njegove duhovne sposobnosti. Jer najzad, Kur'an i hadis nam daju upute da trebamo činiti zikr jezikom i obavljati namaz radi spominjanja Boga – jer to je suština zikra, ali zikr srcem je veći stepen istog tog zikra.

Ona tvrdnja kada kažemo: "Ma bitno je da mi je srce čisto" i kojom pokušavamo oprati i opravdati svoje neispravne postupke i grijehe, sasvim je pogrešna i površna izjava koju ne treba ni objašnjavati, jer pazite nešto, iz bočice se širi miris onog što se u njoj nalazi, a prodavač parfema može kazati ili ne kazati da je u njoj miris, dovoljno je pomirisati i znati. Tako je isto i s nama, ono što se širi oko nas svjedoči o tome šta se nalazi u nama.


[1] Isra', 44..

[2] Fussilet, 21.

[3] Nur, 41.

[4] Hadid, 4.

[5] Hadid, 3.

[6] A'raf, 156.

[7] Qaf, 16.

[8] Enfal, 24.

[9] Beqare, 18.

[10] Ankebut, 45.